Čuvena umetnica Dara, iz JOKS orkestra “Kod Mije Alasa”
Ićo Rudić je poslao još jedno svjedočenje o poznatom ribljem restoranu na Savi:
Davnih šezdeset i nekih služio sam vojni rok zajedno sa nekolicinom poznate raje iz Sarajeva, i mojim prijateljem Bajom Lazićem, najprije u lijepom Zagreb gradu, a potom za kaznu, u Obrenovcu. Vjerovatno ste mnogi kao i nas dvojica odlagali tu „časnu dužnost“ do zadnjega dana, ali kad se dogura do dvadeset osme, tada više spasa nije bilo nikome. Sjećam se i mnogih ispraćaja sa perona željezničke stanice, suza, i utješnih komentara: „Zima leto, zima leto, tebe eto“. Mnoge su dame tada davale svoju prvu lažnu svečanu zakletvu da će nas čekati i vjerne biti do našega povratka kući. Iz prenaduvanih priča starijih, znali smo šta nas čeka, ali svi smo se potajno nadali da će nas naša snalažljivost i sportski duh nekao držati i izvući iz svih tih bedastoća, koje je nudila birokratska i tada još časna JNA. No, prvo suočavanje sa diditijem po kosmatim dijelovima tijela, prilikom zamjene civilne odjeće sa vojnom, te težak miris naftalina iz nje, odagnao nam je nade u čudo i jasno nam predočio da je godina pred nama izgubljena i puna teških iskušenja. Nakon brice koji s merakom skida sve što može i nove odore, za dva tri broja neodgovarajuće, s nevjericom se gledamo i smijuljimo jedan drugome u iščekivanju novih zapleta i poniženja.
Borongaj, tada predgrađe Zagreba, bogu iza leđa, konjušnjica za vrijeme NDH, sada je naš novi dom, a podrumske spavaonice sa krevetima na sprat spremne su da prime po šezdeset-sedamdeset novih regruta – guštera. Nastaju teški dani. Potišteni i bezvoljni stojimo rame uz rame sa osamnestogodišnjacima punim ponosa i odgovornosti, momcima uglavnom sa sela i provincije, u istome stroju, dok nam priprosti kaplari drže VP(
vojno-političku obuku) pokušavajući ubiti i posljednju nadu da sve to ima neke veze. U početku, poneki paket od kuće samo potvrđuje našu naivnost da smo zreli ljudi. Radujemo se kao djeca pismu. Pošta se čeka s nestrpljenjem, k’o ozebo sunce. Neke dame već dijele žute, a poneke i crvene kartone. Vidi se to na svakom licu poslije po dva puta pročitanoga pisma. Neki gube živce, bježe kući ne bi li damu uhvatili na djelu. No, brzo smo se morali priviknuti i snalaziti, svaki na svoj način.
Baja se uhvatio ambulante, a ja pisarnice pa ambulante na Črnomercu. Lumbago, išijas, sa svim unaprijed sređenim nalazima, ponijetim zlu ne trebalo iz Sarajeva. Izgurala se tri četiri mjeseca bez puške i obuke. Civilna garderoba se drži kod Markovih rođaka u centru Zagreba. Blok bjanko izlaznica, maznutih u pisarnici, vrijede zlata. Zagreb pred nama, puna šaka brade. Utakmice, diskaći, Zagrebčanke, pravi civilni život. Dani lete. Ali, uskoro će i prekomanda. Neki će u B. Luku, neki čak u Visoko, ali spominju i Kičevo, Obrenovac. E, ovdje se ništa ne može. Starješine nas ne vole, desetari mrze i bezbeli, daju najlošije karakteristike predpostavljenim. Znamo da nismo zaslužili prekomandu u BiH i samo boga molimo da nas ne razdvoje i bace u Kičevo; Obrenovac je blizu Beograda, a tamo se hvala bogu ima i raje i rodbine.
