Pego: “Kod Mije Alasa”
Pošto sam upravo doznao da se rodila moja unuka Iva, odlučio sam da pošaljem i ovu priču uz komentar koji sam već napisao i priložio na blog uz moju posljednju priču na koji su se javili neki čitaoci i kojim sam htio da jasno dam na znanje da je moj život moja priča u koju može da vjeruje ili ne vjeruje ko hoće, a ispalo je da komentar postane ključni dogadjaj jer se i tada dok je pisan dogodilo prvo rodjenje koje je odmah ušlo u blog i takoreći bilo njegov sastavni dio. Čuda uvijek treba primati sa strahopoštovanjem jer su ona dio tajne ovog nedokučivog svemira.
Tebe i Suadu uz cijelu porodicu, i sve iz naslova, vole Mira i Pego koji su upravo počeli da cirke kruškovaču petnestak godina staru iz flaše u kojoj je velika kruška koju su kao cvijet ugurali u flašu zajedno sa granom drveta na kome je porasla i postala čudo za ljude koji ne znaju kako je do toga došlo.
Sve sama čuda oko nas i u nama, zar ne moji dragi prijatelji.
„Kod Mije Alasa”
Kada su Žiskar d ‘Estena, tadašnjeg predsjednika Francuske, prilikom njegove posjete Jugoslaviji i Beogradu, pitali gdje bi volio da ga izvedu na večeru, on je spremno odgovorio da bi volio da ga odvedu „Kod Mije Alasa”.
Protokol se našao u čudu.
Prvo, odakle uopšte on zna za tu kafanu. A, drugo, kako da ga povedu u jedan tako skroman i jednostavan restoran? Bolje reći, pravu, prostu, srpsku kafanu!
Najgore od svega je bilo, kako da ga voze do te zabačene, drumske kafane, tridesetak kilometara od centra grada, po tako jadnom, kolskom putu koji je razrovan izgledao kao „rupa do rupe” i koga smo u šali zvali „Put 8. marta”.
Već sam zamišljao svečanu falangu motorciklista sa upaljenim farovima, ispred ešalona elegantnih, blistavih, crnih, pretsjedničkih limuzina, kako poskakuju, kao mustang na rodeu, po izlokanom, prašnjavom makadamu, starog obrenovačkog puta.
Tajna je brzo otkrivena.
Prilikom jedne prethodne posjete Beogradu, Žiskar d ‘Estena, jos dok je bio samo ministar finansija, neko je odveo na večeru baš u tu kafanu koja mu je ostala u pamćenju kao zanimljivo mjesto dobrog provoda, čega se eto on sada ponovo sjetio.
Pošto je situacija bila beznadežna, ljudi iz protokola su našli neki izgovor da ga tamo ne odvedu, jer je bilo nemoguće organizovati tako nešto u tim jadnim uslovima za tako visokog gosta.
Kako se njegov uvaženi gost penjao po ljestvici popularnosti, od gradonačelnika Pariza preko ministra finansija, pa sve do pretsjednika Francuske vlade, tako se i Mija, tadašnji ugostitelj, penjao od vlasnika male kafedžinice u novinskoj kući „Borbe” , preko drumske mehane, do ekskluzivnog restorana sa važnim gostima, sjajnom hranom i prvoklasnim „show” programom. Svako od njih dvoje je imao svoj vlastiti put uspjeha.
A, evo, kako je to počelo, početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Mija Alas je držao mali interni kafić u zgradi novinskog preduzeća „Borba”, a budući da je bio oduševljeni i pasionirani ribar amater, odlazio je često na Savu i uživao u ribolovu i odmoru. Onda mu je neko ponudio da jeftino kupi, tu na licu mjesta, pored same rijeke Save, staru čadjavu ribarsku kolibu koju je on kupio, sredio, onoliko koliko je mogao, i u njoj otvorio kafanu.
Bio je to na početku skromni riblji restoran sa malom kuhinjom i par stolova za Miju i njegove prijatelje.
Kako je radio u „Borbi” i poznavao mnogo grebatora, otkačenih novinara, mitomana, brbljivaca, kao i cijelu beogradsku čaršiju, vrlo brzo je ta njegova skromna kafana postala popularna i ljudi su dolazili na klopu, koja je bila dobra i jeftina, a točilo se dobro i nekršteno vino i rakija, a i ostala pića.
Malo po malo, slikari su u kafani ostavljali svoje slike, a ostali gosti su ostavljali predmete koji su vremenom postajali značajni jer su ih upotrebljavali ti, tada poznati ili su tek poslije stekli slavu i popularnost i postali poznati. Pjesme, citati mnogih pisaca, književnika i skribomana, napisani na jelovnicima, salvetama, komadima papira i kartona, koji su se zatekli na stolu, sačuvani su i pretvarani u vrijedne uspomene. Sve je to, sa autentičnom flekom od ulja i vina, postajalo muzejski primjerak vrijedne kolekcije, a kafana je uz malo dekoracije počela dobijati svoju fizionomiju.
