Batin spomenar: Najsnažnije Sarajlije (2)
Od snažnih ljudi iz Vahidovog i Rićkovog kraja u vrlo lijepoj uspomeni su mi ostali rvači Ekrem Numić i njegov sin Nedžad, ali o njima i rvačkom sportu ću pisati u jednom od sljedećih nastavaka. Posebno mi je bio zanimljiv dizač utega sa Širokače, šaljivčina Reuf Karačić. Njega sam poznavao pedesetak godina kao i najveći broj najboljih dizača tereta u BiH. Naime od početka pedesetih do šezdesetih godina u Podtekiji, ulici blizu današnjeg Sportsko-kulturnog centra Skenderija, u prostoriji od oko 30 m2 trenirali smo zajedno - dizači i rvači. Smatram da je u procjeni snage sportista svih vrsta najlakše ocijeniti dizače. Metalna šipka, na koju se sa oba kraja stavljaju baždareni utezi, na kojima je označena težina, pruža se pred sportistom i diži - bujrum.
Sport se zvao triatlon, zbog tri različita načina dizanja: izbacivanja, izvlačenja i trzaja. Koliko je meni dobro ostalo u pamćenju, najbolji rezultati bh. dizača, ukupno u trialtonu, prelazili su težinu od 300 kg. Medju njima je bilo mnogo jugoslovenskih rekordera u svim kategorijama od bantama do teške, ne samo u triatlonu već u pojedinim disciplinama, npr. samo u izbacivanju. Kada i koliko puta je dizački klub Željezničar osvajao titule na takmičenjima saveznog ranga i državnim prvenstvima - ne sjećam se, ali mi se čini da se ne varam da je i toga bilo.
Ne zna se ni broja koliko puta je Andrija Maleč, u bantamu rušio državni rekord, a to su često činili i naši teškaši. Prema mom sjećanju, najsnažniji Bosanci u dizanju utega bili su Stevo Marković, Topić, braća Karačić, Reuf, Zlatko Šešelj Šolja, Sorguč, Miro Obućina, Dr Avdić, a u lakšim kategorijama Andrija Maleč (ako me sjećanje ne vara bio je u Milanu, na prvenstvu svijeta, u jednoj disciplini triatlona četvrti na svijetu), zatim mladji Sadiković, Slobo sa Gorice, Čengić sa Višnjika i dr.
Siguran sam da sam u redanju imena i podataka često griješio, i loše se sjećao, budući da sam u teretani, u Podtekiji, kao aktivni rvač trenirao i družio se sa dizačima samo 5 godina (do 1955.) — ali, ako sam postigao da me “teretaši” kritikuju i ispravljaju, moje pisanje nije bilo uzaludno. Naročito ovim želim da provociram Vlatka Maleča ili nekog drugog poznavaoca, da se javi u Blogu sa svojim meritornim ispravkama i prilozima iz istorije ovoga od prestižnih bh. sportova, najmanje popularisanog u medijima. A ovaj čisti amaterski i zdravi sport zaslužuje da se o njemu mnogo više piše i govori. I bogu trebaju zvona.
Od onih koji su se vrlo rijetko, ili nikako nisu, zvanično takmičili, a imali vrlo dobre rezultate, pomenuo bih Acu Hinića, zvanog Limonero, Bracu Pejića, zvanog Hanžek, Dr. Boru Šešliju i mnoge druge. Na dopunske treninge sa utezima dolazili su u “teretanu” Dako Radošević, peti po rangu diskobolos svijeta na Olimpijadi u Melburnu, zatim Zvonko Vidović, bh. rekorder u bacanju kladiva. Oni su imali običaj da se s nama i porvu na strunjačama.
Za mjerenje snage i momačko nadmetanje jedna nezvanična dizačka disciplina bila je veoma popularna i medju dizačima i medju rvačima. To je bilo dizanje utega s tla, tehnikom trzanja, uvis, do iznad glave, jednom rukom. Bilo je dizača, čini mi se Reuf ili braca Karačić, koji su dizali i 70 kg. Onda se redala sa manjom težinom “slabija” raja. Ja sam mogao da podignem tom tehnikom 57,5 kg i za rvače bio snažan.
Temelje dizačkom sportu, njegovom usponu i uspjesima, postavio je pronicljivi, sposobni, veliki stručnjak i pedagog, neumorni i rano preminuli, trener, profesor Andrija Maleč, od koga - za trideset godina i više koliko sam ga poznavao - nisam čuo ružnu riječ, povišen ton, viku, niti sam ga vidio da se ljuti; radio je strpljivo i mirno kao tiha voda što bregove valja.
