Nenad Vidović: KEKE, HVALA TI!
Dragi Bato,
Imam veliku želju da ovaj moj komentar nosi naslov “Keke hvala ti” a razlog za to blogovci će saznati kada komentar u cjelosti pročitaju.
Moram priznati da (nažalost) nikad ranije nisam razmišljao o Keketovom odnosu prema nama i odnosu gimnastičara prema njemu, sve dok nisam pročitao intervju sa tobom, narocito partije koje se odnose na gimnastiku. Tvoja biografija je majstorski prezentirana, naročito su mi se dopala sjećanja na gimnastičke dane kao i opis tvojih “nestašluka”. Ako se pitam za komentar ja bih k’tome još dodao moje mišljenje da si medju nama pomalo prednjačio glasnoćom, vicevima i naglašenoj zezanciji pa je moguće da je, izmedju ostalog i to, Keketu pomalo smetalo jer je moglo izgledati kao povremeno narušavanje discipline, bolje reći koncentracije na treninzima. Po pitanju tvojih nestašluka, meni je još u sjećanju priča sa rvačem Markom Kraljevićem – Pačom u Zaostrogu. Marko se u društvu uvjek grohotom smijao na svaku šalu, sa široko otvorenim ustima a zatvorenim očima. Ti si Bato jednog momenta ulovio pauka, iskoristio priliku kad on ne gleda i ubacio pauka Marku pravo u usta, poslije čega se on dugo iskašljavao a ostali se dugo smijali. A kad se graja i veselje stišalo, naizgled naivno, pitao si ga kako je znao da mu je pauk u ustima a njegov šeretski odgovor “Pa ujeo me za krajnik” pokrenuo je novu lavinu smjeha.
Problemi sa zglobovima na tvojim rukama i u ramenima i mene su često nervirali a kamoli Keketa. Često sam se pitao (i divio se) kako uopšte možeš vježbati na parteru i konju sa hvataljkama postavljajući prste vertikalno na spravu umjesto da se oslanjaš dlanovima. Ne jednom sam poželio da te Keke poštedi obuke elemenata koji ti povredjuju zglobove što bi on ponekad i učinio iako to “odlaganje” nije moglo trajati beskonačno, jer su upravo ti “kritični” elementi bili sastavni dio obaveznih vježbi i njihovo neizvodjenje koštalo bi i tebe i ekipu mnogo bodova. Zbog toga, kako se takmičarska sezona bližila, nervoza kod tebe i Keketa je postajala sve izraženija. Onog dana kad si na zajedničkom sastanku Keketa pitao ima li mogućnosti da se njegov odnos prema nama (već studentima, čak apsolventima) uskladi sa vremenom i našim uzrastom, meni se učinilo da to nije bio baš pravi momenat za takvo pitanje (bolje bi možda bilo da si o tome sa njim nasamo razgovarao), pa sam unaprijed predpostavio da će se Keke osjetiti povredjenim i reagovati na način kako si opisao. Bio sam tih dana tužan što je, poslije toliko lijepo provedenih dana, sastanak imao takav kraj. Sa ciljem da malo ublažim tvoju gorčinu iz onog dijela intervjua koji se odnosi na zamjerke Keketu, želim napomenuti da mi je Keke jednom u prednjačkoj sobi, negdje pred kraj naše karijere, rekao otprilike slijedeće: “Ni ja vjerovatno nisam bio bezgrešan, pa uz vas sam i ja stasao i razvijao se”.
Što se tiče tvojih gimnastičkih rezultata, mislim da si isuviše skroman navodeći da biti državni prvak u kategoriji omladinaca ili članova (jedan stepen ispod saveznog razreda) nije neki posebno vrijedan rezultat. Kada saberem tvoj gimnastički i trenerski staž u Sarajevu, kao i uspjehe koje kao trener postižeš u Kanadi, mislim da si “u ukupnom plasmanu” od svih nas iz ekipe najuspješniji gimnastički predstavnik pa nije čudo što si zamoljen za intervju.
