dovla.net

Dragi Vlado, ako misliš da je ovo ulje na vatru, ne objavljuj. E-mail sam dobio od našeg bliskog prijatelja, sada Vankuverčanina, Rifeta Bahtijaragića, književnika, a evo moga komentara i njegovog, meni upućenog original E-maila: Bato Jeftić:

Dragi blogovci, nekadašnji članovi: mjesnih zajednica, crkvenih opština, sindikata, džemata, partije, socijalističkog saveza, udruženja penzionera, dobrotvornih vatrogasnih društava i fanova sportskih društava, crvenog krsta, društava za brigu o djeci, te nacionalnih humanitarnih organizacija.

Aferim, braćo, dobro se držimo, amandmanski smo se prestrojili, politička situacija je stabilna — krajnje je vrijeme, (h)istorijske  prilike su sazrele - da se Blog razvali. Read more »

Vlatko Slokar dopunjava rubrike bloga:

Da dovla blog ima rubriku “Da li znate ” , ova bi slika završila u njoj. Napravljena je 1981. godine na stadionu “Koševo” za vrijeme održavanja Balkanskih Atletskih Igara. Radio sam kao sudija za trke na kratke staze.

Ko, osim Prof. Zeke, Brace Alikalfića i Jove Otrova, zna šta mjeri ovaj instrument ?

(Tace, si vis vivere in pace)

Opaska urednika: Obzirom da sam i ja bio sudija na BAI (na maratonu), kao i na nekoliko atletskih takmičenja, znam šta mjeri instrument, ali nije fer da odajem tajnu.

Zdravo Vlado,

Na moje prvo javljanje na blogu, reagirao je i gospodin Slobodan Mitrović.  Hvala na pozdravu gospodine Mitroviću.

A što se tiče postera, evo ga, tu je.  Pa ko hoće, bujrum (nek izvoli).

Sejfni pa printaj.

Pozdrav, Vedran Smailović The Cellist from Sarajevo

Skoro da mi promakne jedna bitna stvar. Pojavi se u blogu, nedavno u jednom komentaru gospodjice Svjetlane, uz par komplimenata o članku o kafani „Kod Mije Alasa” i nedoumica sa pitanjem, da li je to ista kafana u kojoj je ona nedavno bila, ali koja se prema njenom sjećanju zove „Kod Mike Alasa” gdje je sjajno jela i slušala dobru muziku.

To me natjera da vam napišem nastavak moje priče o sudbini te iste kafane, trideset godina poslije. Kafane, koja se perfidno naslonila na prošlost, mutirajući svoje ime u samo jednom slovu, i nastavila svoj potpuno drugi život u budućnost.

Moj mladi kolega, izvrstan grafičar, sa kojim sam od njegovog vatrenog poslovnog  krštenja prošao kroz mnoge „Scile i Haribde” u zajedničkom poslu na enterijerima koje smo zajedno projektovali i radili po svijetu i koji me je nedavno posjetio u Poljskoj, obeća mi jedno iznenadjenje, koje je odmah kada sam ljetos stigao u Beograd i ostvario.

„Vodim te na večeru u jednu staru, novu  kafanu u kojoj i jesi i nisi bio. Bolje rečeno, vratiću te u neke tvoje razbucane snove”. Read more »

Hodajući po austro-ugarskim bibliotekama slučajno sam pronašao fotos stare uskotračne pruge Čapljina -Dubrovnik. Kao što reče austrijski novinar (vidi original text)… parna lokomotiva koja vuče voz je već odavno bila sazrela za topionu…

Zu der kargen Karstlandschaft Dalmatiens passt sie geradezu,die alte Schmalspurbahn,die hier bis hinunter an die Adria eine Lebensader bildet. Bald hat der Güterzug Dubrovnik erreicht,das malerische Ragusa aus alter Zeit. Die Dampflokomotive steht inzwischen längst auf dem Abstellgleis, wenn sie nicht schon zu neuen Stahl umgeschmolzen worden ist.

Dragi moji blogovci,

Dosta širok krug čitalaca i saradnika, po logici stvari, pretpostavlja različito gledanje na pojedine teme koje se javljaju na blogu što je dobro za razmjenu mišljenja i stavova uz uslov da eventualna polemika ne preraste u svoju suprotnost - svadju, vrijedjanje, etiketiranje…Često sam bio u dilemi da li da neki prilog ili komentar pustim na blog ili “deletiram” pa čak i kada su komentari dolazili od stalnih i cijenjenih saradnika. Ponekad sam dozvoljavao male “nestašluke” ili “izlete” koji su pomalo odudarali od već uhodanog koncepta “uredjivačke politike” trudeći se da, ipak, sve ostane u domenu intelektualnog i korektnog polemiziranja. Da li je to uvijek bilo dobro ili nije, veliki broj otvaranja takvih priloga i komentara nije mi dao adekvatan odgovor, pa je sve ostalo na mojoj subjektivnoj procjeni.

Posljednje diskusije i polemike na blogu u kojima su učestvovali brojni “igrači” donijele su neke neželjene kvalifikacije, pa i difamacije na ličnoj osnovi što je, po mojoj ocjeni, vještački podiglo interes čitalaca takao da sam dobio i nekoliko sugestija i mišljenja sasvim suprotnog karaktera: ovo je super, pusti da se zabavljamo, pa do protesta i sugestije da se takve stvari ne objavljuju na blogu. Bio sam i sam sklon da podijelim neke žute i crvene kartone, čak sam neke komentare i zadržao cijeneći da prijete pretjeranom zaoštravanju odnosa na blogu. Naravno, mogao sam radikalno presjeći polemiku, ali je pitanje da li blog treba imati i samo “mirno more” ili mu je potrebno i malo “talasanja”. Ocjena mjere u svemu tome je isključivo moja odgovornost. Moja želja je da blog bude informativan i zanimljiv u isto vrijeme, čini mi se da su “lagana prepucavanja” ipak efemernog značaja i da brod (blog) lagano nastavlja svoj put. Dokle, vidjećemo?

