dovla.net

U prvom i drugom dijelu ove teme pisao sam o Vahidu, Rićku i Reufu, snažnim ljudima sa Širokače i jugoistočnog dijela Sarajeva. Gdje sve po Sarajevu nije bilo snažnih ljudi  o kojima bi imalo šta da se piše i govori, a meni su naročito ostala u sjćanju dvojica  sa Bjelava ili Sedrenika, za koje znam da su  sa sjeveroistočnog dijela Sarajeva, povisoko, ali precizno gdje su stanovali ne znam. Jedan se zvao Osman Kadrić, a drugom se ne mogu sjetiti imena osim da  je bio zidar po esnafu.

Sveto Ćuk, Brada, (Vidi o njemu u prethodnim tekstovima i komentarima o najsnažnijim Sarajlijama) — pedesetih godina, ispred Markala, upoznao me sa  Osmanom Kadrićem, bivšim (h)rvačem Hajduka, najboljeg rvačkog kluba u bivšoj Jugoslaviji, i rekao mi je za njega da je bio najjači  poluteškaš. Osman nije baš sjajno izgledao. Imao je hamalski konopac preko ramena i naslonio se na svoju  tešku teretnu dvokolicu, crn, neobrijan, zapušten. Dvokolicom je “taksirao” na relaciji Markale - Bjelave, sve sporednim, manje strmim ulicama, gurajući pred sobom teret i od dva kvintala. U jesen, naročito, ima  posla, prevlači ženama zimnicu, ali kad kiša pada klizavo je, pa “ljuma” i ne može da baci više od dvije ture dnevno, a ako nekog uzme da mu pomogne, moraju dijelit’ zaradu. Crnomanjast, crnook, povisok, vidi se da je nekada bio lijep čovjek; sada oronuo, umoran, tužan, ko zna koliko je još dugo mogao da gura svoju nafaku.

Poslije su na teške točkove dvokolica stavljali lakše, stare automobilske točkove i gume. Ko zna da li je nevoljnik doživio da i on modernizuje svoju. Upitao sam  Svetu, koji se bavio i  preduzimačkim poslovima, što ga ne stavi u svoju ekipu gradjevinaca, kopača, molera i sl. Rekao mi je da Osman nema više kondicije za duži posao.

Sedamdeset četvrte/pete, tražio sam zidara da mi zida vikendicu i molio Svetu da mi nekoga preporuči. Pošto mu je poznavanje snažnih ljudi bio hobi, kao iz rukava mi je  istresao tačnu adresu najboljeg i najjačeg zidara koga on poznaje, a koji živi  na bjelavsko - sedreničkom kraju.

Brzo sam pronašao zidarevu kuću i  zabezeknuo sam se kada sam ga vidio. Iz ramena  tog visokog i snažnog  čovjeka pomaljale su se, ne dvije ruke, nego kao nešto nalik na dvije noge ili butine, a i šake su mu zastrašujuće izgledale, kao dvije lopate. Pričalo se da je bilo dovoljno da–ako mu neki  gosti u kafani nisu bili po volji - malo išaretom mahne gazdi  i ne izgovori “sikter”,  pa da se kafana  isprazni dok kažeš čakija.

Mehandžija bi znao koje goste treba ostaviti na miru, a kojima pokazati vrata. I to se poštovalo. Samo je, kažu, Zidar jedanput sa neposlušnim gostima izbacio i inventar iz birtije, kao učtivu opomenu birtašu da više ne prima takve goste, i otada se zauvijek na tom području poštovao kafanski kućni red. U kafane, gdje je on zalazio, i uredno sve plaćao i za ćeif, i za komfor zbog probrane publike, nije bilo potrebno da dolazi milicija. Zidar je sve po protokolu i šerijatu uredno pospremao i vršio inventuru.

