DVIJE GRACIJE

U mahali, koja to i nije, jer su se u njoj pomiješali osmanski i zapadnjački način življenja, stari stanovnici sa novim, bosanska i evropska arhitektura, gramofon sa kojeg odjekuju Štrausovi valceri ili Radetzky March, sa sazom što prati sevdalinku, imala je svoje zakone, priče, ogovaranja, olajavanja, kao i osmatrače čiji je zadatak bio da nešto vide i odmah, naravno uz svoje dodatke, dalje proslijede, po principu: “nisam ja ničija sehara”.

U našoj mahali, za vrijeme drugog svjetskog rata, živjele su dvije markantne žene.

Naočita Frau Tereza je, sa djetetom u naručju, doplovila na jednom od posljednjih talasa austrougarske imigracije, tvrdeći, u šta je malo ko vjerovao, da je udovica poginulog finansa. Ostarjeli, onemoćali bogati jurist ju je prihvatio, “iz milosrđa” kako reče, da mu bude kućanica, pa se njome oženio i dobio dijete, koje nije ličilo ni na njega ni na nju, bar je tako tvrdila Mulija koja im je kuhala. Veoma ukusno obučena, sa tašnicom poput knjige kojom je zaklanjala oči od sunca, svakog subotnjeg prijepodneva bi se, raskošno hodajući, spuštala od svoje kuće do glavne raskrsnice, osvrnula se, nabacila tašnu na čelo poput suncobrana, i nastavila nizbrdo do bogataških vila gdje bi tajanstveno iščezla. Iza nje su ostali: miris skupocjenog parfema za kojeg su zavidljivke tvrdile da je falsifikat “Crne mačke”, uzdasi mjesnih đilkoša “Ah, da mi je ….” i mašte nas koji nismo znali šta bi, al’ bi, te pitanje: “Đe li to, i kod koga ide?”, koje je, prateći Frau Terezu, riješio Pirgo: “Ide na kalufljenje”. Na to joj je Mujo, zvani Avdžija, priljepio etiketu: Bilga.

Druga, ne manje lijepa, čudnog imena: Bilala, valjda zato što joj se brat zvao Bilal, bila je “majka” nas mlađarije, besplatno nam, iz meraka, davala poduke u svim zabranjenim stvarima života. Starijim, no ne svima jer je bila vrlo izbirljiva, bi usluge naplaćivala. Mujo Avdžija joj nije bio interesantan pa joj je, iz bijesa, dodijelio ime Bildala.

Sve je teklo po ustaljenom poretku. Ni rat, njemački vojnici, ni racije, ni akcije ilegalaca, ni oskudni mjesečni “fasung” živežnih namjernica, nisu remetili ustaljeni mahalski ritam. Bildala bi nekoga od mlađih povremeno usrećavala, starijim naplaćivala, Bilga je redovito išla na subotnje kalufljenje, a mahala se zabavljala dopunjavanjem priča o njima dvijema.

I sve do jednog dana, kada je Bilgi ispala tašnica na prašnjavu cestu. Priskočio je Ile, najizrasliji među nama, podigao tašnicu, opuhnuo je, obrisao o pantalone i uslužno rekao: “Bedinen sie seine tašna, Frau Bilg…., Tereza.” Iznenađena , Bilga ga odmjeri od glave do pete, pogladi po loknavoj plavoj kosi, reče: “Viele danke. Čiji sti ti?” pa kad bi zadovoljna odgovorom da je iz poznate intelektualne obitelji, ponovno ga odmjeri onako izđikalog i lijepog, pa reče: “Mogao bi mi, kad imaš vremena, pomoći oko zaljevanja cvijeća u bašti”, te otplovi nizbrdo ka kalufani. Ile zabezeknut kao i mi ostali, raspalismo maštu o tome kako se kod Bilge zalijeva cvijeće, na šta Avdžija dobaci: “Nejmate vi crijevo za Bilgi zalijevati”, a na moje : “Pa ima kanta!!!”, sažaljivo me pogleda.

Utakmica krpenjačom se upravo završavala kad se Ile, mirisavši na “Crnu mačku”, sav zajapuren, strovalio na zemlju i iznemoglo procijedio: “Ma kakva Bildala!”. Ljubomorni Moke, koji je Bilgu sanjao svaku noć, otkuca to Bildali čiji je Ile bio favorit. Bildala se zamisli pa bijesno prozbori: “Već će se vidjeti”.

U subotu, Mujo, poput istinskog avdžije, postavi zasjedu na raskrsnici. Tu su Pirgo, Ramo, Eso, čak i stari bakalin Tošo koji nikada iz radnje nije izlazio i, naravno, naša pubertetska banda. Kad Bilga stupi na raskršće, Bildala, poput furije izleti iz kuće i osu rafale: “Šta je? nije ti dosta onijeh geliptera, satnika, inđilira, hećima, lajtenata, obergeštrumfirera? Hoš’ mlada masla? Ha! Hodaš tuna k’o barlerina stisnutijeh nogu da ti nešto, nedo Alah, ne ispane. Štas’ se napirlitara tim parfumom? Ha! Čuj ‘crna mačka’?! ‘Crknuta mačka’ daboga crkla.” Mujo bi, nako k’o slučajno, dobacio koju da raspali. Prozori su načičkani mahalašima raznih socijalnih porijekla. Muhadžeri iz Istočne Bosne glasno navijaju za Bildalu. Mi mladi ćutimo a Iko ne zna da li bi crvenio od stida ili ponosa. Bilga ćuti, ledenim pogledom posmatra Bildalu koja i dalje bljuje lavinu prostota. Onda, polako podiže ruku sa tašnom, Mujo procijedi: “Too”, svi se naginjemo jer čekamo da će mlatnuti Bildalu, no se tašna diže do čela, zakloni oči, a Bilga prozbori: “Marš u p…. m…….!” i odjezdi nizbrdo.

Mujo osta zabezeknut, a stari Tošo procijedi: “Ama ko bi rek’o da je i ona mahaluša!”

Rat se završio. Došlo novo doba. Njaki Upko koji je izigravao nekakvog komesara naše mahale, dade Bildalu uhapsiti “jerbon je kolanborisala sa Švabama, ustašama, domobranima i drugijem narodnim neprijateljima”, na šta Iko upita: “Jesam li to ja?”. Bildalu je preuzela OZNA, no se isljednik zacopao i oženio je, pa je postala “drugarica Mulija” i takva bila sve do pada Rankovića kada joj je ime vraćeno.

A Bilga? Kidnula za Zagreb u zadnji čas. Pirgo se kleo da mu je Pipak, koji je odležao u Dahau dvije godine, jer je Švabi, koji ga je uhvatio u krađi, nabio pisaću mašinu na glavu, pa je uživao beneficije ratne, naravno političke, žrtve i bio pri OZNI u Zagrebu, tvrdio da je isljednik, neki Mane Ličanin od dva metra, nasamo, primijenio na Bilgi posebno “prirodno islijeđivanje bez pritiska”. Mujo Avdžija je na to rekao: ” Prirodno!? A jel’ se oženio njomen, il’ je oš’la od plahe smrti?”