Listamo Pajine albume (2)
Nakon što je prvi dio teksta o Pajinim albumima već objavljen zajedno sa slikama i mojim komentarom, Paja naknadno šalje zanimljiv tekst sa opisom pojedinih slika. Procijenio sam da ga ne smijem propustiti i, evo, na malo neuobičajen način teksta i komentara slika objavljenih u prethodnom prilogu. Treba se malo pomučiti kombinujući ovaj tekst sa slikama, ali - isplati se jer su podaci o slikama kompletniji. Evo Pajinog teksta:
“OGROMNO JE ZADOVOLJSTVO VIDJETI DA SE SVE VIŠE RAJE JAVLJA KAD JE RIJEČ O SKIJANJU I JAHORINI. IMAM OSJEĆAJ DA SMO TADA U SARAJEVU SVI SKIJALI SAMO ŠTO JE JAHORINA DOŠLA KASNIJE KAO BIBER PO PILAVU, A PRIJE TOGA SE SKIJALO PO SARAJEVSKIM BAŠČAMA I OKOLNIM LIVADAMA. ZNAM DA SU VLADAN ŠUŠNJAR I KEMAL NIKŠIĆ SKIJALI U PODGAJU KOD SKENDERIJE, IVICA MATEJIĆ PO LIVADAMA ISPOD VRACA, A MI, MARINDVORSKA RAJA, PO BAŠTI ZLATKA CORNA I BARTL ZDRAVKA, PA PO ŠLJIVIKU I BETANIJI IZNAD STARE PIROTEHNIKE. SLIKA IZ CORNOVE BAŠTE POD NADZOROM JOVICE MASLEŠE TE USPON NA ŠLJIVIK I BETANIJU SA MIŠOM CVJETIČANINOM I PREDRAGOM STANIĆEM. U KUĆI NA VRHU STEPENICA SU STANOVALI IVICA MIŠIĆ I JOVICA MASLEŠA PA JE BIO DOVOLJAN SAMO JEDAN OŠTAR ZVIŽDUK I ONI BI SIŠLI SA OPREMOM. NA ŠLJIVIKU BI SE SRETALI SA RAJOM IZ JABUČICE AVDE TE KRAJIŠKE I CRNOG VRHA, KAO SA ČOKORILIMA, PEROM I RATKOM. NAŠ PROFESOR FISKULTURE U PETOJ OSMOGODIŠNJOJ ŠKOLI NA MARIJINDVORU JE BIO SAFET KALJANAC BRAT POZNATOG PROFESORA I SPORTSKOG RADNIKA ISMETA KALJANCA I ON BI NAS PONEKAD POVEO NA TERENE TREBEVIĆA KAO BRUS I DOVLIĆKU. TAKO NAS JE I PRIJAVIO 1955 GODINE ZA SREDNJOŠKOLSKO TAKMIČENJE U TRČANJU NA SKIJAMA KOJE SE ODVIJALO OD STARE KINOTEKE U DJURE DJAKOVIĆA DO CIGLANE I NAZAD, TE POSLIJE KRATKIH PRIPREMA, EKIPA U SASTAVU JOSIP KUČERA, VOJIN DJUROVIĆ, PREDRAG STANIĆ I JA OSVAJAMO PRVO MJESTO.
