Bato Jeftić: Sarajevski spomenar
Dobar dan Vlado, o ideji da pišem moj Sarajevski spomenar razgovarali smo 12. novembra o.g. a ja sam se, da budem iskren, potajno nadao da Ti nećeš tako brzo pristati i tražiti da pišem. Medjutim, meni je izmakao asuru ispod nogu Fadil Softić i sve ovo zakuhao, a evo kako i zašto. Izvini, prvo moram da se s njim obračunam.
Pisanje Spomenara počeću pozdravom: BISTRO, BISTRO, SOFTA. Znaš, Ti, vrlo dobro ko je najčešće pozdravljao raju selamom BISTRO. Ako si zaboravio, pitaj Žunu, imam njegov broj telefona. Ma sve Ti o Bati Zuri znaš, pa se vjerovatno i mene sjećaš. Elem, sada nam je lozinka za razgovor ribarski pozdrav BISTRO, najmilija riječ Radmila Zurovca Bate .
Poznato Ti je da nas Vlado (i njega treba u početku pisanja napasti, jer je prema starom dobrom bon-tonu za sve kriv šef) — vec tri sedmice u Blogu, zajedno sa pregnantnim saradnicima, zatrpava lavinom i mećavom tema poput ovih: “Sarajevski snjegovi”, “Čudesni Prenj”, “Bosna je odvratna predivna zemlja”, “Slokar i Trebević”, “Jahorina”, “Glasinačka visoravan”, “Hase”, “Rafajlović”, “Barutana”, “Parkuša”, “Strijelci”, “gimnazije”, “Fis”, “Seljo”, “Sloga”, pa proslave, godišnjice, “Bosna”, “Mlada Bosna”, USD, SSD, horovi, akademije, te Oktet Bate Zurovca “Prijatelji”.
Sva ova štiva, ove poruke, motivi, teme i komentari, neminovno i prirodno pred Novu godinu, ulančavaju se i u tugovanke. Sjećanja se, kao karike, nadovezuju na sjećanja, poredjenja na poredjedjenja, asocijacije na asocijacije. Krleža je u poznim godinama govorio da ništa tako ne boli kao uspomene.
Sudeći po broju čitalaca Bloga, u posljednjim sedmicama, tekstovi o prazničkoj i pretprazničnoj amosferi zanimali su publiku. I pored nostalgije, svečarske teme prirasle su za srca i duše i ubuduće treba o njima pisati. Orilo gorilo - raja voli da se veseli po kalendaru. Medjutim, urednik Vlado i još neki saradnici smatraju (a i ja se tome pridružujem) da bi poslije ovih prigodnih, kalendarskih i oštih tema, koje su često bile impersonalne (neosobne, bezlične) trebalo da se češće stavljaju u prvi plan personalnije, sa jednim licem u groplanu. Bilo bi zanimljivo više pisati o manje poznatim podacima zaslužnih i uglednih gradjana Sarajeva, i o manje poznatim Sarajlijama, časnim ljudima. Istina je da je u tekstovima Bloga bilo i ovih tema, ali većinom an pasan (uzgred).
U nekoliko posljednjih izdanja Bloga bilo je dosta napisa o zlatnim vremenima Sarajeva i ponekada se pominje veličina njegovih “malih” ljudi.
Općenito uzevši, u bh. informativnim medijima kao da nije poželjno, ni popularno, da se više sazna i piše o zaslugama i veličini ljudi koji nisu političko-stranački i nacionalistički značajni.
Kao da je Sarajevo samo od sebe poslije drugog svjetskog rata počelo da se uzdiže do visina sveopšteg napretka i procvata u sedamdesetim godinama.