Medjutim, više od svega, goste je plijenio šarm vlasnika, koji je doboćudno, u mornarskoj majici, dežmekast i spreman na po koju umnu riječ i sa mnogo prirodnog svježeg humora, zabavljao svoje goste, koji su počeli dolaziti u kafanu u sve većem broju i sve češće i širiti poslije o njoj dobar glas po cijelom gradu.
Njegov jedini stalni gost u ovom nesvakidašnjem, prostom ambijentu, bio je Deda Lulaš, koji je je bio najstariji ribar u cijelom kraju, uvijek u ribarskom nepromočivom odijelu sa mokrim i blatnjavim dubokim čizmama i otrcanim velikim šeširom na glavi, sjedio je u uglu ispred svoje flaše vina, a lice mu se skoro i nije vidjelo od naočala sa debelim staklom , velike dioptrije i ogromne sijede brade dok mu je lula non stop visila iz usta.
Da li je bio budan ili drijemao ili čvrsto spavao, to je bilo teško otkriti jer Deda Lulaš je rijetko i malo govorio, ali je zato kao voštana figura bio uvijek prisutan u ovom ambijentu koji je ukrašavao, dajući mu poseban pečat svojom ličnosti. Kako je vrijeme prolazilo, samo su se multiplicirali njegovi portreti koji su visili po zidovima kafane, a bili vješto naslikani rukama poznatih slikara, Stojana Aralice, Pedje Milosavljevića, Mome Kapora i drugih koji su o njemu sročili i dopisali značajan tekst, a bili značajni pisci.
Pravi stampedo gostiju i navala, kao hodočašće, na ovu kafanu je nastala kad je Mija oglasio svečane večere, svakog prvog petka u mjesecu, za „odabrane, poznate Beogradjane” i veoma uvažene goste koji bi se našli tada u ovom gradu. Ti gosti, kao i estradni umjetnici visokog ranga, polako su prelazili u legendu i na zidove, koje su preplavili svojim fotografijama, što je bio nepobitni dokaz njihovih redovnih dolazaka u ovu kafanu.
Ostalim danima, obični gosti su svraćali da obidju ovaj ambijent i stupe nogom na mjesto gdje su prije njih provodili burne noći poznati slikari, glumci, državnici, političari, zabavljači, muzičari i razni znani i neznani pustolovi koji su tada bili u modi.
Moja neobična sudbina mi je širom otvorila vrata ove kafane i ja sam postao „uvaženi gost, vidjeni Beogradjanin iz Sarajeva” budući da sam se družio sa novinarima iz „Borbe”, a Mija me je prihvatio za svog prijatelja i povlaštenog, stalnog gosta.
Od tada je svaki prvi petak u mjesecu za mene dobio svečano značenje, jer je u sebi nosio novo zadovoljstvo i iznenadjenje kao i neočekivani susret sa zanimljivim ljudima koji su obilježili epohu.
Tu su defilovali tada već poznati i priznati svjetski književnici kao Alberto Moravija, Pjer Paolo Pazolini, Libero Markoni, Danilo Kiž, kao i mnogi drugi. Nije bilo glumca, glumice ili voditelja ili balerine, koja se nije našla u ovom sjajnom ambijentu.
Kćerka Charli Chaplina-Geraldina, mnogi glumci, od Sofije Loren pa do raznih starleta u usponu iz „Marka Pola”,”Dugih brodova” i ostalih koprodukcionih filmova koji su se snimali u ateljeima susjednog „Avala filma” bili su vidjeni gosti ove kafane. Naše poznate voditelje Miću Orlovića sa Gordanom Bonneti i Oliverom Mlakarom kao i sa ljudima estrade Gabi i Asenom, mogli ste razgledati na slikama na zidu dok ručate ili večerate normalnim danom, ako već niste imali sreće da ih vidite prvog petka u mjesecu kada su dolazili u ovu kafanu i nastupali „uživo”.
Program i večera, sa obaveznim „zaobilaznim prebrancem” i raznim pečenjima, kiselim kupusom, pečenim paprikama i naravno, svim vrstama ribljih specijaliteta po kojima je kafana bila na daleko poznata, počinjali su oko devet. Mija bi tada, kad bi se svi gosti i estradni umjetnici dobro i udobno smjestili i već uveliko krenuli sa večerom, u ovom zaista neobičnom i živom ambijentu, sa Deda Lulašem na čelu, udario nekoliko puta viljuškom o flašu kako bi privukao paznju publike, glasno objavio:
”Silans,..silans,…. silans…Dozvolite da vam pretstavim orkestar koji će vas večeras zabavljati. Ime orkestra je „JOKS”, i dodao u pola glasa :”Što znaci J…. nas onaj ko nas sastavi”. Uz provalu smijeha i odobravanje svih prisutnih, začuo bi se virtuozni uvod i tuš na klarinetu Bokija Miloševića i njegove renomirane družine sastavljene od poznatih muzičara, samo za tu priliku. Zatim, uz dobro raspoloženje, muziku, piće i raznovrsne specijalitete kafane, kreće spontan „show” u kome učestvuju mnogi koji su svoju neprolaznu slavu tada stekli na daskama važnih pozornica, u tv serijama, filmovima i nastupima diljem naše tadašnje zemlje.
