Juče su nam iz susjedne Kanade došli u posjetu prof. Zečević i njegova supruga Emira koja se odaziva na uobičajeni nadimak Mikica. Bila je to dugo dogovarana, jednom čak i odgođena, protokolarna posjeta našeg redovnog saradnika. Uživali smo evocirajući uspomene na godine i godine zajedničkog života u našem dragom Sarajevu, protabirili smo situaciju na blogu, otraćali (pozitivno ili negativno) brojne čitaoce i saradnike i proveli 6-7 sati družeći se sa prijateljima koji nam ovdje u tudjini najviše nedostaju. Read more »

USTAJTE, SVICI I LAŽNI VALTERI

Kada je, s proljeća 2002, uzeo Oskara u ruke i rekao: “Ovo je za moju zemlju, za Bosnu”, svi nivoi domaće vlasti utrkivali su se priređujući dolaske u Sarajevo proslavljenom bh. reditelju. Danis Tanović ponovo živi u BiH i s još jednim povratnikom kući, suradnikom Dana Peđom Kojovićem, piše o zemlji dimnih bombi, o gradu u kome pred TV kamerama premijer entitetske vlade bez trunke stida promovira osobno bogatstvo, o letargiji u kojoj živimo…

Kada smo se prije nekoliko mjeseci, neovisno jedan od drugog, vratili u Sarajevo, grad u koji smo se obojica još u djetinjstvu nesretno i zauvijek zaljubili, poznanici i prijatelji su nas uporno odgovarali od te odluke, obrazlažući svoju zabrinutost različitim argumentima koje ćemo ovdje, umjesto taksativnog navođenja, a iz poštovanja prema vremenu čitaoca, opisati jednom rečenicom: “Nemojte da vas iznenadi situacija”, rekli su, “ovdje ništa ne valja, a izgleda da će biti i gore.” Read more »

Iz današnje perspektive posmatrajući - prosto je neshvatljivo koliko smo poslije drugog svjetskog rata bili u svemu oskudni. Ovdje sam već pisao o racionaliziranom snabdijevanju hranom - na tačkice i bonove,  i  kako je Tončiju i meni bio poslastica ukradeni živ kukuruz.  Isto kao i sa hranom bilo je nezamislivo teško i sa snabdijevanjem  stvarima opšte potrosnje.

Mustafa Jašarević Fajko i ja bili smo u  Djačkom domu učiteljaca, u  Mehmed - paše Sokolovića ulici, u Sarajevu (1947/48, 49) i na prvom spratu, u betonom popodjenoj kuhinji, bez nekoliko prozorskih okana, na temperaturi i ispod minus 20 C, spavali smo zajedno u jednom krevetu jer se oskudijevalo i u pokrivačima. Upravnik doma, drug Bogdan Prodanović, protumačio nam je da ministar prosvjete odobrava i potpisuje doznake za dobijanje stakala za prozorska okna, a da Fabrika stakla u Paraćinu nije još proradila punim kapacitetom. U ovakvim oskudnim prilikama započinjali su obnova i razvoj svih vidova društvenog, kulturnog, ekonomskog i sportskog života.

U prethodnom nastavku (Najsnažnije Sarajlije 3) najavio sam da ću pisati o visokim moralnim vrijednostima nekih sarajevskih  rvača. Read more »

Kiša je lila kao iz kabla, nošena vjetrom po velikim prozorima mog penthousa praveći neprovidan, sivo plavi vitraž iza koga se krila šuma sa panoramom raskošnog dvorca Sobjeckog drugog . Vani je bilo hladno i neprijatno jutro. Ali ,zato iznenada zasija sunce u Melburnu, kad smo uključili televizor spremni da odgledamo meč dva gladijatora koji su upravo ulazili u prepunu arenu, noseći umjesto mačeva tenis rekete.

Meč je počeo i mi smo se uvukli u daleku stvarnost, kroz mali otvor televizora.

Nole je bio blijed i orošen znojem, svjestan svoje odgovornosti i ostavljen na milost i nemilost australijskoj publici, koja je prateći nevjerovatni uspon mladog …..,u liku Muhameda Alija na ovom turniru „Gran slama” koji je samim tim već imao sportsku harizmu i „advantage” u svakom gemu buduće igre. Njegova sportska zvijezda se penje vrtoglavom brzinom rušeći sve prepreke pred sobom i osvajajući publiku svu redom. Read more »

Dragi Bato,

Imam veliku želju da ovaj moj komentar nosi naslov “Keke hvala ti” a razlog za to blogovci će saznati kada komentar u cjelosti pročitaju.

Moram priznati da (nažalost) nikad ranije nisam razmišljao o Keketovom odnosu prema nama i odnosu gimnastičara prema njemu, sve dok nisam pročitao intervju sa tobom, narocito partije koje se odnose na gimnastiku. Tvoja biografija je majstorski prezentirana, naročito su mi se dopala sjećanja na gimnastičke dane kao i opis tvojih “nestašluka”. Ako se pitam za komentar ja bih k’tome još dodao moje mišljenje da si medju nama pomalo prednjačio glasnoćom, vicevima i naglašenoj zezanciji pa je moguće da je, izmedju ostalog i to, Keketu pomalo smetalo jer je moglo izgledati kao povremeno narušavanje discipline, bolje reći koncentracije na treninzima. Po pitanju tvojih nestašluka, meni je još u sjećanju priča sa rvačem Markom Kraljevićem – Pačom u Zaostrogu. Marko se u društvu uvjek grohotom smijao na svaku šalu, sa široko otvorenim ustima a zatvorenim očima. Ti si Bato jednog momenta ulovio pauka, iskoristio priliku kad on ne gleda i ubacio pauka Marku pravo u usta, poslije čega se on dugo iskašljavao a ostali se dugo smijali. A kad se graja i veselje stišalo, naizgled naivno, pitao si ga kako je znao da mu je pauk u ustima a njegov šeretski odgovor “Pa ujeo me za krajnik” pokrenuo je novu lavinu smjeha. Read more »