Za desetak prethodnih rečenica vrlo je ilustrativno i indikativno (znakovito) da se navede “slucaj” sarajevskog arhitekte Lidumila Brace Alikalfića. Ako otvorimo bilo koju naslovnu stranicu našega Bloga, vidjećemo, u vrhu, veliku crnu traku. Ispod nje, s desne strane, naći ćemo naslovčić PRETRAGA. Ukucamo li u searchu Bracino ime i prezime, dobićemo podatke da je na 25 mjesta, u 25 razbacanih raznih članaka o njemu pisano u Blogu. To čto piče o njemu (ponavljam razbacano) malo je samo reći da je to blistava karijera i da su njegove zasluge za Sarajevo istorijske, njemu samo dolikuje latinski izraz OPUS HERCULEUM (herkulsko djelo, divovsko djelo) briljantnog arhitekte, sportiste i nadasve čovjeka. Ali u tih navedenih 25 članaka u Blogu, ili na bilo kom mjestu, nećemo naći jedan, za mene, fascinantan podatak. Prije desetak godina doživio sam u društvu da čujem njegov lijepi bariton kojim je sjajno pjevao Geršvinove melodije iz Rapsodije u Plavom, Summertime, arije iz opere Porgi i Bes i dr.
E, ovo bi bilo najvažnije da se kaže: mi blogovci znamo i da pišemo o značajnim stvarima, ali smo difuzni (razasuti, razliveni) što slabi naše domete i efekte. A morali bismo da na bolji način pokazujemo i čuvamo danas tako rijetke, a tako istinske paradigme (uzore) kao što je Lidumil. Kako to da činimo u našim blogovskim uslovima?
Ima dobre volje i interesovanja, i znanja da se pišu male monografije o znamenitim sarajevskim vrijednostima, pojavama, ličnostima, legendama, antibarbarima, antifašistima i zanimljivim osobama iz svih oblasti javnog i kulturnog života. Mnogo je toga u Blogu napisano što bi bilo dobro sabrati i predočiti u većim formatima i cjelinama.
Zanimljivo je da u vrlo informativnom prilogu “Pedeset godina ansambla Prijatelji” (Blog, 2/12/07) autor Ićo Rudić piše o 50-toj obljetnici vokalnog okteta Prijatelji, o svečanoj atmosferi, o posjećenosti i mnogim prisutnim ličnostima, o “starim uveliko sijedim savremenicima” Prijatelja i Sloge, o zlatnoj obljetnici, ali ne spominje Batu Zurovca, osnivača Prijatelja.
Fadil Softić Softa (Blog, 2/12/07) piše: “Jedino mi nije jasno: zašto niko, ama baš niko, pa ni od Prijatelja, ne spomenu da su nastali u “Miljenko Cvitkoviću” kao “Oktet Bate Zurovca”? (…)
Mario Katavić piše (Blog, 10/12/07) : “Ja koliko znam, a znam sigurno, da se u zadnjih 10 godina koliko vodim ansambl Prijatelji pri svakom istupu pominje - da su prijatelji nastali u Cvitkoviću kao oktet Radmila Zurovca…”
Fadil Softić Softa komentariše (Blog, 10/12/07) “…moj jedini cilj je da se ne zaboravi jedan divni, dobri čovjek koga sam eto i ja imao čast da poznajem i prijateljem zovem”.
Ove Softine riječi su me ganule i pobudile u meni mnogo uspomena i podstakle da pišem o Bati Zurovcu. Konačno de se čuje da je postojao Bato Zurovac, jedan od najsvestranijih studenta Sarajevskog filozofskog fakulteta (homo universalis, homo multipli).
Bato je studirao matematiku, ali je zbog lošeg zdravlja morao prekinuti studij koji je bio naporan i zahtjevao tako reći danonoćno učenje. Potom se upisao na Filozofski Fakultet (odsjek sh. i hs. jezik). Na fakultetu je kao veoma talentovan student bio demonstrator za našu akcentologiju.
Bato je pjevao na nekoliko jezika i sjajno svirao na gitari. Sjećam se kako je u “Zizi Desetki” zajedno sa bratom Borom, takodje odličnim gitaristom (koji je pred rat bio u Diplomatskoj službi) - u duetu pjevao na francuskom i ruskom, što je bila svojevrsna atrakcija.
Za studentskih dana formirao je Prijatelje i “ženske prijatelje”- Trio Bate Zurovca, u kojem su pjevale studentkinje: Nina Ostaškov - Seršić, Zdenka Ziki Vidaković i Ljiljana Lula Nikolić. Na klaviru ih je pratila Zrinka Roter - Vranić. Sve su docnije radile kao pofesorice jezika; danas su penzionerke.