Gosti i izvodjači, svi kao jedna porodica, povezani i opušteni, zajedno uživaju kod neprolaznog Mije Alasa.
Mija nam je postao vrlo blizak prijatelj. Jednom nam je svratio kada se vraćao iz Grocke i iznenadio nas svojim neplaniranim dolaskom. Bilo je ljeto i sjedili smo u bašči, a prvo je iz kuće izašla naša najstarija djevojčica Tamara, pa se Mija latio novčanika, što je obicaj, i izvadio pare za čokoladu. Poslije se pojavila moja druga, mladja kćer Barbara, pa on ponovo trznu novčanik, ne znajuci koliko jos imamo djece u kući, reče onako kao za sebe „Ako ovako nastavi, baš će me olešiti ovaj moj Bosančeros”.
Njegov šarm i otvorenost su privukli mnoge koji su postali ne samo njegovi stalni gosti nego i lični prijatelji. Posao ga je potpuno zaokupio, pomalo je zapostavio i svoju porodicu, a kafana je zamjenila njegov stvarni dom.
Sjećam se izuzetne prilike „Kod Mije Alasa”, kada smo jedne takve večeri Mirjana i ja, sretnim slučajem okolnosti, sjedili za istim stolom sa Kočom Popovićem, njegovom suprugom i njihovim prijateljima Mirkom Tepavcem i njegovom suprugom, poznatom glumicom Renatom Ulmanski. Bili smo pomalo egzaltirani renomeom naših susjeda za istim stolom, koji su se ponašali opušteno, srdačno i vrlo „frendly”. Tepavac, tada ministar inostranih poslova, covjek pun autoriteta, sa neobičnom, pomalo grubom fizionomijom Borisa Karlova, glumca koji se proslavio ulogom „Frankeštajna”, djelovao je potpuno drukčije i bio čovjek besprekornih manira i savršene uljudnosti, prisnosti i topline koju je pokazao te večeri prema nama. To je je odmah na samom pocetku razbilo sve naše pogrešne slutnje i neosnovane predrasude.
Koča, taj legendarni komandant i vodja, prosto je zračio nekom nestvarnom intelektualnom nadrealističkom energijom a bio jednostavan i krajnje ležeran i zajedno sa svojom šarmantnom i pametnom ženom davao ton razgovoru. Mada smo bili suočeni sa živom historijom i neprolaznom legendom, razgovarali smo o savršeno nevažnim, svakodnevnim stvarima, ali ipak na neki drukčiji način svjesni specifičnosti ovog za nas posebnog i neobičnog trenutka koji nam se iznenada pružio.
Noć je bila božanstvena i nepovratno je klizila u svoj svojoj ljepoti. Nastalo je prazničko, opšte veselje koje je eskaliralo oko ponoći, jer je lijepa Usnija Redžepova podigla sve na noge svojom temperamentnom pjesmom i plesom. Naša prijateljica Mira Žegarac koja je tada radila u predstavništvu Energoinvesta u Beogradu, inače poznata manekenka, izuzetno lijepa i šarmantna djevojka, nam se pridruzila i sjajno je odigrala „čoček”, bosa na našem stolu. Ovo je dodatno podiglo publiku na noge, zagrijalo atmosferu, ali nije poremetilo uvijek dobar ukus i raspoloženje društva koje je to spontano i sa simpatijama prihvatilo. Ona je poslije ostala s nama za istim stolom i skladno se uklopila u razgovor i društvo, do samog kraja ove neponovljive večeri.
Milka Stojanović, koja je tada bila primadona beogradske opere je nastupila sa poznatim operskim arijama koje su je proslavila u svijetu i domovini. Paja Minčić je kao uvijek, krajnje ozbiljnog lica, nasmijavao publiku svojim neprolaznim, duhovitim skečevima što je uspješno nastavio i Ljuba Moljac. Živan Saramandić koji je tada krčio put svoje operne slave, u sjenci svoje daleko poznatije supruge Milke Stojanović, otpjevao je neke arije iz Kneza Igora i Borisa Godunova. I onda je nastala opuštena atmosfera pa su gosti pjevali zajedno sa izvodjačima uz „JOKSovce” koji nisu štedili ni sebe ni svoje instrumente.
Ja sam se te večeri ovjenčao slavom pred našim visokim gostima sa kojima smo djelili sto, kao i pred Mijom i ostalim, uključujući i Mirjanu, moju suprugu, jer sam, ohrabren ovim neponovljivim trenutkom, uz Živanovu pratnju na gitari i sa njegovim vokalnim „back groundom” i podrškom i sveopštom pažnjom, u grobnoj tišini, otpjevao „Bršljen”,/Ivy rose/ Perry Coma koji mi je donio nezaboravan i grmoglasan aplauz svih prisutnih u kafani.
