Batin spomenar: Najsnažnije Sarajlije (4)
Iz današnje perspektive posmatrajući - prosto je neshvatljivo koliko smo poslije drugog svjetskog rata bili u svemu oskudni. Ovdje sam već pisao o racionaliziranom snabdijevanju hranom - na tačkice i bonove, i kako je Tončiju i meni bio poslastica ukradeni živ kukuruz. Isto kao i sa hranom bilo je nezamislivo teško i sa snabdijevanjem stvarima opšte potrosnje.
Mustafa Jašarević Fajko i ja bili smo u Djačkom domu učiteljaca, u Mehmed - paše Sokolovića ulici, u Sarajevu (1947/48, 49) i na prvom spratu, u betonom popodjenoj kuhinji, bez nekoliko prozorskih okana, na temperaturi i ispod minus 20 C, spavali smo zajedno u jednom krevetu jer se oskudijevalo i u pokrivačima. Upravnik doma, drug Bogdan Prodanović, protumačio nam je da ministar prosvjete odobrava i potpisuje doznake za dobijanje stakala za prozorska okna, a da Fabrika stakla u Paraćinu nije još proradila punim kapacitetom. U ovakvim oskudnim prilikama započinjali su obnova i razvoj svih vidova društvenog, kulturnog, ekonomskog i sportskog života.
U prethodnom nastavku (Najsnažnije Sarajlije 3) najavio sam da ću pisati o visokim moralnim vrijednostima nekih sarajevskih rvača.
U odnosu na predratni razvoj i uspjehe rvačkog sporta u Sarajevu, poslije rata ovaj sport, općenito gledajući, bio je zakržljao, zapostavljen i depresiran i nikad nije dostigao, ni približno, predratni nivo, kada je rvački klub Hajduk svake godine davao nekoliko državnih prvaka i osvajao ekipno prvenstvo Jugoslavije.
Pedesetih godina u Sarajevu oformljena su dva rvačka kluba: “Sarajevo”, koga je trenirao Sveto Ćuk Brada, i “Željezničar”, koji nije imao sreće sa stalnim trenerima, a koga su povremeno trenirali Ekrem Numić, Tanović, Ivica Kršulj i Jeftić.
Ivica Kršulj je i trenirao rvače, i bio sudija, i prema potrebi rvao za klub, a pošto smo bili u istoj prostoriji sa dizačima, i s njima se uspjesno nadmetao u nekim izbornim takmičenjima. Njegov sin Predrag i ja često smo zajedno trenirali, a i takmičili se za prvenstvo sreza i Republike. Meč nam je obično sudio Ivica Kršulj (jedan od tada rijetkih kvalifikovanih rvačkih sudija). Sudio je i usput i navijao čas za jednog, čas za drugog: “Vuci to, božju ti majku; drži mu desnu ruku, božju ti majku; nemaš pojma, bozju ti majku; nikad nećeš biti rvač, božju ti majku”.
Nikada mi nije bilo neobično što otac sudi u meču sinu. Bio je to najčistiji i najbezazleniji amaterizam koji sam ikada do tada iskusio, a ni od tada ga do danas nikad u takvom vidu nisam spoznao. Ivica se kao dijete radovao svakom dobro izvedenom zahvatu rvača i iz rivalskog kluba. Medjutim, znao se žestoko usprotiviti nesportskom ponašanju pojedinih rvača. U Klubu Sarajevo bio je jedan rvač poluteške kategorije koji je “imao kratak fitilj”. Začas bi se zapalio i buknuo, a nikada nije htio da prizna poraz. Najčešće bi dograbio prvu stolicu koja bi mu bila do ruke i jurnuo ka sudijskom stolu da udari nekog od sudija. Jednom, sjećam se, bio je izrazito slabiji od protivnika, a nakon proglašenja pobjednika dograbio je stolicu da on presudi. Ivica, iako je po tjelesnoj težini pripadao lakoj ili velter kategoriji, pošao je prema poluteškašu i počeo da ga gura dlanom u bradu vičući mu: “Životinjo, životinjo, životinjo” i, vidi čudo, poluteškaš, “sa kratkim fitiljem”, spustio je stolicu i odustao od tuče.