Bato je bio strastveni ribolovac, šahista i pušač. Ostrvo Mljet i ribe “u dušu je poznavao”. Na njemu je imao manji motorni čamac za pet-šest osoba. Kupio ga je od dobijene prve nagrade na medjunarodnom takmičenju za jednu radio-emisiju u Tokiju. Ulovljene ribe davao je i ribarskim ženama, a njima je hranio i nas dvojicu. Bilo je to u jesen dvije godine pred rat.
Zura je bio čovjek veoma živog duha. Poznato je da je sa Romima pripremao emisije za radio Sarajevo i interesovao se za izradu romsko-srpskohrvatskog rječnika. Saradjivao je sa poznatim lingvistom profesorom Radetom Uhlikom.
Bio je urednik i zamjenik glavnog urednika na Radio-Sarajevu. Za vrijeme rata - kada je grmjelo - vodio je emisije za djecu…
Potiče iz učiteljske porodice koja je na službi bila i u Južnoj Srbiji u okolini Vranja gdje se njegovala romska muzika i kultura. Teta Nada i čika Strahinja znali su nas uveseljavati lijepom pjesmom, plesom i anegdotama iz Vranjanskog života.
Strahinja Zurovac, Batin otac, bio je prije drugog svjetskog rata aktivni fudbaler, a poslije rata fudbalski sudija. Godinama je radio u visokim forumima Jugoslovenskog fudbalskog saveza.
Mama Nada je bila učiteljica i upravnica dječijeg doma na Mjedenici.
Vrata njihovog doma uvijek su bila otvorena za vesele sastanke, pjesmu, muziku i raju…
Bili su to divni dani i druženja.
otvoreno: 1124 puta
Ljubiša Zečević je napisao:
Ma, il’ ne čitate, il’…..!!!
Pa Batu sam pomenuo još 30 novembra.
Borin opis je prelijep, al’ još uvijek ne osvjetljava Zuru u njegovoj punoći. O odnosima i druženju sa Romima, o njegovom posebnom smislu za humor.Svoju unuku je zvao Zubizareta, po onom španskom golmanu, koga su naši iz mahala prekrstili putem naglašavanja trećeg umjesto četvrtog sloga.
Možda će se neko jednog dana naći da o Zuri napiše roman. Mnogo o njemu zna Žuna - Branko Požun, školske su kolege. Premda sam Batu poznavao, više sam bio vezan za oca mu Strahinju, bilo kao fudbalskog sudiju, bilo kao funkcionera Društva pedagoga, a najviše po remiju.
U vezi akcije obilježavanja značajnih ličnosti u Sarajevu, što ne mora da znači da su pripadali samo intelektualnim krugovima, vrijedilo bi se prisjetiti: Alojza Sunarića, Žikice Glasovića, madame Gustav Levye, kustosa Petrovića, Jelene Kešeljević, Safeta Pašalića, Luke Sorajića, Ivice Lisca, dr. Avrama Pinte, Vojina Kočevica, Svete Ćuka (i braće mu), brojnih Besarovića, Kočevića, Matića, Smiljana Klajića, prof. Crvčanina, Nisima i Morica Albaharija, i drugih. Navodim ih bez posebnog reda - nasumice. Većina, ako ne i svi, su,i kad su radili najsloženiji najozbiljniji posao njegovali lijepi humor. Isto kao i nezaboravni Rizo, neopravdano nazivan piljarom, a radnja vis a vis “Parkuše” je bila mnogo više od toga, kako po asortimanu tako i po ljubaznoj otresitosti Rize koji je, bez sumnje, nosio najšareniju kravatu u BiH. Imao je svega, pa sam jednog dana zatražio avokado. Pogledao me je kao da sam kukac i rekao: “Nejma, al’ biće”. I, stvarno, u ranu jesen sjedim u bašti “Parkuše”, Rizo prilazi sa kesom, spušta mi je na sto i kaže: “Majti”! Bila su dva avokada.