Ja lično pamtim te kao vanrednog druga i brižnog člana ekipe i ko je prihvatao tvoje povremene nestašluke taj je mogao profitirati od tvoje dobrote. Sjećam se jednom izadjoh poslednji sa treninga u kišnu noć, obuzet mislima u kom domu da pokušam ilegalu kad ugledah tebe i shvatih da si upravo mene iščekivao. Pitao si gdje ću spavati, a kako sam ja pokazao neku stidljivu neodlučnost da odgovorim, uzeo si me pod ruku i poveo svojoj kući. U ulici Jabučice Avde (na brdu Gorica), udjosmo u jednosoban stan u potkrovlju teško oronule trospratnice i podjelismo večeru što je mama Desa za tebe čuvala u toploj rerni. Nakon toga, umorni od treninga, slatko zaspasmo na dva kauča u dnevnoj sobi ne obazirući se na šumove kišnih kapi koje su padale sa plafona u dva lavora što ih je mama Desa koristila u takvim kišnim danima. I tako, kad god su djački ili studentski domovi bili zatvoreni ja sam znao da sam kod tebe uvjek dobro došao, isto kao kod Brane Ljubojevića pa i kod Keketa. Skoro me rasplakao tvoj tekst u kojem opisuješ dane kada smo (čini mi se na Keketovu inicijativu), umjesto treninga, bodovali stanove a zaradjeni novac stavljali na bankovnu knjižicu sa koje je nas “bankar” (Brano Ljubojević) povremeno skidao novac za članove ekipe kojima je pomoć bila najpotrebnija, a ja sam bio taj koji je najčešće koristio to blago vašeg rada. Usput da upitam da li ko zna šta je na kraju bilo sa tom knjižicom? Volio bih da imam njenu kopiju kao amajliju i prilog uspomenama na bratsku ljubav koja je dugo cvjetala medju nama, kao plamen koji se ni do danas nije ugasio. Ne mogu se zbog toga otrgnuti želji da se ponovo skupimo i proslavimo 50-godišnjicu našeg postojanja (1957 – 2007) i položimo cvijeće na grob nastradalog člana ekipe Gajić Miodraga i nedavno izgubljenog Nikole Stanivukovića.
Što se tiče odnosa trener-vježbač, meni su iz tog vremena u sjećanju ostale slijedeće prekrasne memorije druženja sa Vladimirom Peleksićem:
Bio sam član ekipe “Partizan” – Banja Luka koja je na prvenstvu u Osijeku 1957-e osvojila titulu omladinskog prvaka države. Ovom prilikom htjeo bih usput da potsjetim na Banjalučanina Miroslava Nikića. Bio mi je inspiracija jer je bio izvanredno talentovan i sa lakoćom je te godine postao omladinski državni prvak. Pričalo se da se poslije zaljubio u djevojčicu iz istog kluba koja naizgled nije odgovarala na ljubav pa je u razočarenju prestao dolaziti u salu gdje je i ona trenirala. Ova mala ljubavna priča postala je kasnije velika životna ironija kad mi je ova, vec odrasla “djevojčica”, priznala da je i ona prestala vježbati jer on više nije dolazio u salu. Kad sam Miroslava jednom sreo na banjalučkom korzu i pozvao ga da nastavi sa treninzima, rekao mi je da mu vježbanje “izaziva nesvjesticu” ali pravi razlog njegovog povlačenja nikad niko nije saznao. Pominjem ovo zbog toga što mislim da bi Miroslav Nikić, da je nastavio vježbati, bio uz rame Miroslavu Ceraru ne samo po imenu nego i po rezultatima.