I bog nas usliši. Stigosmo u Obrenovac. Kasarna još gora od one u Borongaju, Beograd daleko, a što je najgore, kapetan Jovanović, krvi željan, naročito od intelektualaca. Iskompleksiran, malen, nabijen, „ideološki potkovan“, čelo dva cm od kose. Tjera nas ko bog maglu. Dijagnoze i nalazi iz Zagreba ne vrijede, ma neće ni da ih pogleda. Svako malo - uzbuna, pa atomski napad s desna, pa atomski s lijeva. Elem, deset dana u Obrenovcu gori od svih šest mjeseci u Zagrebu. Nedelja, đilkoši izlaze u grad. Obrenovac, selendra ne može veća, svuda samo vojska i cigani nedeljom po ulicama, a nama samo da se naspavati i odmoriti. Nije mi do mene, a kamoli do grada i Obrenovca. Stupamo po dvadeset km dnevno, u šinjelima s punom ratnom opremom i još po dvije protivtenkovske, zlu ne trebalo. Zakopavaj, otkopavaj, sve potrbuške. Nabili se žuljevi, ne možeš kašike držati od plikova.
Prošao jedan mjesec, smršalo se pravo, mi se pomirili sa sudbinom i mukotrpno križamo dane. Došla nam posjeta iz Rajvosa. Izmajmunišemo nekako izlaz u grad, da bar malo odahnemo od desetara i kapetana Jovanovića. Hotel, gori od naše stare „ Istre“ u Mis Irbinoj, samo što pacovi ne vire iz ormara. Večeralo se, popilo se, smjestimo se sa draganama po sobama. Sutradan, žale se jedna drugoj kako od našega hrkanja nisu cijelu noć oka sklopile. Iduće nedelje, slažemo mi kapetana Jovanovića da opet imamo posjetu, pa pravo u hotel da se pošteno naspavamo. Taman što smo piće popili, a u restoran ulazi niko drugi vec Dragan Ivošević, zvani Maršal, sa umjetničkim nadimkom Ivo Šević, alfa i omega tadašnje Parkuše i svih važnijih „kulturnih“ dešavanja u gradu. Tu ti se mi izljubimo i saznamo da je on tu rođen i da je došao da obiđe mater, koja u centru Obrenovca ima kuću i u njoj sama živi. Kažemo mu za naše patnje, a on se samo smijulji i kaže kako će on to na svoj način srediti. Povede nas kod nekog Mije Alasa, za koga prvi put čujemo, da to proslavimo. Čim smo stigli, s vrata JOKS poentira tuš za našega Maršala, a Mija nas vodi pravo za Stamtisch. Ljubi se Maršal sa svima i redom nas predstavlja ko svoju braću rođenu. Stvori se tu atmosfera kakvu u životu ne pamtim. Svi nam šalju ture, a mlada i jedra umetnica Dara, pjevačica sa dobro potkraćenom suknjicom, pjeva samo za nas, ciči i podgrijava. Zove Maršal nekog baju telefonom da nam se pridruži kod Mije. Tek što smo se raspilavili, na vrata će neki, pukovnik li je, general li je, i pravo pred naš sto. Mi se zbunjeni hvatamo šajkača, da salutiramo i kontamo kako je baja možda neki dežurni oficir koji će nam sve zagorčati. „Šta radite vi, vojsko, ovako kasno u kafani“ izgovori on oštro i ozbiljno.
„Znate li da se za ovo ide, bre, pred vojni sud?“ Sliježemo ramenima, i skrušeno se gledimo očekujući barem neku zaštitu od Maršala ili Mije Alasa.
