dovla.net

Ićo Rudić je poslao još jedno svjedočenje o poznatom ribljem restoranu na Savi:

Davnih šezdeset i nekih služio sam vojni rok zajedno sa nekolicinom poznate raje iz Sarajeva, i mojim prijateljem Bajom Lazićem, najprije u lijepom Zagreb gradu, a potom za kaznu, u Obrenovcu. Vjerovatno ste mnogi kao i nas dvojica odlagali tu „časnu dužnost“ do zadnjega dana, ali kad se dogura do dvadeset osme, tada više spasa nije bilo nikome. Sjećam se i mnogih ispraćaja sa perona željezničke stanice, suza, i utješnih komentara: „Zima leto, zima leto, tebe eto“. Mnoge su dame tada davale svoju prvu lažnu svečanu zakletvu da će nas čekati i vjerne biti do našega povratka kući. Iz prenaduvanih priča starijih, znali smo šta nas čeka, ali svi smo se potajno nadali da će nas naša snalažljivost i sportski duh nekao držati i izvući iz svih tih bedastoća, koje je nudila birokratska i tada još časna JNA. No, prvo suočavanje sa diditijem po kosmatim dijelovima tijela, prilikom zamjene civilne odjeće sa vojnom, te težak miris naftalina iz nje, odagnao nam je nade u čudo i jasno nam predočio da je godina pred nama izgubljena i puna teških iskušenja. Nakon brice koji s merakom skida sve što može i nove odore, za dva tri broja neodgovarajuće, s nevjericom se gledamo i smijuljimo jedan drugome u iščekivanju novih zapleta i poniženja. Read more »

Juče sam imao jednu interesantnu posjetu. Na kafu je svratio Petar Fajfrić sa sinom koji završava rukometnu karijeru a živi i radi već duže vrijeme ovdje u Norveškoj. Petra se sjećaš sigurno, bio je drzavni reprezentativac, a igrao je za Zvezdu, Crvenku, Dinamo iz Pančeva i Metaloplastiku. Sad je u penziji (dobio je nacionalnu penziju), živi u Šapcu i uživa u čeprkanju po basti. Njegova kćerka Sandra udata Kolaković, takodje poznata rukometašica sad zivi i radi u Podgorici. Pera pamti Sarajevo i bukvalno svakog rukometaša, pa i ljudi koji su bili oko Fisa na čelu sa Čedom…

No, kad ti se već javljam, evo jednog prijedloga. Ne znam da li postoje tehničke mogućnosti da se blog “ozvuči”, pa na primjer uz otvaranje da se čuje neko zvuk, ili da kao što ima foto album da ima i muzički album.

Pozdrav, Željko Martinčević

Sjećate li se koncerta u spaljenoj Vijećnici tokom rata koji je održao sarajevski čelista Vedran Smailović? Evo, Vedran je pronašao blog i javlja se sa željom da se priključi sarajevskoj raji sa istim mentalnim kodom.

Zdravo Vlado

Drago mi je da sam otkrio tvoj blog. Dobar je i svidja mi se.  Izgleda mi da ono malo “zdrave” Sarajevske raje, koja je razbacana po cijelom svijetu, kontaktira upravo preko tvog bloga.  Predpostavljam da ti to i jeste bila osnovna ideja pri  uspostavljanju bloga. Read more »

Poznati sarajevski novinar Slobodan Stajić napisao je prigodan članak uz 20-godišnjicu Zimskih Olimpijskih igara održanih 1984.godine u Sarajevu, pa prenosimo tekst objavljen u “Politici” februara 2004.godine. Svojim pisanjem, Slobodan je svom inače predivnom imenu, povratio stari sjaj, umrljan tokom posljednjeg rata:

“20. GODINA OD 14. ZIMSKIH OLIMPIJSKIH IGARA U SARAJEVU

Tekst Slobodana Stajića , dnevni list “Politika” 07.02.2004.

Pre 20. godina, 8. februara 1984, pogledi gotovo celog sveta bili su uprti ka bajkovitom svetilištu 14, zimskih olimpijskih igara.

