dovla.net

Nažalost, za ovu današnju proslavu saznao sam sasvim slučajno. Javio mi se stariji sin legende USD “Bosna” Vukašina Vukalovića - Vuleta, Jovan koji sada živi i radi kao nastavnik i trener u Modriči. Tekst je intoniran gorčinom zbog ignorancije “Bosninog” postratnog rukovodstva prema liku i djelu “alfe i omege” sportskog društva “Bosna” - nezaobilaznog Vučete, kao i nekolicine drugih koji su dali svoj puni obol silnim uspjesima ovog društva. Izgleda da se, polako, vremena mijenjaju.

Evo i Jovanove kratke poruke:

“Danas u Pozorištu slave 60 godina “Bosne”. Pozvali su i moju majku Branku da primi “priznanje”- posthumno za tatu. Neko želi da opere svoje grijehe. Novih vjetrova u “našoj” Bosni jos uvijek nema. Znam samo da ono što nam je Vučeta ostavio ne mogu nadmašiti ni priznanjima, ni monografijama. On je za života stekao najveće priznanje PORODICU I PRIJATELJE.

Puno pozdrava od Jovana, supruge Violete i mojih ljepotica Marije (11), Ane(8) i Tee(2).

Sasvim drugačije od ostalih, bile su nove godine u Bagdadu koji je, mada u ratu sa Iranom, obnavljao svoje gradove i gradio aerodrome, infrastrukturu, javne i tajne objekte kao i scenografiju za današnju budućnost.

Živjeli smo u prostranoj vili na Djadriji sa ogromnom baštom u kojoj je bio veliki kaktus koji cvjeta, par urminih stabala koje radjaju i red agava koje padaju kao nagovještaj, prije nego se dogodi neka nesreća. Vrt je bio dobro zalivan vodom iz Tigrisa i održavan, jer su ga svakodnevno obilazili baštovan i njegov sin i budili nas ritmičkim duetom za dvoje makaza u ranim jutarnjim satima. Svakodnevno održavanje kuće obavljala je Kisma koja je, mada crne puti, ličila na francusku glumicu Pascal Petit i čiji je muž poginuo u ratu, a ona ostala udovica i samohrana majka četvero male djece. Kismu smo svi volili i zvali je Krpa-Maja, (”maja” na arapskom voda), jer je ona uglavnom samo brisala mermerne podove koji su bili u svim prostorijama kuće. Moj šofer Sami bio je Kurd i kad god se spremala neka ofanziva protiv Iranaca, Sami je nestajao bez traga, ili bi ga pokupili u vojsku ili se on sam pokupio i sklonio za neko vrijeme dok oluja ne prodje. Lila Labrador, Filipinka, čuvala je djecu, bila je krajnje odana i kad god je neko nešto upita samo je odgovarala: ”Yes mam” ili „Yes sir”. Lilu je u Irak, kao radnu snagu-bolničarku, doveo mister Igbal /što znaci cvijet/, Pakistanac, a da ona uopšte nije znala gdje ide i dugo je mislila da je došla u Saudijsku Arabiju. Igbal je bio kralj „Men power-a” ili ljudske snage, što znači da je u Irak, umjesto hrane, mermera i slično uvozio ljude koji su radili za velike firme kao radna snaga, a većina novca se slijevala u njegov džep. Bio je mlohav, masan ali i dobroćudan i često je dolazio kod nas i donosio svjeze, avionom tek prispjele rakove, ulovljene dan ranije u Bengalskom zalivu. Read more »

Kada neko kaže nekih davnih osamdesetih ili tako nešto, uvijek se pobunim. Kako davnih, pa one su bile prije par godina. Onda se zamislim šta je to za mene nešto davno bilo. E, pa nešto davno desilo mi se proljetos.

Godine mojeg mladalaštva bile su godine nemaštine, ali i velikih nada. Završavali smo srednje obrazovanje i nastavljali, barem velika većina moje generacije iz tadašnjih gimnazija Prve i Druge ženske i muške gimnazije, studije većinom na sarajevskim fakultetima. Read more »

Kinezi su izmislili barut a Sarajlije su ženskom studentskom domu u Radićevoj ulici dali nepogrešivo ime „Barutana”. Tada u stvari i nije bilo poznato da postoje i opasnije stvari od baruta, a da se znalo možda bi i ime doma bilo još tačnije.

Prava opasnost je bila proći pored tog oronulog austrougarskog zdanja u kome su bile skoro sve najljepše djevojke grada. Bilo je gore nego Odiseju da prodje pored Scile i Haribde u Homerovom epu. A zamislite kako je bilo meni koji sam godinama, svakodnevno bio izložen takvoj opasnosti. Doduše, dok sam bio u kolicima, dom još i nije postojao tako da te godine kao i godine moje najranije mladosti i ne računam.

