Na godišnjicu Zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu
Dr Sveto Gaćinović, nekadašnji rukometaš “Bosne” i član ekipe koja je osvojila Kup Jugoslavije, a kasnije učesnik mnogih sportskih takmičenja, kao i Olimpijade u Sarajevu podsjetio nas je na 24.godišnjicu ZOI u Sarajevu zajedno sa snimcima sa ove toliko značajne manifestacije za naš grad:
“Nisam baš vičan pisanju kao ovi vukovi Pego, Mirjana, Paja (obadvojica, ili bilo koji), i ostali, ali nekako ne odolih da se ne javim, iako ste vas nekolicina (Anđelka, Vlatko), malo prerano, već “apsolvirali” ovu temu. Danas se navršavaju 24 godine od otvaranja XIV Zimskih Olimpijskih Igara (ZOI) održanih u Sarajevu u periodu 8 – 19 Februar 1984. Prošli put sam se javio na 44-godišnjicu kako je RK “Bosna” osvojila Kup Maršala Tita u rukometu, pa će neko vjerovatno da pomisli kako sam “lud” za četvorogodišnjicama, (mogao sam sačekati još jednu godinu pa “zaokružiti” brojeve), međutim, “meni je šesetpeta, stiže jesen pozna, putuje moje društvo, i ja čekam na red”…. kako napisa onaj genijalac iz Novog Sada, pa rekoh, hajd’ dok nas još ima živih…..
Siguran sam da nema ni jednog čitaoca Bloga koji na neki način nije bio uključen bilo organizaciono, bilo profesionalno, bilo amaterski u “sarajevsku Olimpijadu”. (Pogrešan naziv ali tako se ustalilo. Olimpijade su bile periodi od četiri godine izmedju dvije Olimpijske Igre i stari Grci su prema njima računali vrijeme. To se zadržalo i danas pa će sljedeće Olimpijske Igre u Pekingu biti Igre XXIX Olimpijade. Sa Zimskim Olimpijskim Igrama je drugačije, one se računaju po redosljedu održavanja tako da će sljedeće u Vankuveru 2010 godine biti XXI Zimske Olimpijske Igre). Svi smo dali sve od sebe da Igre što bolje uspiju i bili smo veoma ponosni kada je objavljeno da su to tada bile najbolje organizovane zimske Olimpijske Igre. Lično smatram da su to ostale i do dana današnjeg.
Manje je poznato, a za neke će biti i potpuno iznenađenje, da sam imao izuzetnu sreću, čast, privilegiju i zadovoljstvo da, kao ljekar, budem član Olimpijske reprezentacije Jugoslavije u Sarajevu i tako postanem učesnik Olimpijade, odnosno Olimpijac. Jakica Finci tvrdi da sam prvi ljekar iz BiH učesnik jedne od Zimskih Olimpijskih Igara. Nisam provjeravao.
Možda se ne bih ni javio da prije nekoliko dana ne dobih od sestre pošiljku sa nekoliko dokumenata, slika i suvenira vezanih za Olimpijadu. (Ona već preko 40 godina živi u Zagrebu i ni sam ne znam kako su, na svu sreću, završili kod nje i tako “preživjeli” Sarajevo). Probudiše se neke uspomene, pa pomislih da bi bilo interesantno da ih podijelim sa Blogovcima, a usput, da ostane neki zapis za “daleko neko pokolenje”. Svi oni, od poznate sarajevske raje, koji su bili u reprezentaciji (na pr. Mišo Krunić, Hakija Hadžiahmetović, Milad Petrušić, sportisti učesnici), vjerovatno mogu da dodaju mnogo toga više. Evo nekoliko ličnih, interesantnih, nepoznatih, detalja.
Umnjetničko klizanje
Sanda Dubravčić, naša najpoznata klizačica u umjetničkom klizanju. Kao posljednji nosilac Olimpijske baklje upalila Olimpijsku vatru prilikom svečanog otvaranja Igara. Srebrna medalja na evropskom prvenstvu u umjetničkom klizanju. Ukupno je u karijeri osvojila 8 medalja. Nada i uzdanica. Mogla bi da osvoji medalju i na Olimpijskim Igrama u Sarajevu! Apetiti su bili veliki, očekivanja još veća. Pritisak javnog mnjenja i štampe ogroman. I onda “grom iz vedra neba”: Sandi Dubravčić pao “štok” na glavu! To je bila glavna senzacionalna vijest iz Olimpijskog sela. Svi su se uzbijuzurili. Šta će biti sa našom mjezimicom? Teško je povrijeđena ! Pa, kako baš njoj to da se desi? Ništa od nastupa, a kamo li od medalje!? Po podjeli posla u medicinskom timu ja sam bio zadužen za sportiste u bobu, sankanju, brzom i umjetničkom klizanju, tako da sam od prvog trenutka bio u toku zbivanja. Šta se, ustvari, dogodilo? Po običaju, kao i svugdje, a ne samo kod nas, prilikom velikih manifestacija, posao se završava u posljednjem trenutku ili možda još i kasnije. Tako je bilo i sa Olimpijskim selom u Mojmilu. Majstori nisu još ni izašli a mi smo se uselili. Naravno, dogodi se da pojedini poslovi nisu sasvim završeni. Tako je gornja letva na vratima Sandine sobe ostala nepričvršćena i to joj je palo na glavu a ne “štok”. (U savremenim stanovima klasičan “štok” ili ragastov ne postoji. Dovratak se jednostavno “opšije” letvama). A, da joj je kojim slučajem pao austrougarski “štok” na glavu…..U svakom zlu ima i nešto dobro. U Sandinom slučaju, pritisak je popustio. Odjednom su svi našli neko razumijevanje, zahtijevi i očekivanja su splasnuli. Sanda, koja je bila jedna od vrhunskih klizačica tog doba, bila je svjesna od samog početka, da u datom momentu ne može postići bolji rezultat od plasmana među prvih deset. Popuštanje pritiska omogučilo joj je da iskoristi taj trenutak na najbolji mogući način. Oslobodivši se nesnosnog tereta, otklizala je najbolje što je mogla i osvojla deseto mjesto. Danas je Dr Sanda Dubravčić- Šimunjak internacionalni sudija i član medicinske komisije Međunarodnog klizačkog udruženja (ISU – International Skating Union).
