Apel Danisa Tanovića i Pedje Kojovića
USTAJTE, SVICI I LAŽNI VALTERI
Kada je, s proljeća 2002, uzeo Oskara u ruke i rekao: “Ovo je za moju zemlju, za Bosnu”, svi nivoi domaće vlasti utrkivali su se priređujući dolaske u Sarajevo proslavljenom bh. reditelju. Danis Tanović ponovo živi u BiH i s još jednim povratnikom kući, suradnikom Dana Peđom Kojovićem, piše o zemlji dimnih bombi, o gradu u kome pred TV kamerama premijer entitetske vlade bez trunke stida promovira osobno bogatstvo, o letargiji u kojoj živimo…
Kada smo se prije nekoliko mjeseci, neovisno jedan od drugog, vratili u Sarajevo, grad u koji smo se obojica još u djetinjstvu nesretno i zauvijek zaljubili, poznanici i prijatelji su nas uporno odgovarali od te odluke, obrazlažući svoju zabrinutost različitim argumentima koje ćemo ovdje, umjesto taksativnog navođenja, a iz poštovanja prema vremenu čitaoca, opisati jednom rečenicom: “Nemojte da vas iznenadi situacija”, rekli su, “ovdje ništa ne valja, a izgleda da će biti i gore.”
S obzirom da se radi o ljudima koji su i dobro informirani i inteligentni, nije nas iznenadilo kada smo se ubrzo nakon slijetanja na Sarajevski aerodrom našli licem u lice s dvije podjednako poražavajuće opservacije.
Prva, da je državna administracija, odnosno država ili tako amaterski sklepana ili namjerno pokvarena, te da zbog toga jednostavno ne radi. Postoji, naša je, ali ne radi. (Zašto ne stave znak na granici “Kreći se” ili “Inventura”?)
Druga je da bosanskohercegovački političari vlast i funkcije na koje su izabrani doživljavaju kao svoj privatni biznis i koji svoje “poslovne uspjehe” više i ne kriju od očiju javnosti, jer se već nekoliko puta pokazalo da je dovoljno pred nove izbore baciti dimnu bombu (”politička kriza”) i time zamagliti građanima oči strahom od novog rata.
Šetajući Ferhadijom, u nekoliko navrata smo se, pred najpoznatijim sarajevskim kolporterom (gospđom koja izvikuje novinske naslove pred tržnicom), našli u čudu, shvativši da niko na ulici, ustvari, više i ne reagira na javno takmičenje za najveću pljačku državne imovine, koja se od rata naovamo odvija u našoj zemlji i o čemu uporno i pedantno na naslovnim stranama izvještavaju magazini i dnevne novine.
Vidjeli smo, dakle, svojim očima kako je 17 godina vlasti nacionalističkih partija i njihova potpuna i perfidna kontrola nad kulturnim i javnim prostorom potpuno uništila ne samo kritičku javnost i javni moral nego i ono što smo prije rata zvali kućni odgoj. (Da se zacrveniš kad te uhvate da kradeš, naprimjer.)
Vidjeli smo (jer smo i sami tako postupili po savjetu prijatelja) kako građani, zbog straha da ne budu opljačkani, od svojih bijednih plaća ugrađuju čelična vrata na stanove, dok policijski auto danonoćno čuva Ferrarija čovjeku koji je poreskim organima prijavio godišnji prihod od 1.000 eura.
Čuli smo i vidjeli premijera Federacije koji se, umjesto da začepi rupu u zakonu koja omogućava pljačku države, i sam provukao kroz nju ne bi li, valjda, stigao čovjeka sa Ferrarijem i koji u televizijskom intervjuu, dok mu novinar nabraja sve što je nelegalno stekao za vrijeme svog mandata, umjesto stida ili barem neugodnosti, pokazuje ponos zbog obavljenog posla. (U nadi, vjerovatno, da će komšije i prijatelji u rodnom kraju vidjeti kako se on u Sarajevu dobro “situirao”.)
Sve smo to vidjeli, čuli ili pročitali, ali se nismo ni iznenadili, ni razočarali, ni rastužili. (Postojeću situaciju smo shvatili kao izazov.)