Možda bi trebalo početi sa računanjem kada sam imau četrnaest godina i kad još nisam obraćao dovoljno pažnje na prelijepe grozdove djevojaka koje su se vješale po prozorima ašikujuci sa momcima koji su vječno stajali na ulici ispod prozora. Ali, primjećivao sam vragolaste brucoškinje koje su se jedva dočepale slobode u velikom gradu da se odmaknu od svojih palanačkih nadzora, pa su dovikivale i prozivale momke koji su prolazili ulicom i onda se sklanjale da ih prolaznici ne vide. Read more »

(Posvećeno mojoj crnoj braći)

“I have a dream that my four little children will one day live in a nation where they will not be judged by the color of their skin but by the content of their character”.

Martin Luther King Jr.

San Martina Luthera Kinga Jr. se davno ostvario. Crni i bijeli se zajedno školuju, rastu, vole se i žene u cijelom svijetu, ne samo u njegovoj Alabami i Americi. Ja sam osobno nagrađen činjenicom da sam u Kanadi mahom okružen crncima. A, moj plavokosi sinčić, na školskim slikama naročito dolazi do izrazaja. Jedino se on na razrednim fotografijama razaznaje u detalj! Kako li samo moj crni komšija uspijeva prepoznati svoje dijete u onom mraku, slabo će mi kada biti jasno.

Početkom sedamdesetih u sarajevsko gradsko naselje sa najseljačkijim nadimkom, Švrakino Selo, doseli se odnekuda mladi bračni par. Ona, atraktivna plavuša, on, visok, elegantan i otmjen crnac. Dobili od firme Energoinvest, gdje su oboje radili kao stručnjaci , jednosoban stančić. Švrakinska raja je bila poznata po svojim “toplim” dočecima novajlija u ovu urbanu divlju sredinu, pa je to i ovoga puta praktikovala u količinama. Kada god bi mladi bračni par izašao iz male zgrade na kraju naselja i krenuo, vozeći se folkswagen bubom u centar grada, razni mangupi bi se takmičili u glasnom dobacivanju neukusnih i primitivnih dosjetki na račun crnog momka i bijele plavuše u kombinaciji. Read more »

„Pepeo, samo pepeo, a to su bile tvoje slike još momenat prije”, pjeva Pat Boone/Pet Bun/ srceparajuću pjesmu sedamdesetih, bezuspješno pokušavajući da održi korak sa Elvisom koji otkriva nove puteve do srca publike.

I danas su mi ostale te riječi zajedno sa melodijom u pamćenju. Često se iznenadim kad počnem da je pjevušim bez naročitog razloga. Ali, skoro uvijek se to dogodi kad nadjem neke stare slike koje su davno zaboravljene, a onda kao duhovi odnekud izrone. Rat je gutao sve pred sobom i uništavao svako dobro, ostavljajući pustoš i zgarišta. Gorjele su biblioteke uz djavolske poruke kroz eter sumanutih vojskovodja i generala, zaslijepljenih mržnjom rata. Mnogo toga vrijednog je izgubljeno u nepovrat. Sve je manje starih slika koje odnekud izranjaju. Mnogo je toga uništeno da bi se preživjelo i da bi se ljudi, uhvaćeni u klopku rata, ogrijali u svojim sumornim i hladnim kućama bez igdje ičega. Zato nije ni čudo da su se sjekli i uništavali brižno održavani stari gradski parkovi, izvaljivalo drvo iz svih okvira i ostalih dostupnih predmeta samo da bi se ljudi ogrijali. Nestajali su skupi i važni dokumenti, knjige i slike. Sve se bez razlike pretvaralo u pepeo. Read more »

Nekako u ovo doba potstaknuti razmišljanjima kako nam je bilo, gdje smo bili, i zašto smo tu gdje smo, neizostavno sjećanja naviru o onome šta nam to ovdje gdje smo, nedostaje. Vjetrovi rata me oduvaše na sjever u Dansku ne sluteći da ću čeznuti za nečim što bi po prirodi sjevera bilo nešto sasvim normalno, a to je snijeg od onog teškog koji odjednom, negdje u novembru, nas sve iznenadi, pa se grane poviju i lome, a djeca trče na sokak da se grudaju. E, u tom slučaju bilo je umjeće znati uteći da te takva gruda ne pogodi jer je bila teška kao kugla za bacanje. Naravno, u bijegu izletiš sa prtine i po obicaju uletiš u takav mokar snijeg ili u lokvu vode jer se takav snijeg odmah topio. Zato prilažem jednu seriju fotografija napravljenih jednog novembra negdje u šezdesetim. Poriv da uhvatim u naletu ovu ljepotu i ne znajući kako ću za tim kasnije žaliti bio je jako izražen pa se nisam mogla zaustaviti na jednoj fotografiji nego ih napravila dvadesetak. To je Radićeva ulica, Obala i Pozorišni trg sa neizostavnim Energoinvestom.

