Jakica Finci: Ne stigoh na dodjelu nagrade
Dragi Vlado,
Kako kažu, čovjek snuje a Bog odlučuje, pa je tako bilo i sa našim putovanjem u Ameriku. Magla je taj dan spriječila Komšića da ide na sahranu makedonskim vojnicima poginulim u helikopterskoj nesreći kraj Skoplja, i Nadžu i mene da odletimo u Ameriku. Kako je sve bilo tempirano “u dan” nije imalo smisla ići naknadno. Pogotovo je Nadža razočarana što joj se izjalovila prilika da vidi ponovo Ellu Lunu, svoju prvu unuku.
Srećom, mladji sin Asher je letio iz Santa Monike, gdje za razliku od Sarajeva čini se nema magle, tako da je on, koliko čitam u lokalnim novinama iz Richmonda, primio nagradu u moje ime. Javljam se uglavnom da kažem da se nažalost nećemo čuti uskoro.
Inače, moram reći da sam iznenadjen čitanošću informacije o nagradi na blogu, jer vidim da već ima preko 1.800 posjeta. I broj komentara je impresivan, preko 30, mada je gotovo za sociolosku analizu kakvi su komentari. Od iskrenih čestitki, do onog našeg - sve je to neka politika. Drago mi je da se neko nije sjetio još da napise da se radi o poznatoj “cionističko, kominternovsko, masonskoj zavjeri, uz jaki utjecaj Vatikana na Bosnu i Bošnjake”.
Dugo se već osjeća taj tihi animozitet izmedju svijeta koji je otišao iz Sarajeva i onih koji su ostali. Osim onih normalnih blogovaca, uglavnom stalno se osjeća da jedni druge osjećaju gotovo kao izdajice. Oni što su otišli - izdali su Bosnu, oni što su ostali, izdali su Bosnu iz nasih sjećanja, jer nema sumnje da ovo nije Bosna i Sarajevo iz 1984. Jedino na blogu do sada taj animozitet nisam osjetio, mada sada i to polako izbija. Komentari tipa “priča se o njemu i loših stvari”, me previše ne uzbudjuje, jer nema NIKO da je još živ, a da neko o njemu ne misli loše. Nažalost, čak i o našim velikanima, tipa Pimpeka ili Kindžeta se čuju takve stvari, tako da se sigurno još nije taj rodio ko je svima ugodio. Takvi su ljudi, a što bi Sarajlije bile različite, pa šta god da mi mislimo o sebi.
Eto, dobri moj, toliko za sada i nastavljam da sa zanimanjem pratim blog, a sa jednim brojem blogovaca sam uspostavio “paralelne veze” pa se bilateralno dopisujemo, jer nije svima baš sve zanimljivo.
Poljubi Suadu, pozdravi djecu, a tebi sve najbolje, Iskreno tvoj, Jaki
Halo Jaki,
Ama bolan ne bio šta se uzbudjuješ zbog animoziteta, “nek’ komšiji crkne krava” i, “nisu to čista posla” i sl. komentara. Pa, da nije takvih kao ti, malo bi se još šta lijepo moglo čuti o nama.
A, da kažem i ovo, nisi samo zakasnio na nagradu, zakasnio si i na pače, škembe čorbu, burek (ima mesa u njemu), sarme, begovu čorbu, baklavu i hurmašice i, da ne nabrajam sve poguziluke koji su redovno na mojoj sofri zahvaljujući Senadi. Ko sumnja nek’ priupita Rešu H. i Azru of Houston Dopisništvo, Svena A. i još puno nji ovdje i u Sarajevu.
Next time - i, budi mi pozdravljen,
Iskreno,
Halid G. - Sterling, VA
Što poslije svih ovih komentara, pohvala, čestitki, i svega ostalog napisati o čovjeku koji se odlično snalazi u gustoj sarajevskoj magli, koji ima i kompas i urodjene senzore da uvijek bude na pravom mjestu u pravo vrijeme, čist, uspravan, ponosan, koji može ama baš svakome direktno u lice pogledati.
Jakija poznajem čini mi se dulje nego samog sebe, a kada bi tome dodali i druženje naših roditelja, to bi bila o ho ho cifra, u koju ne bi bilo ukalkulisano druženje
naših očeva, dva viteza okruglog stola pokrivenog zelenom čohom, gdje su bili neprikosnoveni. Moj Jaki je neoborivi dokaz da pravilo za “mace” vazi i za “macane”: imaju 9 života i kako god ih baciš, uvijek se dočekaju na noge. O broju života koliko te još čeka, hvala Bogu, to još niko ne zna (da to znamo, sve bi Jagomiri oko Sarajeva bili, što mi je svojevremeno rekao moj tetak Albert, Vagon Li, Gaon), ali da čvrsto stojiš na svojim nogama, da uspravno i ponosno hodaš, da si “i stigao i utekao i na strašnom mjestu bio”, da imaš i volje i snage da i dalje tako nastaviš, to je neosporno. Pa, umjesto nekih poklona za sve ove nagrade i lične i porodične uspjehe, dozvoli da ti uputim ovu šalu za koju niko nam ne može nista spočitnuti, ni meni što je navodim ni tebi kome je upućena, iz jasnih razloga: (ako je znaš, podjelimo je sa ostalim čitaocima ovog sjajnog bloga)
Japanski car bira novog ličnog tjelohranitelja i u najuži izbor ušli su Kinez, Japanac i Jevrej. Prvu priliku da pokaže svoju vještinu dobiva Kinez: ustaje, izvlači mač i kaže pomoćniku da otvori kutijicu. Iz kutijice izleti muha, on mačem cap i pade muha prepolovljena.
Na red dolazi Japanac, uzima svoj samurajski mač, kaže pomoćniku da utvori kutijicu, izleće muha i on cap, cap, cap i pade muha, glava na jednu stranu, prepolovljeno tjelo na drugu i krilo na trećoj strani.
Ustaje Jevrej i kaže pomoćniku da otvori kutijicu i iz nje izleće komarac. Jevrej zamahnu mačem, cap i svi gledaju, komarac i dalje leti.
- Jeste li vi to promašili gospodine, upita car.
- Ne, Vasa Visosti, već kad Jevrej suneti-obrezuje, on ne ubija.
Pa, živio mi još dugo moj Jaki, u društvu svoje prekrasne porodice.
Tvoj Josip Kabiljo Cico