To su bili moji zvjezdani, magični trenuci. ”Magic moments, filled with love” kako pjeva Perry Como, u jednoj drugoj svojoj pjesmi iz tog vremena.
Noć je bila na izdisaju i pojavili su se prvi znaci zore, kada se društvo polako počelo razilaziti, dok je rijeka Sava neumoljivo tekla prema nekom dalekom moru zaborava.
Pego,15.01.08
Recenzenti su opet zakazali ali ovaj put razlog je neuporedivo ljepši i ja svima od srca čestitam na tako lijepom i dugo očekivanom “razlogu” ali…
Zvizdan pripeko,ni daška vjetra,sve živo se posakrivalo pod vrbe,samo Mija Alas i Gaga Škobić uporno bulje u svoje štapove na kojima žvončići tužno upozoravaju da od današnjeg ribolova neće biti ništa.Samo povrmeno kuckanje pive koja se hladi u ledenoj Savi remeti obeshrabrujuću tišinu. Mija Alas sad već vidno nervozan započe priču.
- Moj Gaga šta mi se desi neki dan! Isto ovako ko sad,ribe ni za ljeka, kad odjednom štap u vodu! Ja laste za njim,nekako isplivam, povuci potegni Somčina ko čamac,ti boga!Šta sad sa njim,valja zvati šleper,kako…
Nedade mu Gaga da završi otpoče svoju priču.
- Moj Mijo Alasu,i meni se nešto slično desi ama nebi som nego fenjer i to gori,bog te!Možeš misl…..
Potapša ga Mija Alas po ramenu pa mu reče.
- Vala Gaga malo prećerasmo,ja ću smanjiti moga soma a ti ugasi svoj fenjer.
Kafana bijaše tako slikovito i maestralno opisana da mi nije trebao nikakav “projekat postojećeg stanja” da bih je doživio u svoj svojoj ljepoti i veličini. Prebrojah cijenjene goste, članove grupe “JOKS” i osoblje koje je opsluživalo svekoliku gospodu i ustanovih da se tu nešto ne slaže.Nakon što sam sve ponovo detaljno i savjesno provjerio,došao sam do zaključka da ozbiljno upozorim Gl. i odgovornog urednika Vladu,da ili povuče članak ili vrati na doradu poštovanom autoru da isti ili poveća kafanu ili izbaci grupu “JOKS” ili uradi nešto a sve u krajnjem cilju zaštite digniteta čitalaca bloga.
Merak je reći popu pop a bobu bob pa makar i na zijan!
S poštovanjem(vidi sad ovo) Ćole.
Dragi Pego,
Vjerujem da Ti se potkrala štamparska greška? Renata Ulmanski nije bila supruga Koče Popovića, već supruga Mirka Tepavca!
Mnogo pozdrava,
Sveto
Doktore,Tebi ništa ne promakne. Imaš oko sokolovo i svježe pamćenje. Zato smo odmah ispravili “lapsus scribendi”. Tebe, Željku, Dudu, Ćiru, Kicu, Sonju, Lalu i ostale prijatelje iz Londona, puno pozdravljaju Mirjana i Pego.
Dragi Pego,
Sinoc smo bili, povodom, kod Ajvazovića. Samo smo Te malkice i na brzaka prepilali. Svi su se složili da postoji više lapsusa osim lapsus scribendi ili lapsus calami, na pr. lapsus memoriae.
Duda, Željka, Kica, Mia, Ćiro, ja, kao i ostala prisutna raja, šalju pozdrave; Tebi ‘nako, a lav(f)ici Mirjani maksuz selam. Sveto
Sloboda ispovjesti i sloboda tampe, pogotovo na ovom multinacionalnom blogu ne zabranjuje da se prizna da je kao povod sastajanju kod Ćire bio dolazak na slavu Sv.Jovana, koju Ćiro, koliko se sjećam, slavi kao i ja.
Medjutim povod mog javljanja je Ćirin otac koji je uz popa Ristića bio najljepsi muškarac u duhovnoj crkvenoj administraciji, pa se sjećam kako je gospodja Jelena Bugarski to prokomentarisala:
“Da je gospodin Ajvazović, recimo mesar, sve ostale prodavnice mesa bi komotno mogle da se zatvore, jer bi žene dolazile da kupuju meso samo kod popa Ajvazovića,ne zbog posebno kvalitetnog mesa, nego zbog njegovih prelijepih plavih očiju”.
Za popa Ristića je takodjer bilo mnogo komplimenata, ali mi se čini da ga je prevazišao njegov najstariji sin Vojkan, ako ne možda svojom ljepotom ,onda duhovitošću koja ga krasi.
O ostalim lijepim i učenim popovima i njihovim duhovitim sinovima, mojim dragim prijateljima, kao što su pop Špiric, pop Mandić,pop Tunguz-Perović i drugima, nekom boljom prilikom.