ALI, PRVE SKIJE SU BILE DVIJE LETVE IZ OGRADE CORNOVE BAŠTE GDJE BI TAČNO UPASOVALA CIPELA IZMEDJU EKSERA A SPUŠTALI BISMO SE PO ZALEDJENOJ POVRŠINI TE MALE LIVADE KOJA JE UVIJEK BILA U SJENI, NEGDJE U PROLJEĆE. TO JE POSMATRAO MOJ DRUGI OTAC RAJKO PETROVIĆ I ONDA JE KUPIO PRVE SKIJE MENI I MOM RODJAKU DRAGANU MOLDOVANU JER SMO STANOVALI ZAJEDNO. RAJKO JE BIO I PREDSJEDNIK PLANINARSKOG SAVEZA BOSNE I HERCEGOVINE PA BI NAS ČESTO POKUPIO, SMJESTIO U VOZ DO PAZARIĆA, (SLIKA SA JOVICOM MASLEŠOM, IVICOM MIŠIĆEM, TIHI BORISOM-MIŠOM), A ONDA LAGANI USPON MIRISNIM LIVADAMA DO PLANINARSKOG DOMA NA ŠAVNICIMA. JASNO, PONIJELA BI SE LOPTA PA BI SE I ODIGRALA JEDNA NA MALE (SLIKA KOD ŠAVNIKA). POTOM BI USLIJEDIO OZBILJAN USPON DO DOMA NA PODGRADINI TE POSLIJE PAUZE I OKREPE USPON DO PLANINARSKOG DOMA NA STANARIMA. IMALI SMO I ČLANSKE KNJIŽICE PLANINARSKOG DRUŠTVA BJELAŠNICE PA BI BILO VELIKO ZADOVOLJSTVO UDARITI PEČAT U DOMU KOJEG OSVOJIŠ, A NA BJELAŠNICI SA TE STRANE SU BILI JOŠ DOMOVI NA HRANISAVI /BIO JE POZNAT HRANISAVSKI SMUK/ TE SITNIK I NA VRHU OPSERVATORIJA. GORE BI SE OBIČNO PRENOĆILO TE SUTRADAN NAZAD. TO SU BILI NEZABORAVNI IZLETI. NEKAD BI U ODLASKU PROŠLI KROZ SELO LJUBOVČIĆE GDJE BI POSJETILI STARICU HANIFU I UVIJEK BI JOJ RAJKO PONIO KAFE I CIGARA, A ONDA UZ HOBER PREMA PODGRADINI I DALJE. TAKO SMO ZAVOLILI BJELAŠNICU. ONDA BI ZIMI SVE TE TURE PROLAZILI SA SKIJAMA.
ALI, KAKO SOFTA KAŽE, SKIJE SU BILE DRVENE I POSLIJE ZIME BI IH TREBALO OSTAVITI U POZICIJI ŠPANUNGA, UBACIVŠI KOMAD DRVETA U SREDINU POŠTO SMO IH STEGNULI NA VRHU I REPU A IZMEDJU ZAREZANIH VRHOVA BI SE TAKODJE UBACILA DAŠČICA DA SE NE ISPRAVE. PRED IZLAZAK NA SKIJANJE, CIPELE I KOŽNI DJELOVI VEZOVA BI SE NATOPILI LANENIM ULJEM DA NE PROPUŠTAJU VODU, A SKIJE BI SE ZAGRIJALE IZNAD FIJAKER ŠPORETA TE NAMAZALE TEMPOM JEDAN ILI DVA, TADA JEDINIM VOSKOM. BOLJA VARIJANTA JE BILA POSUTI PO KLIZNOJ POVRŠINI KOMADIĆE OBIČNE SVIJEĆE PA KAD STARA NE VIDI, ISPEGLATI PEGLOM ĆUMURUŠOM. KASNIJE SE DO DOSTA DOBRIH SKIJA MOGLO DOĆI PREKO VOJNOG OTPADA.
EVO JEDNE SLIKE SA KRATKE PAUZE NA PODGRADINI GDJE STOJE SA LIJEVA NA DESNO PLAVŠIĆ ZDRAVKO-PROFESOR PREDVOJNIČKE I POZNATI SKIJAŠ, PERO LOVRENOVIĆ-KOŠARKAŠ, MARKICA BILIĆ-GOLMAN SARAJEVA, INŽINJER ANTON MILOŠ, PROFESOR FISKULTURE ŠAĆIR JAŽIĆ, A NA KRAJU LAZO RUSIJAN KOJI JE PRVI NA KLIZNU POVRŠINU PRILIJEPIO PLASTIČNU MASU. TE SKIJE SMO GLEDALI KAO ČUDO JER MASU NIJE TREBALO MAZATI A IŠLE SU PO SVAKOJ VRSTI SNIJEGA IZVANREDNO. ON JE BIO PRETEČA PLASTIČNIH SKIJA KAKO SMO KASNIJE NAZIVALI SVE SKIJE SA PLASTIČNOM MASOM NA KLIZNOJ POVRŠINI.
