J.Kabiljo: Moj prvi susret s Vladom

Davne 1969 diplomirao sam na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, uzeo sam si odmor i malo putovao po Evropi. Poslije Nove godine počelo je traženje posla. U tome je bio nezaobilazan i moj otac, tada rukovodilac velikog trgovačkog preduzeća, sa odličnim uvidom gdje bi bilo najbolje « udomiti » sina. A. i vremena su bila izuzetno dobra za novozaposlene, pogotovo sa završenim fakultetom, pa se moglo i birati. I, naravno, po želji moga oca, odluka je pala na  “Jugobanku ” Sarajevo, jer ipak, njemu riječ « bankarski sluzbenik » uvijek « gordo zvuči ».

Prvog dana mog službovanja, sa kadrovskim direktorom idem prvo na upoznavanje « velikih zvjerki » banke, rukujem se sa nepoznatim ljudima, koji me, iskreno govoreći, u tom momentu baš i nisu impresionirali. Poslije idemo u moju prvu kancelariju, u elitni departman kratkoročnog kreditiranja, gdje me čeka moj prvi radni sto. Ulazim u kancelariju i već prvi istinski šok od iznenadjenja; sjedit ću u istoj kancelariji sa Vladom Kalužom, košarkaškim sudijom sa « A » liste,  sa čovjekom koga gledam svake nedelje ili u « Skenderiji » ili na tv, čovjekom koji je na svoj način takodje bio zvjezda košarkaškog sporta.

Koje je to ugodno iznenadjenje bilo, kako ću se moći pred  rajom i djevojkom pohvaliti s kim dijelim kancelariju. Svakako da sam bio počastvovan  prisustvom u kancelariji i šefice odjela, gospodje Mire Marjanović,  lijepe i otmene dame, koja je bila izuzetno cijenjena poslovna žena. Tada sam saznao da će mi kao pripravniku Vlado biti mentor, da će me uvoditi u posao i da će mi  pokazivati sve finese zamršenog bankarskog posla.

Počinje moje naukovanje,  prvi susreti sa  elektronskim kalkulatorom (tada se zvao digitron), pa pokoji  odgovor na telefonski poziv, a Vlado mi cesto dodaje formulare da ih na pisaćoj masini popunim.  Ja, sa dva prsta nabadam slova, a Vlado u šali dobacuje: - « Treba  ti malo mašinu politi vodom, pregrijala ti se od brzine ». « Hvatao » sam znanje od Vlade, ne samo iz bankarske nauke, već i o finom ponašanju na poslu, o komuniciranju sa poslovnim partnerima, o poštovanju poslovne hijerahije, pa što ne reći i o lijepom oblačenju. Vlado je naročito bio prijazan sa partnerima koji su iz velikih firmi dolazili u banku iz drugih gradova, kao Velike Kladuše, Zavidovića, Zenice, uvijek je bio sa svima nasmijan, razgovorljiv, ubacuje diskretne šale i uvijek spreman da traži rješenja.

A tek koliko sam bio impresioniran kada sam se u restoranu društvene ishrane upoznao sa istinskim sportskim asovima Sarajeva, rukometnim reprezentativcem Fejom Mostarcem i šampionom stonog tenisa Dimom Bilićem, koji su tada takodje radili u toj banci.

U banku najavljuje dolazak veliki šahovski šampion i pomalo ekscentrik, Bobi Fišer, koji baš tu želi da položi novac od nagrade na Pestoaprilskom turniru Sarajeva. Sa neizbježnim Dimitrijem Bjelicom pojavljuje se u banci i na ulazu ga dočekuje generalni direktor Finci i cijela rukovodna elita. Polaganje novca teče dosta brzo i tek po dobivanju fax-potvrde iz njegove banke da je novac na njegovom računu, odlazi na kratki prijem u restoran društvene ishrane. Dok mu šef  restorana priprema sendviče za koje je jedva našao sastojke,  za piće mu se, po njegovom receptu, servira jogurt pomješan sa sokom od marelice, na šta smo svi mi prisutni samo rekli; bljak.  On ležerno hoda izmedju već postavljenih šahovskih tabli, jer bi mnogi voljeli da mu « uzmu skalp »,   priča sa prisutnim , daje savjete šefu restorana Bori, odlazi da popriča telefonom i cijelo vrijeme vuče poteze. “Veliki” šahisti banke su, za manje od pola sata, svi do jednog, spustili svoje  kraljeve u ležeći položaj na šahovskim tablama. Poslije, taj šahovski genije odlazi, sa Vladom i Dimom, na kratki promotivni obilazak bankarskih partnera.

Dolazi mi vrijeme odlaska na služenje vojnog roka, pozivaju me iz opštine da mi saopšte samo vojnu poštu gdje ću ići na služenje, a destinaciju i putne karte uručit će mi neposredno prije polaska. Dolazim sa šifrom vojne pošte u banku, Vlado gleda brojeve i odmah kaže :

« Pripremi se moj Cico za Bileću », i u šali dodaje : « Ništa se ne sekiraj, zima, ljeto i tebe eto ».  Tako nekako je i bilo, vraćam se sa služenja i, sa dozvolom, donosim kao uspomenu topografske karte Bileće i šire okoline. Tu smo u banci, na tim kartama, nalazili nečije rodne kuće,  livade, škole, puteljke do škole, zajedno sa tada nekoliko zaposlenih u banci. Te sam im karte poslije i poklonio.

Nazalost, nikada nisam imao kvaltete za dobrog  bankarskog radnika, često neprecizan, po prirodi nestrpljiv, a i željan putovanja i neke dinamike, poslije tri godine « službovanja »  prešao sam u jednu trgovačku firmu. Ali, sjećanje na Banku, Vladu i sve ostale kolege u toj prekrasnoj firmi, nikada neću zaboraviti i nosim kao najljepsu uspomenu.

Josip Kabiljo Cico, Montréal