Ja bih dodao i protu Krstana Bjeljca, oca pokojnog Đure.Njegov nevjerovatan životni put, čestitost, poštenje, duhovnost i na kraju ljudska hrabrost zaslužuje jednog Andrića. Šerkan
Nazalost moracu razocarati gos.Serkana, prota
Krstan Bjeljac inace moj rodjak nemoze nikako
spadati u kategoriju o kojoj pise Pego. Prota
Milorad Ajvazovic i ja bih dodao mog komsiju protu
Vladimira Soljevica su bili persone i ljepotani a
prota Krstan Bjeljac je mali covjeculjak, a sem
toga u isto vrijeme biti prota i komunista to
priznacete jedno s drugim neide. A o drugim
stvarima bolje da nepisem.
Boban…
Moj Serkane da se Ti i ja slazemo ovaj tvoj komentar je prava stvar. Takvi se vise ne radjaju ni na jednoj zemljnoj destinaciji.Hvala Ti na ovo podsjecanje.
Cehaja
Frapiran sam stavom gospodina Nikolića. Ne radi se o pripadnosti crkvi ili partiji nego o čovječnosti u kojoj je Krstan nenadmašiv. Dva puta u životu je prepoznao stranu slobode i svjetla: 1941. kada stupa u NOB i 1991. kada slijedi kanon SPC da njeni svećenici nikada ne ostavljaju svoje vjernike. Ostao je, zajedno sa monahom Rosićem, da saosjeća i dijeli muke preostalih vjernika koje im prirediše barbari.
Riječ “čovječuljak” u leksici našeg naroda zvuči podsmješljivo. A, što neko nije lijep kao Milorad, Ristić, Vladimir, je najmanji kriterij za ocjenu vrijednosti ličnosti.
Z
Dovla, baš sam se razočarao da si pustio ovaj komentar izvjesnog Bobana koji se nikako ne poklapa sa ciljevima Bloga. Zar ćemo morati da čitamo i priloge porodičnih obračuna. To je njihova privatna stvar.
Drugo, ostavimo se više nekih svojih predubjedjenja da su komunisti bili protiv religija. Komunisti nisu branili nikome da bude vjernik, (kako bi opstali toliko ako nisu bili dvolični), ali su, što je sasvim na mjestu, bili protiv toga da se crkva miješa u politiku. Prema tome, nisu komunisti bili protiv crkve već je crkva bila protiv komunista. Da je to tako, u Titovo vrijeme ni jedna bogomolja nije srušena, čak su podizane nove. A sada?
Krstu Bjeljca sam znao kao oca mog kolege iz sporta, golmana Djure, divnog mladića, i kao predsjednika Crvenog krsta i koji je pomagao svim ljudima. Koliko ja znam on je bio član Glavnog odbora SSRN BIH, a tu je bilo i popova i sveštenika i hodža.
Prema tome, ostavimo se porodičnih razračunavanja i političkih etiketiranja. Blog je zamišljen kao zbližavanje dobrih ljudi, prije svega stare dobre sarajevske raje bez ikakvog predznaka.
Otrov
PS. Namjerno se potpisujem od sada samo sa svojim nadimkom koji sam dobio u sportu prije nepunih 60 godina i po kome me poznaje većina sarajevske raje, posebno sportska. Kažem namjerno jer sam primjetio da neki traže puno ime i prezime samo zato da bi znali prema “predznaku” (čitaj imenu i prezimenu, posebno nepoznatog) u kom “svom programu” da ga čitaju i koji svoj nacifile da ga smjeste.
Gospodine Dimitrijevicu potpisujem svaku Vasu rijec.Zbog takvih “nadmudrivanja” smo i rasuti po cijelom svijetu.Obradovala sam se Dovlanetu,jer sam se nadala da ce on biti novi veznik nas sarajlija.Medjutim javljaju se na ovom prostoru razne neprimjerene diskusije,kao ona o nagradi gospodina Fincija,koje ovaj lijepo zamisljeni blog odvlaci u krivom smjeru…Voljela bih da je vise priloga kao sto je nedavni Vedrana Smailovica,s kojim sam nekada svirala u “Seljinom orkestru i pohadjala casove muzike kod njegovog oca prof. Avde.Koristim priliku da puno pozdravim mog prijatelja Vedrana i da Vama, Otrove,uputim veliko Vozdra od mog muza Pavla Pavlovica.
Gdje si Ti zalutao moj Bobane.
Vlado !
Ako ovakvi komentari mogu ići na blogu predlazem Z A T V A R A NJ E bloga jer na njemu je počelo da smrdi. Ako je iko sa ponosom mogao da nosi Spomenicu borca protiv fasizma to su nosila dva sveštenika SPC, Bjeljac i Zečević, dva pravoslavca za kojima su išli svi pošteni pravoslavci na čast i ponos pravosljavlja.
Drugarica Pavlović potpisuje našeg Otrova, to činimo moja Rada i Ja.