Ono što nas je prilično iznenadilo je mirnoća s kojom mlađe generacije prihvataju sadašnje stanje zdravo za gotovo. Razgovarali smo često o tome, sjećali se naše borbe protiv jednoumlja s kraja 80-tih i tražili objašnjenje za današnju letargičnost tinejdžera. (Da im ne daju Prozac u školi?) Razlog je, naravno, sljedeći. Svi oni koji su rođeni nakon 1985. godine i od tada žive ovdje, nikad u svom životu nisu živjeli u normalnoj državi. Nikad. Oni i ne znaju kako to izgleda živjeti u “normalnoj”državi. (Političari su smjenjivani zbog kućice od 60 kvadrata u Neumu. Do 1990. godine, ja nikada na trotoaru u Titovoj ulici nisam vidio parkiran auto ili scenu u kojoj policajac bježi s mjesta događaja.) To znači da kad vi nekome ko ima 19 godina kažete “mi smo nekad ovdje živjeli normalno”, on ili ona nemaju pojma o čemu vi govorite. Možda su o tome čitali u knjigama ili gledali filmove, ali nisu imali to iskustvo i ne shvataju da može biti drugačije nego što je sada. (Savjet, nažalost, nije adekvatna zamjena za lično iskustvo.)
Ono što nas je, s druge strane, rastužilo su susreti i razgovori s ljudima (uvjerljiva većina), koje je potpuno osvojio defetizam, depresija i beznađe. Ljudi od kojih bi čovjek, ne samo zbog njihovog obrazovanja, talenta i sposobnosti nego i zbog toga što stalno po kafanama pričaju kako je stanje u zemlji “grozno” i “neprihvatljivo”, očekivao da su spremni uložiti svoje vrijeme, energiju i talent i barem pokušati da rade na nečemu što bi zaista promijenilo, a ne samo kozmetički uljepšalo, ovo tragično psihološko, političko i ekonomsko stanje. Slušajući s koliko strasti i cinizma “napadaju” svaki prijedlog za akciju, osuđujući ga unaprijed na propast, shvatili smo da oni, ustvari, i ne žele promjene, nego se, de facto, bore da se održi status quo.
Da li je to zbog toga što su oni zahvaljujući svojim umnim i drugim sposobnostima sebi i svojim porodicama osigurali relativno komfornu egzistenciju (i razvili interesantan psihološki metod pomoću koga “neprihvatljivu” i “groznu” bosansku stvarnost ostavljaju pred vratima svojih lijepo dizajniranih stanova kao kaljave cipele) ili zato što im se, u općem čemeru i jadu, njihov lični uspjeh čini još većim, mi zaista ne znamo.
Možda je razlog njihove indiferentnosti to što im “primitivizam došljaka koji su osvojili grad” automatski garantira doživotno članstvo u jednom od elitnih klubova koji se zovu “sarajevska” ili “gradska” ili, jednostavno, “naša fina raja”. (Oni su se, naravno, intelektualno izdigli iznad diskriminacije na nacionalnoj ili religijskoj osnovi i njihovi kriteriji za podjelu na “mi” i “oni” su potpuno drugačiji.)
Možda su se jednostavno umorili od borbe i odustali od ideje “Bosna i Hercegovina je država građana koji u njoj žive…”, ali im je nezgodno da to javno kažu.
Svi navedeni razlozi su po prirodi “ljudski” (i mi ih, kao pripadnici vrste, prihvatamo).
Ono što je nama neprihvatljivo je sljedeće.
Ti “lažni Valteri”, organizirani u bezbroj malih sekti, koje međusobno ne komuniciraju zbog djetinjastih ili već odavno zaboravljenih svađa, svu svoju energiju i inteligenciju troše, ne da bi uradili nešto nego da bi one koji pokušavaju da urade nešto odgovorili od toga. Njihov je prijedlog da se, umjesto da “uzaludno srljamo”, pridružimo njima u zadimljenim sarajevskim kafićima, odakle se najbolje može gledati kako se oko ranjene Bosne i Hercegovine okupljaju lešinari koji će, ako se nešto radikalno ne promjeni, uskoro dovršiti svoj, prije 17 godina, započeti lov.
Danas u Bosni i Hercegovini svako od nas ima pred sobom sljedeći moralni izbor. Ili pasivno posmatrati (biti saučesnik u zločinu) kako sadašnji političari vode zemlju u potpunu propast ili podignuti glavu (kao Bosanac na stećku), organizirati se i pokušati učiniti nešto da se to zaustavi.
Nas dvojica smo potpuno sigurni u sljedeće; kada bi se hiljade “malih svitaca” (koji sada usamljeno trepere u bosanskom mraku) udružilo na jednom mjestu, “u teglu”, osvijetlili bi ovaj sadašnji tamni vilajet i jednom zauvijek otjerali ove vampire prošlosti.
Danis Tanović i Peđa Kojović
Objavljeno u sarajevskom magazinu “DANI”.