MARTA 1959, JE TAKMIČENJE U VELESLALOMU ZA DRUGI BJELAŠNIČKI DAN I JA OSVAJAM SVOJU PRVU DIPLOMU U KLASI OMLADINACA. TO JE BIO ZA MENE VRHUNSKI DOGADJAJ. TADA SAM I SKIJAO SA PRAVIM MARKAMA SARAJEVSKOG SKIJANJA, PA DA NAVEDEM SAMO NEKE KAO HUSO ARSLANAGIĆ,HRASNICA ABDUSELAM-LIĆKA, SAKIB KAUKLIJA, ZDRAVKO PLAVŠIĆ, MIRKO SLOKAR I MNOGI DRUGI.
MIRKO SLOKAR MI JE OSTAO U TRAJNOJ USPOMENI. ON JE DOŠAO NA MRTVANJSKE STANARE SA FANTASTIČNOM OPREMOM I SA PUNIM RANCEM VOSKOVA ZA MAZANJE SKIJA. TADA SAM PRVI PUT VIDIO SWIX I MIRKO VIDI DA SAM ZAPANJEN JER SU VOSKOVI U BOJI I TAKO JE ZELENA ZA VRLO HLADNO VRIJEME, PLAVA ZA MALO MANJE HLADNO, CRVENA ZA TOPLO, A SREBRENA ZA PROLJETNI SNIJEG. ONDA MIRKO, NA MOJE OGROMNO IZNENADJENJE I BESKONAČNU RADOST, IZVADI I POKLONI MI JEDAN KOMPLET TIH SWIX VOSKOVA. POSLIJE TAKMIČENJA, JA SAM JOŠ MALO SKIJAO DA ISPROBAM NOVI VOSAK I, NARAVNO, SLOMIJEM SKIJU /KASNIJE SMO USVOJILI PRAVILO DA TREBA PRESKOČITI ZADNJU VOŽNJU JER SE PO PRAVILU SVE POVREDE I INCIDENTI DOGADJAJU U ZADNJOJ VOŽNJI KAD VIŠE NISI SKONCENTRISAN/. DA NE BIH PROPUSTIO VOŽNJU-SPUŠTANJE DO PAZARIĆA, LAZO MI SASTAVI ODVALJENI VRH SA PLEHOM KONZERVE ŽUTOG AMERIČKOG SIRA.
SVOJE PRVE PLASTIČNE SKIJE SAM KUPIO OD NOVCA ZARADJENOG PREKO VANJKINOG STUDENTSKOG SERVISA, ČISTEĆI NOVU ZGRADU BIVŠEG UNION-IMPEKSA /PREKO PUTA POZORIŠTA/, KASNIJE ZGRADA ORGANIZACIONOG KOMITETA ZOI 84. TU JE BILA NEZABORAVNA EKIPA SA MIRZOM, DRAGANOM, ŽIGOM, ABAZOM, ZECOM I DRUGOM RAJOM TE RADETOM PERKOVIĆEM, VRLO ZGODNIM MOMKOM KOJI JE IZDAO KNJIGU “KAKO OSVOJITI ŽENU”. KASNIJE JE BIO GLUMAC U SPLITSKOM POZORIŠTU, A OTIŠAO JE U PENZIJU KAO DIREKTOR TOG POZORIŠTA. TADA, UMALO DA NIJE DOŠLO DO TUČE IZMEDJU ABAZA-PAPE I VANJKE JER JE PAPA DOZNAO POGODJENU CIJENU ZA RADOVE, A I ZNAO JE KOLIKO JE NAMJENJENO NAMA STUDENTIMA.
PONEKAD BI IGRALI I MALO TENISA NA IGRALIŠTU STARE SKENDERIJE GDJE SU STALNI POSJETIOCI BILI SVETO RADOVIĆ, BOBO BAJT, HUSO ARSLANAGIĆ, NEDO -EVRGRIN I DRUGI, PA BI U PAUZI GLEDALI SA DRUGE STRANE ZAŠTITNE ŽICE PRIPREME BOKSERA KLUBA “PARTIZAN” SA RIDINGEROM, BARBAREZOM, TOSKIĆEM I DRUGIMA, A VAHID KALIMAN KOJI JE ODRŽAVAO VRLO UREDNO TENISKO IGRALIŠTE NAM SAOPŠTI DA ĆE U ZIMU RADITI NA SKI LIFTU NA TREBEVIĆU.