Skijaški skokovi
Primož Ulaga, nesumnjivo jedan od najboljih svjetskih skakača na skijama osamdesetih godina prošlog vijeka. U Sarajevu je dobio popularni naziv – Đulaga! I on je smatran jednim od favorita za najviši plasman tako da je bio izložen, možda čak i više nego Sanda, ogromnom pritisku da medalju mora osvojiti. Ono što je pošlo za rukom Sandi njemu nije. Podlegao je opštoj atmosferi, živci nisu izdržali, potpuno se izgubio i odmah na početku, prvim skokom oborio “svjetski rekord”, pred impresivnih 50.000 gledalaca na Malom Polju na Igmanu. U tom trenutku sam bio u “kontrolnom tornju”, gdje je pored sudijskih prostorija, bila i prostorija gdje skakači čekaju na red da skaču ili su već skočili. Do mene je sjedio Vasa (Vasja Bajc) koji je istog momenta, vidjevši Đulagin skok i prije nego što su objavili dužinu skoka, počeo da viče: “Ne bo mogoče, ne bo mogoče!” Onda mi je objasnio da nije moguće skočiti tako kratko: “Da pustiš lavor niz zaletište, odletio bi dalje! Postoji matematički proračun za svaku skakaonicu sa kritičnim tačkama koliko možeš najviše ili najmanje skočiti (aluzija na lavor).” Đulaga je skočio ispod te najkraće tačke! Ostalo je nerazjašnjeno da li je proračun bio ispravan ili ga je trebalo ponovo preračunati, ili je Đulaga stvarno skočio “svjetski rekord”, podrazumjevajući da su sudije korektno izmjerile dužinu skoka (ušlo u zvanične rezultate!). Publika se odmah razišla. Bio je 57-i, predposljednji na maloj skakaonici (70 metara). Malo se popravio na velikoj skakaonici (90 metara) zauzevši 13-o mjesto. Najbolji od svih naših skakača bio je upravo Vasa sa 17-im i 15-im mjestom. Četiri godine kasnije, na Olimpijskim Igrama u Kalgariju 1988 godine, Đulaga je osvojio srebrnu medalju u timskim skokovima, a iste godine srebrnu medalju u pojedinčnim skokovima na Svjetskom prvenstvu u Oberstdorfu. Danas je Primož Ulaga direktor nordijske reprezentacije Slovenije.
Sankanje
Dajana Karajica, jedina sankašica koju smo imali. Bila je čudo od sportiste. Izuzetan talent. Jedina od svih takmičara (sankanje, bob, skeleton) koja je niz Trebevićku stazu vozila gotovo tačno po zamišljenoj liniji projektanta staze. Svi treneri, iz sva tri sporta su je, tada dostupnom tehnikom, snimali tokom vožnje, nastojeći da uhvate momenat ulaza u krivinu, izlaza iz krivine, kada “daje” rame, glavu ili nogu (tako se voze sanke), kako drži pravac, čudili se kako pronalazi najbolja moguća rješenja. Zbog naše stalne boljke, nedostatak love, nije imala odgovarajuću podršku, pripreme gotovo nikakve, a o sankama ne treba ni govoriti. Naravno da su prema tome išli i rezultati (17-o mjesto od 24 sankašice). Da je bila u reprezentaciji DDR-a, ili čak Austrije ili Italije, godinama bi suvereno vladala ledenim pistama. Ne znam gdje je sada. Izgubio sam svaku vezu.
Bob
U bob reprezentaciji su bila dva rođena brata Sokolović: Ognjen i Zoran. Mlađi Zoran je bio najmlađi bobista od svih učesnika. Nije imao navršenih 18 godina i došao je u pitanje nastup uopšte, jer po pravilima u bobu mogu da se takmiče samo stariji od 18 godina. Morali smo da tražimo posebnu dozvolu, navodeći da ne bi bilo fer isključiti takmičara koji je uložio toliko truda i kvalifikovao se za tim, a i takođe u ovoj olimpijskoj godini, samo za par mjeseci napuniće te godine. Malo argumenti, malo lobiranja, malo što smo bili domaćini, dobismo odobrenje. Obadvojica su nastavila “bob karijeru” i postali višestruki Olimpijci. Posljednje učešće bilo je u Naganu 1998. Znam da Ogi čita ovaj blog (povremeno razmjenimo e-mail), pa će se vjerovatno javiti sa svojim sjećanjima.
