M. Užičanin: Da li da se družimo ili da se ružimo
Moraš bogami čitati ovaj blog svakodnevno, možda čak i po nekoliko puta na dan. Inače, opasnost prijeti da nisi u toku i da se izgubiš u šumi postova i komentara, pogotovo kad dodju vruća vremena pa Dovla mora da puše. Tako sam, priznajem evo javno, propustio par dana i našao se u čudu šta se sve napisa i reče u kratko vrijeme, koliko teških riječi, optužbi, … čega sve ne. Pokušah otići na izvor - ne znam ni gdje je! Kao u onoj seriji “Lost”! Još evo ne vidim šta je generiralo toliku poplavu ružnih riječi, čak mi se čini i loših namjera, a sve medju rajom.
Učestvovao sam u prošlosti u dosta rasprava na ovom blogu i ne bježim od sučeljavanja različitih mišljenja i stavova, čak i sitnih zadjevica, hajde da kažemo polemika. Bilo bi možda ružno, a definitivno monotono, da svi mislimo isto i na isti način. Nestalo bi komentara, a prema tome i novih blogova. Bio sam dosta puta u prilici da naprečac odgovorim, pa zažalim, ili da ne odgovorim, pa opet zažalim. Ali mi očito ne želimo, ne volimo i ne trebaju nam sukobi, vrijeđanja, ružna podmetanja.
Primjetio sam, za ovu nepunu godinu dana od kako sam se uključio u ovaj blog, gdje su otprilike tačke potencijalnih sukoba i sučeljavanja različitih interesa i stavova. Primjetili ste to i većina vas, a posebno Vlado, ali evo ja bih pokušao, uz Vladinu dozvolu, a nadam se i vaš interes, da ih ovdje navedem.
Prvo, odmah na početku mog prisustva uvidio sam da se animozitet izmedju onih koji su otišli i onih koji su u Sarajevu odražava i na ovaj blog. I to na dva načina, kroz priču - to nije više onaj grad, nemam tamo nikoga, ništa me više ne veže i sl. i kroz onu, već klasičnu - jedni su pobjegulje, a ovi drugi su zastranili, priključili se dnevnoj politici i sl. Mislim da bi ovu vrstu tenzije trebalo ublažavati, ako ne i izbjegavati, jer to čudo od grada, taj “sklupčani mačak ispod Trebevića” kako to Pego prelijepo reče, je upravo ono što nas povezuje i što nas je učinilo onim što jesmo, a rješenja situacije i neke konačne istine zaista nema. Ljudski je bilo i pobjeći, kao i ostati!
Drugi razlog - dao je bog na ovaj svijet ljude koji vole da podbadaju i polemišu. I neka je, bez njih bi svijet bio mnogo prazniji, a život jednoličniji. Ja eto mislim da je Ćole jedan od njih, nazvaću ga ovdje “Alija trafikant”, a već znamo šta sam htio reći. Jedan sam od onih (poslije Pege), koji je možda najviše bio na Ćoletovom udaru, ali nemam prema njemu ograda, niti osjećam ljutnju. Možda i zato što sam mu …. vrlo jednostavno - odgovorio. Niti jednog momenta nisam imao osjećaj da sa Ćoletom imam problem na nacionalnoj osnovi i to moram ovdje podvući. A u čemu se Ćole slika i šta voli da obuče, e to mi se ne čini da je moja stvar, niti mislim da je uopšte predmet našeg interesa. I nema baš neke veze sa sportom, kojega toliko u pomoć prizivamo!
Treće, i u našem slučaju najopasnije, je nacionalizam i politika, sadašnja i ona iz neposredne prošlosti, a posebno rat koji nas evo rasturi po cijelom svijetu, nekad mi se čini i šire. Obično su rasprave o politici bile izazvane iznenadnim upadima sa strane, koje Vlado, ako i kada hoće, može regulisati. S druge strane, nije ih loše ni pustiti, imamo priliku da reagujemo i tako se malo zbijemo pa opet i opet osjetimo kako smo eto skupa, bez obzira na naša imena, prezimena, pripadnosti i otpadnosti! A što se tiče ovih nabadanja o imenima, X-ovima, i Y-onima, mislim da se tome daje veći značaj nego što zaslužuje. Ne trebaju se nama Jovo ili Zeka sakrivati iza X-ova, jer znamo i ko su, i šta su i protiv čega su! Ali ako imamo nekoga nepoznatog ko se tek uključuje u raspravu, ja bih, da prostite, zaista volio da znam ko je i koliko uopšte može znati o čemu pričamo. A da ima pravo da bude i ostane anoniman - ima, kao što i mi imamo pravo da ga pitamo ko je!