SMRT FAŠIZMU - SLOBODA NARODU
Ćehajić Namik i Radmila
Moram se jos jednom javiti da bih ispravio propust.Zaboravio sa navesti stovanog popa Mastilovica koji je cijeli svoj zivot posvetiop covjeku.
Cehaj
Sporadični divergentni stavovi mogu samo ojačati ovaj Blog ali ga nikako ne mogu skrenuti sa njegovog pravog puta! Velika je pozitivna snaga u njemu!
Azra K.
Poštovani gospodine Nikoliću niste me razočarali. Toliko sam se naslušao,svih ovih godina,kojekakvih prića i lažnih optužbi da ovih vaših nekoliko riječi liče na mladenački nestašluk.Šta je samo ona karikatura od novinara,da mu ime ne spominjem, što završi izrešetan,u vreći za smeće,u vodi Višegradskog jezera govorio o čestitom proti. . . izdajnik srpskog naroda i td.
Prihvatam svaku vašu riječ o čestitim porodicama Ajvazović i Suljević.Išao sam u isti razred sa Čirom Ajvazovićem,Đurom Bjeljcem,Borom Pandurevićem i drugom rajom.Čiro je jedan izvanredan čovjek sa velikim talentom za muziku,bio je najbolji gitarista u školi. . .znate te lijepe srednjošklske priće koje griju dušu.Sa Đurom sam igrao rukomet u Ml.Bosni,radili u Energoinvestu,bili zajedno na operaciji u Kamenici, borili se za život u ratnom Sarajevu i td.Moj Džuka je na žalost prerano preminuo.Životni put prote Krstana je nekako vezan za moju porodicu. U ona strašna vremena prišao je antifašističkom pokretu koji je vodio Tito,i koji je bio punopravni član antifašističke koalicije SAD,SSSR,Engleska,Francuska i td.Ta narodna vojska brojala je skoro pola miliona boraca i ne bi stigla do pobjede da je miloni nisu podržavali. Danas sve vrste neofašista,u užem i širem okruženju, govore da su oni bili antikomunisti i da su se zato borili protiv partizana.Po toj logici i Hitler je bio antikomunista jer je uz sve ostalo htio razoriti i SSSR.Prota nikada nije bio komunista.Kao partizan na titovki je nosio krst i po spaljenim i razrušenim selima na Grmeču i KOzari krstio nekrštenu djecu koja su ko zna kako preživjela fašistička divljanja.Imam nekoliko fotografija iz tog vremena gdje se to jasno vidi.Tu je prota,heroj Pero Mečava,Šoša,majka moje malenkosti i još neki veliki ljudi toga vremena.
Prota nije otišao iz Sarajeva.Vjerujte mi na riječ to je bilo važno svakom čestitom sarajliji kao ogromna moralna podrška.Prota je svo vrijeme rata, sa protojerejem Avakumom Rosićem vršio službu Božiju u staroj pravoslavnoj crkvi.Jednom prilikom sam i sam prisustvovao tom činu sa mojim prijateljem pokojnim Acom Mandrapom,i to nikome nije bilo ni čudni niti je kome smetalo.Moram priznati da moj motiv nije vezan za religiju nego za čašicu dobre rakije kojom nas je počastio Prota.I na kraju moram Vas obavijestiti da je Prota nakon rata dobio jedno od največih odlikovanja Pravoslavne crkve,obred je obavljen u Sabornoj crkvi,sve su televizije prenijele taj događaj.Prota je,uostalom kao i Jakica,nizak rastom,ali,kako mi jednom davno reće jedan monah u pivskom mnanastiru,ljudi se ne mjere peđu neg pameću.
U neka moja vremena na kraju pisama stavljalo se
S.F. S.N.
P.S.imate li možda neke veze sa Prijedorom?
Koliko me pamćenje služi, pop Novak Mastilovic je borac od 1941. Vlado Zečević je narodni heroj. Interesantno je da su obojica bili ministri saobraćaja (Vlado je predhodno bio unutarnjih poslova). Novak je bio veliki sportsta, sin mu je igrao rukomet. Kao predsjednik Komisije za fizičku kulturu BiH i predsjednik “Partizana” BiH dao je veliki doprinos sportu. Nosilac je akcije na donošenju Preporuke Narodne Skupštine BiH o fizičkoj kulturi, koja je postala temelj za njeno regulisanje u Ustavu i nizom zakona. Sportski radnici su bili i katihete Vlajko Ubavić (skijanje), Mitar Papić (golman Mlade Bosne, Čipe je njegov sin). Krstanov sin Djuro je bio rukometaš. Ako se ne varam, Reisov sin Ibrahim Kemura je igrao rukomet. Govorim ovo sa sportskog aspekta, da se sagledaju širine tih ljudi, a ne da se sužavaju na sitne difamacije.
Ćehajin prijedlog da se blog zatvori je, čini mi se, rezultat trenutne ljutnje. Blog nema rubrike: POLITIKA, ali se dogodi da neki prilozi imaju pojaku političku konotaciju. Uostalom, politika je metod upravljanja državom, strankom, odredjenim poslovima, pa su konfrontacije neminovne.