Doping kontrola
Rukovodilac laboratorija za doping kontrolu bio je pokojni Prof Dr Branko Nikolin. Duša od čovjeka. Dođe Branko jedan dan do mene i reče: Sveto, ovaj naš hokejaš, navede ime (neću ga spomenuti iako je prošlo toliko vremena, bez obzira što danas njemu to ne bi naškodilo kao Marion Džons – Marion Jones), dobro je dopingovan. Ja to iznesem na sastanku rukovodstva, a Mišo Krunić koji je bio rukovodilac reprezentacije, hladno odvrati: “Doktore, nisam čuo šta si rekao!” Ja, k’o najgori mogući frajer, naletim, i ponovim, a Mišo će: “Ne razumijem o čemu govoriš!” Nije mi trebalo dugo da skontam, jel’ da? Trk nazad Branku i kažem: “Niko od naših igrača nije dopingovan, a Branko, da budem iskren, bio sam na utakmici kada smo rasturili Italiju sa 5:0, i prema prikazanoj igri mislim da su svi bili dopingovani! Ako počne da se čačka, puknuće bruka i nama kao domaćinima neće biti nimalo prijatno.” Bruka nije pukla. Ne znam kako je Branko uspio da cijelu stvar zataška. Danas mi je žao sto nisam sa njim poslije Olimpijade o tome razgovarao. Ovih dana, u posjeti su nam bili Nada i Eso Ramadanović, pa sam iskoristio priliku da upitam da li je ovo bilo moguće. (Nada Đurović je tada radila direktno na analizi uzoraka). Tvrdi da je cijela procedura bila takva da se ništa nije moglo zabašuriti. Branko je ipak uspio. Odnio je tajnu sa sobom.
Evo i nekoliko slika:
Slika 1. Svaka reprezentacija je imala zvaničan buklet sa slikama i imenima svih učesnika.
Slika 2. Medicinsko osoblje
Slika 3. Moja Olimpijska akreditacija. Malo slovo “f” je otvaralo sva vrata. Bilo je bolje imati ovu akreditaciju nego MOK-ovu!
Slika 4. Sjećate li se “Pretisa”? Pošto smo se skupili nekoliko dana prije početka Igara, imali smo dovoljno vremena da odemo u Vogošću i zahvalimo se “radnim ljudima i građanima” što su sponzorisali našu reprezentaciju.
Slika 5. Vogošća – Snimak sa priredbe. Od poznatih lica, naravno osim mene, uočićete Borisa Mutića, TV komentatora iz Zagreba i Branka Ekerta, mislim da je tada bio Predsjednik SOFK-e BiH. Do mene sjedi Zoran Bracović, trener sankaša i Mladen Stojnić, pilot boba, a iza mene Vasja Bajc, skakač na skijama.
Slika 6. Poziv svim ljekarima da prisustvuju sastanku o doping kontroli. Ništa naročito, standardna procedura. Poziv je interesantan po tome, što se i Međunarodnom Olimpijskom Komitetu (MOK ili IOC), na zvaničnom dokumentu, može da potkrade neuobičajena greška. Obratite pažnju na datum!
Slika 7. Zapisnik sa sastanka rukovodstva naše reprezentacije kada je odlučeno ko će da diže zastavu, ko da polaže zakletvu, a ko da upali Olimpijski plamen.
Slika 8. Mojmilo – Jugoslovenska reprezentacija pred polazak na svečano otvaranje. Ja sam u posljednjem redu krajnji desno (sa sunčanim naočalama)
Slika 9. Pred stadionom “Koševo” u očekivanju svečanog defilea. S lijevo na desno: Zoran Bracović trenere sankaša, Dajana Karajica, jedina naša sankašica, Sveto Gaćinović ljekar, Duško Dragojević i Suad Karajica sankaši. Tako je zapisano na poleđini fotografije. Vrlo je interesantan detalj sa djevojčicom koja drži tablu sa natpisom Jugoslavija. Prije četiri godine, na 20-tu godišnjicu ZOI, moj drug Željko Jerkić, tada bio u Hagu (uvjeravao me da se brani sa slobode), ustvari bio ambasador BiH u Holandiji, došao sa suprugom Višnjom u posjetu u London. Za vrijeme večere ona ugleda na polici uokviren grb naše reprezentacije, koji sam skinuo sa moje olimpijske uniforme, i sva uzbuđena upita odakle mi? Kad sam joj objasnio da sam bio član reprezentacije još se više uzbudila i reče: “Ja sam nosila tablu sa natpisom Jugoslavija !” Skočim i donesem ovu sliku i gle čuda, nas dvoje jedno pored drugog! Tada smo, sa zakašnjenjm od 20 godina, na poleđinu dopisali i njeno ime: Višnja Bakalar.
Slika 10. Stadion “Koševo”; – Reprezentacija Jugoslavije za vrijeme svečanog defilea
Slika 11. Na prethodnoj slici je relativno teško razaznati ko je ko, pa zainteresovanim može pomoći zvaničan raspored ešalona.
Slika 12. Stadion “Koševo”; – Reprezentacija Jugoslavije za vrijeme svečanog defilea. Ovaj put “u boji”.
Slika 13. Igman – Malo Polje (skijaške skakaonice); – Bibija Kerla (brzo klizanje) i ja
Slika 14. Trebević – bob staza; sa ljekarom švajcarske reprezentacije (nažalost zaboravio sam ime)
Slika 15. Trebević – Kad smo već kod bob staze želim da napomenem još jedan izuzetan uspjeh našeg poznatog kuvara iz Pariza. Paja je bio rukovodilac Olimpijskog takmičenja u bobu! Velika je stvar biti rukovodilac takmičenja osnovnih škola iz Zovika i Pazarića na Šavnicima, a da ne govorim tek o sreskom ili republičkom prvenstvu! Međutim, biti šef trke jednog Olimpijskog takmičenja je nešto što mogu samo rijetki i odabrani, koji su isključivo svojim radom stekli međunarodni ugled i povjerenje. Sa poštovanjem, još jednom: Bravo Paja Velemajstore! Za Pajom nije mnogo zaostao ni Jakica Finci. On je bio rukovodilac svih Svjetskih kupova u bobu i skeletonu koji su se poslije Olimpijade održali na bob stazi na Trebeviću! I Jakici sve čestitke! (da li mu se ovo može uračunati kao jedno od ozbiljnijih priznanja?!)