Muzika stade, u sali ćifutska minuta. U djeliću sekunde prasak smijeha na naš račun prolomi se salom. Ljube se pukovnik i Maršal kao da se sto godina vidjeli nisu, a mi bacamo šajkače psujući Maršalu, olakšani novim raspletom događaja. Pukovnik Stević, Maršalov najbolji prijatelj iz djetinjstva, je niko drugi do komandir bataljona u Obrenovačkoj kasarni, gdje smo bili zadnji pijuni. Bjanko račun od tada pa do kraja vojnoga roka imali smo kod Mije, a umetnica Dara bi nam ponekad posljie tuluma, pokazivala svoju desnu butinu, na kojoj su bila istetovirana dva slova: D.R. skraćenica-znak za Dara radi, a koje bi diskretno pokazivala frajeru koji bi joj se svidio za tu noć. O kapetanu Jovanoviću da ne govorim! Jeo nam je od tada iz ruke, a na kraju dobismo i po petnaest dana nagradnih, valjda za onaj mjesec robije, prije nego smo sreli Maršala.
Na žalost Maršalu se zametnuo trag još dugo prije rata, a njegovu ženu Olgu, čuvenu umjetnicu-keramičarku, sam par puta u ratu posjećivao u njenom stanu-ateljeu na Ciglanama.
PS. Samo za glavnoga recenzenta bloga, Ćolu: „Ćola, Tite mi, sve je bilo ovako!“ Ićo
Poslije ovog teksta, ali i predhodnih, nazalost rijetkih, priloga na ovom blogu, moram ti reci Ico, da sam malo “razocaran i uvredjen”; sto cesce ne pises, sto nas ne pocastis svojim sjecanjima, fotografijama, pa i putem komentara tvojih uvijek odlicnih zapazanja i dopuna priloga. Pa ti to odlicno radis na veliko zadovoljstvo citateljstva.
A sto se tice ovog priloga iz vojske; sjecas se da su nam trpali brom u hranu iz poznatih razloga. Evo vidis, cini mi se da on sada pocinje da djeluje.
Cico Kabiljo
Mogu potvrditi Ićinu priču u dijelu koji govori o Miji Alasu i Maršalu, jer sam se i ja za vrijeme boravaka u Beogradu tih godina često vidjao i družio sa Maršalom, a to je svakako pretpostavljalo i zajedničke odlaske u Mije Alasa, gdje je Maršal bio kao kod kuće.
Jedino Ići ne vjerujem za pukovnika, mora da je bio general - da bi “izdržao” i Iću i Baju, morao je imati veći čin.
”Tata, Maršal te traži !!!”
Pamtim kako mi je moja desetogodišnja kćerka Tamara koja je prva podigla slušalicu kad je telefon zazvonio i sa strahopoštovanjem, sva srećna i ozarenog lica mi ga donijela, čekajuci daljnji ishod. Ona je to rekla, vidno ushićena i napeta, očekujuci moj razgovor sa Titom.
Bio je to samo, moj dobar prijatelj, Dragan Ivošević, alijas Ivo Šević-Maršal, nenadmašan kozer, uvijek duhovit, zanimljiv sagovornik. Neposredan i otvoren, Maršal je već od samog prvog susreta kad smo se upoznali u „Park” kafani i kada je često bio u umjetničkom društvu, dijeleći sa slikarom Miletom Ćorovićem primat najboljeg zabavljača u gradu, postao nezamjenjiv i drag gost. Njihovo zajedničko iskustvo na školovanju u Kopenhagenu, gdje su krajem šezdesetih dobili stipendiju, poprimalo je oblik najboljih humoreski koje su kolale u društvu toga vremena kojih se sjećamo i danas.
Bilo je tu i ostalih njihovih zgoda iż boemskog života grada i okoline.
Maršal je jednom nogom bio u Sarajevu, a drugom je stajao u Beogradu i okolini i zato je često putovao na toj relaciji.
Bio sam sretnik koji je često na toj relaciji putovao s njim.
Jednom je taj put trajao tri dana, jer smo se zaustavljali u svakoj većoj kafani gdje su ga dočekivali kao stalnog i uvaženog gosta. Mada rodjen u Obrenovcu, neizmjerno je volio Sarajevo i svu sarajevsku raju koju je poznavao, u svim krugovima i raznim slojevima. Posebno je drugovao sa svim Sarajlijama koji su se otisnuli u Beograd i tamo potražili svoju sudbinu. Jedan od takvih je bio i Dragan Stojnić koga je redovno vidjao prilikom svakog dolaska u Beograd kao i tada kad smo nakon duge putošestvije napokon tamo stigli.