Mada sam reagirao odmah, bio sam sklon da se ne javim, a prilog ignorišem. Javio sam se ne da na njega atakujem, nego da branim čast ljudi čija etika treba (da ne kažem: mora) biti paradigma za ponažanje svih onih koji misle da pripadaju ljudskom rodu.
Zeko
Ja mislim da je baš dobro što je Vlado pustio ovaj komentar! Sada još bolje vidimo koliko su Djuro i njegov otac bili veliki - pa još uz ovakvog pametnog, a vjerovatno i vrlo naočitog, rodjaka.
Što je više kleveta i laži, to su nama nasi Bjeljci draži!
Mašo
Bravo momci,
Iako ste u prvim minutima primili gol, možda je čak bio i autogol, pošto je moj komentar imao i dodatno smješnu poentu koja je proglašena vicem pa je sudija svirao “opsajd” /off side/ i izbacio je iz prvobitnog komentara /igre/ što bi mu dalo mnogo blaži i ljudskiji format, pa je to natjeralo publiku a i igrače da zauzmu oštrije stavove i ozbiljno krenu na prvu loptu.
Poslije su se stalno radjale nove i sve bolje akcije pa je uslijedila serija dobrih poteza i kanonada sjajnih golova u protivničkoj mrezi.
Ako neko pomisli da sam ja krivac, jer sam pisao o zabranjenoj temi spominjući popove, moraću da se odbranim klizećim startom jer u igri su svi potezi dozvoljeni, samo ako se ne služimo onim što uništava države kao na posljednjem susretu “Dinamo” - “Zvezda” na Maksimiru.
Priznajem da je u mom komentaru izostalo još sjajnih igrača ali ste ih vi sami nadoknadili i uvrstili u ovu priču. Ja mogu samo da dodam da su ti igrači-popovi ili prote, kako ih pravilno zovu, imali ne samo duhovite i vrijedne sinove nego i i prelijepe kćeri, ali o tome ne bih sada, jer to spada u žensku rubriku ovog popularnog sporta i mogli bi nastati još gori konflikti, odnosno, gužve pred golom.
Od sada ću pišući na blogu upotrebljavati isključivo sportsku terminologiju, jer je to najbolji lijek da se ne uleti u političke vode. Ali, kad smo već kod toga, to je kao kad je cigo bio opčinjen i opterećen seksom pa ga je doktor pitao da li ga brisači od automobila potsjećaju na nešto u vezi seksa, on je kao odgovor počeo da vrti glavom lijevo i desno ljubeći zamišljene djevojačke grudi.
Nema te sportske ili nesportske i bilo koje teme, koja nas neće uvući u mračne tokove i ružne rasprave, ako imamo barbarske duše.
Inače, ako ponovo dodjem na neki vruć protivnički teren, ponovo ću sve vas izabrati u prvu postavu i podijeliti vam ista mjesta i uloge. Naravno, Šerkana na mjesto centarfora, Zeku iz čarobne šume na polutku, Mašu na ofanzivnog halfa, Ćehaju na centarhalfa, Iću na britkog beka, dok će Dragana i Azra biti treneri koji će kao iznenadjenje odmah razoružati protivnika i baciti ga na pleća.
Jedno je sigurno, za pametne ljude nema tabu tema. Ovo je bio najbolji primjer efikasnog čišćenja bloga. Zato, držite lopove, pustite popove.
Nije na odmet da objasnim da u gornji komentar namjerno nisam ubacio i najvažniju ličnost ove sportske ekipe, “Otrova” ,koji bi sigurno bio selektor ovog zaista uhodanog i uspješnog tima. Jer, od kada je ponovo uzeo svoje pravo i jedino ime Otrov, ne bi imalo smisla slati ga Vladi preko okeana zajedničkim mailom u takvom stanju i obliku, nepodesnom i opasnom za transpot, a nikako ne i u društvu sa ostalim manje otrovnim igračima, a pogotovo ne i sa spomenutim trenerima i popovskim prelijepim kćerkama, jer što je sigurno, sigurno je, vuk dlaku mjenja a Otrov, ma kako da se vremenom i razblaži, uvijek ostaje samo otrov.
Baš sam perverzan što volim popove, a ne volim lopove. Ne mislim bukvalno, pa da me proglasite pederom. Nego figurativno kao naslov, kao metaforu, kao izazov na novu diskusiju o „tabu” temama i neobičnim profesijama.
Krajem šezdesetih, mom najboljem prijatelju umre otac. Čestit čovjek i dobro u godinama. Glava poznate stare sarajevske porodice, koja je još prije „onog” rata, stanovala kod „Cirkus placa” na Mariin dvoru, a poslije se preselila nedaleko od Katedrale u strogi centar grada i koju su mnogi poznavali, voljeli, poštovali i cijenili. Sjati se zato golemi narod iż svih konfesija i društvenih slojeva na groblje u Barama, da se s poštovanjem oproste od pokojnika.
