Prvi put na blogu: Vedran Smailović
Sjećate li se koncerta u spaljenoj Vijećnici tokom rata koji je održao sarajevski čelista Vedran Smailović? Evo, Vedran je pronašao blog i javlja se sa željom da se priključi sarajevskoj raji sa istim mentalnim kodom.
Zdravo Vlado
Drago mi je da sam otkrio tvoj blog. Dobar je i svidja mi se. Izgleda mi da
ono malo “zdrave” Sarajevske raje, koja je razbacana po cijelom svijetu,
kontaktira upravo preko tvog bloga. Predpostavljam da ti to i jeste bila
osnovna ideja pri uspostavljanju bloga.
To kako sam otkrio blog i zašto se javljam je ustvari tužna činjenica da sam
jucer (19. januara 2008) pored Ede Ferizovića, Hajndl Željka - Žoleta,
Dubravka Bibanovića - Bibana, Darija Djamonje, Djordjeta Kisića, Davorina
Popovića - Pimpeka, Slobodana Bode Kovačevića i mnogih drugih
(što rodbine, što prijatelja) izgubio još jednog meni dragog prijatelja,
Nenada Vekića Dedu.
Deda je davno nekad vodio vrlo popularnu emisiju na radiju “Nedjeljom u 9″. Možda bi ga se i ti mogao sjetiti. Deda je bio dosta povučen, miran i tih, mada je znao ujedati tamo gdje je trebalo i kad je bilo neophodno, kao i svaki drugi novinar. Bavio se i slikanjem mada amaterski, volio šljivu, i nije se mogla dogoditi niti jedna večer da se nije pojavio u “Zvonu”. Zadnji put sam ga vidio u Londonu prošle godine. Kod njega sam i prenocio dvije noći.
Srce mi je prepuklo kad sam pročitao u Oslobodjenju, u smrtovnicama, kako Dedina majka javlja rodbini i prijateljima “Tužnim srcem javljam rodbini i prijateljima da je moj sin Nenad Vekić - Deda umro 17. janura 2008 godine”. A toliko je volio majku, a i mati svog jedinca sina. Nek mu bude laka sarajevska zemlja.
Sad par riječi o meni.
S obzirom da sam čelista ja moram držati cello medju nogama kad sviram.
A sad mi nije više dosta cello nego sam poturio još i motor medju noge
pa sad stišćem i to gvoždje medju nogama, bezbeli, kad vozim.
Drugarski pozdrav Vedran Smailović , The cellist of Sarajevo
Juče se nas tridesetak okupilo u “Dedinom pabu”, The Grove, u blizini gdje je stanovao, da popijemo piće za pokoj duše. Iako je vijest brzo prostrujala, mnogi nisu došli jer jednostavno vijest do njih nije ni stigla. Došli smo da se sjetimo našeg Dede sa tugom što ga više nema i što je tako rano otišao. Englezi bi rekli “to celebrate the life”. Tako je nekako i bilo.
Mnogo pozdrava,
Sveto
Moj sin svira celo.Mnogo mi je drago da sam saznao kako se zove covjek sa plakata kojeg on drzi na zidu u svojoj sobi.Nisam ni znao da je iz Sarajeva.Puno pozdrava Vedranu i drago mi je da je ziv i zdrav.
Dede više nema, otišao je bez pozdrava, samo nestao. I mada sam svjestan toga, danas kada sam išao Portabello Roadom sve ga nekako tražim po poznatim mjestima na kojim smo proveli toliko vremena u ovih petnaestak godina. Prolazim pored njegove kuće u Elgin Mews, sjećam se noći /ili možda jutra/ kada je Zlaju i mene ispratio, a ja pao sa bicikla i sutra se probudio puknutog filma, bez naočala, telefona, novčanika, i naravno, bicikla. Sjećam se i posljednje flaše crnog vina koju smo ljetos popili kod njega, čak i priča koje smo trunili.
U nedelju smo se okupili da pomenemo Dedu i zalijemo u njegovo ime u obližnjem pabu, neko reče “Dedinom pabu”, ali nije to mjesto koje zovemo njegovim imenom. Dedin pab je The Elgin, koji je samo nekoliko desetina metara od njegove kuće, tada naše omiljeno sastajalište, a cesto i dnevno prebivalište.To ime koristimo od dana kada smo Dedu preseljavali.