Slika 16. Trebević – bob staza; Sveto na mostu ispred ciljne kuće. Zahvaljujem se Predi Ljubunčiću za ovu izuzetnu fotografiju. Predo je radio na doping kontroli i fotografija je snimljena iz kontejnera gdje su se uzimali uzorci.
Slika 17. London – Predavanje o Olimpijadi u Sarajevu koje sam održao 2007 za članove Kluba “Prijatelji La Benevolencije” London
Slika 18. Poslije predavanja održana je skromna izložba suvenira koje su članovi Kluba uspjeli da sačuvaju i donesu sa sobom u London
Slika 19. Majica sa zastavama nekoliko država organizatora Olimpijskih Igara.
Slika 20. Jedinstven, i za mene neprocjenjiv, suvenir koji sam uspio da sačuvam. Kao što sam već objasnio, sa “f” akreditacijom imao sam svuda pristup, i kada se takmičenje završilo, svi pobjednici bili poznati, otišao sam u svlačionicu i od sve tri posade, osvajača medalja u bobu četvercu pokupio autograme! Prethodno sam na čaršiji kupio ovaj izuzetno osmišljeni suvenir koji predstavlja bob-četverac, a ustvari je držač za olovke. Vjerujem da bi u Olimpijskom muzeju u Lozani bili prezadovoljni da imaju ovakav eksponat.
Slika 21. Kica sa zasluženo osvojenom medaljom za doprinos uspješnoj organizaciji ZOI 84
Slika 22. Na ovom blogu je bilo dosta diskusija o nagradama i priznanjima, zaboravljenim i nezaboravljenim sportistima i sportskim radnicima u Sarajevu. Evo još jednog primjera: Prije četiri godine, dan prije održavanja svečanog skupa povodom 20-godišnjice Olimpijade, dobio sam e-mail od Jasne Krivošić da, ako hoću, dođem i prisustvujem tom činu. Ja sam to shvatio kao lijep, privatan Jasnin gest koja me se sjetila, a ne potez organizatora. Ne vjerujem da je Bojan Križaj (a i ostali uzvanici) došao na e-mail poziv uručen dan ranije. Bez obzira na moje “olimpijstvo”, ja sam godinama dežurao na “Bosninim”utakmicama (Džido Brkić sa KK, a ja sa RK). Ne znam na koliko sam takmičenja u podvodnom ribolovu proveo sjedeći u čamcu, moleći Boga da se neko ne utopi. Sve i jedan Svjetski kup u sankanju, bobu i skleletonu (1983-1990) je prešao “preko mojih leđa” gdje sam bio odgovorni ljekar takmičenja. Bilo bi izuzetno nepošteno, nimalo fer, da ovdje ne spomenem Vladu Badurinu, višeg tehničara u Hitnoj Pomoći, sa kojim sam bio uigrani tim. Vlado, takođe sportista, bio je prvak Jugoslavije u gađanju vazdušnom puškom (Vesko, evo ga još jedan). Naravno, sve one koje smo Vlado i ja poslali, na “Ortopediji” bi Spale stariji krpio, pošto bi ih Caki prethodno onesvijestio. (za mlađe čitaoce:
Spale stariji = Dr Nenad Spasojević, izuzetan ortoped i još veća raja
Caki = Dr Mladen Cakeljić, tada – cijenjeni anesteziolog, sada – lutajući reporter Dovlaneta)
Na kraju, moram da priznam, 1988 godine dobio sam jedino priznanje: SOFK-a Opštine Novo Sarajevo mi je dodijelila Plaketu, valjda zato što sam dobro vozio ligure niz Drljepan i Trnovsku.
Dopuna urednika: Da bi čitaoci mogli uporediti slike od prije 24 godine sa “sadašnjom situacijom”, pronašao sam jednu fotografiju iz nedavne prošlosti kada je Sveto došao u Winipeg, Canada na promociju njegove kćerke Dejane, novog ljekara. Na slici je i stalni stanovnik Winipega Jovo Otrov Dimitrijević. Čudno je kako se neki ljudis godinama totalno promjene (Sveto), a neki ostanu gotovo isti (Jovo). Jovo je napunio 76 godina, a Sveto je desetak godina mladji. Razlika je očigledna!
!
petak, 8. februar 2008 u 01:28
Sveto kralj si. Šerkan
petak, 8. februar 2008 u 10:38
Meni odlicno izgledaju SVE TROJE, a najbolje moja komsinica i drugarica od ranog djetinjstva – koju je moja pok. baka Jozefina, zbog njene besprekornosti, zvala PERLA – Svetina supruga, dr Zeljka Kostanjsek-Gacinovic!
Andjelka
petak, 8. februar 2008 u 15:37
Hvala Šerkanu na “kraljevstvu” i Andjeliji na “kraljici”. Naročito se zahvaljujem Vladi. Sva sreća pa je objavio sliku sa Jovom Otrovom. Kako li bih tek izgledao u poredjenju sa Cakijem ili Hakijom (kako se taj uvoštio!!)