Te iste 1957 godine, kao 17-godišnjaka, roditelji me upisaše u Geodetsku školu i tako postadoh Sarajlija. U FIS sam neredovno odlazio jer sam svojim Banjalučanima bio obećao da ću i dalje biti njihov član i takmičiti za istu ekipu. Medjutim, jednom u sali Keke mi je prišao i mudro rekao: “Rečeno mi je da želiš ostati član “Partizana” Banja Luka ali to nije razlog da ne dolaziš u FIS. Ako hoćeš, vježbaj u našoj ekipi a takmiči za Banjalučane ako ti je to želja”. Ovaj me je predlog mnogo obradovao pa sam u FIS-u postao redovan posjetilac. Ubrzo sam stekao veliko povjerenje u Keketa kao trenera, naročito u njegove asistencije a i danas se pitam otkud mu tolika energija da satima stoji pored sprave asistirajući i čuvajući nas od povreda, ponekad (kao na primjer na parteru) jedva imajući vremena da obriše znoj sa svoga čela (takvu aktivnost nisam nikad vidjeo kod drugih trenera koje ti Bato spominješ a upravo takva aktivnost je nama trebala u ono doba). Samo par mjeseci kasnije shvatio sam da uz Keketa brzo učim i napredujem u osvajanju novih elemenata pa sam mu samoinicijativno rekao da želim da se registrujem za Sarajevsku ekipu. Tri godine kasnije, nakon završene Geodetske škole, iz Banjaluke stiže poziv da se vratim i “odradim” trogodišnju stipendiju. Požalio sam se Keketu a on mi je predložio da se upišem na fakultet rekavši da “nastavak studija odgadja izvršenje” i tako sam se upisao na Mašinski fakultet, otsjek za drvnu industriju. Fakultet sam ispočetka smatrao samo prolaznom aferom koja mi omogućuje da se i dalje bavim gimnastikom ali kako je Keke imao običaj odlaziti po školama interesujući se za naše uspjehe u obrazovanju, prihvatio sam i te studentske obaveze i brzo nadoknadio vježbe i predavanja koje sam bio propustio. Ovom prilikom želio bih još da ispričam dogadjaj sa polaganja jednog od ispita na kojeg sam došao potpuno nespreman. Mnoge časove iz Fizike kod Profesora Branka Galeba sam bio propustio a Nikola Stanivuković me je ipak nagovorio da zajedno izadjemo na ispit. Od ukupno četiri pitanja, samo na dva sam pokazao neko mršavo znanje pa se Profesor Galeb (znajući za moje sportske uspjehe) snebivao šta samnom da uradi, osjećao se neugodno i crvenio se umjesto mene. “Predlažem da izvučete jos jedno pitanje pa ako znadnete proći ćete” reče mi professor. Na tu njegovu dobrotu ja se jako postidim i zamolim ga da me obori uz obećanje da ću slijedeći put doći mnogo spremniji. Upravo ta dva dogadjaja: Keketovo insisitranje da se uz gimnastiku ujedno obrazujemo, kao i stid kojeg sam osjetio pred Profesorom Galebom učinili su da u slobodnom vremenu postanem redovni posjetilac učionice u sarajevskoj Vijećnici. Fakultet sam završio u skoro redovnom roku i ponudjeno mi je mjesto u ŠIPAD-ovom Institutu koji je bio pri fakultetu pa sam tako imao širok pristup institutskim i fakultetskim laboratorijama.
Dragi moj Bato, šta sada da kažem osim ono što sam još davno trebao reći: ”KEKE, HVALA ŠTO SI POSTOJAO I HVALA ZA TVOJE DJELO”.
Jer Bato, da Keketa nije bilo ja bih danas bio penzionisani geodetski tehničar sa stanom na periferiji Banja Luke i platom da jedva sastavim kraj sa krajem. Da on nije postojao ja nikad ne bih postao član republičke a kamoli jugoslovenske reprezentacije, a o nastupu na Olimpijadi mogao bih samo da sanjam. Mislim da bez takvih njegovih stavova kasnije nikad ne bih postao inženjer, magistar ni doktor nauka, nikad ne bih postao član mnogih medjunarodnih naučnih asocijacija, ŠIPAD nikada ne bi bio organizator svjetskog naučnog kongresa iz oblasti Zaštite drveta (1982), a ja nikad ne bih postao UNIDO ekspert sa zadatkom da oformim i opremim Odjeljenje za drvo u Institutu za sportsku opremu koji je, uz pomoć UN, gradjen u Mirath-u, Indija. Zbog rata sam se kasnije našao u Kanadi ali da nisam imao predznanje kojeg je Keke bio inicijator, ovdje bih vjerovatno po kućama raznosio picu i druge artikle i nikada ne bih postao saradnik Toronto Univerziteta niti direktor razvoja u kanadskoj firmi boja i lakova za drvo (www.sansin.com).