Sa setom i uzdahom prisetiće se Sarajlije, a zasigurno i brojni poštovaoci nekadašnje Jugoslavije, onog prelepog osmofebruarskog dana od pre dve decenije, kada je Sarajevo bilo anđeoski grad, a Jugoslavija još arkadijevska zemlja. Read more »

Pošto sam upravo doznao da se rodila moja unuka Iva, odlučio sam da pošaljem i ovu priču uz komentar koji sam već napisao i priložio na blog uz moju posljednju priču na koji su se javili neki čitaoci i kojim sam htio da jasno dam na znanje da je moj život moja priča u koju može da vjeruje ili ne vjeruje ko hoće, a ispalo je da komentar postane ključni dogadjaj jer se i tada dok je pisan dogodilo prvo rodjenje koje je odmah ušlo u blog i takoreći bilo njegov sastavni dio. Čuda uvijek treba primati sa strahopoštovanjem jer su ona dio tajne ovog nedokučivog svemira.

Tebe i Suadu uz cijelu porodicu, i sve iz naslova, vole Mira i Pego koji su upravo počeli da cirke kruškovaču petnestak godina staru iz flaše u kojoj je velika kruška koju su kao cvijet ugurali u flašu zajedno sa granom drveta na kome je porasla i postala čudo za ljude koji ne znaju kako je do toga došlo.

Sve sama čuda oko nas i u nama, zar ne moji dragi prijatelji.

„Kod Mije Alasa”

Kada su Žiskar d ‘Estena, tadašnjeg predsjednika Francuske, prilikom njegove posjete Jugoslaviji i Beogradu, pitali gdje bi volio da ga izvedu na večeru, on je spremno odgovorio da bi volio da ga odvedu „Kod Mije Alasa”.

Protokol se našao u čudu.

Prvo, odakle uopšte on zna za tu kafanu. A, drugo, kako da ga povedu u jedan tako skroman i jednostavan restoran? Bolje reći, pravu, prostu, srpsku kafanu! Read more »

Konačno je i Jovo Otrov malo otškrinuo svoju seharu uspomena i poslao jednu istorijsku fotografiju uz slijedeći tekst:

“Evo imam jednu sliku Bobija Fišera kada je poslije Portoroža, gdje je kao sedamnaestogodišnjak učestvovao na medjuzonskom šahovskom truniru i  poslije velikog uspjeha, došao sa Dimitrijem  Bjelicom u Sarajevo i bio gost na Radio Sarajevu. Tada još nismo imali TV. Ja sam bio prvi voditelj emisije SPORT I MUZIKA  i imao sreću da mi Bobi bude gost. Kasnije je  još dva puta boravio u Sarajevu i igrali smo tenis na igralištima Koševa.

Na slici je, nažalost pokojni , Sreto Šćepanović, Bobi sa knjigom u ruci, moja malenkost i Dimitrije Bjelica. Pozadi nas je Zlatko Daniš, muzički urednik. Slika je napravljena  pred starom zgradom Radija. Mislim da je to bilo 1961. ili godinu ranije ili kasnije.”

Pozdrav, Joviša

Pred moj odlazak u vojsku, ujesen 1967. od moje generacije u sali je bio još uvijek aktivan jedino Nenad Vidović, a od mladje generacije Ramić Mustafa, Čerkez Ibrahim - Ćera, Ognjen Materić - Ogi (sin bivšeg gradonačelnika Laze) i još nekolicina zaljubljenika gimnastike. Ovdje bih istakao da su, bar za javnost, dosta nezapaženo i nepravedno u Kekeovoj sjeni, djelovali i drugi treneri, među kojima svakako treba istaći Strahinju Tešanovića - Caleta, čiji su puleni, osim Mustafe Ramića, bili Nenad Gašić - Gašo,  Zdeno Pavlović - Kamenko, Zoran Glasović - Ždero, Zoran Dropulić - Dropac, Miroslav Jožanc - Cober, Enver Crnovršanin - Crna, Vjeko (?) i možda neko koga sam zaboravio. Iz ove generacije Ramić je jedini “dobacio” do reprezentacije, ali i o tome sportska javnost je malo znala. Zatim, u isto vrijeme sa jos mladjom grupom radio je Fahrudin Isanović - Fahro u kojoj su najzapaženiji bili već pomenuti Čerkez i talentovani, tihi Materić. Šukrija Gavranović je radio sa najmladjom grupom, iz koje je potekao budući prvak države Miroslav Kezunović - Kec. Želim napomenuti da je Cale Tešanović bio i rukometaš te su tako Ždero, Cober, Dropac i Gašo zajedno sa Dačom Popovićem - Pimpekom igrali u pionirskoj rukometnoj reprezentaciji Sarajeva (u albumu bloga postoji fotografija)… Read more »

Danas  me istinski iznenadila i rastužila  vijest da je umro Robert-Bobi Fišer, šahovska legenda i genije, čovjek koji je dao istorijski pečat ovoj drevnj igri.

