Troko - tužni Djeda Mraz
Ne znam ko je od raje bio Djeda Mraz vašoj djeci i na čijem su koljenu plakali, a da bi kasnije brisali suze plišanim medom i čokoladom iz paketića, ali mojima se najčešće potrefio Troko – Mladen Jeličić, sarajevski glumac i raja. Kada sam lanjske godine odveo moju kćerku Mašu do Troke, rasplakala se, ali od radosti! Srela je eto nekoga ko je uveseljavao i uljepšavao njeno sretno sarajevsko djetinjstvo u dječjim emisijama i priredbama razne vrste i bila mi je veoma zahvalna da sam joj priredio taj susret!
Troku znam odavno, više iz vidjenja, još dok nije bio glumac. Vidjali smo se i na moru, u Jelsi na Hvaru, gdje je i on često dolazio. Takodjer odavno znam da ima kćerku Miu koja je teški bubrežni bolesnik. U ovoj godini sam saznao i da je jedina nada za Miu transplantacija, i to i bubrega i gušterače. Kao plod velikog angažovanja roditelja i prijatelja, Mia je prebačena u Pisu, Italija, gdje već 7 mjeseci čeka na red i na sredstva za transplantaciju. Iznajmili su mali stan, a Mia mora biti pod svakodnevnim nadzorom ljekara. Troka i majka Saida se smjenjuju uz nju naizmjenično, jer moraju ipak i živjeti i raditi.
Bio sam kod Troke prošle sedmice, prilikom mog boravka u Sarajevu. Napravio sam i njegovu sliku, evo je ovdje. Iza osmjeha, specijalno upriličenog za moju Mašu, krije se bezbroj brazda, koje on najbolje osjeti i poznaje.
Mia nije dobro – stvar se iskomplicirala sa njenom nogom i dijabetskom ranom koju ima na stopalu, pa nosi specijalnu obuću. Postoje ipak šanse da rana zacijeli. Troko je bio s njom do polovine novembra, a vratio se u nadi da će naći nešto posla, posebno sada, oko Nove godine, u ulozi Djeda Mraza. Nažalost, ni Djeda Mraz nije više tako popularan.
Uglavnom, jednako kao i ranije, njima je potrebna materijalna pomoć, jer su troškovi enormno visoki. Predpostavlja se da će Mia morati ostati u Pisi ukupno oko dvije godine. Dosta je ljudi angažovano oko prikupljanja pomoći, a neko je već obavještavao i vladoblogovce o ovoj akciji prije nekoliko mjeseci. Mia ima i svoj blog:
http://miajelicic.blogger.ba/, a informacije se mogu naći i na nekim drugim web stranicama ili blogovima, kao: http://forum.city.ba/viewtopic.php?t=2331 http://humani.blogger.ba/arhiva/2007/04/23 http://dobro.ba/portal/?p=28
Ja eto odlučih da vam se obratim i zamolim za pomoć. Nije baš uobičajeno na ovom blogu, a i ja volim pisati o nečem drugom, a ne o problemima i patnjama naših sugradjana. Ali nisam mogao preskočiti, posebno vidjevši tužnog i zabrinutog Djeda Mraza - oca!
I tako, nalazeći se i inače u posebnom raspoloženju u ovim danima čestitanja i dobrih želja, davanja i primanja, sabiranja i oduzimanja svojih postupaka i djela, odlučih se da ovom dobrom djetetu i njenim roditeljima pokušam pomoći i ovim apelom i na druge načine.
Ovdje su podaci o računu:
BENEFICIARY: JELIČIĆ MIA ADDRESS: ČEKALUŠA 51 71 000 Sarajevo Bosnia and Hrezegovina
UNICREDIT ZAGREBACKA BANKA DD MOSTAR Kardinala Stepinca bb 88000 Mostar S.W.I.F.T. : ZABA BA 22 IBAN : BA 393383202897768212
FOR FURTHER CREDIT OF: ACC. 28-32-97768-2 JELICIC Mia
CEKALUSA 51 71 000 Sarajevo Bosnia and Herzegovina
Svima vama sretnu Novu godinu, dobro zdravlje i lijepo raspoloženje, želi Mašo Užičanin sa porodicom
Zahvalnost i cestitke Masi na ovom lijepom
clanku. Siguran sam da je vecina nas upadala
u zamku dokazivanja covjecnosti na internetu
jednostavnim proslijedjivanjem poruka o bolesnoj,
izgubljenoj,otetoj djeci… apelima za pomoc
koji su u stvari najobicnija prevara. Evo nam
prilike da pomognemo, punog srca, nepogrijesivo,
nekome kome zaista treba nasa pomoc.Takodje
predlazem da neko , ko zna vise o Troki, napise
nesto za rubliku poznate (i priznate) sarajlije.
Ja znam samo da sam ga sretao u drugoj polovini
‘92 sa ruksakom na ledjima punim jabuka koje je
isao da dijeli po sarajevskim mahalama u vrijeme
najzesceg “samo”granatiranja Grada.
Sarajevo, zima devedeset druge… Pred Markalama sretnem Troku. Dugo se nismo vidjeli pa nam drago da još postojimo. Ajd’, veli Trole, da mi praviš društvo, idem do Vojne bolnice. Kontam, taman da posjetim par drugova sa Hrasna. Jedan od njih, Šljivo, teže ranjen, sredili smo mu posebnu sobu, leži razvaljenog koljena u bolničkom liftu…
Putem pričamo o raji, ko živ, ko mrtav, a ko ispaljen. Kaže mi da je Mia u Zagrebu, da nije dobro, al’ samo da sve ovo stane pa će biti ok… Stigosmo do Bolnice, vodi me na drugi sprat, zastaje pred vratima velike sobe, nešto mulja po džepovima, okrenu se: na nosu mu crvena kugla,
na glavi njakva kapica - klovn iz cirkusa Moire Orfei… Nisam se ni okrenuo, a on nestade u bolničkoj sobi…Salve dječijeg smijeha , kikot, veseo žamor… Upadnem i ja da vidim taj dernek.
Svašta sam u životu prodevero i prošo’ , ničega se na svijetu ne bojim, ni boga ni ljudi, al scena koju tada vidjeh još ponekad naleti u san i tada se budim u znoju… Velika bolnička soba, puna, prepuna, ranjene djece, bez ručica, nogu, očiju. Krvavi zavoji, vonj smrti i hemikalija. Nikad više tuge na jednom mjestu.
Pred njima, na ono malo prostora što nije ispunjeno krevetima na sprat: Troko, Mladen Jeličić, moj drug, najhrabriji čovjek koga znam, sam pred ogromnim zidom tragedije, budaleše i krevelji se, uveseljavajući ta jadna mala ljudska bića u sarajevskoj Vojnoj bolnici, dok mu vlastito dijete teško boluje u Zagrebu.