Znam da smo se najviše zadržali na Zvorničkom jezeru kod Pavla, u njegovoj kafani u Drinjači, ali nije bilo kafane na putu za Šabac i Obrenovac gdje nismo svraćali i odmah bili dobro primljeni i u centru pažnje, jer su Maršala svi volili i cijenili. Na kraju puta je telefonom pozvao društvo da se nadjemo kod Mije Alasa gdje mu je bilo krajnje ishodište. Društvo nas je već čekalo kada smo napokon, poslije tri duga dana i tri noći veselih zgoda i nezgoda, uplovili u tihu luku kafane na obrenovačkom putu „Kod Mije Alasa”
Tada je po Maršalovom prijedlogu Dragan Stojnić, koji nas je tu čekao, pjevao preko telefona u Sarajevo mojoj majci Dari, koja se oporavljala poslije operacije kuka: ”Duni vetre malo sa Neretve…”, što joj je, kako mi je kasnije priznala, bio značajan potstrek i velika duševna terapija. Zato sam, poučen tadašnjim iskustvom to primjenio i u kasnijem slučaju, kada su moja majka a i njeni dugogodišnji prijatelji Mile i Lepa Janjić, vec ulazili u završnicu bogatog i osmišljenog dugog života, bolesni i približavajući se samom kraju. Tada joj je sa svoje bolesničke postelje, legendarni Mile Janjić pjevao preko telefona tu istu, njoj posvećenu pjesmu, vraćajuci joj onaj prelijepi i neuništivi osmjeh na njeno bolešću izmučeno lice.
Maršal je kasnije prešao u Beograd, oženio se, i iż tog braka ima troje djece. Budući da je njegova žena Nada radila na groblju u Ruzveltovoj ulici u Beogradu, nije mu bilo teško da svoju umjetnost primjeni na izradu urni koje je radio ne samo za poznate, kao što je Ivo Andrić, nego i za ostale smrtnike koji su izabrali kremaciju kao posljednji čin na ovoj prolaznoj stanici života. Zato je Maršal uvijek spreman na šalu, sagovornika premjeravao dok je razgovarao s njim, odredjujući mu tačnu mjeru za urnu, ako se za nju odluči. A kada je izbio rat i kada nas je sve rasuo i zameo vjetar, pomalo sam i ja, kao i mnogi drugi, izgubio vezu s njim.
Medjutim, Ićina šarmantna i duhovita priča o vojničkim danima, ponovo ga je vratila u sjećanje i red bi bio, kad ne možemo onog pravog koji nas je sve zadužio, bar da ovog naseg Meršala, vratimo na njegovo mjesto koje mu pripada i gdje zaslužuje da bude i ostane.
Na mjesto počasnog gradjanina Sarajeva i nenadmašnog kozera „Park” kafane.
Ićo care, da si igrao kao što pišeš gdje bi ti bio kraj a i igrao si carski. Ko zna zna.
Zezaš se sa ozbiljnim čovjekom. Ja sam samo imao ozbiljnu primjedbu na veličinu Mijine kafane koja nije odgovarala “projektu postojećeg stanja”. Zbog tog propusta i tvog izuzetnog priloga, dotični je sa drugog pao na treće pero bloga. Da bi povratio izgubljenu poziciju moraćemo sa njim više raditi. Ohrabrujuće je da se radi o dobrom materijalu.
Sve ti vjerujem za razliku od Cice koji tvrdi da su nam u hranu stavljali brom. Ubjeđen sam da su nam stavljali nešto što ima sasvim suprotan efekat! I danas osjećam posljedice.
Za J.K. Cicu - kratak komentar na komentar.
Dragi Cico,
Hvala na komentaru na moj komentar povodom smrti (uvijek je prerana) Roberta Bobbya Fishera. Oprostice svako svakome, nadam se ubrzo, kao sto vjerujem da ce vrijeme uciniti da dobijemo priliku da uskoro obilazimo pravo mjesto – Muzej Roberta Bobbya Fishera – gdje god da bude (volio bih da je to NY, 3.5 h od mene – da ne klapam u Kaliforniju ili, na Island.