MI SMO OSTALI IZNENADJENI JER NISMO IMALI POJMA I, STVARNO, NA TERENIMA PORED DOMA NA DOBRIM VODAMA POSTAVIŠE SKI LIFT I RASKRČIĆE MALO ŠUMU TE UREDIŠE PREDIVNU SKIJAŠKU STAZU. TO JE ZA NAS BIO PRAVI RAJ. USPINJAČOM DODJEŠ NA VIDIKOVAC, PA LAGANIM TRKOM OKOLO PREKO BRUSA DO DOBRIH VODA. I ONDA VOŽNJE, VOZNJE, DO U BESKRAJ. STAZA JE BILA PRILIČNO STRMA I TEŠKA U ODNOSU NA NJEŽNU I MEHKU JAHORINU, PA SU TRENINZI BILI VRLO KORISNI. MI BISMO OSTAVILI SVU OPREMU U DOMU PA BI, POSLIJE ZATVARANJA LIFTA, SA ŠTAPOVIMA U RUKAMA STRČALI KROZ ŠUMU SIMULIRAJUĆI OŠTRU VOŽNJU SLALOMA OKO BOROVA DO RAVNA TE NA USPINJAČU I NAZAD U RAJVOSA, A NEKAD BI STRČALI ISPOD USPINJAČE SKROZ DO SARAJEVA. EVO JEDNE SLIKE IZ TOG DOBA NA TERASI DOMA NA DOBRIM VODAMA GDJE SU SA LIJEVA NA DESNO SVE POZNATA SKIJAŠKA IMENA: JOSIP DABO, MARKO MARENDIĆ, TOMIĆ VOJO-ŽUĆO, VLADAN ŠUŠNJAR I HUSO ARSLANAGIĆ.
STRAŠNO ME JE POGODILO SAZNANJE DA NA TREBEVIĆU VIŠE NEMA NITI JEDNOG OBJEKTA U FUNKCIJI, ŠTO MI JE JAVIO IĆO, A POGOTOVO CAKIJEVE SLIKE SA NAGORJELIM HOTEL “JAHORINOM” I DOMOM MLADOSTI. KAO DA BI NAM NEKO HTIO SPALITI I IZBRISATI DIO TE PRELIJEPE, BEZBRIŽNE I NEZABORAVNE SARAJEVSKE MLADOSTI - ŠTO JE USTVARI NEMOGUĆE.
bakoč rajko je napisao:
skijasi pozdrav.molim vas ako nešta znate o coberu braci zildžiću javte hvala
Koliko ja znam ,Braco Zildzic zivi u Italiji.Od 2001. do 2006. sam ga u Sarajevu vidio bar dva puta.
Vlatko Slokar
Za Listamo Pajine albume -Skijanje na Stanarima
Nas ,ucenike Srednje fiskulturne skole su na Stanare vodili dva puta ,u drugoj I trecoj godini.Bili su to zaista nezaboravni boravci u planini koja je to bila u punom smislu rijeci.Daleka ,bogata snijegom ,divlja I nepredvidiva.
Sjecam se kako smo isli vozom do Pazarica gdje su nas cekali seljaci sa konjima ,jer smo se samo tako mogli uspeti do cilja – Stanara.Gore smo boravili u sobama sa madracima na podu.Kuhale su nam profesionalne kuharice a hljeb-kruh pravio I pekao pekar pomalo feminiziranih pokreta I izgleda.Mala pekarska pec na drva ,bila je smjestena u baraci (“Sing-singu”) ,u kojoj su ujedno ,spavali neki od ucenika.
E ,upravo oni su napravili problem salama na racun pekara ,koji se nekoliko puta u ljutnji ,pakovao I zelio napustiti posao ,Stanare I sve nas.
Uvijek bi ga nasi profesori ,Drago Kovac ,Djoko Najsteter ,Hrelja Muhamed …..,nekako izmolili da ostane ,sve uz obecanje da ce se “oni obracunati sa barabama” ,kako se to ne bi ponovilo.
Sve je nekako idilicno teklo dalje ,skijanje ,drustvene igre uz plinsku lampu ,pokoje predavanje o planini ,lavinama ,izazivanje lavine pucnjem iz karabina ,prvoj pomoci ,skijanju ,skijanje na obliznjoj padini sa utabanim snijegom ,ponekad kruzna tura na skijama terenom iznad Doma.Sve dok se “to” ponovo nije desilo.