Jutros smo Zildžo i ja obavili neizbježan zadatak kojim smo ipak morali da prihvatimo činjenicu da Dede nema. Prijavili smo opštinskim organima da se više ne vraća u stan, ostaje u Sarajevu zauvijek.
Na kraju evo epitafa koji je sročio Vlado Albahari, a nisam mogao da ga ovom prilikom ne prenesem. Svako ko je znao Dedu prepoznaće ga tako jasno u ovim redovima.
POPUT FURIJE JE
UTRČAO, PA
ISTRČAO, VRATIO SE PO
SEBE TE SE NIJE VIŠE
VRNUO JER SE VIŠE
NIJE NAŠAO…
Nenad Vekić Deda 05.03.1952. - 17.01.2008.
Nisam imao priliku da sretnem i upoznam DEDU, ali mi ga je kroz vašu priču i prisjećanja odista žao - dobri ljudi rano odlaze! A on je otišao prerano.
Za mene je on uvijek bio Veka. godinama sam se pitala gdje je.Znala sam da je u Londonu ali nista vise.Zadnje sto sam znala o njemu je razglednica sa Majorke ili Ibice prije hiljadu godina.Radili smo zajedno i druili se na moje veliko zadovoljstvo. Sretna sam sto sam imala priliku da u zivotu upoznam takvog covjeka.
Steta sto se sjetimo ljudi tek kad ih vise nema. I steta je sto smo svi zauzeti, puni obaveza, pa se ne druzimo. Ja se trudim da nisam takva, no bilo je tesko dok su djeca bila mala, pa je cak i izlazak u pub na casu piva granicio sa dobro osmisljenom taktickom operacijom. Tako kad ne mozes izaci, ljudi prestanu da te i zovu. Sve ovo je da kazem da sam Dedu znala jako dugo, satnovali smo u istoj zgradi, cak smo zajedno i studirali i kad sam ga “pronasla” u Londonu, bilo mi je drago. Ako je iko gledao jednu emisiju CNNa koja je emitovana nekad u avgustu 1992, a u kojoj sam bila i ja i koju nikad nisam vidjela jer neko nije imao vremena da mi pusti kasetu u vrijeme kad ja nisam imala ni TV u mom priremenom stanu - to je Dedina zasluga. On nije htio ici u program pa je zamolio mene. Onda smo se druzili redovito sve dok nisam preselila u drugi dio grada i od tada se izgubio iz vida, iako ga je moja sestra vidjala po Portobellu, iako je Vedran nocivao kod njega kad bi dolazio u London. Od tada sam o njemu cula od drugih, oni koji su bili bolji od mene pa su se s njim vidjali i brinuli o njemu. Ako on ovo ikada bude citao, nek zna da su postojali oni koji su ga stvarno voljeli i kojima nedostaje.
Slobodan Mitrović za Vedrana Smailovića
Prije nekoliko sedmica na blogu se prvi put javio sarajevski čelista Vedran Smailovic. Bilo mi je mnogo drago jer moj sin svira čelo.
Danas sam došao do saznanja da je nedavno objavljena knjiga koja se zove
”The Cellist of Sarajevo”.
Koja slučajnost.<
Vedrane, javi se jer mislim da će te interesovati. Ovo što slijedi je tekst nažalost na engleskom jeziku koji je objavljen danas u “The Sun Times-u:
“The Cellist of Sarajevo” is a darkly powerful novel about the insanity of war, the anonymous dying of a city under siege. Written with elegance and style, it is an unforgettable story about our limitless human spirit in a timeof tragedy.
Knjigu nisam pročitao i ne znam da li se ti pominješ u njoj ali bi piscu knjige sigurno bilo drago da mu se javiš i da zna da si živ i zdrav, ko zna, može ti i valjati?
Pisac se zove Steven Galloway.
Sretno
slobodan mitrović je napisao:
“Čelista iz Sarajeva” je nova knjiga te je tekst o piscu objavljen, a pisac bi
volio da ostvari kontakt sa Vedranom Smajlovicem koji se javio na vaš
blog.Detaljnije na
http://www.westender.com/portals-code/list.cgi?paper=49&cat=46&id=1212905&more=0
Slobodan Mitrovic je pronasao ovaj članak o nasem celisti Vedranu Smailovicu u kanadskoj stampi. Clanak je na engleskom.
