dovla.net

Kiša je lila kao iz kabla, nošena vjetrom po velikim prozorima mog penthousa praveći neprovidan, sivo plavi vitraž iza koga se krila šuma sa panoramom raskošnog dvorca Sobjeckog drugog . Vani je bilo hladno i neprijatno jutro. Ali ,zato iznenada zasija sunce u Melburnu, kad smo uključili televizor spremni da odgledamo meč dva gladijatora koji su upravo ulazili u prepunu arenu, noseći umjesto mačeva tenis rekete.

Meč je počeo i mi smo se uvukli u daleku stvarnost, kroz mali otvor televizora.

Nole je bio blijed i orošen znojem, svjestan svoje odgovornosti i ostavljen na milost i nemilost australijskoj publici, koja je prateći nevjerovatni uspon mladog …..,u liku Muhameda Alija na ovom turniru „Gran slama” koji je samim tim već imao sportsku harizmu i „advantage” u svakom gemu buduće igre. Njegova sportska zvijezda se penje vrtoglavom brzinom rušeći sve prepreke pred sobom i osvajajući publiku svu redom.

Svjestan toga, ovaj mladić je vidio svoju sudbinsku šansu da se dograbi šampionske titule i osvoji pehar, pa je upotrebio sve što je bilo dozvoljeno u sportu idući ponekad i samom ivicom tog grebena, potpomognut pomalo pristrasnom i njemu naklonjenom publikom, a i samim sudijom koji je u samom početku, često i bez razloga, prekidao meč da se provjeri da li su neke njegove lopte zaista završile u autu, iako je to bilo očito i bez svake sumnje. To je smetalo i dekoncentrisalo mladog Noleta koji je, uzdržan i pristojan, počeo da se nervira. Kad se to pononovilo još nekoliko puta, otvorio dijalog sa sudijom:

„Pa šta je ovo?”pita on, „Nisam dobro vidio” pravda se sudija na šta Nole primjećuje „Pa ko bi onda trebao da to vidi, ako ne vi?”, svjestan da je u ovom teškom meču ostao sam protiv svih.

Nole je inače od samog početka svoje karijere, koju je kovao sam, teškom mukom uz pomoć samo svojih roditelja, prošao kroz mnoga iskušenja u ratnom vremenu koje nije obećavalo gotovo ništa. Pogotovo ne mladima u tim zemljama.

Treninzi u napuštenim plivačkim bazenima, na lošim igralištima, rodjeni u stalnom strahu od ratne mašinerije koja nije štedila nikoga, da bi poslije sa puno sumnje i nezainteresovanosti te iste zemlje, on i njegovi vršnjaci polako krčili put svog uspjeha.

Sport kao i cijela zemlja je u ratu i nakon njega, umirao stojeći. Ludost je bila očekivati da će sjajna generacija razjedinjenih sportista nastaviti uspjehe, koje je razjedinjena zemlja čekala kao kišu poslije nevidjenog razaranja i dugotrajne suše sportskih uspjeha. Ali čuda su se ipak dogadjala. Kolektivni sportovi u kojima su učestvovali mahom sportisti iz svih republika su se osakaćeni očajnički držali za ivicu bezdana. Nakon nekoliko iznenadjujućih uspjeha okrnjenih ekipa u novom ruhu rasparčanih država, polako su počeli da se kližu prema dubokom bezdanu uništavajući svoj teško stečeni renome.