Zeko
Dragi Dovla blogovci,
Pisanje, razmišljanje i ideje gospode Jeftića i Zečevića su izvanredni i svakako ih podržavam (kao, uostalom, i sve ranije). Sam kriterij poznatih Sarajlija je jako rastegljiv i zavisi od mnogo naših osobina: starost, obrazovanje, sfere interesovanja, socijalnog miljea odrastanja i življenja…
Važno je da se blogovci javljaju, urednik korektno, a ponekad i stimulativno/provokativno, majstorski, pušta priloge i komentare. Na kraju krajeva, poznate ličnosti Dovla bloga će biti prepoznate po prilozima i komentarima blogovaca. Zato ih se sjetimo i napišimo o njima. Ako ne možemo napisati, možemo sugerisati Vladi da preporuči Cici, ili Ralli…, ili velikom broju pismenih, duhovitih i informisanih blogovaca “domaću zadaću”.
Podaci o Bati Zurovcu na Blogu su jako proširili moje predstave o čovjeku-kreativcu. Ja sam ga se sjećao po divnim emisijama o jeziku na radiju: Radio-škola i Liga mladih lingvista (ako se dobro sjećam). Bio sam već student elektrotehnike ali bih skoro redovno, sa zanimanjem i zadovoljstvom , slušao njegove upečatljive priče o našem jeziku i učio o jeziku uz spremanje ispita iz drugih oblasti.
Ćusta
Dragi Bato, hvala Ti na lijepim riječima.
Moja supruga, s kojom sam u sretnom braku ravno 43 godine, nažalost, ne dijeli Tvoje mišljenje!
Baš me čudi!?
Pozdrav Lidumil
Bato Jeftić napisao je:
Dragi Lidumile,
Kažeš da si 43 godine u braku i da Tvoja supruga ne dijeli moje mišljenje o Tvojim kvalitetima. Na žalost, ja ću u martu 2008 navrsiti 53 godine braka i, ama baš, ništa se u brak ne razumijem, pa Ti ne mogu dati nikakav koristan savjet.
Jedino, što može biti utješno, život je preda mnom i očekujem da ću u budućnosti sazreti, dorasti i početi da shvatam svoju suprugu i brak. Ti si još bračni omladinac prema meni, pa ćeš se sigurno
navići na način mišljenja svoje cijenjene supruge.
Iskusniji kažu da se poslije 100 godina bračnog života, garant, ljudi malo priviknu.
S puno razumijevanja
Bato Jeftić
BISTRO, moj Bato,
Naravno da Te se sjećam, jedino mi neces zamjeriti sto mi se izgubio lik pa Te molim da svoje buduće radove opremiš bar jednom slikom.
A Žunu (Pažun… ali evo ne sjećam se imena) sam mislim zadnji put vidio negdje oko Olimpijade.
Negdje oko 55ih do 60-ih godina u našoj školi (IV Gimnazija) je postojalo nešto kao “ljubitelji filma” ili slićno. Nisam sad siguran ni da je samo naša skola.. Uglavnom smo ponekad (u kinu Tesla) prisustvovali projekcijama filmova i poslije toga, što je i bio cilj, diskutovali o viđenom. Kriza je uvijek bila na poćetku kada niko nije htio da se prvi javi. U nekoliko prilika ja sam bio zadužen (da me ubijete više ne znam od koga) da se odmah na startu javim i kažem recimo da mi se film uopšte ne sviđa, da je fabula neuvjerljiva, gluma loša…A onda bi krenulo…..
Drago mi je da je moje prvo javljanje na blog imalo slićan efekat, da sam Bati ‘izmakao asuru ispod nogu’ i možda doprineo da blog dobije jos jednog kvalitetnog saradnika.
Ustvari: ja sam odavno, od kako mi je moj kum Salko Hardaga ukazao na njega, redovan potrošač bloga, gotovo da ga redovnije ćitam od Oslobođenja. I hoću i ja da ga pohvalim i zahvalim Vladi na trudu. I, posebno, visokom profesionalnom nivou.
Prvi put sam bio u iskušenju da se javim kada dosta dugo niko nije spomenuo Šerkanov film ‘Ocima vojnika’ ali sam, na moju radost, predupređen.
Pa ću, evo, iskoristiti priliku da , kada se već poćela spominjati Parkuša, i ne samo radi toga, spomenem još trojicu ljudi, nažalost pokojnika koji definitivno zaslužuju da ih se, na ovom blogu, sjetimo. Samo ću ih nabrojati : Ranko - Keco Dučić , Ljubomir Zec – Zecko i Brano Čurić – Šuft. I siguran sam da će barem neki od naših nadahnutih saradnika znati šta dalje. Možda iz plodne Varšavske inžinjersko-umjetnićke kolonije.
