Pego i švedska kraljica
“Treba znati”, pjeva Šarl Aznavur. “Znati voljeti, znati.”..i tako dalje, kako to inače već ide u životu.
Već sam mislio da je i ovu sliku prekrila ” mahovina i šaš “, a ona sama izniknu kao feniks iz pepela i ote se zaboravu. Sjetih se filma “Praznik u Rimu ” kad se izmedju ljubavi i dužnosti, kraljica odlučuje za ovo drugo, a, mladi novinar joj na press konferenciji poklanja slike koje su jedini trag bajke njihove ljubavi, svjesno uništavajući neponovljivo naljepši dio svog života. Ipak, bajke su samo bajke, a djeca ostaju u nama do kraja života.
Dragi moji Suada i Vlado. Nisam htio da talasam iznoseći detalje, jer i nije vrijeme za to. Jednostavno sam smatrao da je ova slika potvrda i dio nasih opštih polemika o obezbjedjenju, istini, bajkama i zamagljenom vremenu prošlosti.
Kako autentični trenutak nastaje i zašto?.. Tu nema nikakvog recepta ni velike strategije, jer da se to zna i da se mogu takve stvari predvidjeti, život i ne bi bio tako zanimljiv i atraktivan. Istraživati kako i zašto je do toga došlo ne vodi ničemu. Samo može da skine oreol tajanstvenosti i život pretvori u gole činjenice.
Neka Silvija ostane tamo gdje joj je mjesto, na švedskom dvoru, u svojoj bajci, a slika neka pripada sjećanju na ovaj rijetki trenutak. Neka kraljičina svita zbunjeno proviruje iza otvorenih vrata, lišena mogućnosti da odobri ili dozvoli ovaj snimak. Neka je prepozna neko od rijetkih čitalaca bloga ako se to uopšte i dogodi, jer kako sam već spomenuo jednom prilikom, njeno kraljevsko visočanstvo je prepoznala samo gospodja Vera Manola, prava, istinska dama starog Sarajeva.
Ona je bila supruga vazduhoplovnog generala Romuela Manole koji je bio komandant odbrane Zagreba početkom Drugog svjetskog rata, dok je njegov rodjeni brat bio partizanski admiral Vice Manola, što je mnogo veća i zanimljivija drama nego moj susret sa kraljicom. Gospodja Vera je u vrtlogu tih poslijeratnih dogadjaja ostala sama i izgubila sve udobnosti i blagodeti dotadašnjeg života; veliki stan u centru grada Sarajeva zastrt perzijskim ćilimima, sa galerijom slika na zidovima, bogatom bibliotekom i stilskim namještajem, kao i velikim klavirom na kome su ukućani često svirali. Izgubila je društveni ugled, porodicu i muža, ali je dostojanstveno proživjela svoj život do kraja, u gradu koji je voljela i medju ljudima koji su nju voljeli i cijenili. Erudita, nadasve kulturna i načitana žena, koja je poznavala nekoliko stranih jezika, gospodja Vera je bila prijateljica moje majke, pa sam joj bez ustručavanja pokazao ovu sliku za koju je ona dala svoj komentar: “Kako ne bih znala Silvju, posljednju Pepeljugu iz sretne bajke, koja je postala kraljica.”
Verina životna priča, koja je počela kao bajka, završila se, kakve li ironije, u ulici Kralja Tomislava, u jednoj hladnoj, skromnoj garsonjeri, bez hrane i grijanja, dok su topovi grmili sa Trebevića.
Pego
P.S. Bojim se da će moje skromne čestitke ostati neprimjećene, nakon ovih zaista zasluženih hvalospjeva koji pljušte sa svih strana na blog i njegove roditelje. Mnogo sreće i dobrog zdravlja cijeloj porodici.