U trpezariju utrcava kuhar I psuje sve sta stigne na racun onih baraba iz “Sing-singa” ,te da je to prevrsilo svaku mjeru I da on ovog puta sasvim sigurno odlazi.
Pekar pakuje ruksak I priteze bakandze ,dok se profesori ,a I Kiko Ilic koji je bio ekonom u Domu ,zgledaju I gestikulacijom prave nijemi dogovor u smislu “sta sad “?
Plete pricu Hrelja ,ubjedjuje Djoko ,tiho moli Kovac ali nista ne pomaze .Spakova se pekar I krenu iz Doma u samo predvece a snijeg napadao do iznad markacija na stablima.Nije u Domu ni zapocela prica na neku novu temu ,kada se vrata trpezarije sa treskom otvorise I u nju ,sav u pjeni I znoju upade pekar.
”E ,dobro direktore Hrelja “,dreknu iskolacenih ociju Pekar ,”ali neka ovo stvarno bude zadnji put “,izgovori sav uzbudjen I poce da se raspakuje.
Nama,posmatracima koji o svemu znaju samo povrsno ,laknu u dusi jer ce opet biti mirisljavih struca hljeba a nerijetko I somuna.
Sta se zapravo desilo ispricao nam je ,sada pokojni Prof.Hrelja ,sutradan.Hrelja I Kiko (valjda) su se na brzinu zgledali a potom ,dok su drugi ubjedjivali pekara da ne ide sa Stanara ,pronasli u skijasnici I sobama tri do cetri ucenika porijeklom iz bosanskih vrleti I rekli im da sidju putem par stotina metara od Doma ,da se sakriju iza stabala ,pa kad pekar naidje (ako ga ne uspiju nagovoriti da ostane) ,pocnu zavijati kao vukovi.
Ostatak price se da zamisliti.
Kada je u sumraku ,lagano napredujuci putem koji nema ni tvrdu prtinu ,zacuo zavijanje vukova iz nekoliko pravaca ,pekar se izbezumljen od straha ,trceci vratio nazad.
Zamislite kako su tada zime bile bogate snijegom.Na povratku sa Stanara imali smo I jednog povrijedjenog ,kojeg smo u Akia camcu umotanog u cebad ,spustali niz planinu ali tako sto su ispred camca isli “plivaci”,koji su rukama cistili snijeg sa stabala kako bi pronasli markaciju ,za njima je isla grupa koja je pravila prtinu ,iza nje camac sa sestoclanom posadom a iza camca “rezervni” tegljaci.Izmjene su se vrsile “rotacijom”.
Kasniji skijaski kursevi sa Fakultetom za fizicku kulturu ,organizovani na Jahorinni sa smjestajem u Hotelu “Sator” ,licili su na rekreaciju grupe dokonih snobova ,a sve radi brze modernizacije alpskog skijanja I konfora koji je nudila nova oprema I tehnologija.
Za razliku od dogadjaja koje Vladimir Pajic – Paja opisuje ,mi smo tada vec imali na skijama vez sa “Marker” glavom naprijed I rotacionom petom nazad ,sa “langrimen” (dugim koznim remenom ),kojim se skija pricvrscivala za cipelu.To je vec bila varijanta humanog veza jer je skijas kada padne ,ima neke sanse da ne slomije nogu.
Raniji vez koji je imao umjesto pokretne glave , nepokretne metalne celjusti ,koje su nogu potpuno fiksirale uz skiju ,pruzao je smucaru male sanse da se iz pada izvuce nepovrijedjen ,samo ako mu pukne smucka.
Pronalazenje humanog veza sa okretnom trokutastom glavom ,podiglo je standard sigurnosti skijasa.Naime ,Zarko –zvani Zara (stid me je sto mu ne pamtim prezime),kasnije je ,za vrijeme trenera Milana Ribara ,radio kao ekonom u FK”Zeljeznicar “ ,uspio da proizvede funkcionalnu kopiju pokretne glave marke “Marker”,koja je imala na sebi natpis “Zale” I bila puno jeftinija od originala.
Maze smo rezali u konzervu ,grijali ih I topili u masu ,koja se na skiju nanosila cetkom .Nanosenje maze na skiju ,zvali smo “mazanje”.Danas se kod nas forsira izraz “voskanje” ,nastao od naziva za mazu – vosak.