dovla.net

Mislim da je prošlo već godinu dana kada mi je moj prijatelj Dragan Macanović - Maca, sarajevski dobri duh iz Melburna, Australija, što me sve ove izbjegličke godine, u njemu dalekoj i hladnoj Holandiji, grije svojim nepresušnim vrelom emocija s Marijin Dvora i obala Miljacke, upitao :

• Paja, čitas li Dovlanet?!

Stadoh zbunjen, a on će dalje:

• To ti je sve ono što smo ti i ja htjeli, planirali, ali nismo imali snage, vremena. Tamo negdje u Americi našao se jedan Dovla iz Sarajeva i uspio sam samcat da poveže raju sa svih dijelova ove proklete kugle na kojoj živimo. Čovjek je od svog kuhinjskog stola, svog skromnog PC, napravio moćnu redakciju emocija, sjećanja, radosti i tuge, ali nadasve sreće u spoznaji da nam ni daljine, ni razbacanost po kontinentima, ni strašni rat nisu mogli uništiti Rajvosa u nama. Ranjeni smo i takvi ćemo ostati do kraja, ali s velikom nadom da se rane neće širiti, da bolest neće uznapredovati…Sve to zahvaljujući Vladi Kaluži…

I onda krenuh i ja da ćitam Dovlanet. Istina ne tako redovito kao većina vas, ali malo, pomalo, to postaje navika gora od pušenja, iako nikada nisam osjetio okus nikotina. Ili, to je kao nekada sarajevsko jutro nezamislivo bez Öslobodjenja”, iako sam dvadesetak i kusur godina hljeb iliti kruh jeo u kući “Vjesnik” iz Zagreba.

Dovlanet je sada asocijacija svega što je bilo i što smo bili i potvrda da sve to još može da traje iako nije zaokruženo u tvrdu materiju svakodnevnog susretanja, pozdravljanja, usporedjivanja koliko je ko ostario, oćelavio, udebljao. Tih stvarnih susreta nema, ali zato ima ovih emotivnih, koji su toliko jaki da nadvladavaju realnost i u sve nas, čitatelje Dovlaneta, unose dozu zavaravanja da živimo život prave sarajevske raje po nasim ulicama, mahalama, mostovima, ćuprijama, šetalištima, Vilsonovu, FIS-u, Slozi, Miskinovoj, Titovoj, Parkuši,Vrbanji…

Da nije Dovlaneta i onih nekoliko mojih priloga, što ih je Maca lansirao, ne bih ni znao da mi se toliko raduje moj nezaboravni Pero Filipović i njegova Jasna u dalekoj Kanadi. Ne bih ni znao da je moj Nerkez Lalić s lakoćom zamijenio 20 godina libijskih pustinja za debele minuse u blizini Kalgarija, ili da je moj Narcis Jugo već poradio da mi se obezbjedi dobar zagrobni položaj na nekom od sarajevskih grobalja, nakon one kozerije o dilemi gdje biti pokopan. Ja se šalio, a mnogi od vas to shvatili ozbiljno. Zato moje veliko izvinjenje, ako sam vam bio pokvario raspoloženje čitanja Dovlaneta.

I, na kraju, nikako ne mogu da razumijem sarajevske novinare. Imaju svjetsku temu pred sobom, a ne vide je, ili ne žele da vide. Dovlanet je postao medijski fenomen koji se ne može zaobići. Ovaj blog ima više čitalaca, nego svi listovi, što se u SA štampaju. Ovaj blog ima veći uticaj na javno mišljenje Sarajlija (naglasavam Sarajlija) kod kuće i u svijetu, nego mnogi drugi mediji. Ali, i pored svega, nije tema za obraditi! Ili sam ja prolupao,ili…

Gospodina Vladu Kalužu ne poznajem licno. Poznat mi je njegov lik sa sarajevskih ulica, posebno sa sportskih sastajališta raje. Zato koristim priliku da mu drugarskim naklonom ukažem svo poštovanje na velikom djelu koje je stvorio. Zahvaljujući njemu, Sarajevo je dobilo i svoju digitalnu povijest ili istoriju (govorimo sve jezike) neporocjenjive vrijednosti. Zato mi je i veoma teško da nekom objasnim da najviše Rajvosa emocija ne stiže iz šehera, nego iz neke države u dalekoj Americi. Gospodine Dovla, Vama, Vašoj porodici i svim Vašim čitateljima još jednu Novu godinu naših dragocjenih druženja želi Vaš Pavle Pavlović i njegova supruga Dragana.

Ps. Da objasnim zašto se do sada nisam javljao na Dovlanetu. Mislim da nije red da tamo jedan profesionalac, čovjek koji je živio od pisanja, uzima prostor ljudima koji su otkrili i koji otkrivaju u sebi spisateljski dar.