Obzirom da sam dao priliku Neni, Jovi, Ići, Pegi, Ćehaji…red je da objavim i posljednja javljanja Ćoleta i Mufe uz nadu da više nema potrebe za naknadnim objašnjenjima i istrajavanju na detaljima iz ranijih komentara. Svako od nas ima mogućnost da izvuče zaključak o tome ko je u pravu i siguran sam da mnogi koji redovno ili često posjećuju blog gaje iste ili slične vrijednosti, da ih krasi isti ili sličan mentalni sklop i da, kroz blog, žele kontakt sa starim prijateljima, žele ma kakvu informaciju o ljudima s kojima su proveli najveći dio života a to je i bila osnovna intencija bloga u njegovom nastajanju. Read more »

Sve više isplivavaju stare fotke, prebiru se stari albumi, svaka na nešto ili nekoga podsjeća. I na ovoj je nekoliko dragih prijatelja kojih više nema. S lijeva na desno: Nikola Noka Bilić, Zlatan Karavdić, Nedžad Džamija Šukalo, Zoran Šerbedžija, Siniša Knežević, Mladen Cakeljić, Mirza Kulenović i Draža Vojnović. Čuči Uglješa Uzelac.

Odavno se spremam da se javim ali me ubiše penzionerske obaveze, pa sam to stalno ostavljao za sutra. Pridružujem se onima, posebno ljudima od struke, koji su pohvalili blog i ono što se na njemu može pročitati. Divne su priče o sportu i bivšim sportistima. Vraćaju me među poznate i drage likove, u okruženje u kome sam odrastao i koje ću uvijek, jož ovo kolilo je ostalo, smatrati svojim.

Javljaju se i neki za mene novi blogovci, većina prava raja. Iskreni, prostodušni, jednom riječju - naši. A javljaju se i neki mnogo učevni i pametni. Imam i ja nesto čkole, čak i neke papire sa Sorbone, ali nisam njima NI DO KUKA što kaže Pego. Dijele lekcije lijevo i desno i što me najviše boli i smeta pokušavaju blog OBOGATITI politikom i nacionalnim. Većini nas je to strano i moje skromno mišljenje je da nam to na ovom NAŠEM blogu ne treba. Kao što nam ne trebaju ni polupismeni prostaci koji koji vrijeđaju časne i poštene očeve naših nekadašnjih suigrača. Za politiku, onim kojima ona treba, preporučujem brojne DEMOKRATSKE partije, dnevni i periodični tisak, pa neka se tamo do mile volje iživljavaju, vrijeđaju i mrze. Većini blogovaca je tih tema PUN KUFER i mi bi rado dalje bez njih. Read more »

U prvom i drugom dijelu ove teme pisao sam o Vahidu, Rićku i Reufu, snažnim ljudima sa Širokače i jugoistočnog dijela Sarajeva. Gdje sve po Sarajevu nije bilo snažnih ljudi  o kojima bi imalo šta da se piše i govori, a meni su naročito ostala u sjćanju dvojica  sa Bjelava ili Sedrenika, za koje znam da su  sa sjeveroistočnog dijela Sarajeva, povisoko, ali precizno gdje su stanovali ne znam. Jedan se zvao Osman Kadrić, a drugom se ne mogu sjetiti imena osim da  je bio zidar po esnafu.

Sveto Ćuk, Brada, (Vidi o njemu u prethodnim tekstovima i komentarima o najsnažnijim Sarajlijama) — pedesetih godina, ispred Markala, upoznao me sa  Osmanom Kadrićem, bivšim (h)rvačem Hajduka, najboljeg rvačkog kluba u bivšoj Jugoslaviji, i rekao mi je za njega da je bio najjači  poluteškaš. Osman nije baš sjajno izgledao. Imao je hamalski konopac preko ramena i naslonio se na svoju  tešku teretnu dvokolicu, crn, neobrijan, zapušten. Dvokolicom je “taksirao” na relaciji Markale - Bjelave, sve sporednim, manje strmim ulicama, gurajući pred sobom teret i od dva kvintala. U jesen, naročito, ima  posla, prevlači ženama zimnicu, ali kad kiša pada klizavo je, pa “ljuma” i ne može da baci više od dvije ture dnevno, a ako nekog uzme da mu pomogne, moraju dijelit’ zaradu. Crnomanjast, crnook, povisok, vidi se da je nekada bio lijep čovjek; sada oronuo, umoran, tužan, ko zna koliko je još dugo mogao da gura svoju nafaku. Read more »

Zimske Olimpijske Igre nisu održane 1940. I 1944. radi Drugog Svjetskog rata.

• 1924: Chamonix, France
• 1928: St. Moritz, Switzerland
• 1932: Lake Placid, USA
• 1936: Garmisch-Partenkirchen, Germany
• 1948: St. Moritz, Switzerland1952_Oslo, Norway
• 1956: Cortina d’Ampezzo, Italy
• 1960: Squaw Valley, California
• 1964: Innsbruck, Austria
• 1968: Grenoble, France
• 1972: Sapporo, Japan
• 1976: Innsbruck, Austria
• 1980: Lake Placid, New York
• 1984: Sarajevo, Yugoslavia
• 1988: Calgary, Alberta
• 1992: Albertville, France
• 1994: Lillehammer, Norway
• 1998: Nagano, Japan
• 2002: Salt Lake City ,USA
• 2006: Turin, Italy
• 2010: Vancouver, Canada
• 2014: Sochi, Russia