Četvrto, sretao sam naše ljude i u Sarajevu i drugdje, koji zamjeraju blogu zbog “sveprisutnog” Pege, njegove dominacije u pisanoj riječi i navodnih laži i izmišljotina. Nekome opet smeta, ranije mnogo više izraženo, sveprisustvo lijepog dežurnog reportera. Ma meni ljudi Pego ne smeta, dapače! Najčešće ga je uživanje čitati i uopšte ne mislim da je bitno šta je tu tačno, a šta nije. Ne piše čovjek istoriju za udžbenike, niti svoju biografiju za prijavu na posao, nego priloge na blog, gdje mi, blogovci, dolazimo i volimo da se prisjećamo nekih dana i vremena, koje, kao sretne generacije sa naših balkanskih gudura, možemo nazvati lijepim i mirnim. Za one kojima pak Pego, ili neko drugi, ipak smeta, ima vrlo jednostavno rješenje - preskočiš ga, i tačka!
Vezano za tačku dva - o polemičarima, i ovu zadnju - Peginu, ne mogu a da ne kažem da žalim što je Mufa otišao, i to ne na klupu, nego u svlačionicu, pa onda još ko zna gdje. I tako već 9 mjeseci, po njegovim vlastitim riječima. Na samom početku mog ulaženja na blog, svi smo hvalili majstorsko nadmetanje njih dvojice upravo u polemici i davali im atribute velikana pisane riječi. A onda je stvar očito postala isuviše lična, proradile su sujete na obje strane, pa ih je obadvojice nestalo. Pego je, na nekoliko apela blogovaca došao nazad, a Mufe, do prije neki dan - nikako. A šta bi im falilo da se izmire? Onako ljudski, pred svojom rajom! Bilo bi lakše i njima i nama! Ili, ako to neće i ne mogu, neka brate obadvojica pišu, ali bez ispoljavanja njihovog animoziteta ovdje na blogu.
Dakle, općenito, ako je ikako moguće - izbjegavajmo lične netrpeljivosti na blogu!
I na kraju, još me je jedna, po meni potpuno nepotrebna intervencija u vezi s ovom raspravom, jako ubola u oči - Jovina i Ićina. Jedan sam naime od onih koji je imao sreću da se je našao u firmi u inostranstvu na početku rata, pa nisam imao gore navedenih dilemma otići ili ostati. Zato se osjećam prozvanim da reagiram, a ovo je upravo situacija kada ne znaš je li bolje iskočiti, ili ne. Ako reagiraš - nasjedaš na provokacije, a ako ne - e…, možda šutiš jer imaš oraha u džepu!
Predpostavljam da dvojac nije mislio na mene jer mi je otac umro dok sam bio dijete, a majka - domaćica, osim u granapu i u mesnici, nije imala nikakvu vezu. Interenergo - Energoinvestova firma iz New Yorka u koju sam premješten iz Sarajeva 1990 me je otpustila 1993, jer navodno nije imala više sredstava. Započeo sam svoj vlastiti biznis, najviše radi toga što u mojim godinama nije baš bilo lako naći zaposlenje. Interenergo je živio još nekoliko godina, a onda je, mislim 1996, valjda odlukom Energoinvesta, ukinut. Stan, kojeg mi je taj isti Energoinvest, koji me je poslao vani, bio oduzeo i dodijelio mom kolegi, vratio sam nakon 6 godina potucanja po sudu, nisam ga prodao i zaista se mislim vratiti. Ako sam ikada uopšte i otišao! I bez obzira na tu epizodu sa otkazom i stanom, Energoinvest volim i danas i smatram se sretnim i ponosnim da sam imao priliku u njemu raditi, učiti i napredovati, kao i hiljade drugih.