“Dje” me nadje, Softa,
I ja sam u jednom periodu nedeljom ujutru isao redovno u kino “Tesla” na predstave, cini mi se “Filmskog kluba”. Vecinu posjetilaca cinili su srednjoskolci Sarajeva. “Krivac” za to je bila koleginica iz razreda Branka Poropat, koja nas je dosta iz razreda ukljucila. Bilo je vrlo prijatno i poucno. Tu sam prvi put ucio kako gledati i vrjednovati film. Ukoliko se dobro sjecam ( a sjecanje mi je sve manje i manje saveznik), nekoliko puta je u diskusijama ucestvovao tada mladi reziser Nikola Stojanovic. Hej, pravi reziser! Nakon “drila” kod profesorice Anke Zuljic kako citati i analizirati knjizevno djelo ovo “ucenje” je bilo mnogo prijatnije. Ali, vidite, sa zadovljstvom, ponosom i postovnjem se sjecam profesorice Zuljic, njenog citanja i analiziranja Antigone i Julija Cezara, pa profesora Bore Mihacevica, pa…Vivat academia, vivant professores…
A potom samo preko ceste na rukometnu utakmicu u FIS!!!
Dragi cika Batane-Jeftane,
i vi ostali, od kojih neke poznajem po imenu,
nemam rijeci da vam opisem do koje mjere me ganuste…
Vec cetiri puta zapocinjem neki tekst zahvale i - brisem. Bojim se - ispascu smusena - toliko toga zelim da vam kazem… A ni strah da moje rijeci mozda nece doseci kvalitet pisanja dostojan kcerke moga oca ne cini pisanje laksim…
I ovdje negdje ja odlucih da, ako ne rijecima, duhom sasvim sigurno, ja jesam kcerka moga oca - te izvukoh iz frizidera flasu ‘ladnog piva, otpih frtalj ‘nako s nogu, zapalih jednu (bez cibuka) i - evo - pisem
Emocije koje naviru su raznolike. Tuga i zalost za najboljim prijateljem kojeg sam ikada imala, mijesaju se sa radoscu i svojevrsnim ponosom (ma sta svojevrsnim - srce mi je ko Trebevic!) sto dobri ljudi nalaze za shodno da napisu nesto lijepo o mome ocu.
Ne samo da se sjecate Bate i Oktetovica (sto ja znam samo iz prica), derneka kod Zize (od kojih se ja sjecam ustipaka i nekog Sarova koji je bio svezan napolju), nego se sjecate i Zubizarete (koja danas ima 21 godinu), i Mljeta i camca, i … ko jos sve zna cega.
Osim Asje Zubizarete, ja imam i Damira (radni naziv Ibrica) kome je danas 17 i po, i koji se, nazalost, moga oca ni ne sjeca… No osjeti Batinu pedagogiju bar jednom sedmicno… Kada nesto zgrijesi - moj sin s vrata vikne: “Mozel’ Rene (moj muz) da me kazni, molim te, samo nemoj ti da mi pricas”
Ja i moj brat smo bili presretna djeca, djeca koja su vaspitavana anegdotama iz tatinog zivota, dozivljajima kroz koje ste vi i moj otac zajedno prolazili (jel’ ono Batanov-Jeftanov fico zapeo na Trebevicu pa od snase posudili spagu da ga povuku?) i ja i dan danas vlastitu djecu ucim zivotu prepricavajuci vasu mladost…
No, da ne bih ja ovo moje laprdanje razvlacila do bogojavljenja, sve sto sam zeljela reci je: Neizmjerno vam hvala sto, u ovom suludom vremenu u kojem zivimo, nalazite vremena da ne dopustite da Bata-Zuro padne u zaborav!