Author Steven Galloway turned a real-life event into a compelling piece of
fiction.
During the Bosnian War in the mid-1990s, people in the former Yugoslavia found
themselves caught up in a disastrous and bloody conflict.
In May of 1992, during the height of the civil war in Sarajevo, 22 people were
killed when a mortar shell fell from the sky as they waited in line for bread.
One day after the blast, cellist Vedran Smailovic of the Sarajevo Opera
Orchestra took his cello to the crater. Amidst fears of sniper fire, he played
for 22 days straight in memory of his fallen countrymen. The event caught
global attention and inspired many artists to honour Smailovic’s brave act.
Composer David Wilde wrote a piece called “The Cellist of Sarajevo,” which
was later recorded by Yo-Yo Ma, and folk singer John McCutcheon wrote a song in
his honour called “In the Streets of Sarajevo.”
Vancouver writer Steven Galloway was also struck by the heroic act and
couldn’t let it go. Galloway, who will talk about his book at a multi-author
event this Sunday at the Fernwood Inn, eventually used it as the basis for his
third novel, also called The Cellist of Sarajevo.
“It wasn’t so much the actual story as it was sort of wondering why
(Smailovic) would actually do this,” said Galloway. “And I thought if I’m
thinking about this a lot and wondering about it, then I’m sure other people
are obviously thinking about it too.”
From there he expanded upon the idea, creating a multitude of characters in a
semi-fictional setting, all trying to cope with the Bosnian War. The novel also
features ‘Arrow’, the female sniper asked to watch over the cellist as he
plays. Galloway said Cellist isn’t just about one man honouring the fallen,
but how people cope with war when it’s thrown into our their backyard.
“The thing about civilization is that it isn’t infrastructure or buildings
or roads,” he said. “It’s this tangible agreement we have between others
not to treat each other like animals. And it’s very fragile.”
The novel has received global praise since its release in April and has vaulted
Galloway, by day a creative writing professor at the University of British
Columbia and Simon Fraser University, from fringe Canuck writer to
international notice.
His debut novel, Finnie Walsh, was nominated for the Amazon.ca/Books in Canada
First Novel Award.
His sophomore release Ascension, which follows a young high-wire acrobat in
Budapest, was nominated for the B.C. Book Prize Ethel Wilson Fiction award and
has been translated into numerous languages.
When it comes to teaching the tricks of the trade to the next batch of Canadian
writers, Galloway noted that writing is a personal process each writer must
discover for themselves.
“I think I try to teach them to find out what works for them,” he said.
“Because that’s really what writing is, they’ve got to try things out.
It’s like if you’re coaching an athlete, you can tell them they’ve got to
improve certain parts of their game, but the only person that can really do that
is the athlete themselves.”
Galloway isn’t sure what eclectic story he’s got that could possibly follow
up the wildly imaginative tale inside Cellist.
“I think there’s two types of writers, ones who can write in hotel rooms
and ones who can’t. And I definitely fall into the latter category. I’ve
sort of got to be in my dank little room, and I’ve got a lot of travelling
that I’m going to be doing and I don’t think I’m going to have any time
to work on anything.”
Page markers… Galloway’s The Cellist of Sarajevo is part of a five-title
joint launch happening this Sunday (June 8, 7 p.m.) at the Fernwood Inn, 1302
Gladstone Ave.
Others include Dede Crane’s short fiction novel The Cult of Quick Repair,
Bill Gaston’s novel The Order of Good Cheer, Lorna Jackson’s short fiction
book Flirt and Patricia Young’s book of poetry Here Come the Moonbathers.
patrickb@vicnews.com
DRAGI VEDRANE,
DRAGO MI JE DA SI ŽIV I ZDRAV I DA TE MOGU POZDRAVITI.NEKI DAN SAM TE SPOMINJALA FRENDICI,TEBE,ALBINONIJA I ADADJO.
PUNO POZDRAVA OD MIRJANE(EX.ROJE-SMAILOVIĆ)
adadjo=adagio