Sveto
petak, 8. februar 2008 u 16:37
Svaka cast brate:-) Ponesose nas napisane rijeci, probudise se osjecaji i nema vise sta da se pise i komentarise.
petak, 8. februar 2008 u 17:54
Prvi put cujem za Winnipeg.Uzeh kartu i iznenadih se da je u Kanadi.Vidim da je strasno hladno.Kako li nase Sarajlije izdrze takvu zimu? Kazu da moze biti cak i minus pedeset.Neznam, ali otici tamo moze samo onaj kome je dogorilo i kome je puna kapa svega.Vjerovatno je mirno, tiho i spokojno.Ljepota za penzije i mirnog zivota.
petak, 8. februar 2008 u 17:56
ah da… bila su to nezaboravna vremena, ponekad je tesko prisjetiti se svega i prihvatiti sve sto se izdesavalo u medjuvremenu… sarajevska olimpijada je bila nesto posebno… nakon sarajevske, imao sam priliku ucestvovati na jos dvije u Albertville 1992-ge i Naganu 1998-me. Jedino Nagano se uspio pribliziti Sarajevu po toplini i trudu organizatora, ali kad kazem blize – mislim na jedno par kilometara… nista vise…
Jos uvijek cuvam kofer koji smo dobili, pun opreme za olimpijadu, trenerku takodje… Sve “diplome” i suvenire sa Olimpijade.. Prisjecam se kako smo “zezali” Mateju Svet, koja je par godina nakon Olimpijade vladala skijaskim svijetom… Za nas, mladunce u ta doba, nije to bila neka “velika stvar” – mislim da smo bili previse mladi i drcni da bi shvatili velicinu dogadjaja i vrijednost iskustva… Skoro sve fotografije su “nestale” tokom rata…
Takmicenje na Trebevicu je za nas bilo san snova… Taman dobili nove bobove, za nas nove, a u stvari kante u poredjenju sa ostalima… Tada nije bilo “slepera” sa Dzamajke ili Djevicanskih Otoka da ih oderemo i odlijepimo se sa zaledja u plasmanu, samo ozbiljne nacije… No, na nasoj prvoj Olimpijadi – citava bob ekipa je imala postovanje svih takmicara na stazi na tome sto smo uspjeli postici u kratke 4 godine za koje smo oformili ekipu i naucilo kako da ne samo prezivimo vratolomije spustanja niz zaledjeno korito, nego i naucimo trikove sporta tako da nije bilo puno razlike izmedju najboljih i naseg tima – osim u tome sto ne vjerujem da bi se oni najbolji usudili spustiti u nekoj od kanti koje smo mi koristili za treninge…
Niti jedan grad, za koji bar ja znam i koje sam dozivio, nije zivio za jedan takav dogadjaj kao sto je Sarajevo zivilo (ima li kakve palatalizacije ovdje) za svoju Olimpijadu…
Kao sto sam i rekao nasem dobrom doktoru Sveti, u jednom od mojih emaila, Sveto je bio u grupi ljudi koji su obavljali ogroman posao iza scene, za koji nisu bili ni blizu dovoljno priznati, ali su nastavljali raditi sa svim srcem i do kraja… Doktore, hvala sto se nas podsjetili na one vazne dane nasih zivota, jos jednom…
Vozdra svima u mom prvom javljanju na ovom blogu…
petak, 8. februar 2008 u 18:58
Evo mi na radnom stolu stoji kristalna zvjezda sa dvanaest krakova na kojoj pise XIV OLIMPIC WINTER GAMES SARAJEVO 1984 a ispod svega PARTICIPANT, u sredini krugovi Olimpijade a ispod pahuljica.Nebi je dao za vola.
utorak, 12. februar 2008 u 23:55
MALO ZIMSKO SPORTSKE ISTORIJE
ZOI, kako to neki misle, nisu nastale same po sebi niti u kafani uz meze i pice, nego na podugoj tradiciji zimskih sportova u Gradu.
Da vas ne gnjavim Austrijom i Kraljevinom, prebirem vrijeme pocetkom 1946, kada su dva sarajevska drustva “Sloboda” i “udarnik” pozvali svoje clanove na izlet 13 januara, i na trke sankasa i ligurasa 20. januara na 6 km dugoj stazi od Ravni do Kovacica. Iako je vrijeme bilo lose, nastupa 10 dvosjeda (prvi Faruk i Sabit Filipovic sa 17 minuta i 5 sekundi) i dva jednosjeda. Kako je to bilo ispod ocekivanja “Udarnik” poziva sindikalne ogranke na takmicenje 27. U trci tri trosjeda pobjedjuju braca Avdo, Dzevad i Halid Arnautovic (sto ti je porodica/obitelj/familija!); 26 dvojseda (Nagib
Majic i Franjo Orel – poznat po tome sto je u drvenom kajaku vlastite konstrukcije proveslao od Vrela Bosne do Beograda; tri jednosjeda (Ibrahim Potogija – poznata stara sarajevska obitelj) i osam ligurasa sa prvakom – pionirom Osmanom Butumirom sa inace najboljim vremenom – 13:11, 6 iliti 22 km na sat. Sasvim dobra brzina, obzirom da je prvi dio od Ravni dosta ravan, pa onda vodenasti odsjek kod odvojka za Vrh, pa okuke “osmice” pa okuke “trice” u samim Kovacicima.
Osman bi danas mogao imati oko 70-75 godina.