S postovanjem,
Manja Zurovac
Manja,
Bata Zura je “izmislio” mortadelu kao univerzalnu hranu. Bez obzira na dobar ulov ribe, ona je bila glavni obrok na moru, kopnu, vazduhu i pod vodom. Sve nas je zarazio “murtadelizmom”, po izvedeniom nazivu kako su taj ukusni prehrambeni artikal njegovi Romski prijatelji zvali. Zura bi prije puta, izleta ili otiskivanja na pucinu, u prvoj samoposluzi kupio “krmacu” od jedno dva kila. Zlu ne trebalo. Murtadela je postala sastavni dio prehrane mnogih porodica, medju njima i moje sestre - Cune, (Sekane Pozun) kako ju je Zura nazvao, a cije obe kceri: Vaja i Jana zive u Kanadi. E kad se Zuna zabavljajo sa Sekanom, Bata Zura bi odveo prijatelje u Abdica 9, da Cunoj pjevaju serenadu.
Lijepa vremana, lijepi ljudi, lijepi dozivljaji, lijepa prijateljstva, bez obzira jesmo li se u Velikom parku pomarisali, radi djevojke - a radi cega drugog.
SVE NAJBOLJE U 2008
Mikica i Ljubisa Zecevic
Nas e-mail je zeko1@rogers.com
Bato Jeftić je napisao:
Odgovor Ćusti, Softi i Manji
Bistro, moj dobri Softa,znao sam da ćeš promptno prihvatiti moju lozinku.
Hvala Ti sto mi daješ podršku za pisanje. Predlažeš mi da uz priloge šaljem
sliku da se vidi kako sada izgledam, a neki blogovci pitaju me kako se držim.
Ma,fantastično se držim i izgledam. Kada ulazim u vankuverske trolejbuse, svi se dižu da vide kako se držim i izgledam.
Bistro, Ćusta. Hvala Ti na podršci, a Tvoje objašnjenje šta je kriterij za naziv “poznate Sarajlije”, vrlo je koncizno i analitično–kao, uostalom, sve što si u komentaru napisao lijepo je rečeno.
Kada si već spomenuo Batu Zurovca, pokušaću da objasnim neke nejasnoće u komentarima. Zeko je u pravu. U Blogu od 30.novembra o.g. posvetio je nekoliko rečenica Prijateljima i Bati Zurovcu.
Mario Katavić, koji već deset godina vodi Ansambl Prijatelji, piše (Blog,10.decembar ,07)da se “pri svakom istupu pominje da su Prijatelji nastali u Cvitkoviću kao oktet Radmila Zurovca…”,što čovjeku treba vjerovati. Zato pogotovu, neobično je da u vrlo informativnom prilogu Iće Rudića (Blog,2.decembar o.g.) “Pedeset godina ansambla Prijatelji”–piše o 50-oj obljetnici vokalnog
okteta Prijatelji, o svečanoj atmosferi, “o starim uveliko sijedim savremenicima Prijatelja”, koji su prisustvovali,o zlatnoj obljetnici Sloge — a ne spominje Batu Zurovca, osnivača Ansambla. Treba
vjerovati i Fadilu Softiću (Blog,8.i 12.decembar o.g.) kada lamentira riječima: “zašto niko,ama baš niko, pa ni od Prijatelja, ne spomenu da su nastali u “Miljenku Cvitkoviću” kao Oktet Bate Zurovca(…) divnog čovjeka.”
Čak i da se ovo ne odnosi na opis “Obljetnice”, Fadil ovo nije pisao bez osnova.U Blogu je dosta pisano o zapostavljnju pravih vrijednosti.
Hvala za strpljenje. Srdačno do novog BISTRO .
Manja, nakon gotovo dvadeset godina da se čujemo i doznamo bilo šta jedni o drugima zahvaljujući veličanstvenom Blogu. Piši o svojima.
Šta je sa Gojom, bratom, Borom i njegovima. Gdje i kako živiš? Molim Te pošalji mi svoj e-mail.Naš je: batomaca@shaw.ca. Svi smo u Vankuveru: Marija, Vuk, Lejla, Ivana, njihova djeca.
Vole Tebe i Tvoje svi Jeftići
prenosim lijepe pozdrave iz Sarajeva Mustafi Custi
i ostalim blogovcima od Branke Poropat:
Kino Tesla i dalje radi, i ne samo to u gradu
ima nevjerovato puno zbivanja ovih dana, na
internacionalnom nivou,Filmski festival, Becki
Djecaci,koncerti,izlozbe,pozorista, Sarajevo je
i dalje velegrad, dodjite i uvjerite se , uvijek
ste dobro dosli…
“ROMAN O ZURI”
Blog se polagano puni. Cini mi se da bi moja izrazena zelja da se o Zuri i okolisu koji je oko sebe stvarao, napise roman mogla postati realnost.