Dizači su od svih teškoatletičara bili na glasu kao najvredniji i najdisciplinovaniji. Ja ne pamtim da je iko od njih napravio kakav skandal ili prekršaj zbog koga je bio kažnjavan, diskvalifikovan ili suspendovan, čime ne mogu da se pohvale bh. rvači, a pogotovu bokseri. Egzaktno (tačno, strogo pravilno) mjereno, sarajevski dizači bili su najsnažniji ljudi u BiH.
Da temu o dizačima okončam jednom anegdotom. Pedeseth godina hvalim se ja Reufu, atleti sa Širokače (koji je radio kao vozač za neke radne ili društvene organizacije a docnije kao najpopularniji taksista na baščaršijskom štandu) - da svako jutro treniram i pitam ga da li on to isto radi kao aktivni dizač. Odgovorio mi je da i on redovno i uporno trenira i da mu je velika olakšica što mu je mjesto za trening odmah uz kuću. Kaže svako jutro se potuče sa dvojicom bezobraznih mladića, komšija, koji su mu blizu pod rukom. Od njegove do njihove bašče samo ih dijele tarabe koje su polomili da bi s parmacima lakše “trenirali”.
ponedeljak, 14. januar 2008 u 21:49
SARAJEVSKI DIZAČI TEGOVA
Počelo je sa Andrijom Malečom, davne 1949, kada je u Novom Sadu, kao član Milicionera, postao prvak Juge u bantam kategoriji sa 220,0 kgr (75,0 65,0 80,0). Niko ga nije ugrozio do 1962, osim što u toj kategorji nije učestvovao 1956 i 1957, jer je bio zauzet osvajanjem prvog mjesta u perolakoj. To je vrijeme kada smo se počeli bolje hraniti pa je i Andrija malo otežao. Vratio se u bantam 1968 sa, iz 1958 ponovljenih, fantastičnih 270,0 kgr.
Andrija je ukupno 14 puta bio prvak Juge, a na Prvenstvu Evrope 1951 u Milanu je bio treći, a istovremeno i šesti na svjetskom.
Onda nastupa dostojan naslijednik: Viktor - Andrijin sin.
Maleči su porijeklom Poljaci, prezimena Malec što znači “maleni”. Stvarno su bili rastom maleni, pa mi nikako nije bilo jasno kako u tako malim ljudima kucaju tako velika srca. Andrija mi je bio profesor u srednjoj školi. Njemu, Feki Azabagiću i Šalji Ramoviću zahvaljujem što sam ušao u sport.
Sticajem okolnosti, kada su zaoštrene norme kvalifikacija za nastavnički poziv, taj divni čovjek je bio pred otkazom, a ja nastavnik na Visokoj školi, kasnije fakultetu, za fizičku kulturu. Sa grupom nastavnika koji su godinama služili razvoju sporta (Vinek, Suhi, Jakica, Bato Vlačić, Sveto Ćuk – Brada i drugi), Andrija se upisao na posebni sistem dokvalifikacije i bez ikakvog problema je i stekao.
Možete zamisliti kako sam se osjećao kada sam morao ispitivati ljude koje su me odgajali i u sport uveli, a pravila ispitivanja nalažu: strogost, javnost, te ravnopravnost svih studenata. A oni su studirali i bez da smo im imali išta kazati. Pratili su literaturu, pisali, organizovali, odgajali. A meni bi bilo najradije da su mi iz studentske službe poslali prijave i indexe da upišem ocjenu njihovog rada i doprinosa koje u fakultetskim programima nisu sadržani. Bez da ih vidim – gledao sam ih i njihov blagotvorni uticaj osjećao godinama.
Viktor je bio nalik na oca. Po svemu. Bio mi je student, treba li naglasiti: zapamtljiv. Na žalost, umro je mlad.
Za danas toliko, a nastavak o dizačima slijedi, da bih ispunio Batinu molbu za dopune.
Zeko
utorak, 15. januar 2008 u 05:24
MALO O HRVAČIMA A VIŠE O DIZAČIMA
Usko su bili vezani za dizače tegova ali daleko manje uspješni. Na opštejugoslovenskom planu pamti se jedino ime Jamakovića, člana Bosne, kao prvaka 1969 godine. U ekipnim takmičenjima Bosna je 1971, sa svega 3 osvojena boda bila deseta i ispala iz lige. I to je sve. Teško mi je objasniti zašto je to bilo tako, osim da hrvanje nije uživalo podršku, a možda treba uzeti u obzir da je došlo do naglog razvoja drugih vrsta borilačkih sportova, posebno JUDO-a i KARATE-a, koji su bili privlačniji za mladež i imali moderna (prodorna) rukovodstva.
