B.Jeftić: Vladin čudesni eliksir za starost
Evo već nekoliko dana u Vladinom blogu sve blješti od vatrometa riječi slavlja i hvalospjeva. Danas sam duboko pobudjen, u svojoj sedamdeset sedmoj godini, da u čast autora Dovla.neta, Vlade Kaluže, zapjevam u horu odospjeva Pavla Pavlovića.
Zahvaljujući Blogu izračunah da bi Fedji Starčeviću sada moglo biti šezdesetak godina, a nisam ga vidio pedesetak godina.
Sjetih se da bi tetka Milici Milanović, baki Vanje Eichbergera, sada bilo devedeset pet godina; mojoj majci oko sto, a i njihovoj dobroj prijateljici, pokojnoj Ljubici Starčević, takodje, oko sto godina.
Danas mi putem e-maila od mladjeg Eichbergera, kolege filologa, iz Beča, stiže lijepa poruka i čestitka za Novu godinu. Saznao sam da je sada “zaražen virusom proučavanja viktorijanske književnosti: gospodjama Gaskel i Olifant, Džordžem Eliotom, Dikensom i dr.” Specijalizira englesku književnost, postao anglofil–kaže.
Gotovo sat vremena, na distanci od oko dvije hiljade kilometara, razgovarao sam sa kinetičnim i eruptivnim blogovcem, eruditom Zekom, o Blogu.
Tek nakon sedamnaest godina saznao sam (zahvaljujući Blogu) šta je sa porodicom Bate Zurovca. Dobio sam bogatu informacijama i duhovitu poruku iz Montreala od njegove kćerke Manje u kojoj me, izmedju ostalog, obavještava da je Mišo, njen brat, završio studij kvantne fizike u Švedskoj, da je genijalac, da im je mama Goja u Švedskoj, da Manja ima dvoje odrasle djece i da je zadovoljna poslom. Saznah da su neki zajednički prijatelji u Londonu.
Koliko sam samo u jednom danu doživio i proputovao, i čak razgovarao sa mnogo dobrih duhova. Ja, koji ne mogu ni u ludilu, ni u bunilu, da pomislim da maknem iz Vakuvera, i da putujem i dodjem do aerodroma. (Kada bih se primakao aerodromu sa svojim željezno-cementnim vještackim kukom, te sa 4 ugradjena bajpasa u srcu, pejsmejkerom, metalnim mitralnim zalistkom, zubnom protezom, metalnom pločicom u koljenu, kratko rečeno sa Frankeštajnom u sebi, te sa svojim likom starog tupamarosa — uzbunio bih i upalio sve alarme, pa bi služba sigurnosti imala debele razloge da prvo puca i tek nakon toga da traži dokumente za identifikaciju.)
Na čarobnom letećem bosanskom ćilimu lako mogu, kao milioner, kao ptica nebeska, da slobodno i besplatno posjetim svoje drage poznanike, da putujem kontinentima i ovakav polumrtav osjetim radost živovanja. zahvaljujući Eliksir Blogu Vlade Kaluže, njegovim prprošnim (razigranim) saradnicima i vedrim ili sjetnim glasovima vazda, i uvijek, moje bosanske raje.
Poželio bih za Novo ljeto svim blogovcima, i rodonačelniku Bloga — Vladi, da im se u sjećanjima i na javi ponovo dešava sve ono što je bilo najljepše u njihovim životima. .
Milivoje Bato Jeftić
Neki dan razgovaram sa Vladom o fenomenu Bloga, vezama koje su tako žive, informacijama koje pljušte, osjećanjima koja rastapaju i najledenija srca (oops, mogu optužiti Blog za “global warming” i potop!), sjećanjima koja kao vatromet blješte, a bezmalo da su do juče bile prekrivene debelim slojevima prašine, zaborava i vremena. Rekoh Vladi da je ovo prvi put da istoriju pišu “gubitnici”. Ima neka čudna istina: tek kad nešto izgubiš bivaš svjestan kvaliteta kojeg do tad nisi ni primjećivao. Pogubismo prijatelje, veze, kafane, klubove, sastajališta, šetališta, ali vidi čuda: sve se to vraća na jedan drugačiji, tehnološki novi način. Dobijamo virtuelno Rajvosa, ili kako vrlo slikovito reče gospodin Jeftić: ”leteći bosanski ćilim”.
Mozemo sa prijateljima da razmijenimo misli, osjećanja, sjećanja, skoro pa da osjetimo miris “glavuše” i zeljanice i kernje. Mogu da sjedim sa legendama iz FIS-a iako sam “mala raja” (da sam u Sarajevu, nisam siguran bi li to mogao).
U jednom momentu mi ne bi prijatno kad u jednom dragom komentaru osjetih da nije Rajvosa samo u sjećanjima dijaspore, da Sarajevo živi život. “Kino Tesla i dalje radi, i ne samo to, u gradu ima nevjerovatno puno zbivanja ovih dana, na internacionalnom nivou, Filmski festival, Bečki Dječaci, koncerti, izložbe, pozorišta, Sarajevo je i dalje velegrad, dodjite i uvjerite se, uvijek ste dobro došli… “
Naravno da Sarajevo živi i stvara novu duhovnost. Želja je svih nas da sadašnje Sarajevo nadmaši po duhovnosti staro, jer dijaspora na Blogu je vječni zaljubljenik Sarajeva. Da bi je nadmašilo i da ne kreće iznova, dobro je da se zna kako je nekad bilo. Kao najbolja potvrda da na Blogu nije zastupljena samo dijaspora je i veliki broj saradnika i dogadjaja iz Sarajeva.
Ovom prilikom želim svim blogovcima sretnu Novu 2008. godinu i još više priloga od sadašnjih i bivših Sarajlija, starih i novih blogovaca .