Da je Zura ziv rekao bi: “Jel’ vi to pisete ‘Zitije Radmila Zurovca zvanog Bata Zure, sto zivljase u sretna vremena’?”
Hajde, pisite dogodovstine sa Batom, anegdote, njegove misli i zamisli, pa da slozimo jedan kolaz! Moze se zvati i ZITIJE.
U mom proslom javljanju ima rijec: “zabavljajo”. Ne znam da li sam je stvarno napisao ili mi je Vlado - alter intrigant, podmetnuo. K’o ono: bijo, stojo, napisajo, ustajo, sjedajo. Bata Zura je bio jezicar i zezao se sa takvim rijecima, a Bata Jefta je tu da nas ispravlja.
Bato Jeftic me je ispravio da Zura nadimak Zubizareta unici nije dat po spanskom golmanu nego u vrijeme kad su Asji ispadali mlijecni zubi.
Manja, javi se!
M i LJ Z
A ja se sve pitam ko li je ovaj Ljubisa sto cak i za Zubizaretu zna - kad ono Cunin Zeko
Za Zubizaretu - u pravu ste i vi i cika-Bato, Asji je prvi zub izbio tog ljeta, pa smo je zvali Zuba, dok na scenu Svjetskog (ili to bijase Evropsko?) prvenstva u fudbalu ne stupi golman Zubizareta - koji je na opstu radost jednoglasno usvojen kao adekvatan nadimak.
Ja sam takodje u Kanadi, ali u Kvibeku. Mama i Miso su u Svedskoj, gdje sam i ja bila dok se ne zaljubih u postenog mi Habsa. Mamu jedva ugrabih, evo ovog trena (sto zbog praznika, sto zbog vremenske razlike), te joj poslah link za ovu stranicu, kao i vase e-mail adrese, pa ocekujte da vam se i mama uskoro javi (cim prebrodu ‘urodjeni strah od kompjutera’)
Jako ste nas obradovali, za cika-Batu, teta-Mariju i njihove nismo ama bas nista znali. Zunu i Cunu sam ja srela tokom moje jedine posjete Sarajevu (’97 ili ‘98) te tako znam za Vaju i Janu, cak imam i slike sa Vajinog vjencanja. Cini mi se i da je Acana u Kanadi?
Za ‘Zitije’ evo kratki doprinos, jedan od meni najdrazih…
Sjedim ja kod mame i tate, Miso otisao sa Asjom u grad, a Damircic (tek uci hodati i bolesno zaljbljen u dedu) se muva po trpezariji… Tata ulijece u kucu, u trci izmedju dvije emisije i pokusava da ruca dok se moj Damir pentra po njemu, sjedi mu za vratom, mijesa mu supu cvikerama i gaza po intimnim dijelovima… Za sve to vrijeme, ja sjedim na kaucu i prepricavam tati najnovije dnevne dogadjaje…
U neka ce doba stari: “Manjice…. Jesam li ti ikada pricao o prvom bihevioristickom experimentu?”
Ja, kao i svi mladi roditelji - jedva cekam da se ukaze eksperimenat koji ce neopozivo dokazati da je moje cedo novi Ajnstajn, reko’: “Nisi, pricaj!”
Kaze stari: “De, uhvati ovog tvog Ibricu, i stavi ga u krilo”
Ja uhvatih…
“Sad stavi njegove noge izmedju tvojih i drzi cvrsto, da ih ne moze izvuci”
Tako i bi…
“Sad uzmi njegovu lijevu ruku svojom desnom i drzi cvrsto”
Ucinjeno…
“Sad uzmi njegovu desnu tvojom lijevom, provuci spod koljena, i cvrsto drzi”
Tu se ja vec moradoh podobro potuci sa mojim sinom, no - i dalje cvrsto ubijedjena da me ama bas nista nece sprijeciti u otkrivanju svekolike genijalnosti moga sina…
“Evo, rekoh puna ponosa i iscekivanja, i to uspjedoh… Sta sad?”
“E, sad ga tako drzi dok na miru pojedem supu!”
Veliki pozdrav svima,
Manja
manja.parent@videotron.ca