Njegova pojava u svijetu šaha potpuno je izmijenila odnos medija prema toj igri, šah dolazi na naslovne stranice novina i  često biva udarna vijest na radiju i TV. Žestoko se borio protiv dominacije sovjetskih šahista, koje je sistem takmičenja privilegovao i omogućavao dinastijsku vladavinu u tom sportu. Posebno je upamćen njegov meč za prvaka svijeta sa Borisom Spaskim održanom u Rejkjaviku, u kojem je pobijedio i gdje je uspio da od organizatora obezbjedi dostojanstven i diskretan odnos prema takmičarima. A, i izborio se za, kako tada tako i u narednim turnirima, igračima do tada nezamislive novčane nagrade.

Za vrijeme odigravanja tog meča, medijska pažnja je u cijelom svijetu bila izuzetna, pa se sjećam da se i u starim prostorijama SD « Bosna » u Jelićevoj, u večernjim satima nije moglo naći mjesto da bi se na TV gledala analiza partije.

Nije dugo gospodario šahovskim svijetom, osobenjak po prirodi, povukao se u izolaciju, vjerski misticizam i samo ponekad bi dolazila pokoja fotografija snimljena ilegalno, gdje bi se vidio zarastao u dugu bradu i kosu. Slučajno sam prisustvovao prvorazrednom medijskom dogadjaju, kada je u Beogradu 1992., privučen ogromnom nagradom od 1,000.000 US$,  pristao na meč sa velemajstorom, kojeg u ovom momentu nisam u stanju navesti ime. Plato ispred Doma sindikata bio je prepun novinara, fotoreportera i publike, da budu svjedoci prvog pojavljivanja tog velemajstora u javnosti poslije preko 15 godina samoizolacije. A pojavio se otmeni gospodin srednjih godina, nasmijan, komunikativan, koji je ponovo ustalasao šahovski svijet. Nažalost, taj meč ga dosta koštao; izabrao je mjesto za odigravanje koje je bilo pod sankcijama UN, prekršio je tu odredbu i poslije desetak godina,  kazna zatvora od suda u SAD-u ga je zatekla u Japanu, tada već dobro narušenog zdravlja. Nije želio da se vrati u SAD na izdržavanje kazne, u Japanu  nije mogao ostati, i u zadnjem trenutku, prije samog izručenja, drzava Island mu je ponudila useljenje i državljanstvo, sigurno kao nagradu za sve što je učinio za svijet šaha sa tla te zemlje. Tu je i okončao svoj buran život i genijalnu šahovsku karijeru.

Pišući ovo kratko sjećanje, svjestan sam da sam naveo i koji neprecizan ili nepotpun podatak, te ovim putem očekujem nekoga sa bloga koji bi me ispravio i dopunio podatke, ali osjećao sam veliku potrebu da napišem ovih nekoliko redaka kao sjećanje na ovog genija.

Josip Cico Kabiljo

Zar je tako teško
upotrijebiti
rijeci umjesto puške,
slova umjesto metaka,
mir umjesto rata.

Zar je to tako teško,
zar nema umjesto
strašnih dogadaja
put do novog pocetka
bez puške,
bez metka.

A kakvo je tek
poslijeratno stanje,
haos, neznanje,
samovolja, samozvanje.

Zar umjesto toga
nema nikoga
da nade puta
do reda,
do znanja,
do pameti,
da nauci svijet
da se dogovara,
a ne da se sveti.

Dragi Vlado,

Kako kažu, čovjek snuje a Bog odlučuje, pa je tako bilo i sa našim putovanjem u Ameriku. Magla je taj dan spriječila Komšića da ide na sahranu makedonskim vojnicima poginulim u helikopterskoj nesreći kraj Skoplja, i Nadžu i mene da odletimo u Ameriku. Kako je sve bilo tempirano “u dan” nije imalo smisla ići naknadno. Pogotovo je Nadža razočarana što joj se izjalovila prilika da vidi ponovo Ellu Lunu, svoju prvu unuku.

Srećom, mladji sin Asher je letio iz Santa Monike, gdje za razliku od Sarajeva čini se nema magle, tako da je on, koliko čitam u lokalnim novinama iz Richmonda, primio nagradu u moje ime. Read more »