dovla.net

Kafana  « Park » ili Parkuša bila je i ostala kultno mjesto i okupljalište Sarajlija i govorilo se, malo u šali malo u zbilji,  koga nema u Parkuši nije niko i ništa ili ne drži do sebe. A da li znate gdje je buffet « Vrbanja », možda po enterijeru najružniji ugostiteljski objekat u Sarajevu, mjesto koje nema ni svjetlucavi šank, ni frižider-izlog, ni espresso-mašinu, ni ventilaciju, ni fotelje. Uvijek zagušljivo, duvanski dim može da se sječe nožem, stolovi i stolice kao u staničnom restoranu najzabačenije željezničke stanice. Ali ime mu otkriva  lokaciju, ulica B. Ćosića (bivša)  prije nego će izbiti na most Vrbanja, nekada tik uz tramvajsku prugu kojom su na odmor išli tramvaji, a kasnije i autobusi-dvospratnjaci, u remizu, u koju će se poslije udomiti  « Steleks ».  E, u tom bufetu  tridestak godina skupljala se raja iz Istarske i Dj. Daničića, svake subote i nedjelje oko 11 sati prije podne, bez obzira na vrijeme, kućne obaveze, planirane porodične vikende, rodjenja ili sahrane; na piće i na « velike » i veoma « važne » diskusije o sportu, autima, ženama, poslovima, svjetskoj (ali nikada o našoj) politici. Skupilo bi se nas desetak, sastave se stolovi i počne zvanje tura pića. Ni u snu ne bi niko da propusti naručiti turu, a jadan je i prezren bio onaj ko bi ti odbio piće. Znači, minimum količine konzumiranog pića bio je umnožak sa brojem prisutnih.

A tu su i stalni gosti buffeta;  čuveni majstor Marko Putica, iz neke poludivlje radione u Gundulićevoj ulici, istinski čarobnjak za auto-elektriku. Podizao je iz mrtvih  krševe od auta, i to uglavnom na ulici, govorio je da je dovoljno  samo napraviti  “caku  lijevo ili caku desno” i auto kresne k’o mina. Poslije, sav sretan, sa vlasnikom bi se vraćao u buffet. Tada mu se poručuje sa svih strana piće, a on nasmijan, bez ijednog zuba, naginje jednu za drugom. Neko mu naruči i tanjir meze, neke dobro nadimljene (od kafanskog dima) pečenice i suvog travničkog sira,  a on začudjeno pita; - Šta će mi ovo, nisam gladan. Naručilac mu saopštava da je to da lakše pije i da ga piće ne uhvati, a on ljutito odgovara: - Nosi ovo čovječe, pa ja pijem da me piće uhvati,  koja je to glupost, piti a ne napiti se.

Tu je redovno sa nama bio i naš veliki prijatelj i još veci arhitekta, Buja Gutic, “otac” mnogih veleljepnih zgrada, enterijera i vikendica, čovjek koji je pobijedio opakog protivnika u bolnicama Beograda i Ljubljane, ali je platio skupu cijenu, izgubio je nogu. Po njegovoj ideji i nacrtu, prepravili su mu BMW-a 316 I i vozio ga je vještinom koju sigurno niko od nas nikada nije imao. Znali smo ponekad krenuti na janjetinu i na onoj uskoj i krivudavoj cesti prema Lukavici preticao je sve  što se kreće, uz obavezan, za sebe, komentar: “vehad ti je auto braco” ili “tankosava si za mene, frajko”. Taj čovjek je kod mene podobro pomjerio granice vjerovanja u ljudske mogućnosti. A tu se često nadje i Andjelko Tešan, fudbalski reprezentativac Jugoslavije, koji dolazi u Sarajevo, poslije gostovanja sa reprezentacijom u Južnoj Americi, sa “gutom” love,  kupuje “Mini Rovera” i počinju dnevni i noćni reli-obilasci po sarajevskim lokalima. Tako smo se jednom našli u “Kuli”, zasjeli na vrhu, u samoj kuli i poslije carske večere, u pravom smislu, smo se skotrljali niz stepenice.  Tada neko upita Andjelka može li da vozi, a on kratko odgovori: ne brinite ljudi, samo mi pokažite gdje je volan.

Treba svakako pomenuti i prve privatnike, kasnije uspjesne poslovne ljude, koji su tu svraćali ; Zizu, Muska i Capu, od kojih su neki čak ostavili sigurne poslove u preduzećima, da bi se uputili u nesiguran privatni biznis. Pitamo jednog od njih što je napustio preduzeće, a on nam kratko odgovori :- “nikad robom”, a drugi nam daje kratko obrazloženje: -“neće mene niko zajebavati”. A tek povremeni dolasci Nerke Lalića, »pustinjskog vuka » sa  gradilišta « Energoinvesta » u Perzijskom zalivu ili u Libiji. Taj nam je prijatelj svojom nevjerovatnom sposobnošću zapažanja i pričama, otkrio i istoriju i običaje i (ne)zakone i mentalitet ljudi tih krajeva, za koje se mnogima od nas saznanje do tada ograničavalo samo na naftu, dolare i ekcentrične šeike.

Tu je dolazio i naš novopridošli jaran iz unutrašnjosti, govorio je da je « napustao » svoj grad jer nije bilo posla, veoma se lako uklopio u raju, ali nastajalo bi kočenje od smjeha kada je sasvim ozbiljno govorio za onaj vrh u Africi , Kilimindžaro, onu pokrajinu u Kini zvao Mindžurija, pjesmu Adamoa pjevao: Tombola nez, a  pjesmu Frank Sinatre : Strindži-mindži najt. Svrati tu na kratko i Pavle Pavlović-Paja, novinar i TV-voditelj, prospe par tračeva sa sarajevske i šire estrade, a i iz sarajevskog  novinarstva i uvijek u žurbi odlazi u lov  na « zvijezde». U buffet na brzinu uleti i stane uz šank za koju s nogu i Božo Stanišić, jedan od najpoznatijih fudbalskih sudija, nazdravi sa svojim sinom  Nebojšom zvanim Cista, koji sa nama sjedi za stolovima i gdje drvimo « najveće » ovosvjetske teme.

Nažalost, taj buffet je bio sklonište masi dobrih ljudi koji su pred mostom, u martu 1992. tražili da se okonča nacionalno ludilo i podjela grada, a na koju su odozgo, s druge strane mosta Vrbanja, pucali. Na mostu je ostala da leži prva sarajevska žrtva tog nesretnog rata.

Nikada više po svraćanju u Sarajevo nisam tražio taj lokal, ne znam da li još u bilo kakvom obliku i postoji, ali ga neizbrisivo nosim u svom sjećanju.

J.K