U drugom komentaru na moj drugi nastavak (Vidi: Najsnažnije Sarajlije - 2,  pod naslovom:  “Malo o hrvačima a više o dizačima”), dinamični blogovac Zeko,  kao da je pišući akribično (brižljivo i temeljito) o dizačima,  ispravno okrenuo svoju olovku ili pisaljku na onu stranu gdje je srce sa grafitom ili bojom, a da je pišući o hrvačima pisaljčicu  okrenuo naopačke, na onu zatupastu stranu kojom se ne piše. Zeko je ovako napisao: “Malo o hrvačima a više o dizačima - usko su bili vezani  za dizače tegova ali daleko manje uspješni. Na opštejugoslovenskom planu pamti se jedino ime Jamakovića, člana Bosne, kao prvaka 1969.god.” (…). Medjutim, tačno je da su hrvači bili “daleko manje uspješni od dizača tegova”, tačne su i Zekine globalne ocjene o (ne)uspješnosti hrvačkog sporta,  ali mišljenje da se na opštejugoslovenskom planu pamti jedino ime Jamakovića,  teško da će prihvatiti mnogi blogovci,  pogotovu oni koji su se aktivno bavili grčko-rimskim stilom rvanja. Npr. naš blogovac Mensud (u komentaru na temu Najsnažnije Sarajlije) 5. januara o.g.  piše: “Čuo sam da je za vrijeme rata pravljena neka publikacija, povodom neke godišnjice u SD Bosna, ne znam ko su bili vrli pisci, nisam doduše ni imao priliku da pročitam. Doduše čuo sam da u toj publikaciji nedostaje poveliki broj imena, pa tako i moja malenkost. Kako neki koji su bili još zaslužniji od mene nisu bili navedeni, nisam to uzimao za strašno. Ali, ostala je jedna doza nepovjerenja u objektivnost (možda neobaviještenog pisca). Ako se već pisala istorija SD Bosna, nije strašno ako su upisani prvaci mahala, ali ne smije biti izostavljeno bar dvadesetak državnih prvaka ili reprezentativaca koji sada nisu tu ili su druge nacije. To nije istorija, više mi liči na Abortus.(…). Možda samo da napomenem da je moja generacija pod vodjstvom neponovljivog trenera Mališe Radovića godinama kao od šale pobjedjivala te Vojvodjane.” (…)

Ni u ludilu, ni u bunilu, mi ne bi padalo na pamet da tvrdim da je Zeko učestvovao u pravljenju one publikacije o kojoj govori Mensud (naravno ni Mensud to ne misli), ali da se o istinskim ljudskim vrijednostima  pisalo i piše “i po nacionalnom babu i po nacionalnim stričevima”,  o tome smo često pisali i u našem Blogu. Samo jedan podatak sve kazuje. Nobelovac Vladimir Prelog, kemičar (nagrada 1975), rodjen je u Sarajevu, a samo jedna mala ulica, u malom naselju Buća Potok, dobila je njegovo ime.

Zeko kaže: “Na opštejugoslovenskom  planu  pamti se jedino ime Jamakovića, člana Bosne, kao prvaka 1969.”  Menso pominje Mališu Radovića, koji je,  koliko dobro pamtim,  bio prvak ili vicešampion Juge. Osim Mališe, medalje sa državnih prvenstava poslije drugog svjetskog rata osvajali su: Tanović, Djordjić, Marković, Sultanović i  jos neki rvači. Vjerovatno će me neki rvači i poznavaoci ovog sporta  korigovati i navesti tačnije podatke. Vjerujem i da Zeko može doći do knjige Dr Zorana Ćirkovića, koji je doktorirao na temu borilačkih sportova (a vjerovatno je i ima) u kojoj  bi mogli biti i podaci o rvačima, osvajačima medalja na državnim prvenstvima. Smatram da je Ljubiša, koliko ja znam prilike, danas jedino sposoban da nadje i objelodani ove podatke.

Oko pet godina bio sam aktivni sportista i za ovaj sport, za ljude oko strunjača i na strunjačama - vezuju me snažne uspomene.

Moralna i duhovna snaga mnogih rvača nadvisuju i nadilaze fizičke snage mjerene i izrazene u kilogramima. Mnogi rvači stradali su u Jasenovcu, a svjedoci kažu da su stoički podnosili i izdržali najveće torture. Ivica Kršulj, moj sportski idol, i teškaš Miletić preživjeli su jasenovačko mučiliste. O moralnim vrijednostima nekih rvača pisao bih u sljedećem nastavku.