A u čemu je tajna uspjeha dizača. Nije samo Sarajevo u pitanju. Ne treba smesti s’uma da su se Zenica, a posebno “Igman” iz Konjica povremeno afirmisali na najvišem nivou.
U Sarajevu se djelovala dva kluba: “Bosna” i “Željezničar”.
Prodor, ako ne i dominaciju, započeo je Željo. Od prvaka Juge Vahida Gagića 48 i 49; preko tri druga (Hinić, Pašalić, Topić) i tri treća mjesta (Obućina, Lebović, Šenk) 1952; prvaka Karalića, trećih: Sadikovića i Savčića 1953; ponovo prvaka Karalića, drugog Sadikovića i trečeg Lebovića 1954; Svetislavskog i Sadikovića na drugom 1955; samo je osvjetalo obraz sa prvim mjestom 1956 pa se čini da je došlo do zastoja, jer se 1957 plasiraju samo Marinković na drugoj i Svetislavski na trećem mjestu a godinu dana kasnije, 1958 samo je Ilić na drugom mjestu, dok 1959 nema drugog Sarajlije medju prvom trojicom u Jugi osim Maleča. Marković sa prvom i Karačić sa trečim mjestom u 1960, kao da žele popraviti bilans, ali kao da je vrijeme Želje prošlo, jer sem treće Karačića 1961 i treće Ese Vilića 1962 kome je, kao bacaču diska, kugle i desetobojca što mu bješe tema diplomskog, dizanje bilo dopunsko, nema nikoga do 1971 kada se javlja Ademović sa trećim te Avdić 72, 73 i 75 sa trećim mjestom. Primjećujete da izostavljam Andriju i Viktora Maleča. Namjerno. O njima treba napisati esej što je iznad mojih skribastičkih (Bato ne ježi se na ovo!) mogućnosti.
Na dizačkotegovsku scenu nastupa “Bosna”. Sa drugoplasiranim Avlijašem 1962, šampionom 1964 te drugim 1968; Halepovićem prvakom 1965 i drugoplasiranim 1970 i 1974; Kraljevićem kao drugim 1969, te Talićem kao trečim 1969 i 1970 a 1972 i 1974 postaje viceprvak. 1971 ze pojavljuje Staner sa trećom pozicijom no Ramić i Herenčić kao prvaci 1970 (potonji je drugoplasirani 1974 i 1977, a Ramić treći 1971) osnažuju Bosnin dizačkotegovski talas na čijoj krijesti plovi Bečarević: šampion 1973 i 1974, drugi 1975 kada mu se pridružuje Takač sa drugim mjestom, te Ramić opet drugi 1976.
Šta je bilo dalje ne znam, jer se gornjim iscrpljuju meni raspoložive statistike, ali je sasvim dovoljno da se zaključi da su bh dizači harali prostorima Bivše. Uostalom u ekipnim takmičenjima Željo je 1956 bio treči; 75 prvi, 58 treči, 59, 60 i 61 drugi, a u Kupu: 58, 59, 60 i 62 treči, 64 četvrti, a 61 drugi. Bosna je 64/64, 64/65. 65/66 te 1973 bila druga, 1974 treča 67/68, 70, 71 i 72 četvrta, te 1975 šesta, a u Kupu 63, 65 i 67 treča, 66 i 68 četvrta, 69 druga, te 70, 71 i 74 prva. Da budemo fer i da nam se ne zamjeri ignorantski odnos preme proviniciji - Igman iz Konjica je 1974 bio četvrti.
Nadam se da je Bato zadovoljan sa ovim statističkim pregledom, a kakve su reakcije ostalih Dovlovaca, bolje da ne znam.
Aci Hinić – Limonero je stanovao u Skerlića a malo dvorište prema ulici Sutjesci (meni se čini da se zvala Hiroševa??) je bilo poprište dizača. Pored Pejića (njegova sestra Biljana je bila rukometni golman), tu su snagu razvijali Mito Medić, hrvač i dizač – kasnije taksista u Beogradu, Šešelj – Šolja – izvanredan crtač stripova, a stanovali su i braća Perišići sa prijelepom sestrom Biljanom u koju smo svi bili zaljubljeni do ušiju, ali ko će joj prići kad o se tu muvaju dizači, hrvači a i po koji bokser.