Ali, kada smo se najmanje nadali, javljali su se, kao cvijeće na grobu sportske slave naše zemlje, novi pobjednici u individualnim sportovima. Počeše da niču prelijepi cvijetovi, u vidu pojedinih šampiona, kao znak zahvalnosti za sve što im je prethodna zemlja pružila u sportu i kao zavjet svim onima koju su tu zemlju učinili kraljicom sportova. Bili smo srećni, pomalo ošamućeni, tom iznenadnom, neočekivanom pojavom. Jedino je ostavljeno samoj publici na volju kako će sada da se ponaša i prihvati te nove šampione koji nastupaju isti, ali pod drugim zastavama, jer ono što je počelo javno u Maksimiru, to je imalo i svoje korjenje u Berlinu ili bilo gdje, kada je moj dragi prijatelj navijao za „Hertu” koja je igrala, još onda, protiv jednog našeg tima ali iz druge repubike. To se nastavilo kasnije svugdje u svijetu, ne iz sportskih, vec iz nacionalnih pobuda, gdje su politički i nacionalni oponenti, omalovažavali šampione iz bivše zajedničke zemlje, kojima su do juče klicali. Većina sportista, šampiona, nije bili kriva za bilo što što se dogodilo na ovom našem terenu, pa je ipak bilo nepotrebnog histeričnog zviždanja i pljuvanja na mnoge sjajne skromne sportiste na mnogim terenima cijelog svijeta, koji su bili krivi jer su ih razdvojile samo političke granice od autonomije našeg srca.

Tako je bilo i sa Noletom, prije čijih mečeva su vodjeni mali ulični ratovi u Sidneju i Melburnu, još i prije godinu dana, kad je ovaj isti mladić osvojio titulu vice šampion u jednom sjajnom meču sa tada nedostižnim Federerom i kada je dokazao svoju veliku sportsku vrijednost, najavljujući da će ga baciti na koljena, što je uskoro i učinio.

Onda je prošle godine, držeći u rukama pehar nakon što ga je dobio od zvaničnika, koji mu je čestitao pa ga, da li zabunom ili namjerno, proglasio Hrvatom, skromno i ljudski odgovorio da se ne ljuti jer je to sve jedan te isti narod, misleći na Srbe i Hrvate kao i sve ostale prave sportiste svijeta.

Tako je i u ovom meču, ostavljen na milost i nemilost pristrasne australijske publike, koja je umorna od inata i tvrdoglavosti političkih balkanskih ludosti, svoju naklonost poklonila jednom Francuzu iza koga je stajala moćna navijačka ekipa i vjekovna tradicija jedne velike zemlje, nepokolebljivo držao svoju sudbinu u rukama boreći se sam protiv svih. Pored njih, ali njima uz rame, stajali su i oni koji su bili protiv njega ali iz isključivo nacionalističkih razloga, koje su davno ponijeli u svojim izbjegličkim koferima, navijajući za Noletovog protivnika, ostrašćeno, primitivno i provokativno, što ubija svaki pravi smisao sporta i njegovu plemenitost i čast.

Noletovi roditelji i braća, svi u bijelom držeći se za ruke i odvojeni od ostrašćenih jednih i drugih navijača, su slavu ovog velikog usamljenog šampiona neobične ljudske topline, čuvali i podržavali na pravi ljudski i sportski način i vraćali mu vjeru u pobjedu.

U tom strašnom, važnom i odlučujućem momentu, nakon jednog teško ostvarenog, brilijantnog poteza, sa teretom na ledjima cijelog pristrasnog i nekorektnog auditorijuma, Nole se razljućen ali ponosan i zadovoljan okrenuo cijelom stadionu i rezignirano u grču sa uzdignutom pesnicom, uzviknuo : „Pušite ga, svi”. Znao je da su volja, snaga i čast na njegovoj strani i da pravog šampiona ne može ništa zaustaviti, pa makar bio i sam protiv svih.

Pimajući pehar pobjednika, Nole nije zaboravio, onako skroman i nevješt u ljudskim pakostima, da se na neki način i izvine ovoj mnogobrojnoj publici koja ga je na kraju za to nagradila gromoglasnim aplauzom, kad je sporo i odmjereno rekao:

„Znam da ste više volili moga protivnika nego mene i da ste željeli njegovu pobjedu, ali ipak, ja vas i dalje volim…”

Sport je igra bez granica, a pravi šampioni pripadaju cijelom svijetu i red ih je bar spomenuti u ovakvim zvjezdanim momentima, na ovom sportskom blogu.