Nije mi jasno kakva je to bila hrabrost onih koji su od “Udarnika’ trazili da im posudi skije kako bi mogli, 3. februara, po divnom suncanom danu, ucestvovati u smuku/spustu na Trebevicu. Pobjedjuje Adolf Slokar – Dolfi, otac pokojnog Mirka, i Vlatka – cestog gosta na nasem blogu. Vrijeme 1:53,6. Drugi je Ibrahim Memisevic(clana “Zelje”), a treci Bruno Juznic, poznato po tome sto je imao prvog “spaceka” u Sarajevu. Izvan konkurencije je Svajcarac Blank Karl postigao izvanedan rezultat – 1:32,4 pa bi njegovim ucescem ovo takmicenje moglo da se proglasi za medunarodno. Dolfi je bio pobjednik i u trcanju na 10 km sa 47:19,8 (iza njega Franjo Marusic i Rudolf Filipovic, te junior Djino Vranic. Pomenutim su se pridruzili Mladen i Milica Susic kao reprezentativci BiH na prvenstvu Juge 22. februara u Gustanju.
Za razmisljati je koliko je Dolfi bio kavalitetan sportista kad je, nakon smuka, trcao 10 km.
Imao sam tada 14 godina i posjedovao drvene skije koje su moji prijatelji zvali “parmaci”, a stapovi su bilji “ljeskovi” sa krpljama kao volan kamiona. Dolfe se sjecam ne samo kao sportiste nego kao fess gospodina. No o njemu, drugom prilikom.
Zeko
srijeda, 13. februar 2008 u 05:18
Nikada Sarajevo, ni prije ni poslije, nije živjelo i disalo jednim srcem i dušom, kao tih 15-tak dana kada smo vjerovali, s pravom, da smo centar svijeta.
Imala sam sreću, kao i većina nas koji smo te godine završavali 4. razred II Gimnazije da radim na akreditaciji – novinara u Dobrinji. Noći i dane smo provodili na poslu, a svaki slobodan trenutak na borilištima, svjesni da nam se pred očima odigrava istorija.
I onda je došao, čini mi se utorak, kada je Jure Franko osvojio srebro u veleslalomu i donio jedinu medalju Jugoslaviji, domaćinu 14. zimske olimpijade. Klicalo se pred Skenderijom te noći – “Volimo Jureka vise od bureka”, pjevalo se i slavilo do zore.
Ostao mi je u pamćenju i neponovljivi ples Jayne Torvill / Christopher Dean-a uz “Bolero”, vrhunac umjetnosti i ljepote na ledu.
A moja akreditacija sa velikim zutim O u desnom gornjem uglu i sa crno bijelom fotografijom na kojoj nepokolebljivo gledam ” u svijetlu budućnost pred nama” je jedna od rijetkih uspomena koje sam uspjela sačuvati i nositi uvijek sa sobom.
Za 2 godine će domaćin zimske olimpijade biti Vankuver, jedan od najljepših gradova svijeta, koji je postao i danas jeste i moj grad, sada već davnog januara 1996. godine.
petak, 5. septembar 2008 u 21:52
Neka cudna nostalgija povuce i jedino sto ostane da putem interneta potrazim svoju mladost u gradu gdje zavrsih skolu , radih… Beograd nije daleko od Sarajeva ali su daleko predratni prijatelji..Imena znana, znani ljudi, tražih mog druga iz djetinjstva Duška Dragojevića….Molim informaciju ako neko zna o njemu nešto bliže.
Zahvalan, i sa puno podrške ovom sajtu!
Željko Cicović
subota, 6. septembar 2008 u 07:25
Pozdrav Zeljki,
Dusko Dragojevic zivi u Torontu i ljetos je dolazio u nase krajeve.
Isti covjek kao prije 0 godina zamrzo totalno
dvije krasne kcerke i zena Maja.
Jedna kcerka studiramedicinu
nedelja, 14. septembar 2008 u 11:32
Martine,
Zahvaljujem Ti se na informacijama,pokušao sam naći mail adresu Duškovu, ali bez rezultata.
Molim Te , ako imaš neki kontakt ili informaciju proslijedi mi jer mi je Duško ostao u veoma dragim uspomenama. Rodjeni u istoj ulici na Palama, njegova mama pok. profesorica Stana, mi je bila razredna. Roditelji kućni prijajatelji, a sa njgovom sestrom pokojnom Gordanom sam išao u osnovnu školu.
Njihova porodica je bila uzor u svemu , a predavanja njegove mame i majčinski odnos prema svima je nešto što je u meni ostavilo dubok trag i poštovanje.
Ja sam kasnije bio direktor “Stojčevca” i svaki put bi se radovao kad bi Duško i Goga navratili da se vidimo.
Prije nekoliko mjeseci sam bio na Palama i prošao pored njihove kuće. Imao sam osjećaj da su tu, samo što ih nisam sreo….
Polako starimo, a nostalgija je sve jača….
Ako neko ovo pročita i bude u kontaktu sa Duletom, neka ga puno pozdravi.
Hvala
ponedeljak, 15. septembar 2008 u 08:24
Zeljko sada s sjecam i Vas.
e mail je Dusan.Dragojevic@cooperindustries.com
sjecam se dobro svadbe Gogine i pokojnog muza Slobodana .Boze mladi ljudi dragi prijatelji a nema ih vise
Pozdrav
srijeda, 11. mart 2009 u 18:09
Evo sasvim slucajno dodjoh na ovu stranicu…zahvaljujuci mom sinu (Mak 17 godina)…mada mi on ne bi ni pokazao tekst da ga je mogao sam procitati…za njega Olimpijada i sankanje ne znace nesto narocito. Kada sam prevela njemu i kcerci (Mia 10 godina) nisu se nesto odusevili mojom sportskom karijerom…za njih kao i za vecinu vrijedi samo zlato. Doktore nahvali ti mene…ali ne vrijedi kod djece.
Nije tacno samo da si se brinuo o nasim povredama i slao nas na gipsanje …ti si bio puno vise od naseg doktora…ti si stajao pored staze i pratio nase voznje i radio posao trenera…naucio si puno o sankanju,bobu i skeletonu…da ne govorim o mentalnom treningu.