Onda, kada već zima krene sa niskim temperaturama, pa sa Bjelašnice se zaleti snijeg, onaj sitni što lebdi i pada po već zaledjenom trotoaru i “plazama” u Titovoj ulici, eto ti opet belaja. Read more »

A, dogadjaj koji bih volio zaboraviti?

Pa, mogu navesti jedan koji ne da bih ga volio zaboraviti - jer sam iz njega mnogo naučio - ali za koji bih volio da se nije desio. Moram opet napraviti mali uvod, uz napomenu da - osim mojih suvježbača - o ovome nigdje, pogotovo javno, nisam govorio. Ali, nakon 40-50 godina, i državni tajni arhivi postaju dostupni. Svi smo mi u ekipi vrlo vrijedno i naporno vježbali, zbog čega smo i dobili naziv “crnci”, a znali su to i oni koji su naše treninge povremeno gledali s balkona. Iako je razlika u godinama izmedju nas i Kekea bila relativno mala, svi smo ga respektovali i slijedili instrukcije bez pogovora jer nikakve primjedbe ili komentare, ma koliko mogli biti i na mjestu, nije tolerisao. Nakon što ga je Slobo Lopičić, malo i kroz šalu, nazvao “šefom”, malo pomalo, svi smo ga tako počeli zvati i uskoro ga više niko od nas nije drukčije oslovljavao osim - šefe!

Uz sve vrline koje je i kao trener i kao osoba posjedovao, sa svojim rigoroznim režimom je znao pretjerati primjenjujući vrlo stroge konsekvence za naše čak i beznačajne greške ili propuste. Osnovna kazna bila je slanje uz konopac, što i nije bilo loše jer je to odlična i korisna vježba snage, ali kad te zapadne da se na jednom treningu penješ 10 pa i više puta, onda to već gubi sportski karakter - propao trening. Jednom prilikom, “zaradio” sam 50 puta uz konopac i ispenjao svih 50. A po 10 puta, ni broja se ne zna. Nikad zbog zabušavanja ili nerada, nego uglavnom zbog nekog komentara ili prigovora, a često i u slučaju da trenutno nisam bio u stanju da izvedem neki elemenat. Treba imati na umu da se nikad nismo penjali uz pomoć nogu, jer - to je nekako bila sramota. Read more »

lzlazim na Titovu ulicu i prelazim je kod “Park” kafane u kojoj skoro da i nema nikoga iako je već dobro odmaklo jutro. U normalnim situacijama ovdje bi se rojili grozdovi mladosti i svakojakih sretnih i bučnih ljudi, uglavnom jedni drugima poznatim, koji bi se dovikivali i veselo pozdravljali gurajući se izmedju stolova. Sjedam u ugao na pustoj terasi koja podrhtava pri svakom prolasku tramvaja, sa po kojim meni nepoznatim konobarom, koji stoji sa salvetom u rukama prekrštenim na ledjima i zamišljeno gleda niz Titovu ulicu.

Ako je nešto bilo važno u Sarajevu sedamdesetih godina, onda je to sigurno bila “Park” kafana koja je doplovila lijepim plavim Dunavom uz spretnu arhitektonsku simfoniju braće Štraus, koji su je projektovali i osmislili. ”Parkuša” je kasnije dobila to ime iz milja i želje da se razlikuje od svih gradskih kafana uz parkove, koje su nosile takva i slična imena u mnogim gradovima svijeta. Read more »

Sjetim se često našeg čuvenog Haseta. Iako je to bilo vrijeme amatera, opet je znao sve o lopti, mogao je pojesti, a bogami je znao zabijati i golove, itekako! I danas u vrijeme visokog profesionalizma se može naići na rijetke amatere koji facom podsjećaju na našeg velikog  Haseta. I ti vam znaju sve o lopti, dodavati, nabacivati, driblati do besvjesti, ali gola ne zabiti! Čitava im se sezona završi tek sa par autogolova, i to je sve.

Malo, malo, za takve talente.

Ima opet amatera koji nemaju veze s loptom, takozvani snagatori. Valjda zbog njihove dobronamjernosti i iskrenosti, treneri ih puste3 minuta pred kraj da se i oni malo sastanu s loptom i, gle čuda, odmah zabiju go!

Ipak, zbog takvih se ne pune stadioni, sva sreća, ali svaka ekipa koja misli ostati u ligi mora imati i nekoga ko će golove zabijati!

Hvala na ustupljenim mi minutama - Ćole