Dako Radošević je u Melburnu bio osmi a trebao je biti na postolju. Tako su tvrdili stručnjaci kad su ga gledali na treningu i bili zapanjeni dokle je disk letio. Snimali su ga neprestano - za svaki, jer su mislili da imaju olimpijskog pobjednika. Malo trema, malo nedovoljna aklimatizacija, nedostatak psihologa, pa i neodlazak trenera Zvonke Vidovića – Joce, učinili su svoje. Tadašnje rukovodstvo je više volilo imati političare nego stručnjake u expediciji.
Pošto je Bato svoj prilog završio anegdotom evo jedne sa moje strane ako je Dovla pusti. Ako ne, onda samo pozdrav svima, pa makar nebili dizači ili hrvači.
Na prvenstvu Juge u Sarajevu, vjerovatno 1950, održanom u ljetnom kinu u Dalmatinskoj ulici (danas zgrada GP “Bosne” – ako to preduzeće još postoji), glavni sudija je bio Bogdan Maksimović a, čini mi se, pokrovitelj ministar Novak Mastilović, inače svestrani sportista – kasnije predsjednik Komisije za fizičku kulturu BiH i “Partizana BiH”.
Na pozornici nastupa takmičar u izvlačenju. U trenutku izvlačenja tega od prsa do iznad glave, puca mu dno dresa, što nije nikakvo čudo kakvog su kvaliteta bili. Donji sadržaj ispada, takmičar se snebiva, Bogdan dreknu: “IZVLAČI!”, tegovi idu gore, sadržaj ide dole, a gledaoci u paroksizmu navijačkog delirijuma. Uspio je, pokrio se šakama, naklonio se i stisnutih nogu otišao sa pozornice. Onda je Bogdan morao izaći na pozornicu da umiri ljubitelje sporta koji su se i dalje davili od smjeha.
Na kraju su Bogdan i Novak počeli neku vrstu međusobnog takmičenja dižući tegove pozamašne težine i uz pljesak gledalaca.
Pozdrav
Zeko
utorak, 15. januar 2008 u 14:59
Bato Jeftić: Abolicija zbog zijana
Visoki i benevolentni (dobrostivi) Zeko, sa čizmama od sedam hiljada milja vremeplova. Ne samo da si ispunio moju molbu za dopune, već si čitaoce i mene obogatio novijim, ljepšim i zanimljivijim spoznajama. Kada si vec obećao da ćeš pisati i nastavak o dizačima, molio bih da nas obavijestiš koliko su onda naši veliki teškaši maksimalno u triatlonu ukupno podizali. Ako je plemeniti Andrija (sa vlastitom težinom od oko 60 kg) u bantamu, u triatlonu, podizao 270 kg.
Ja nisam ni spomenuo Mirka Avlijaša,teškaša i bivšeg rekordera Juge, jer sam 1956. prestao sa treniranjem u Podtekiji, a Mirko će tek desetak godina kasnije rušiti jugoslovenske rekorde.(Inace,Mirka, Boška i mnoge Avlijaše iz Vojkovića,od kojih su neki bili i moji učenici — odlično sam poznavao). Ovo je primjer kako je ljudski mozak nepouzdan i kako mu trebaju Zeko, Vlado i blogovske džematlije. Najprirodnije je bilo da se Mirka prvo sjetim.
A propos, Zeko, valjalo bi careva grada da nas obavijestiš koliko su dizali nasi teškaši: Stevo, Topic, braca Karačići(studenti mašinstva ili elektrotehnike; ne znam da li im se i prezimena doro sjećam) te vazda veseli Reuf. Po mojoj računici, aman, oko 400 kg.
Mene je vražiji Vlado Kaluža, koji, kao i Ti, svasta i mnogo zna — podsjetio na Mirka Avlijaša.
I Zeki i Vladi,i svakom ko me dopuni,dugujem zahvalnost.Ja znanje shvatam kao sunčevu zraku,kao božiji dar,a ne kao utakmicu interesa,sujete i grabeža novca.Pogotovu kada se radi o blogovcima,
bezinteresnim svjedocima i čuvarima vrijednosti i istina o Sarajevu.