Koliko ja znam, još jedan stalni saradnik ovog bloga se je našao u Americi u situaciji kao i ja, ali je ona ovdje bila sa svojim suprugom, koji je, kao i ona, radio za Energoinvestu i bio početkom rata naš predstavnik u Venecueli, pa zatim u SAD. Majka te osobe jeste bila “budža”, ali i vrlo uspješni i priznati privrednik, a njena kćerka je bila i ostala izuzetno vrijedna i sposobna osoba, kojoj, po mom dubokom ubjeđenju, majčina pomoć za odlazak u inostranstvo nije trebala, kao uostalom niti njenom, sada nažalost već rahmetli, mužu.
Da ne nabrajam ostale koje znam, nisam ničiji advokat i nije na meni da to radim, a ljudi imaju i sami i usta i olovke (da na kažem tastature). Zamolio bih zato da Jovo i Ićo, “poznati istinoljupci”, a sve “u cilju istine” ( citati su njihovi), kažu ovom narodu blogovskom na koga oni to misle pa neka udare popovima i bobovima, kud puklo, da puklo. I osim toga, kad već Dovla dozvoljava malo trača … pa hajde da i to čujemo. Sve će ostati među nama, samo 7-8 hiljada ljudi …. pa šta, ako smo raja - raja smo!
U nadi da će ovaj moj prilog pomoći da se još dugo godina družimo, pa makar se ponekad i ružimo,
Mašo
Aferim Mašo,
ponovo “U SRIDU”
Bravo g. Mašo !
Izvanredan sveobuhvatan analitički članak. Zaista se nema šta dodati a ni oduzeti. Posebno mi se dopada “ton” kojim je napisan iz kog isijava totalna smirenost bez i malo gorčine ili tome slično. Ako šta znači reći ću da stojim iza svake njegove riječi. Smatram da ovaj članak “zove” na izjašnjavanje.
Svima pozdrav.
Uvijek sam puno više simpatisao one koji igraju u napadu i zabijaju golove od onih u odbrani koji nabijaju,samo da je lopta što dalje od šesnesterca,kao nekad ipak dragi nam rahmetli Ibro Biogradlić. Tako je bilo sve dok se potpuno neočekivano ne pojaviše i prvi ofanzivni bekovi među kojima i naš nenadmašni Mirsad Fazlagić. Da su takvi bekovi uvijek rado viđeni,najbolje svjedoči posljednje istrčavanje našeg asa Maše Užičanina. Probudio si me iz “letargije” u koju sam upao prateći seriju,tek četvrti nastavak. Kad bekovi,pa makar i ofanzivni, počinju buditi iz letargije,treba se ozbiljno zamisliti! Naš sukob nikad nije bio ni blizu da “zasmrdi”,za razliku od nekih.
Ipak ti jaranski savjetujem da ne bacaš kostobrane!Nikad se ne zna kad mogu zatrebati, pogotovo ako se i Mufa vrati u teren,što mu od srca želim. Iz sve snage ti čestitam na ovom nabijanju lopte daleko van šesnesterca.
Tvoj mrski neprijatelj Ćole.
Non plus ultra.
Komentari izlisni.
Zeko
Maso,
Pet vise (5 ).
Bivsi na neordedjeno vrijeme, srcem uvijek Energoinvestovac. Pozdrav svima,
Halid G.
Sterling, VA
Mašo svaka ti čast, ma Energoinvestovci, kao i pravi sportisti, su uvijek bili nešto posebno, imajući najveće srce i tople riječi i uvijek za raju.
Čuvajte ovaj blog, ovaj rajski kutak, kao kristalnu kuglu oko koje smo svi razbacani, a u koju gledamo širom otvorenih očiju,imajući mogućnost vidjeti sami sebe u staklu.
Ko je ostao i ko je otišao, pa zar to nismo više prevazišli. Svako je imao svoj limit izdržljivosti. Nego dajte da nešto pozitivno pokušamo i mi iz daleka učiniti za naše male gradjane koji pohadjaju vrtiće i obdaništa, a koji su pod “presijom” za potvrdu različitosti.Te malene treba učiti da slobodno lete i prelijeću sva neba ove zemaljske kugle, da se vole kao što smo se i mi voljeli i živote svoje spajali.
