B.Jeftić: Sitna pljeva na golemu vjetru
Dragi Vlado, ako misliš da je ovo ulje na vatru, ne objavljuj. E-mail sam dobio od našeg bliskog prijatelja, sada Vankuverčanina, Rifeta Bahtijaragića, književnika, a evo moga komentara i njegovog, meni upućenog original E-maila: Bato Jeftić:
Dragi blogovci, nekadašnji članovi: mjesnih zajednica, crkvenih opština, sindikata, džemata, partije, socijalističkog saveza, udruženja penzionera, dobrotvornih vatrogasnih društava i fanova sportskih društava, crvenog krsta, društava za brigu o djeci, te nacionalnih humanitarnih organizacija.
Aferim, braćo, dobro se držimo, amandmanski smo se prestrojili, politička situacija je stabilna — krajnje je vrijeme, (h)istorijske prilike su sazrele - da se Blog razvali.
Ima i onih elemenata što su se zadevetili: blogovci se ponašaju “kao rakova djeca” (svaki ljuti račić oklopnik gmiže natraške na svoju stranu), smatraju da su ove zadjevice plod ružnog starenja, loših probava, uvrnutih starovolja i mrzovolja, a da su sva podvriskivanja i podbadanja samo –SITNA PLJEVA NA GOLEMU VJETRU.
Sve je to verbalna talašika u odnosu na kataklizmičke prijetnje materijalne i duhovne propasti Bosne.
Iris je u Bihaću, na početku rata, iz trećeg razreda gimnazije mobilisan, sa dvije teške rane dočekao je mir. Ovdje prilažem dvije E-mail poruke koje su sin Iris i otac Rifet Bahtijaragic razmijenili ovih dana, koje bi mogle da posluže triježnjenju nekim rak– blogovcima.
Iris je napisao iz Bihaća:
Šta ima, kako ste? Kako su Blanka, Jaimie i Dilan? Kako je novopečeni dajdža? Kako je na poslu? Mi smo OK, još uvijek zima pa uglavnom posao - kuća. puno pozdrava i poljubite Dilana od nas puno vas vole vaši Bosanci
Rifet odgovara iz Kanade:
E, moji Bosanci,
Ko bi rekao prije deceniju i po da ćemo mi vama slati E-maile i potpisivati se kao “Vaši Kanadjani”, a vi nama “Vaši Bosanci”. Ja sam naivno mislio da ćemo mi uvijek biti isto, pa bilo da smo “Bosanci” ili “Kongoanci”. Što vrijeme više otiče i što se broj onih koji su u okviru onog “Vaši Bosanci” ili “Vaši Kanadjani” povećava, sve mi je teže. Ponekad se prepadnem misli da mi više nikad nećemo biti isto i da će nam glavna veza biti E-mail. Pa onda se još više prepadnem da će ljudi izmisliti nešto drugo i da će nam ukinuti E-mail. I da će nam, tako, neko ukinuti i tu vezu. I da će nam… Dalje nemam hrabrosti da pretpostavljam. I nije ni važno hoće li biti E-maila, ili neće, ali meni je užasno žao što nismo isto. I što ću možda čekati godine i godine da ponovo sa mojim Sandijem igram “svadje” i možda će Sandi zaboraviti da igra tu igru, i da će ljudi zaboraviti da se “svadjaju”. I ti tamo na Balkanu, i ovi neki drugi. Možda… Opet nemam snage da idem dalje. I nije me briga za tim hoće li ljudi zaboraviti da igraju igru “svadje”. Meni je važno da se nadje bilo kakav način da opet budemo isto. Zar neko na ovom svijetu ima pravo da nam to pravo oduzme?!
Dylan je već veliki momak. Star je dvije sedmice, a lice mu puno zadovoljstva. Čak se i smije iako nas još ne vidi. Možda se zato i smije. Da nas vidi, možda bismo mu bili strašni, ovako uspravljeni na dvije noge poput bandera, s očima iz kojih blješti ljubav, ali i mržnja. Da nam razumije govor, možda bi se prepao naših riječi. A onako sićušan i nejak, ne bi nam se mogao suprotstaviti, ne bi se mogao braniti. Ovako mu je bolje. Neka nas ne vidi i neka nas ne razumije sve dok se ne dočepa snage da… Ljudi su puni ljubavi i u tom slučaju Dylanu ne treba odbrana. Ali, puni su i onog drugog, pa ko zna. S ljudima nikad nisi siguran…
Dylan, Blanka i Jaime su otišli za vikend na Bowen Island kod Jaimejevih roditelja. Ja sam nešto bio bolestan ovih dana, pa ga nisam vidjao. Njegov djed Bill imao je rodjendan, pa je želio da mu jedini unuk stigne na proslavu. Rekao sam Billu da ga Dylan još ne vidi, a on me uvjeravao da ga njegov unuk sigurno osjeća i da im niko tu vezu da osjećaju jedan drugog ne može presjeći. Ako je vjerovati umjetniku Billu, ja sam sretniji jer imam četvoro unučadi. Od tih osjećajnih veza možemo isplesti konopac da nas tako poveže da nas ni okeani ne mogu rastaviti. Povjerovaću Billu, mada nikad nisam vjerovao umjetnicima i filozofima. Ja znam da meni niko ne može oteti ove slike mojih najdražih i da vas sve imam i u kompjuteru, i u albumima, i na zidovima, i u mome srcu, i da vas niko otud ne moze iščupati. Evo, vama šaljem ovu poruku, a ja odoh gledati slike i u svojoj imaginaciji praviti gradjevinu bez političara i neprijatelja ljudi, u kojoj ćemo živjeti zajedno.