Jas am bio i ostacu veliki ljubitelj njegove sahovske snage, stila, nikad prestale zelje da cita sve sto je vezano za sah, da pobijedi kad igra, da pobjedjuje i kad zbog neigranja gubi partije i meceve.
Jednom je Mihail Talj (po meni,iako predaleko, ali sljedeci do Bobbya) rekao: vrlo je tesko igrati protiv Einstainove teorije.
Boris Spaki kaze: Jas am izgubio protiv Bobbya prije nego je mec i poceo, jednostavno bio je jaci nego ja.
Andrej Soltis: Znas da ces izgubiti. Cak i kad sam imao bolju poziciju, znao sam da cu izgubiti.
I jos mnogo toga bi se moglo navesti u prilog njegovoj sahovskoj genijalnosti.
Ipak, ostace , po meni, Bobbyeva druga strana vjecna nepoznanica, koja je stvarna enigma, vjerujem bila i njemu samom. Pozelimo mu mir i, sto bi Zuko Dzumhur rahmetli rekao, “puno (za Bobyya-sahovskih) knjiga da imam cime da se bavim”.
Srdacan pozdrav,
Halid Grozdanic, Sterling, VA
Dobro Kabiljo napomenu za BROM u vojsci, ali ga je bilo i na akcijama. Meni se sve čini da je kod mnogih počeo napokon da djeluje i to uspješno .
Šta Ti misliš Otrove?
Pozdrav, Ćehaja
Dragi prijatelji,
Cico, hvala na nominaciji za Nobelovca, što je previše, previše je, a Ćola, što se rukometa tiče, mene su još u prodilištu zamjenili sa Bakom. Tebi bi, ponekad ako sam ne znaš, također mogao priteći brat Jamba da u „postojeće stanje, s manjim mjerilom, ucrta potreban eterijer za „Pegine priče“, pa bar mi nismo apotekari, što bi rekao pokojni profesor Vukić… Oko broma…,Ćehaja, kako ko, što rekla koka…, a Joviši… Otrove, pozlatila Ti se šuvaka!!!
SFSN, što reko Šerkan.
PS. Koristim priliku da pozdravim Živku!
Ićo
Tekst o kafani “Kod Mike Alasa” me je odusevio. Dakle ne znam ko grijesi.Tekstopisac je “nazvao” “Kod Mije Alasa”, pa se nadam da se radi o istoj. Ja sam tu istu kafanu posjetila u jesen 2003. godine pri boravku u Begesu za vrijeme sajma knjiga.Doduse interijer vjerovatno sasvim izmijenjen (kao i orkestar), ali ugodaj perfektan.Nigdje u tih par godina nisam naisla na bolju “svirku” i bolju atmosferu. Sef orkestra (cikica od svojih si 60-tak godina) je znao po pogledu pjesmu koja bi vam “kupila dusu”.Pravi psiholog.
Hvala Svijetlani, na njenim toplim impresijama iz Mikinog restorana, a koje potvrdjuju moju pricu staru preko trideset godina i Pegi na pojasnjenju geneze restorana sa kojom je nadam se zadovoljna. Pego brate gdje Te sve nije bilo.Ja sam se vec dobrano zamislio ko je od nas troje polupao loncice. Skoro sam se prepao dal sam posao il dosao, a ono Ti u pravi cas.
Svjetlana, ocito da starom kapelanu nije bilo tesko da zaviri u otskrinutu dusu, zar ne? Nadam se da nosis jos dosta drugih lijepih prica koje bi nam mogla jednoga dana ponuditi na Blogu.
Srdacan pozdrav. Ico
Ico kad vec spomenu mileta janjica sjecas li se njegovog crnog mustanga . ja sam ga cesto vozio. usput znas gdje je mile stanovao kod cumurije mosta.Vjerovatno pamtis i vrijeme kad je Mile bio direktor hotela evrope.Ima jos puno toga za drugi put. vozdra pravi sarajlija .