I još samo da potsjetim na dogadjaj koji je ostavio dubok trag na cijelu moju porodicu. Bili smo 1961-e godine na pripremama u Beogradu ali tog 10-og maja vježbu na krugovima nikako nisam mogao da povežem. Keke je primjetio da u stvari često zagledam članice ženske juniorske ekipe i pitao me koja od tih djevojčica mi se najviše dopada. Iako sam već imao 22 godine, pokazao sam na 14-godišnju Uljanu a on reče: “Ako odvježbaš vježbu na krugovima sa perfekcijom, uzmi pauzu i idi pa se udvaraj”. Ohrabrio me je pljesak kojeg sam poslije vježbe dobio od prisutnih pa sam nekako uspio Uljanu privoljeti da je poslije treninga otpratim do njenog stana. Tako je počelo naše druženje koje si, lično ti Bato mnogo godina kasnije, kao kum krunisao brakom. Bato, da Keketa nije bilo možda ni sa kim drugim ne bih bio sretan kao sa Uljanom, moj sin nikada ne bi nosio njegovo ime a ni njegov sin se vjerovatno nikad ne bi zvao Nenad. Uz to ne bih imao ni ćerku Marinu koja nas je predstavljala na Olimpijadi u Albertvilu (1992).
Toliko To-ba od mene, izvinjavam se blogovcima na dužini pisanja, a hvala Kaluži na prostoru čime mi je omogućeno da Keketu zahvalim za njegovo djelo i njegovo učešće u usmjeravanju moje budućnosti.
Ujedno pozdravljam doktoricu Suadu Bekić – Kaluža sa kojom sam išao u isti razred u banjalučkoj osnovnoj školi i kojoj sam se divio jer je dominirala ljepotom i odličnim ocjenama pa sam već tada znao da će u životu visoko kotirati.
Mnogo pozdrava tebi kume Bato, poseban pozdrav Vladimiru Peleksiću – Keketu kao i svim blogovcima.
Nenad Vidović
E hvala tebi Neno!
To je ta flaša što sam je očekivao kada sam počeo čitati i Batin intervju. Neotvarana, čista (iako se po njoj uhvatilo dosta patine), vrhunskog sadržaja i bukea - nepatvoreno. Dajući komentar na taj intervju i izazvavši reakcije kakve su već bile, upitao sam se u jednom momentu što se ja petljam na strunjače i među sprave, kad sam od razboja i vratila bježao k’o crni đavo do Zekinih lijepih popova. A sad mi je ipak drago!
A za Keketa, uz ovakvo priznanje za njegov uporni i teški, stručni i gotovo očinski rad, da ne govorim!
I sad ću lijepo ponovo uzeti čašu, i nasuti sebi još. Ćole, primakni i ti svoju …. klo..klo..klo,
hajde živio ti meni, a posebno još puno zdravlja i uspjeha našim Keketu, Neni, Bati, Brani, Mustafi i svim onim našim sugradjanima koji su svoju mladost, a neki i život, posvetili ovom divnom sportu. Živjeli!
Mašo Užičanin
Postovani Nenade,
Moram priznati da me odavno nesto nije tako dojmilo kao ovaj Vas prilog iz kojeg isijava, prije svega, ljubav i ljudskost. Ako kazem da su mi neke suze radosti lile same od sebe necete pomisliti da sam, s oprostenjem, p….. Mnogo “filma” iz mog zivota se provrtilo u mojoj glavi dok sam citao, a evo i sada se “vrti” posto imam potrebu da se osvrnem na znacaj i ulogu trenera i clanova uprava sportskih drustava u zivotima djece. Mnogi od nas blogovaca to najbolje znaju. Pravi treneri i ucitelji su skoro po pravilu u situaciji da procijene dijete mnogo objektivnije od roditelja i ako su “prave” osobe mogu svojim savjetima mnogo doprinijeti u razvoju i formiranju kompletne osobe. Posebno se to odnosi na “nestasniju” djecu koja su po pravilu ( iz mog skromnog iskustva) predisponiranija za sport, nadmetanje i postizanje boljih rezultata. Sa “nestasnijom” djecom/mladicima je teze raditi, a uz sve to treba ih “izvesti na put” i osposobiti za period nakon sportske karijere. Posebno ovo pitanje dobija na vaznosti kada takmicarski rezultat i u ovim kategorijama postaje imperativ i kad socijalna dimenzija sporta u novije vrijeme gubi znacaj pred takmicarskom. Iz mog “zivotnog filma” sa zadovoljstvom i ponosom isticem Cedu Kezunovica koji je bio, kako Tomo Pocanic u naslovu jednog priloga u blogu napisa: “Rukometasima i otac i majka” kao i Jovu Dimitrijevica koji je istu ulogu godinama najljudskije obavljao u Teniskom klubu “Mlada Bosna” gdje je moj brat proveo pionirske i juniorske dane. Mozda bi ovom prilikom trebalo vise da napisem o njihovim zaslugama, ali o tome bi mogli reci i napisati oni koji su bili pod njihovim “budnim okom”. Ja bas nisam bio “nestasan” (sto se vidi po godinama provedenoj na klupi za rezervene igrace :-(), ali sam od Cede dobio prve lekcije o mnogim stvarima u zivotu na cemu sam mu i dan danas zahvalan.