Zahvaljujuci tebi ja sam odvezla Olimpijadu do kraja. Nakon prvog dana i prve voznje gdje sam imala “peh” i skoro se prevrnula prije pravca(izgubila 2 nedostizne sekunde) odlucim da ne vozim naredne 3 voznje. Znala sam da ce biti na kraju los rezultat…medjutim ti si bio malo stariji i pametniji i uspio me nagovoriti da ne odustajem. Za to sam ti vjecno zahvalna jer iz ove perspektive vidim da nije neka razlika biti na 10 ili 17 mjestu.
Jag zivim inace u Svedskoj sama sa djecom, sestra i njena porodica zive u istom gradu, kao i mama…tata je umro ovdje 2001 od cancera …on je bio isto jedan od ucesnika Olimpijade …radio je u Olimpijskom komitetu.
Suad Karajica takodje sankas zivi ovdje sa porodicom…moj bivsi muz.
Pozdravljam sve na blogu…ne mogu da vjerujem da Goga Dragojevic nije medju zivima…javicu se Dusku sto prije.
Moja mail adresa : dajanamm@msn.com
četvrtak, 21. maj 2009 u 19:49
POTRAGA ZA ZORANOM BRACOVIĆEM!!!!!!!!!
Kontakt formular
Vaše ime Mandy Weiß/ Zoran Bracovic
Vaša e-mail adresa mandy.weiss@web.de/nezrina.buxbaum@web.de
Poruka Dragi Gospodine,
moja prijateljica Mandy Weiß wam je poslala jednu poruku sa Molbom da joj poshaljete Adressu od Zorana Bracovica je je ona bila, prije 25god. njegova Djevojka…godine su prosle ali Njena Ljubav prema Zoranu nije nikada!! Ona je imala Kontakt sa Zoranom ali za vreme Rata se nazalost svaki Kontakt izguvio….
Molim Was kao nikoga do sada ispunite joj Tu Zelju i pomogni Te joj da stupi sa Zoranom u Kontaktu….ona je jako nesrecna bez njega!!!!
Puno Wam se unaprijed zahvaljujemo,
Nezrina i Mandy
Cao
Hi,
I got the link to your website (http://dovla.net/2008/02/na-godisnjicu-zimskih-olimpijskih-igara-u-sarajevu/) from a friend of mine, because I’m searching since years for a old friend of mine and I could’nt find him until now….So I hope you can bring me ahead with my search….
His name is Zoran Bracović…..we met in 1981 or 1982 in East-Germany (Oberhof) This time he was a memeber of the Jugoslavije bob-national team…we stayed in contact for some years but after I while we lost this contact….like it is some times….what a pity!
At your website I found his name unter Slika 5. and I think and HOPE, because you write about him ( I dont unterstand your language, but I think you write about him) that you know him and maybe know where to find him or have a contact address or telefonenumber/ email….what else….doesn’t matter…..for me it’s important to find him and maybe get back in contct to him….that would be so beautiful after suche a lone time searching for him….
So I really hope that you can help me or give me a contact where I mybe get my next informations from about him.
So thanks a lot and hope to hear from you asap.
THANKS!!!!!!!!!!!!!!
Mandy
ponedeljak, 7. decembar 2009 u 04:43
PRIDRUZUJEM SE CESTITKAMA.
CVIJETIC VIDOSAV, JEDAN OD UREDJIVACA STAZE NA JAHORINI, DISCIPLINA SPUST ZA ZENE. ZAPOSLEN U MINISTARSTVU VANJSKIH POSLOVA BiH. TRENUTNO NA DUZNOSTI SAVJETNIKA AMBASADORA ZA FINANSIJE U AMBASADI BOSNE I HERCEGOVINE U WASHINGTONU.
NEKO OD PREDHODNIKA RECE…NASTALGIJA RADI…..SLAZEM SE.
OVE GODINE POVODOM OBILJEZAVANJA 25 GODINA OD ,,SARAJEVSKE OLIMPIJADE..IMAO SAM CAST DA TIM POVODOM IZNESEM NEKA SVOJA SJECANJA NOVINAMA ,,SABAH,,SA SJEDISTEM U ST.LOUIS DRZAVA MISSURI. POKAZEM NEKE SLIKE (akreditacija i druge) I SPOMENEM NEKE LJUDE ,,LEGENDE SARAJEVSKOG SKIJANJA,,…..profesor KUBA, Dabo Josip , Vlatko Slokar, Edo Frimel, Dejo Gasic, braca Zoricici, Ugljesa Cvijetic, i mnogi drugi DOBRI LJUDI.
SARAJEVO JE TIH OLIMPIJSKIH DANA BILO CENTAR SVIJETA!
MOLIO BIH DA SE MOJ E-mail objavi. Rado bih razmijenio ,,OLIMPIJSKA,, iskustva i sjecanja sa onima koji to zele.
ponedeljak, 7. decembar 2009 u 23:31
Svim mojim prijateljima sa NASE OLIMPIJADE cestitam godisnjicu.
Ja sam bio na Igmanu. Olimpisko selo”B”, sa Sulejmanom Suljicem.Evo ovdje u Kanadi na radnom mjestu mi stoji kristalna pahuljica na kojoj pise PARTICIPANT.Jako sam na to ponosan.Narocito kada vidim sretne kanadjane uopci njihovog Vankuvera.Dodje mi da placem kada se sjetim Sarajeva.Eeeeeee sta uradismo.
Daj bolan raja prekinite sa mrznjom,niko od nje fajde nije imao.