Mirise naftalin, jer je stara sarajevska populacija izvukla svoja rijetko nošena svečana, najbolja, crna odijela da oda najveću počast ovom dobrom i poštenom čovjeku.
Ali uz naftalin, miriše i tamjan, budući da dva vremešna popa u svojim raznobojnim i pozlaćenim vizantijskim odorama, melodično i skladno pjevajući, obavljaju opijelo za pokojnikovu dušu, povremeno u sinkopama, mrmljajuci na nerazumljivom staroslovenskom jeziku, dok se rodbina i narod sa tugom oprašta od svog dragog oca, muža, svekra, dede, poznanika i prije svega poštovanog prijatelja..,a kamera se penje i stoji iznad ove tužne scene dok ne utihnu svi zvukovi, pa se čuje samo rominjanje zemlje po drvenom sanduku, pokoji uzdah pomiješan sa krikom zalutale ptice, zatim, zavlada muk… Ode čovjek, zauvjek.
Ljudi se počeše razilaziti. Ostadoše samo tragovi stopala u snijegu i dva usamljena i zbunjena popa, kojih se niko ne sjeti da prihvati i odvede sa ovog tužnog mjesta. Jer, tada to nije bio trend. Od toga se nisu, kao danas, preko noći stvarale duhovne biografije i dobri religiozni Cv-ovi. Mnogo je jača tada bila politička „fatma”, koja je to proganjala ili, ako ništa, bar u tome nalazila svoje zamjerke ili primjedbe.
Moj najbolji drug je tada, po inerciji, ugazio u političke vode i dok se on kolebao šta sa popovima… ja im pridjem sa poštovanjem i ljubazno im ponudim „auto-stop” do grada sa mojim drečavo žutim Renaultom, što oni, nemajući kud, uz blagoslov prihvatiše.
Scena je zaista dobro djelovala, bar što se tiče boja, kad sam polako i otmeno otvorio vrata, pridržao im ruke dok su ulazili u kola, a onda ih povezao kroz gusti špalir „toplog zeca” dok su me sa strana šibali sledjeni pogledi tadašnjih političkih pripadnika i jednomišljenika, a budućih novih vjernika, u nekoj ne tako dalekoj budućnosti koja dolazi.
Sahrana na kojoj prisustvuju popovi, sveštenici, hodže, rabini i ostali vjerski dostojanstvenici tada je bila rijetkost, ali zato danas skoro da je uobičajena pojava i nije tako posebna i spektakularna.
Ali, zamislite, kad se oni svi zajedno nadju na jednoj sahrani i to još za vrijeme one druge vlasti o kojoj mnogi sada žele da podvuku njenu vjersku netoleranciju, onda je to ipak nešto posebno i neobično i vrlo spektakularno.
Pamtim sahranu Mitropolita Krulja koja je obavljena u sarajevskoj Sabornoj crkvi, krajem šezdesetih. Moja draga prijateljica Radmila Smiljanić, tada zavodljiva, duhovita i šarmantna mlada dama, koju su na prvim nastupima u Modeni prozvali „Bel petto”, ističući njene lijepe grudi više nego njen lijep glas, koja će u ne tako dalekoj budućnosti postati poznata svjetska operska diva, posmatrali smo zajedno sa crkvene galerije jedan takav dogadjaj, jer smo se nekako prislonili uz hor koji nas je prihvatio. Nju, kao specijalnu uvaženu gošću, jer je Radmila pjevala kao slavuj, a mene kao osobu koja se nekako uz nju mogla da prošvercuje.
Bili smo tada svjedoci duhovnog spektakla koji je iż te ptičije, neobične perspektive, sa galerije izgledao nestvarno kao nebeska verzija spektakla dodjele „Oskara”. Sve je bilo pod konac i kako vjera nalaže, a ljudi to ispunjavaju i sprovode u djelo.
Na okupu je bila duhovna elita cijele zemlje i svih njenih vjera, konfesija i naroda. Stajali su rame uz rame svi vjerodostojnici koji se, osim po tradicionalnim svojim odorama i dekoru, ni po čemu drugom nisu razlikovali.
Bar su to govorili njihovi izrazi dubokog ljudskog poštovanja za čovjeka koji je odlazio a sa svima bio iskren prijatelj, a slučajno i duhovnik jedne od njihovih vjera.
To je bio dan kada sam se osjetio kao čovjek sa planete Zemlje. Malen i sićušan, ali sretan i zadovoljan u bezgraničnom poštovanju svih koji jednako i zajednički dijele sudbinu cijelog čovječanstva. Osjetio sam ono što je tada skoro bilo na dohvatu ruke i moguće da se dosegne i to uz još samo malo dobre volje i tolerancije. Osjetio sam da svi stojimo ili klečimo pred tajnom svemira, kao ljudi i braća.
To se poslije nikad više nije ponovilo.