Jednom sam upitan zašto u Bosni nema pomaka. Odgovorio sam da postojeći ciljevi nisu OPŠTI pa se ne može ni OPŠTA mobilizacija kao što je bilo 1945: DOK TRAJE OBNOVA NEMA ODMORA, zatim 1947: OSTVARIMO PETOGODIŠNJI PLAN PRIJE ROKA; IZGRADIMO PRUGU (Banovići - Brčko, Šamac- Sarajevo, Doboj-Banja Luka), KANAL BOSNE U ZENICI, NASELJE ČENGIĆ VILA.
Nije da ni sada nema mobilizacija. Ima: SVRSTAJ SE U VJERU, SVRSTAJ SE U NACIJU, SVRSTAJ SE U REGIJU -to je za narod, a ciljevi bagatelnog otkupa zajedničke (društvene) imovine, pljačka tudjeg i sl. su za malobrojne. Ne znam ko jednom reče da “DRŽAVA IMA MAFIJU”, a u Bosni MAFIJA IMA DRŽAVU.
A narod?? Narod ko narod - OSVEJEDNILO mu.
Hajde Dovlovci: koliko ste puta uzeli učešće na izborima u BiH? I nemojte se pravdati: SVI SU ISTI, jer NEKI SU ISTIJI OD DRUGIH.
Znam da ovo zalazi u političke vode, ali PASIVNOST je ne samo pogubna za ljude i društvo, nego je buljon na kojem rastu korupcija, mito i kriminal.
Nama - starijim - je lakše jer znamo kako je bilo, a tim nam teže što mladji to ne znaju i teže bjegu na Zapad, ne znajući da smo mi bili itekako Zapad u kojem Slovaci, Česi, Rumuni, Bugari, Madjari, Slovenci vec uživaju, a biće da će to ubrzo i Hrvati i Srbi i Albanci, Crnogorci a i Kosovari.
Zeko
Poštovanje svim ljudima, normalnim i onima koji se osjećaju kao fina gradska raja.
Drago mi je da sve više i više ima ovakvih članaka i kad ih citam drago mi je da nisam sam.
Malo o meni, rodjen sam u Sarajevu 1975.g. a moji postoje u Sarajevu odnosno u Bosni skoro dva vijeka. Ponosan sam da kažem da sam Bosanac jer ja ne mogu ništa drugo da budem, prvi poljubac, prve neke tuče, utakmice itd (ne zamjerite na pisanju).Trenutno živim u zemlji koja nema duše, nema EMOCIONALNE INTELIGENCIJE, prosvjećenosti i kad vidim ko smo i šta smo i gdje smo, jednostavno ježim se. Pa, pogledajmo samo muzičku scenu, pa filmsku i umjetničku… samo na žalost ove sada u Bosni to jednostavno ne interesuje jer nisu nikada imali priliku kao što je rečeno da žive normalno. Pogledajte koliko je raje vani po cijelom bijelom svijetu to im je jednostavno i bio cilj, da nas rasele i da nam uzmu sve, da nas unište emocionalno, moralno i na sve moguće načine da nas degradiraju. Neće jednostavno ništa da urade jer neće moći da kradu i da se hvale svojom imovinom (joooooj toliko toga bih napisao i rekao, sve mi se miješa) Sistematski su iselili intelektualce i nasljednike njihove (djecu) doveli su nas u ovu jebenu zemlju AMERIKU gdje nemamo nikakvog uticaja, iselili su ljude koji su mijenjali poretke i pisali zakone, što pravne, što zakone ulice. Sada u Sarajevu nema ni uličnog zakona, prije se znalo sve, ali sve, znalo se ko je
ko, bilo je uredno i sve na mjestu.
Toliko od mene za sad. Moramo nešto uraditi, moramo da se organizujemo, polako da stvaramo jedinstvenu opoziciju koju ćemo da jacamo sa dijasporom i na kraju da grunemo ko sto su oni u Srbiji i da kazemo DOSTA, da zapljenimo im svu imovinu i da nahranimu djecu .
Javite se, volio bih da porazgovaram s nekim u redakciji…
Pozdrav, Boriša
Članak je hrabar, ANGAZOVAN, DOBRONAMJERAN, a slicni komentari, inace, veoma cesti.Ali - NE POMAZE! NIKOM NE PADA NA PAMET DA DA ILI TRAZI OSTAVKU, u najmanju ruku, a kamo li da se (krivicno) istrazuju i gone iznenadni milioneri i mijijarderi - kapitalisti!Pa zemlja je u “TRANZICIJI”, svuda u svijetu u toj fazi se desavaju slicni procesi - sto valjda opravdava bestijalnu, beskrajnu sebicnost, gramzljivost, kriminal i otimacinu?! Kako bi bez kapitalista presli u kapitalizam,gdje je alfa i omega PROFIT I KAPITAL, bez obzira (de facto) na sredstva?!