Mnogo vas voli vas dido, grandpa i deda Judža!
Cijenjeni gospodine Bato Jeftiću,
vjerujte nezgodno mi je da komentarišem nečiju imaginaciju, predvidjanja ili naučnu fantastiku, jer sam ubjedjen da je to, na našu veliku sreću, najljepša i najslobodnija ljudska aktivnost, ali ipak isključivo individualna. Medjutim moram da vam napišem da me veoma obradovalo što vam se moj prilog o kanadskoj zimi svidio, da vas je razveselio i malo nasmijao. Takodje priznajem da mi prija i vaša pohvala o mom načinu pisanja i čuvanja koliko-toliko čistoće jezika, jer ste vi očito kvalifikovani da date takav sud. A ovaj odgovor na vaš komentar za prilog « Kanadska zima » upisujem ispod vašeg priloga pod naslovom: ”Sitna pljeva na golemu vjetru”, koji je, po meni, nezasluženo ostao dosta nezapažen, sudeci po komentarima. Pa evo, usudjujem se da ovom prilikom to učinim.
Uvijek sam imao veliku dozu saosjećanja sa ljudima koji pate, pogotovo ako je u pitanju bolest, ranjavanje, zarobljeništvo, kao i za članove njihovih porodica kada je u pitanju smrt. Tako i ovom prilikom imam istinsko saosjećanje za mladića koji je sa 16-17 godina uzeo pušku (ili mu je « utrpana »), i da po nesreći bude i ranjen. Nije naveden razlog zbog čega je napustio svoj rodni kraj, roditelje i rodbinu i “otisnuo” se preko okeana, u Kanadu, mada predpostavljam da u pitanju nada u bolji (sigurno ne i ljepši) život u toj zemlji. Proces poznat u cijeloj istoriji čovječanstva, nova naseljavanja, često u mnogo gorim uslovima nego oni zbog kojih su napustili svoje zemlje, teška borba za opstanak i obezbjedjenje budućnosti svoje djece, bili su pratioci svih novih useljavanja. Dovoljno je spomenuti Irce početkom 20-tog vijeka, kojih je na hiljade emigriralo, uglavnom radi neimaštine i gladi, isti proces i za ekstremno siromašne Italijane u južnim pokrajinama i na ostrvima, egzodus Poljaka zbog siromaštva i zbog političkih situacija i nerješenosti pitanja granica i td. Ali činjenica je da su se sa velikim patnjama suočile samo prve generacije useljenika, dok kod sljedećih generacija ti brojevi se dramatično smanjivaju, da bi sa sljedećim, kod svih useljenika (već je pitanje da li mogu nositi taj naziv « useljenici ») ti svi i objektivni i lični problemi potpuno iščezli i oni bi se počeli da suočavaju samo sa problemima koje imaju svi ostali stanovnici (tzv. domaći). To pravilo u prilici sam da lično provjerim u mojoj porodici, a i kod porodica sa kojima smo nekako u isto vrijeme došli u ovu zemlju. Naši nasljednici skoro da uopšte nemaju egzistencijanih problema i imaju životni standard o kojem smo mi maštali useljavajući se u nove zemlje. Nadalje, njihov nivo obrazovanja uglavnom prevazilazi naš i većina je stekla diplome u svjetski priznatim školama, a sama riječ “nostalgija” im je potpuno nepoznata i ubjedjen sam, da su “operisani od te bolesti”. Stoga bih ukratko zaključio da i pročitana pisma iz vašeg priloga su samo još jedan dokaz poznatog problema iseljavanja (useljavanja), ali mislim da nema mjesta ni tugi, ni patetici, ni beznadju, pogotovo sada kada se “ulica što se zove ocean” (Linda Lemay u pjesmi “Volit ću te”), predje za 10-tak sati, (za razliku od naših predhodnika kad je trajalo do 2 mjeseca), što se pisma i slike razmjenjuju odmah i u neograničenim količinama i što se može lako čuti glas nekoga ma koliko daleko bio.
Za sami kraj ostavio bih kratku priču koja dobro ilustruje pojam iseljavanja, koju sam čuo dok sam bio na “čekanju” za kanadsku imigracionu vizu.
Kada je početkom 20 vijeka Španija donijela zakon o zabrani nomadskog uzgajanja domaćih životinja, suočila se sa problemom dalje egzistencije velikog broja Roma koji su živjeli isključivo na taj nacin. I, u pomoć stiže ponuda vlade Novog Zelanda koja nudi idealne uslove za useljenje; poklanja kuće, štale i stada ne bi li privolili dolazak u tu zemlju. Na jednom skupu zainteresovanih Roma predstavnik vlade iznosi sve te pogodnosti za useljenje i na kraju dodaje:
- Sve je idealno, samo da znate, ta je zemlja veoma, veoma daleko. Ustaje jedan stariji Rom i kratko pita:
- A od čega je daleko.
Odavnmo nesto pametnije nisam cuo.Pogotovo se to onosi na one koji su pobjegli od zla pa se postavlja pitanje dali bi volio da si blizu problema ili daleko od njega.Jos jednom cestitam na onom: “A od cega daleko”.Blago onima koji nisu ovdje a oni sigurno kukaju sto su tamo.Elem sve u svemu to je definitivno filozofsko pitanje na koje mogu odgovoriti samo oni koji su probali kako domaci a tako i strani zalogaj kruha.