Desetak godina pred ovaj nacifašistički rat, Dedo (Ivica) me sustigao na mostu Bratstvo -jedinstvo i usput smo popričali. Žalio mi se da je dobio infarkt kad je sve probleme u životu uspješno riješio. Dobio dobru penziju (bio je metalski radnik i poslovodja), ima stan, s djecom nema nikakvih problema i sada ga ovo trefilo.
Pokušao sam da se šalim: “Neka je, Dedo, infarkt, od srca je”. Uzvratio mi je: “Nek tebi, Jefto, bude od srca i da znaš da mi je sad drago što te Moguljak pobijedio”.
Dedo je pedesetih godina bio vodja puta Bh. rvačke reprezentacije u meču protiv Hrvatske reprezentacije, kada sam ja, nakon dvadeset minuta borbe, izgubio na poene od tadašnjeg prvaka Balkana Moguljaka.
Nekoliko godina poslije ovog razgovora umro je Ivica, čelični radnik, metalac i sportista, koji je preživio Jasenovački koncentracioni logor. Nakon rata umro je i njegov sin Predrag, moj dobroćudni i uvijek veseli sportski drug i rival.
Rvači su trenirali na starim i prljavim strunjačama po kojima su neki siroviji rvači i dizači znali da zagaze i u prljavim cipelama, na sto bismo mi uljudniji žestoko reagovali izazivajući ih i na tuču. Oznojeni i prljavi poslije treninga imali smo i po ciči zimi samo hladnu vodu za pranje kose i tijela, nad WC - čučavcem. Pred važnije mečeve znali smo trenirati svaki dan. I pored ovakvih mizernih uslova za trening, sala je disala vedrinom i smijehom. Bili smo neiskvareni i bezinteresni sportisti. Emanuel Kant kazivao je da je istinska ljepota bezinteresna.
Posmatrajući treninge rvača i dizača u zajedničkoj prostoriji, zaključio sam da su pojmovi snaga i snažni ljudi relativni i da je svaki pokušaj njihovog stabilnog i nepromjenjivog definisanja ipak pomalo kavernozan (šupljikav) i dubiozan (dvojben i nesiguran).
Dizačko - rvačku salu, od preko 30m2, Sportskog društva “Željezničar”, zimi je grijala jedna bubnjara. Ložili smo je starim, polutrulim zeljezničkim pragovima, koje nam je Željina uprava izdašno poklanjala. Dobili smo na dar i veliku metalnu testeru sa dvije drške na krajevima, kojom su se jedino mogli služiti dvojica ljudi. Odredjivali smo dežurne testeraše za svakih sedam dana. Dešavalo se da je s jedne strane testeru vukao i gurao, dizač, teškaš, sa vlastitom težinom od oko 90 kg (koji je u traltonu podizao težine i preko 300 kg) - a s druge strane vukao je i gurao testeru rvač muva ili bantam kategorije sa vlastitom težinom od 50 do 60 kg. Po pravilu, teškaš, sa svojim bicepsima, tricepsima, kvadricepsima i kvrgama od goleme mišićne armature, nakon petnaestak minuta zapuhao bi se i morao da odmori, dok bi “lakaš”, ne prekidajući rad, nastavljao da reda i umara (svojom motorikom od manjih i lakših mišića) — drugog i trećeg teškaša zaredom. “Slabiji” i mršaviji su brže, lakše i veselije punili bubnjaru drvima i zagrijavali salu.
Ma koliko će ova tvrdnja mnogima biti deplasirana pa čak i smiješna - Sarajevo se i teškoatletskim sportovima, kultivisanim borbama i pokazvanjima snage - potvrdjivalo kao civilizovan grad. Svi oblici teškoatletskih borbi i nadmetanja, koji i danas postoje u svim naprednim zemljama svijeta, postojali su odavno i odavnina i u Sarajevu. Da se ovi sportovi uljude i kultivišu, bilo je potrebno više od dva milenijuma.
Pod imenom pankration u Grčkoj je nastao mješoviti borilački sport. Grci su ga 648.godine p.n.e. uveli na Olimpijadu. Borbe su se najčešće završavale smrću, a bile su najpopularniji dogadjaj na Olimpijadi i u cijeloj Grčkoj. Imale su samo dva pravila: bez ujedanja i kopanja očiju. Trajale su satima i često su oba takmičara umirala.