O doticnom gospodinu cuvenom kao Marsal ,a meni poznatom kao ,jednostavno : tata , mogu potvrditi da sa svojih 77 godina i dalje prireduje kermes pa cak i paprenije od opisanog primera iz kafane Mije Alasa ,koja je meni i mojoj braci posebno draga zbog cinjenice da je mama svaki put odatle direktno isla na porodaj.
Cak se desavalo da su i sami doktori lumpovali sa njima isto vece , no na kraju svo troje smo “ispali” kako treba , a kako i ne bi , “pravio” nas Marsal licno !!!
Lutajuci tako po internetu radi sakupljanja javnih podataka i anegdota o tati i ispitivanju mogucnosti postojanja istih u javnoj sveri, naletih na ovaj Marsalu dosledan , ne sumnjam u radost koju ce da ispolji kada mu budem prenela pricu koju sam nasla .
Srdacno,
Jedno od Cetvoro Marsalove dece,
Marija Ivosevic .
Vidim da se svi vi zezate na moj račun bez mene. Evo sad i mene, konačno sam iskopao ovaj sajt sa svojim sinom koji hoće da me ubije jer ga dosadjujem da mi objasni ovaj glupi internet i ove i-mejlove.
Pozdrav svima. Ovde Gosn. Ivo-Šević zvani MARŠAL pa se javite da dalje pričamo.
P.S. Kao što vidite trag mi se nije izgubio, samo sam se povukao u ilegalu!
BRACI DJIKIĆU PUNO SRDAČNIH POZDRAVA. SA BRACOM SE NISAM VIDEO DUGO. BILO JE TO OPET U KAFANI “KOD MIJE ALASA” BRACO JE BIO U DIPLOMATIJI U TUNISU I KAKO SU DUGO TRAŽILI POZNATOG VAJARA LOGA OTA KOJI JE RADIO SPOMENIK HABIBA BURGIBE NA KONJU, U GRADU TUNISU I U SUZI, RODNOM MESTU BURGIBE, A KOJI SU BILI VEĆ POSTAVLJENI. OTU JE DODELJEN ORDEN REPUBLIKE TUNIS, I BRACO JE VALJDA BIO ZADUŽEN DA TAJ “PROBLEM REŠI”. MENE JE NAZVAO I KAZAO DA BI MORAO DA VIDI LOGA. SA LOGOM SAM DRUGAR JOS IZ “PRIMENJAŠKIH DANA”, A I INAČE NIJE BILO TEŠKO DA GA NAMAMIM KOD MIJE ALASA. E, TU SMO BRACO, OTO I JA ZAPOČELI OZBILJAN RAZGOVOR…ALI SE SLABO SEĆAM KAKO SMO ZAVRŠILI, NITI ŠTA BI SA ORDENOM…ALI BILO JE UZBUDLJIVO UZ JOKSOVCE I SVE ŠTO IDE UZ TO…..!!! ETO, VOZDRA COBER, DRAGO MI JE ŠTO SAM ČUO ZA TEBE. POZDRAVLJAM TEBE I RAJVOSA-D.I.Maršal.
Maja Ilić je napisala:
Poštovani, slučajno sam saznala za postojanje ovoga saita. U početku sam bila
malo skeptična te nisam imala želje da otvorim Vašu stranicu. Medjutim, danas me
je kontaktirao stari, dobri prijatelj Dragan Ivošević - MARŠAL, koji me je, kako
shvatih, pronašao zahvaljujući baš ovoj stranici, pa evo odlučih napokon nakon
toliko vremena da vidim o čemu se radi.
Moram vam priznati da me ova vasa stranica vratila u život.
Boravivši u drugoj zemlji, živjeći sa drugom kulturom bez ikakvoga socijalnoga
života, ponovo sam se vratila u život i čak poželjela da idem dalje,
Hvala vam od sveg srca