Clanak me podsjetio i na moje razmisljanje pri nedavnom duzem boravku u Sarajevu - koliko se aktuelna STVARNOST na licu mjesta RAZLIKUJE od nasih nostalgicnih, idealizovanih sjecanja i komentara na blogu; kao i na dilemu - dali O TOME PISATI, komentarisati, ili ostaviti, iz sentimentalnih i dr. razloga - nereceno!Odlucila sam se za ovo drugo.
To me opet podsjeti na ljetosnju sekvencu u Imperijalu - kad mi jedan poznanik, nakon nazalost uobicajenih, ZAJEDNICKIH prepricavanja raznih problema koji covjeku DNEVNO zagorcavaju zivot, rece: “Vrati se ti tamo gore, tebi ovdje nista ne valja!”
“Dobro,”rekoh, “reci mi TI JEDNU pozitivnu stvar, meni ce biti veoma drago!”
“Pa, na primjer - vrijeme, vidi sto je lijepo!”…
Mislim da, bez obzira koliko su “sposobni”, “pametni”, poslovni, nacionalno svjesni (sto mislim da je uglavnom ambalaza za licnu i grupnu korist), itd., vlasto- i “kapitalodrsci” - to nebi mogli SAMI izvesti - pa radi se o OGROMNIM SUMAMA NOVCA? Mislim da NEKO STOJI IZA TIH LJUDI - jer KO JE MOGAO u bivsoj JUGOSLAVIJI, i U RATU, STECI TOLIKO da kupuje hotele, fabrike, gradi ogromne objekte itd.?..Izgleda - NEMA DOVOLJNO KRITICNE KVALITETNE MASE koja bi pokrenula i organizovala SUPROTNE tokove dogadjanja - STO BI ISTO MOGLA BITI TEMA ZA ANALIZU!
Clanak me podsjetio i na MASOVNO SIROMASTVO i izgubljenost, bespomocnost obicnog, normalnog svijeta..To covjek srece, slusa, VIDI, osjeca SVAKODNEVNO na licu mjesta..:
Pristojne, obicne ljude koji svakodnevno, MASOVNO prose, prekopavaju kontejnere, sviraju, plesu, vuku za rukave, prilaze, sjede po coskovima…Prepricat cu jedan otuzni susret, poslije kojeg sam dugo osjecala gorcinu, tugu, bijes…Vracajuci se kuci jednog ranog popodneva, u centru grada, prilazi mi pristojan, sredovjecan covjek, izvinjava se i pita moze li mi se obratiti? “Naravno”, rekoh i vec me hladni zmarci prodjose.
“Imate li IKAKAV posao za mene, u kuci, basti, STA BILO? Imam sina invalida kod kuce, nema cipela, nemamo sta jesti, imate li kakve odjece,HRANE, ISTA? NEMAM SE KOME OBRATITI!”
Stomak me zabolio,sva sam drhtala, covjek bi i plakao i psovao…
“Ne treba mi nikakva pomoc, sutra cu vam nesto skupiti, gdje da vam dam?”upitah.
“Ovdje u trafici…”
Pridjosmo obliznjoj trafici, te ja upitah troje koje su se unutra zatekli -da li znaju covjeka i da li ce primiti stvari koje bi sutra donijela? Htijeli su.
“Nemojte zaboraviti molim vas, sutra popodne?!”rece covjek.
Iskupih dosta odjece i hrane, te odnesoh sutra u trafiku - kad, druga postava, covjek nece ni da cuje, bez obzira na moja objasnjenja i pricu! “Nisam ja ovdje prijemna stanica, takvih je dva miliona, sta ako ne dodje?!”
-”JA cu svratiti za dva sata i eventualno pokupiti.”
Bilo mi je drago, i malo lakse - kad sam na povratku ustanovila da je covjek bio i pokupio stvari..
Usput, ne mislim da “lazni Valteri”, “..u opstem čemeru i jadu…defetizmu, depresiji i beznadju…zele da odrze status quo…”Znam mnoge.
Andjelka
Ko voli, nek’izvoli, potpis za stranku Danisa Tanovica na ovoj adresi:
http://www.petitiononline.com/boljabih/
ma sve je receno ,sta imam komentarisati.Da nije jadno ….