I na kraju. O snažnim sarajevskim bokserima znam veoma malo. Opet ću biti pokvaren i počeću s predumišljajem - podmetnuću kukavičije jaje Zeki s orlovskim pogledom s gorskih sportskih visova. Neka me u svemu dopuni, a ako treba ,u interesu boljeg informisanja blogovskog pučanstva - prepuni i zatrpa. Halalosum.
Poslije drugog svjetskog rata najpopularniji sarajevski bokser bio je Kening, trener, kadrovik i borac u ringu. Sjećam se pitomog i popularnog boksera Čengića (srednja ili poluteška), Arčona, poluteškaša, fer-borca i uljudnog čovjeka.
Na žalost, sjećam se da su neki sarajevski bokseri bili u zatvorima, kažnjavani zbog teških krivičnih djela.
Konačno na kraju čitalačkog strpljenja. Rvačkom sportu sam prišao zbog rekreacije nakon povreda i onda zavolio vedru atmosferu i dobre ljude oko strunjača. Možda su za to krivi i moj studij knjževnosti i jezika i Ivo Andrić, koji 1920-te napisao: “Ja prezirem bljesak gospodstva … okrećem glavu od onih kojima je dobro i u kojima duša šuti…”
(Ivo Andrić: Ex Ponto, str.107).
“Kukavičko jaje” što mi ga Bato, u vezi sarajevskih boksera, podmetnu, podobro me je angažovalo. O tome sam pisao u ediciji “Sarajevo u obnovi i izgradnji” no mi je tekst ostao u Sarajevu.
Bilo kako bilo, sarajevski boks nije imao vece rezultate na jugoslovenskom planu (za razliku od banjalučke “Slavije” ili, tuzlanske “Slobode”), osim što je Ahmed Zagorica bio prvi bh sportista “saveznog ranga”, ili su neki bokseri prelazili u vanbosanske klubove pa bili reprezentativci (Toskić Šaban – Bane).
Pišući za pomenutu ediciju imao sam neugodnost što sam neke sportiste (ne samo boksere) pominjao, jer su bili u sukobu sa zakonom, pa je traženo da ih izbrišem. Odgovorio sam da pišem istoriju sporta u kome su oni imali istaknutu ulogu, a neka Redakcija otvori poglavlje u kome će se opisivati nezakonite radnje i njeni izvršioci. Tekst je ostao onako kako sam ga pisao.
Početak sarajevskog poratnog organizovanog boksa bi se mogao staviti u 1945, kada je, u okviru FOBIH-a (Fiskulturni Odbor BiH), 15 juna, formirano “odjelenje za boks, rvanje i tešku atletiku” u sastavu: Miletić Uroš, Ivica kršulj i Đanešić Ivan. U stvari su svi pripadali svijetu hrvanja, ali je to tada teško bilo odvojiti.
Naravno da je uslijedilo osnivanje sekcija pri društvima, posebno u “Milicioneru”, ali je to druga i duga priča, pa se zadržavam samo na nekim sjećanjima a ne na dokumentima. Naravno, kao što je to uobičajeno kod memoarisanja, sve će biti fragmentarno, nepotpuno možda i netačno. Svaka dopuna je dobro došla.
U sjećanju su mi prvi bokseri – od teškača Gagića, pa gluhonjemi N….– čije sam ime zaboravio, a koga je Bogdan Maksimović diskvalifikovao jer je tražio pare za nastupe, a čojek nije imao šta da jede. Važno je bilo očuvati moral i etiku novog sporta. Onda Konstantinovića zvanog “Kurbla”, pa i Lotara, pa Acu Savića- Čoru, pa Popovića – Popa, Kadića, Acu Mandrapu (i njega je Bole dikvalificirao kada je palog protivnika sredio sa dodatnim udarcem, onako u stilu velikih boksera početkom XX vijeka). Boro Spasojević je bio pohvaljen, jer je “slomljenom rukom nastavio da boksuje”. Uz pomenute Čengića i Arčona (koji radio u ciglani i mogao natovariti toliko cigli da su se civare raspadale) uvrstite medju velikane i nezaboravnog Slavka Pantića, te, još predratnu, legendu Jakicu Kamenjaševića – Đeka.