Vladi i Zeki,i svima što čitaju moje tekstove,pa mi opraštaju što ulećem u zijan zbog loših i nepotpunih informacija –zahvaljujem i ubuduće za moj slučaj.
srijeda, 16. januar 2008 u 02:54
Ja namah prionio da ispunim Batinu zelju koliko su nasi dizaci kilograma podigli. I, a stotinu puta sam rekeo da cu prilog prvo napraviti u
wordu a onda ga prebaciti na web, to ne napravih a niti sacuvah, pa se sve, zbog jednog pogresno pritisnutog dugmeta/puceta/gumba, izbrisalo.
Na zalost ni jedan nas Bosanac nije dostigao 400 kgr. Andrija 270, Viktor 287, Sadikovic 285, Halepovic 335, Karacic 345, Markovic 345, te Avlijas, nakon sto je 1962 podigao 355, godinu kasnije impozantnih 385.
Interesantan je Halepovic, koji se dosta se dugo zadrzao medju dizacima.
Pocinje 1965 sa 347 (107,5 105, 135); godine 1970 podize 355 (105 110 140) onda ga nema sve do 1974 kada na prvenstvu u Sarajevu zeli da povrati staru slavi i dize 112 pa cak 130, gdje se je izgleda prenapregao, pa u trecoj disciplini nije podigao nista. Da je postigao svojih uobicajenih 125 ili cak 130 imao bi sasvim pristojnih 370 ili cak 375. Mnogo htjeo, mnogo zapoceo, ali….
U vezi Avlijasa. Tacno je da su iz Vojkovica, ali su u stvari Tomasevici sto se, kad je Turska padala, doselise iz Banjana u Crnoj Gori na imanje u Teftedarija, odnosno u njihovu avliju po cemu su i dobili novo prezime. Jedni su otisli u Krupac a drugi u Rakovicu.
Kazu da je Mirko u Banja Luci.
Oko podataka, t.j. prijemu informacija. Nije nikakva sramota nesto ne znati. Sramota je ne znati ali ne prihvatati tudje znanje. Tragedije je znati da ne znas a pravis se da znas.
Uvijek sam zahvalan kad mi neko pruzi korekcije, a jednom mi se dogodilo da sam na simpozijumu o istoriji sporta prezentirao rad o skuupstini jedne sportka organizacije za vrijeme austrougarske vladavine u BiH. Kao izvore sam imao zvanicni zapisnik i novinaski izvjestaj koji je, po obicaju stampe negativan, jer ko ferma neinteresantnu istinu u odnosu na atraktivnu laz. Nisam imao dovoljno iskustva pa nisam trazio treci izvor nego se priklonio clanku. Nakon toga sam istrazivao dokumete austrijske policije i, gle cuda, naletih na jednu priznanicu isplati 120 forinti na ime novinara
/autora togo clanka. U dispoziji je pisalo “za objavljeni clanak xx dana - vidi odluku ## od xx” Onda sam se dao u potragu za tom odlukom i nasao da je clanak narucen. Na iducem simpozijumu, mahom istim ljudima, sam se izvinuo sto sam ih doveo svojim radom uz zabunu, jer…. Prilozio sam to pismeno sto je uslo u zavrsni isvjestaj. Nakog toga mi je moj profesor i poticajnik da se bavim istorijom sporta (ko me gurnu?) rekao: “Ljubisa, ponosan sam na tebe. Sumnjam da bi se mnogi od prisutnih upustili u tako postenu rabotu kao sto si ti to ucinio”.
Pozdrav
Zeko
srijeda, 16. januar 2008 u 05:40
Andija Malec je bio prisan sa mojim ocem Zoranom Pavlovicem. Jedne davne godine , slavili su Novu Godinu kod nas u stanu, pa je Andrija “podigao” potesku pletaru vina. Iako mali rastom, nije mu se pokazalo u ponasanju da ga je ta pletara cak dotakla. To je bilo doba kada su i mladi i stari zajedno bili uzivo na “partijima”.
Andrija Malec je stanovao na Grbavici, kada sam pisao svoj fakultetski diplomski rad.Sjecam se da mi je i njegov sin Viktor nesto pomogao oko moga rada, mislim tehnicki; bavio se, osim sportom i tehnikom, pa sam tu popravio svoj tipkarski stroj. Tada sam oca i sina Maleca ,zajedno , u drustvu sa mojim starim, posljednji puta uzivo vidjeo. Divni ljudi i divne skromne Sarajlije, legende jednog nezaboravnog doba za kojim uzdisem nostalgicno i danas.