S postovanjem,
Custa
PONAŠANJE I TRENERI
Uglavnom egzistiraju tri tipa ponašanja, a time i tri tipa trenera:
AUTORITATIVNI u kojem se komunikacija kreće od trenera ka sportisti (Keke, Brozovic, M. Ribar) i ako je trener vrhunski i rezultati su sjajni. Naravno da se pojavljuju nesporazumi u kojima, po pravili, “strada” sportista a za dobrobit cjeline (ekipe).
DEMOKRATSKI u kome je komunikacija dvosmjerna - od trenera ka sportisti i v.v. (Tripko Adžic, Ljubiša Lučić, Ivica Osim) gdje se takodjer postizu odlični rezultati pod uslovom da trener ne ispusti uzde, jer se sportista veoma lako “otme:.
LAISEZ FAIRE iliti NEKA TEČE KAKO TEČE. Komunkacija je veoma slaba ili je uopšte nema. Posao se otaljava, a sportisti na neki način sami treniraju, a trener je neka vrsta organizatora. Rezultati se po pravilu traljavi.
U konkretnom slučaju Keke-Bato, radi se o dvije snažne ličnosti čiji životni putevi nisu bili posuti ružama. Sve je valjalo ostvariti preko trnja. A kad takvim ličnostima nešto bude prepreka ka ostvarenju odredjenog cilja, kolizija je neminivna. Možda je sve moglo drugačije, ali ostavimo njima da o tome razmišljaju, jer niko od nas ne zna šta se u odredjenom momentu zbivalo a uticalo je na odluke.
E, što se tiče Nenadove ispovijesti: “Iako sam već imao 22 godine, pokazao sam na 14-godišnju Uljanu a on reče: “Ako odvježbaš vježbu na krugovima sa perfekcijom, uzmi pauzu i idi pa se udvaraj”. Ohrabrio me je pljesak kojeg sam poslije vježbe dobio od prisutnih pa sam nekako uspio Uljanu privoljeti da je poslije treninga otpratim do njenog stana”, stvari stoje ovako:
Ako u novinama pročitate da je neki vremešni starac pao sa karika i da je, kad su ga podizali, upitao: “A gdje je taj četrnaestogodišnji cvjetić” - to sam ja.
Zeko
Opisati lik Keketa, vrsnog trenera i pedagoga
mozemo samo mi gimnasticari kao direktmi ucesnici
toga procesa.I mi sami to mozemo ako se predhodno
oslobodimo subjektivnosti ili osjecaja narocito pred kraj aktivnog treniranja,da je predhodni uspjeh bio bogom dan,a zanemarujuci godine kvalitetno vodjenog i usmjeravanog rada.
Keke je u gimnastiku usao ne znajuci u sta se upusta,zrtvujuci poziv gradjevinskog tehnicara,
da bi teskim radom,uz paralelno ucenje i prikupljajuci iskustva tada afirmisanih trenera
(Gregorka-Cerarov trener,Jurman iz Beograda i drugi)postigao to sto je postigao u gimnastici
a kasnije i u ostalim oblastima u licnom i poslovnom planu.
Gimnastika je jedan od najtezih sportova jer ima sest disciplina a istovremano zahtijevava;snagu,okretnost,izdrzljivost,brzinu,hrabrost,razgibanost i da bi se to postiglo treba proliti dosta znoja.
Prve godine naseg treniranja su bile posebno naporne.Trenirali smo svaki dan 4-5 sati plus povremeno i 2 sata ujutru,a poslije toga isli u skolu ili na fakultet -kako ko.
Istina bilo je i neke vrste kazni zbog nezalaganja na treningu (pravljenje sklekova,penjanje uz konopac,trcanje poslije treninga do Vogosce i Trebevica i sl),ali svi smo bili svjesni da je sve to sa krajnjim ciljem sticanja snage i kondicije sto nam je nedostajalo u pocetku.