Mirjana Bobar nedavno je izradila slike snimljene daleke 1991.godine i priložila nekoliko drugih snimaka uz tekst:

Postovani Vlado zamolili bismo vas ako možete da objavite ove slike, naime slike su napravljene 1991 u kafiću Kupola (tada vlasništvo Bogdana Stojadinovića i Bobar Nenada) u kome se okupljala stara i mlada raja, na kaficu, pićence i razgovor, bilo po povratku sa pijace, posla ili neko drugo vrijeme. Slike, tj. film smo tek nedavno uradili i prijatno se iznenadili, pa bismo željeli da sa vama podijelimo sjećanje na drage ljude i prijatelje, nažalost neki od njih više nisu živi. Puno pozdrava i hvala na mogućnosti da i drugi vide ove slike, Mira i Neno Bobar Read more »

Milenko je poslao nekoliko fotografija osvjetljenih objekata u Sarajevu, ne baš zavidnog kvaliteta. Ipak, lijepo je vidjeti…

Dragi Vlado, iskoristio sam dan bez smoga i slikao novoosvjetljene objekte. Kvalitet procijeni jer je slikano iz ruke (da ne bi neko pomislio da mu ne valjaju naočale). Tekst uz slike bio bi kratak.

“Lijepo smo ovo osvjetlili . Još da nam neko prosvjetli pamet…………”

Pozdrav svima,  Milenko Bobar -Žika

Ranije monografije su nekoliko puta spomenute na ovom blogu, a USD “Bosna” izdala je prigodnu monografiju povodom 60 godina postojanja ovog univerzitetskog društva. Novost je da je sada moguće “skinuti” kompletnu monografiju sa sajta USD “Bosna” u pdf formatu. Na Google-u se ukuca USD Bosna i klikne na dobijeni sajt društva, a zatim na monografiju.

Osjećam obavezu da izrazim svoje zadovoljstvo sadašnjim sadržajem monografije, za razliku od predhodne, jer su u njoj nabrojani svi zaslužni sportisti i sportski radnici bez obzira na nacionalnost. Naprimjer, o legendi društva, pokojnom Vukašinu Vuletu Vukaloviću, ranije je samo ovlaš napisano da je bio dugogodišnji generalni sekretar, a sada je Vule dobio zasluženi tretman kakav i zaslužuje, pa sam slobodan citirati dio koji se odnosi na mog velikog prijatelja i drugara: Read more »

DVIJE GRACIJE

U mahali, koja to i nije, jer su se u njoj pomiješali osmanski i zapadnjački način življenja, stari stanovnici sa novim, bosanska i evropska arhitektura, gramofon sa kojeg odjekuju Štrausovi valceri ili Radetzky March, sa sazom što prati sevdalinku, imala je svoje zakone, priče, ogovaranja, olajavanja, kao i osmatrače čiji je zadatak bio da nešto vide i odmah, naravno uz svoje dodatke, dalje proslijede, po principu: “nisam ja ničija sehara”.

U našoj mahali, za vrijeme drugog svjetskog rata, živjele su dvije markantne žene.

Naočita Frau Tereza je, sa djetetom u naručju, doplovila na jednom od posljednjih talasa austrougarske imigracije, tvrdeći, u šta je malo ko vjerovao, da je udovica poginulog finansa. Ostarjeli, onemoćali bogati jurist ju je prihvatio, “iz milosrđa” kako reče, da mu bude kućanica, pa se njome oženio i dobio dijete, koje nije ličilo ni na njega ni na nju, bar je tako tvrdila Mulija koja im je kuhala. Veoma ukusno obučena, sa tašnicom poput knjige kojom je zaklanjala oči od sunca, svakog subotnjeg prijepodneva bi se, raskošno hodajući, spuštala od svoje kuće do glavne raskrsnice, osvrnula se, nabacila tašnu na čelo poput suncobrana, i nastavila nizbrdo do bogataških vila gdje bi tajanstveno iščezla. Iza nje su ostali: miris skupocjenog parfema za kojeg su zavidljivke tvrdile da je falsifikat “Crne mačke”, uzdasi mjesnih đilkoša “Ah, da mi je ….” i mašte nas koji nismo znali šta bi, al’ bi, te pitanje: “Đe li to, i kod koga ide?”, koje je, prateći Frau Terezu, riješio Pirgo: “Ide na kalufljenje”. Na to joj je Mujo, zvani Avdžija, priljepio etiketu: Bilga. Read more »

Od ničega nešto, a opet nešto. Lijepo  je to bilo nedavno zapažanje Vlatka Slokara na moje “Liguranje niz Mount Deponiju”;  inspirisalo me je da se upustim u ovo jeftino filozofiranje na temu etike i estetike.

Iako sam znatno mladji od mojih “suparnika” po klikovima i njihovim “navijačima”, oliti “navijačicama”, posjedujem znatna iskustva svojstvena čak i tzv “metuzalemima”.  Šta je etika, a šta estetika,  kako te dvije moralne , kvazi principijelne, sa jedne, možda  kanonsko-dogmatske, a sa druge liberalno, pa čak i anarhijski usadjene konstrukcije ljudske djelatnosti,  mogu funkcionirati zajedno? Read more »