Jakica (uzgred –bio je prvi rekorder BiH u bacanju kladiva sa nešto oko 20 metara, na prvenstvu u Tuzli, ali bi rezultat bio i bolji da kladivo nije palo u neki krmetnjak, pa ga nisu mogli mjeriti) je vodio obuku skijanja na Jahorini, kad su ga žurno zvali da dodje i boksa u teškoj kategoriji. Bez ikakve bokserske kondicije, Jaki se popeo na ring te premro od straha kad je u suprotnom kutu vidio ljudeskaru - mladog, zdravog protivnika. Priča Jakica: “ Meni se noge oduzele. Znam da neću ni prvu rundu dočekati na nogama. Prije nego će se gong oglasiti, napravim par čučnjeva uz jako hukanje kroz nos. Zauzeh što je moguće niži gard, nebi li izgledao kao panter prije skoka, k’o krenem, uz obavezno hukanje, u napad sa par direkta, izmaknem se u stranu, huknem kroz nos te zamahnem jednim aperkatom koji, naravno, promaši, jer nisam bio blesav da suviše priđem. No mi to iscrpi snagu, a mladić, valjda ohrabren mojim promašajem, krenu pravo na mene, ja se oslonih na konopce, zauzeh dupli dekung, on udari u lijevu stranu tako da me je okrenuo k’o čigru, dekung se raspao, odbih se od konopaca od čega moja desnica odleti… i pravo u suparnikovu bradu. U to će gong. Klecam do stolice. Ferid Kulender (kasnije poznati sudija) mi kaže da je dobro i da ću ga nokautirati. Gledam ga blesavo: “Ma šta nokautirati!, pa ja hoću da predam.” Dreknuše na mene – u pitanju je klub, Sarajevo, Bosna, Dražava, svijetle tradicije, NOB, socijalizam itd. Sudija otkucava još onih deset sekundi do gonga i kaže: “Ring slobodan!” Pomažu mi da se dignem. ‘Bože, ako te ima, pomozi!’, kažem sebi, huknem dva, tri puta i klecavo krećem ka sredini runga. Kad!…… moj partner odjednom diže ruke – predaje se. Trčim ka njemu, grlim ga i ljubim, te očinski kažem: ‘Sine, biće nešto od tebe’.“ To Jakicina priča u koju vjerujem jer sam meč gledao u FIS-u, a i ako nije - Se non è vero, è bene trovato.
Sveto Ćuk, koji je bio trener, ispričao mi je kako je jednom bokseru, nakon prve runde u kojoj nije briljirao, u pauzi dao kocku šečera na koju je nakapao dvije kapi Alge, koja je neodoljivo mirisala na mentol. Bokser podivljao, mlati, napada, doduše i dobija batine, a na narednoj pauzi pita: “Čika Brada, imali još onoga?”
Mečevi su se održavali u FIS-u i na Skenderiji. Onda je bila izgrađena drvena “Arena” gdje su inaće gostovali cirkusi, na mjesu današnjeg Holiday Inn-a. Jednom smo Čiko Milićević i ja krenuli tramvajem od Banke. Pare za karte je držao on. Po polasku sa naredne stanice mi kaže: “Eto revizora, a ja kupio samo jednu kartu.” Iskačem u udaram glavom u stub. Sa čvorugom pješačim ka Marijindovru, Čiko mi ide u susret i smije se ko lud: “Ma bio je željezničar.”
Bokseri su išili u rudnike da, uz Aliju Sirotanovića, kopaju ugalj i time ubrzaju izgradnju naše zemlje.
Prvi radio prenos bh boksa je ostvario Miro Lasić. Meč nisam gledao, pa ne mogu uporediti sa odslušanim izvaljotinama. Uzgred, što nema veze sa boksom, Miri treba podići spomenik za unapređenje bh štampe. Ne zna se tačno šta se tog ranog jutra dešavalo u domu Lasićevih (konačno, nije ni kulturno, mada može biti veoma zanimljivo, zabadati nos u tuđe porodice), no je Miro veoma rano došao u redakciju (inaće je dolazio u 11 a odlazio u frtalj do 11) i na stolu vidio za štampu spremne članke. Medju njima i jedan o merinizaciji ovaca. Miro, crvenom olovkom, u tekstu prekriži ovce i zamjeni sa krave. Naravno da je Đuro Pucar odmah pozvao odgovorne u redakciji, a Radivoje Papić & comp. objasniše da je to zbog toga što “Oslobodenje” nema rotaciju. Onda je Đuro naredio da se rotacija nabavi.
Eto, manje o boksu, a više oko njega.
Zeko