Treninzi su bili ostri i trebalo je to izdrzati.Neki koji nisu mogli izdrzati su otpadali ili otisli u druge sportove i to su bile iskljucivo njihove licne odluke, a ne udaljavanje iz ekipe.
Ja sam ponekad imao dileme jer sam imao problem sa sakom.Zbog operacije sestog prsta imao sam slab hvat na lijevoj saci i cesto sam se pitao hoce li to biti ogranicenje u mome napredovanju u gimnastici.Bojao sam se povreda na toj ruci i zbog toga nisam imao dovoljno hrabrosti sto je bio limitirajuci faktor za ostvarenje vrhunskog kvaliteta (tipa Calije,Lopicica Vidovica i Rafajlovica).Za to nisam krivio Keketa,ali sam uz njegovu pomoc i moju upornost se dosta priblizio
toj famoznoj cetvorki.
S druge strane bio je u ekipi jedan kolega ,nece mi zamjeriti, koji ocito nije imao predispozicije
za gimnastiku,ali uporno je trenirao i njemu je Keke posvecivao skoro istu paznju kao i ostalima.
U toku najintezivnjih perioda treninga,niko se nije posebno bunio zbog ostrine treninga.Cak je bilo situacija, kada je neko od nas bio kaznjen
pauziranjem sa treninzima zbog slabe ocjene u skoli ili nekog drugog razloga,sastajala se cijela ekipa i vijecala da izmolimo od Keketa ublazavanje ili oprost kazne.
U najvecem dijelu takmicarskog perioda,bilo nas je u ekipi 12-14 i rijetkost je u gimnasci da neko ko zeli da postigne kvalitet vodi tako veliku ekipu, a Keke je i u tome uspio.
Slazem se sa dr. Zecevicem da je Keke bio autoritativan trener ali niko zbog njega nije
morao da otpadne ili da pretrpi stetu.
Da opisem jos jedan biser.Negdje na pocetku treniranja potpisali smo neku vrstu Statuta Crnaca(tako su nas zvali u to doba).Potpisali smo i obavezali se da cemo postovati neku vrstu “bozjih
zapovjesti” kao na primjer:
-dat cu sve od sebe da uzorno treniram,
-ucit cu i necu dozvoliti da imam slabe ocene u skoli ili na fakultetu,
-postivat cu starije,
-razvjat cu drugarstvo u ekipi,
-zabavljat cu se(ovo je ubaceno jer zbog obaveza treninga,skole ili ucenja ostajalo je malo vremena za djevojke).
Proslo je pedeset godina od tada i vise se ne sjecam svih tacaka toga statuta,ali vjerujte postivali smo to i na kraju je rezultat bio slijedeci:
- U vrijeme Cerara i najvece konkurencije i kvaliteta gimnastike u bivsoj Jugoslaviji imali smo cetvoricu koji su se smjenjivali u drzavnoj reprezentaciji.Ostali su bili nivoa saveznog razreda,prvog razreda clanova i clanovi republicke reprezentacije.
- Svi smo zavrsili Fakultete i u svojim oblastima poslovanja predstavljali cijenjene clanove kolektiva u kojima smo rsdili.
- Svi su se sretno ozenili i danas uzivaju sa svojim porodicama i unucadi.
- Taj period treniranja vecina dozivljava kao najljepsu fazu dosadasnjeg zivota.
- Sa manjim ogranicenjima zadzali smo ranija prijateljstva i povremeno se cujemo telefonom iako smo rasuti po cijelom svijetu (Calija ,Nalo,
Buric -u Sarajevu, Vidovic, Rafajlovic, Brkic
-u Kanadi, Lopicic -u Austriji, Kapor, Peleksic
-u USA, Kozomara -u Nizozemskoj, Ljubojevic -u Engleskoj,Visnjevac -Vjerovatno u Srbiji,Stanivukovic -umro, Gajic -ubijen nevin
na pocetku rata u Sarajevu.
Primjetili ste da se Keke nije htio upustati u nepotrebne polemike (jer djela sama govore),ali je zato rekao kada smo se nedavno culi telefonom,da su ga obavijestili o Nenadovom clanku i bio je pun emocija.Ponovo je rekao da nas sve smatra kao svojom porodicom.Ponovio je da je vjerovatno napravio neke greske ali o tome moze da raspravi pojedinacno a ako je neko zainteresovan neka mi se javi pa cu mu dati broj telefona.