Voli vas vas Mitar mirotvorac
utorak, 1. februar 2011 u 13:50
Evo javljam se ponovo, uskoro cu da posaljem moju novu mail adresu posto je sadasnja “hakana”vec duze vrijeme. Nadam se da niko nije dobio sa moje adrese “cudne” poruke i ako jeste to nisam bila ja, ali se ipak izvinjavam ako je neko imao problema. Inace zelim da pozdravim svu sarajevsku raju na ovim stranicama, Bobo je u pravu, nikome nije u interesu bar ovdje da siri mrznju medju starom sarajevskom rajom, moja pahuljica u kristalu takodje stoji u kuci u Svedskoj na pocasnom mjestu, to se ne zaboravlja i nebitno je na koji smo nacin bili ucesnici ZOI 84, svi smo podjednako doprinijeli da se ta godina nikada ne zaboravi. Nakon dugih godina posjetila sam moje Sarajevo, nesretnim slucajem provela u Sarajevu cijeli septembar i pola oktobra na “prinudnom” lijecenju-u avionu za Sarajevo sam imala blokadu u vratnim prsljenovima tako da sam bila primorana da ostanem na lijecenju 1,5 mjesec da bih dobila dozvolu za let. Moj vjerenik Sven je ostao u Sarajevu 3 sedmice i konacno je mogao shvatiti sta je Sarajevo…slike iz rata te njegov susret sa Bosancima u Svedskoj mu nisu mogle pomoci da stvori pravu sliku Sarajeva i Sarajlija. Tek sada shvata moju vjecnu ljubav i ceznju za starim vremenima i starom sarajevskom rajom.
Moje zdravlje je sada dobro samo zahvaljujuci nasim ljekarima i mojoj staroj raji…Igbal Kapetanovic, Faruk Kulenovic – Kula, Nehru Mackic, privatna klinika Sunce-Zanka Zijadic i Sanja Sehovic, te veliko hvala svim zaposlenima na MHS klinici gdje sam provela zadnje 3 sedmica lijecenja- Mirsadu Mufticu sa ekipom koja radi fantastican posao, pozdrav Ameli D. i Hildi, Ortho Adria – Zlatku Kasumovic na okovratniku i uloscima za cipele, naravno puno vise ljekara i osoblja je bilo ukljuceno u moje lijecenje ali lista bi bila preduga.
Bilo je fantasticno sresti stare iskrene prijatelje…Envera Alihodjica- Hubera, Nevzu i Dinu Hadjiosmanovica, Nermina Hadjiosmanovica bivseg sankasa, Senada Omerovic bivseg sankasa, Zdravka Stojnica bivseg bobasa te masu drugih koji su mi pomogli za vrijeme mog lijecenja i boravka u Sarajevu. Naravno najvecu zahvalnost dugujem mojoj strini Tidji Mavrakovic te strini Aidi M. Diglisic i Pinjetu Diglisic, Samri, Ameli, zetovima …Almi Mavrakovic -Cakal i zetu Geri Cakal cu se zahvaliti licno kada dodju kod nas u Svedsku.
To je to sto cini Sarajevo i sarajlije, kad si u nevolji tu su. Nikada necu zaboraviti moju svakodnevnu jutarnju kafu u Tunelu pored Sebilja kod Muje, posebno njegovog sina Adjanela, “bricu” Edu Lukacevica, susret sa prijateljima moga oca Envera Enke Mavrakovica – Gojkom Lukicem, Seidom Pasicem- Bracom, Enesom Terzicem itd. Mnogi ce se sigurno sjetiti ovih imena i prisjetiti se starih sarajevskih legendi. Nasla sam stare slike jos iz ocevih mladih dana te mojih skijaskih i sankaskih vremena pa cu ubrzo poslati na ovu stranicu, sigurno cete se mnogi prepoznati.
Za sada toliko iz hladne Svedske
Dajana Mavrakovic Karajica Sarf
četvrtak, 3. februar 2011 u 06:49
Draga Dajana,
Divno je obnoviti sjecanja o nasoj Olimpijadi citajuci prilog od direktnih ucesnika kao sto si bila Ti i vidjeti tvoju sliku, jer si Ti i moja kolegica sa Ekonomskog fakulteta.Zajedno smo polagale ispite na trecoj i cetvrtoj godini.
Srdacan pozdrav i brz oporavak zeli ti Marijana Primorac iz suncane Kalifornije, San Diego.
ponedeljak, 7. februar 2011 u 20:30
Mirjana hvala ti na javljanju i zeljama za oporavak.
Dajana K. S. Mavrakovic
četvrtak, 17. februar 2011 u 07:10
Evo procitah moj komentar od 1.februara i vidim da mi se potkrala greska u dva imena, razlog je sigurno sto nisam nikada bila u novinarskim vodama pa ne pregledah sta sam napisala prije nego sam poslala komentar. Nas bivsi sankas i sada predstavnik u Medjunarodnom sankaskom savezu se zove Senad Omanovic a vlasnik kafedjince Tunel nije Mujo nego Suljo (tu mi se greska sigurno potkrala od silnih viceva o Muji, Hasi i Sulji koji su jos uvijek nenadmasni). Izvinjavam se Senadu i Sulji na potkradenim greskama.
Pozdrav Dajana K.S. Mavrakovic
četvrtak, 15. decembar 2011 u 08:57
Pozdrav svima vama,
Vama koji ste bili ucesnici na “Sarajevskoj olimpijadi” i koji ste poznavali Dajanu Karajica – Mavraković želim vas obavijestiti da je Dajana tragicno preminula u junu ove godine.