Živjeli!!!
Ćusta
BATA JEFTINO
Obično bi nas, u godinama u kojima jesmo, opisivali kao GRADJEVINSKO PREDUZEĆE: u glavi kreč, u bubrezima pjesak, naprijed visak. Bato je sve to nadmašio “frankenštajnizmom”, kako sam kaže. Ima par blasfemija na tu temu, no sumnjam da bi ih Vlado pustio na Dovlu.
Jel’ primjećujete da Bato koristi, u našem jeziku, nažalost, izgubljeni aorist. Ko hoće da uljepša tekst ili svoj govor valja mu se vratiti na taj prelijepi vremenski oblik.
ĆUSTA
Nekako smo “oscilatorni”. Od pesimizma za ono u šta se Rajvosa pretvara(tvorilo), ka optimizmu da će ponovno biti kao što je nekada bilo, pa natrag u pesimizam da se i dalje derajvosarizira, pa opet i optimizam - ma nedamo se mi itd. Circulus vitiosus.
Nekoć napisah da je Sarajevo prolazni grad. Malo je generacija koje korijene vuku iz dalje/daleke prošlosti a još uvijek su tu.
Od kako je, od Osmanlija ustanovljeni grad, raseljavalo se, naseljavalo, od kuge, požara pustošeno, stradavalo i uvijek se obnavljalo. Bilo je na važnoj raskrsnici vojnih i trgovačkih puteva. Imalo je “Dubrovačku koloniju”, “Veliku avliju” Safardina, tvrdjave, tabije, hanove, karavansaraje, bezistane, austrougarske tvrdjave i kasarne, “Oficirsku kasinu (Oficirski dom, Dom JNA, Dom Vojske itd), herren Klub (danas Narodno pozorište/teatar/kazalište) itd. U moderno doba mu se struktura stanovništva (a i kultura) ponekada drastično mijenjala. Godine 1919 odlaze mnogi doseljenici (posprdno nazvani “kuferaši” bez obzira da li se radilo o vrhunskim arhitektima, ljekarima, časovničarima, zanatlijama itd.). U nesretnoj 1941 iz njega mnogi bespovratno iseljavaju u druge krajeve, nesretni Jevreji i Romi, ako nisu izbjegli u “italijanski zonu” - od Konjica ka Jugu, iščezavaju u Jasenovcu i drugim logorima, a dolaze, ništa više sretniji “muhadžiri” iz Istočne Bosne.
Godine 1945 zapljuskuje ga novi talas doseljenika, uvodi se norma: “zajednički (djeljivi) stan”, jer novih stanova jos zadugo neće biti. Kad se pored postojećih: Pivare, Duvanjare, Ćilimare, Željezničke radionice, Paromlina i Fabrike bonbona i kandita “Zora”, Sapunjare “Astra”, uzdiže “Energoinvest” i brojne druge proizvodne organizacije. Od barake na lijevoj obali Miljacke raste moćni “Feroelektro”. Stiže “normalka” “dvospratnjaci”, itd. A sa svim time stižu i novi ljudi sa njihovim navikama. Zuko Džumhur je duhovito rekao: “Sarajevo je prije rata bilo selendra sa osamdeset hiljada GRADJANA. a sada je velegrad sa 200 hiljada SELJAKA”. No, u svim tim turbolencijama Rajvosa se nije predalo. “Novi” nisu nametnuli svoj način razmišljanja, nego su se, polagano ali neumitno, uklapali u nešto što bi se moglo nazvati “sarajevski rajinski duh” sa svojim šatro inverzijama (Sidje labi gatibo?), svojim garažarskim bendovima, sa “Prijateljima”, “Renimiranim orkestrom Jakice Gutmana” koji bi najavljivao: “Molimo drugove da drugaricama ne opaljuju šamare kad dobiju korpu, jer su naše drugarice ipak dame”, ali, i operom, vrhunskom predstavom Hamleta (alternacije: Dejan Čavić, Milorad Margetić, Vlado Jokanović), univerzitetom, pa do svega onoga što se na privrednoj, kulturnoj, obrazovnoj, zdravstvenoj ili sportskoj, sceni odvijalo. Grad ljudi grade, no ga manje mogu oblikovati koliko on njih preoblikuje.
I onda bi mi taj grad, odjednom, dobrovoljno ili prisilno napustili i prepustili novodošlim da krenu sa novim ciklusom sarajevizacije.
Ne treba osudjivati ove nove pridošlice. Mnogi od nas, ili naši roditelji, bili smo nekada došljaci. Neka se svaki od Dovlovaca malo prisjeti gdje su mu deda i baba rodjeni, što ne znaci da oni, vaši očevi i vi sami niste dali manji ili veći doprinos razvoju Sarajeva. A gdje ste vi sada? Od moje porodice, oca-došljaka iz Užica i majke - došljakinje iz Travnika, troje djece i njihovi potomci nisu više njegovi gradjani. Rasuti po Eropi ili Americi gdje njihove “6-to aprilske nagrade” nemaju ama baš nikakvu vrijednost. A niti u današnjem Sarajevu.
Plakati? Može, ali kao privatni osjećaj. I pjevati, u skladu za Ćustinim tvrdnjama: ČOVJEK SREĆU NE POZNAJE/ DOK U NJEMU ONA SPI/ A KADA JE ON IZGUBI/ GORKE SUZE ZA NJOM LI.
Ne brinite, novodošli će, ako ne oni, onda njihovi potomci, opet izgraditi sarajevski rajinski duh. On će u expoziciji biti malo drugačiji od našeg - prilagodjen tehnologiji vremena, ali će fundus biti onaj koji smo mi naslijedili, razvili i ostavili ga njima.
Zeko