I na kraju svaka cast Paji koji je pokrenuo pisanje o gimnastici,kao i Masi-neutralnom posmatracu sa galerije FIS-a i zapazanjima koje je objavio na blogu na ljepsi nacin nego mi direktni sudionici.
Moglo bi se o Keketu i nasoj ekipi pisati mnogo toga kao:
-utisci sa zimskih priprema na Jahorini i nasih akrobatskih skokova kao pretece akrobatskog skijanja,
-ljetni treninzi u Zaostrogu (stvaranje Sportskog Centra,prevoz trabakulom sprava iz Ploca u Zaostrog,samokaznjavanje zbog kradje grozdja i sl.)
-Medjurepublicka,Internacionalna i druga takmicenja koja su se odrzavala pred punom salom
sto ranije a i kasnije nije bio slucaj.
-Ucestvovanje na raznim akademijama i proslavama sa cirkuskim tackama,
Ali o tome mozda drugi put.
Prof.Vladimir Peleksic-Keke je bio moj profesor gimnastike na FFK ,kao sto su mi to u Srednjoj fiskulturnoj skoli bili Nenad Vidovic i Calija Manojlo,Lucija Vilic.Od svakog sam ponesto naucio i rado ih se sjecam.Od Nenada vjezbu na krugovima ,od Calije vjezbu na konju sa hvataljkama i sklopku na vratilu a od Keketa,uz njegovu pomoc dotjerao i polozio vjezbu u parteru.
Poznavati ove ljude a Keketa posebno,nije samo privilegija vas takmicara vec i nebrojenih studenata kojim je on predavao.
Od njega sam cuo nesto sto od drugih svojih profesora nisam.Jednom mi je doslovno rekao “Vlatko ,svi smo te volili”.On je dakle govorio otvoreno o medjuljudskoj ljubavi i o dvosmjernosti odnosa koji pretpostavlja postovanje medju ljudima a u ovom slucaju,student - profesor.
Mene zato i ne iznenadjuju Nenadove i Branine rijeci iz kojih naprosto lipti Keketova ljubav i briga za njima.
Da je danas ono vase vrijeme gimnasticarskih asova, ja bih dosao na trening ,stao u vasu vrstu i na kraju treninga ucestvovao u gromoglasnom pozdravu treneru koji ga je drzao.
Pri tome mi ne bi smetalo da nakon toga slazem strunjace i uklanjam sprave na kojim su vjezbali Nenad, Bato,Brane, Calija i …..
KAKO LJUBAV BITKU DOBIJA
Nešto više od 700 članova pročitalo je tekst na temu “Keke, hvala ti”, a Mašo, Mustafa, Zeko, Brano i Vlatko dopisali su i svoje komentare. Mašo, ja sam prvo probao pa popio sve tvoje vino - baš je bilo fino (samo nemoj da trener sazna da sam se opijao, ha-ha).
Opijao me i Mustafin tekst koji mi je pričinjavao zadovoljstvo pri svakom novom čitanju jer pominje i druge “očeve i majke” sporta kao što su Čedo i Joviša, i upućuje na potrebu većeg angažovanja pedagoga i sportskih radnika u vaspitanju mladih koji su pred vratima sportskih arena.
Ja bih da svoj raniji članak zaokružim pominjanjem prekrasne Silvije Peleksić, Keketove “Penelope” koja ga je, sa malim Nenadom na grudima, željno iščekivala da se vrati sa kasnih treninga ili dugih putovanja i davala mu podršku u njegovim naporima bez obzira što je on u ono doba bio VIŠE NAŠ NEGO NJEN.
Brano, za tebe znamo da si u Engleskoj, znamo da je supruga Andjelka teško bolesna i da bolest napada sa više strana. Znamo i da su ti britanski zdravstveni autoriteti ponudili da budeš Andjelkina “patronažna sestra” i da si tu obavezu sa zadovoljstvom prihvatio. Do detalja si proučio opaku bolest i bolesnikove potrebe. Zahvaljujući tvojoj brizi i Andjelkinoj hrabrosti, opaka bolest se poslednjih nedelja povlači a tijelo odaje znake daljnjeg oporavka. Primjer Silvije Peleksić iz prošlosti kao i vaša borba sa teškom bolešću za nas blogovce su krasni primjeri za film na temu “Kako ljubav bitku dobija”.
Nenad