Religija je postala otrov za javnost, ispolitizirana i tumačena na pogrešan način. Uvijek sam cijenila prave i odmjerene vjernike. A bubajući se u prsa…, pa to nije sex kojim su se mladići hvalili po ulici i po školskim hodnicima.
Život je jedan koji se polako ovoj generaciji bliži kraju, zato ispružite ruke jedni drugima i volite se bezgranično, jer zagrobni ne postoji.(još se niko nije javio)
with lots of love Lajla
Dragi Maso, od mene ti najveca akademska ocjena (na sarajevskom Univerzitetu), 10, ali 10 minus, za sve ovo sto si u prilogu napisao.
Onaj minus ti je sto si se pravdao i pisao sta si, gdje si, sta si radio i sta sada radis. Pa kome se ti to pravdas, ono sto ti pises, jer kazes da si se osjecao prozvanim na ovim stranicama, govori se samo istraznim organima i to tek po predocavanju dokaza o sumnji u nezakonite radnje i u prisustvu advokata. Izleda da si zaboravio gdje zivis, u zemlji visoke demokracije i nekorumpiranog sudsva, gdje za javno iznosenje sumnji od strane nekoga da se bavis nezakonitim radnjama, taj isti koji bi to ucinio, zavrsio bi sa velikim novcanim kaznama, a da lazno svjedoci i u zatvoru. Pa ti si inzinjer elektrotehnike, akademski obrazovan, vrijedan, poslovan, komunikativan, cijelog zivota dopunjavas svoje znanje, pratis kretanja i u struci i u poslovnom svjetu, nisi gubio vrijeme naprdjivanjima po kabinetima rukovodilaca ili zatvorenog tipa klubovima.
U ovim zemljama gdje sada zivimo, imati dosta novca (pojam “bogat” je veoma relativan) nije nemoralno, dapace, to se podstice raznim olaksicama, da ga svako sto vise ima. A sav novac koji covjek stekne, ako se suprotno ne dokaze, je legalan, posteno zaradjen i na njega se placa porez.
Stoga Maso, uzivaj u svom visokom standardu, bez bojazni da ce ti dobra neki drugovi ikada vise oteti, i sigurno da ce nastaviti da zive tako vrijedno i posteno i tvoji nasljednici.
Josip Kabiljo Cico, Montréal, Québec
Kada sam na Blogu vidio članak pod naslovom “DA LI DA SE DRUŽIMO ILI DA SE RUŽIMO, pomislih, konačno se još neko izjasnio osim Nene o sve prisutnijim prepucavanjima pa i vrijedjanjima na Blogu, jer zato je bilo dosta razloga još prije osam i više mjeseci. Rekoh, bolje ikad nego nikad. Medjutim, nije potrebno biti mnogo pametan i shvatiti osnovnu namjeru autora. Sve je to bilo predjelo za ono što je kraju servirano.
Počinje rečenicom:“I na kraju..” (naš narod kaže: KONAC DJELO KRASI) da bi se sve usmjerilo na komentar Iće i mene čiji je jedini cilj bio da kažemo istinu, i samo istinu o torturi koju je prošao divan, pošten čovjek, odličan sportista. No, i poslije toga su ga pojedinci ponovo vrijedjali. Nažalost, to do dana današnjeg, niko nije komentarisao, a da ne gvorimo osudio. A to je bilo neophodno opet u cilju istine. Odmah na početku da istaknem da i danas čvrsto stojim iza svake riječi koju smo tada napisali.
U uvodu nepotrebnog obrazlaganja svog življenja u USA, autor teksta naglašava: ”Nadam se da “dvojac” nije mislio na mene”. Pitam se šta ga je onda ponukalo da se javi, ili kako je imao običaj Moša Pijade da kaže: ŠTA BLEĆI, KADA GA NE STRIŽEM. Mi nismo nikoga pomenuli, čak ni Energonvest, a ako je neko vidio nešto što, možda, na neki način njega dotiče ili nedao Bog prepoznao sebe u jednoj rečenici izvadjenoj iz cjelokupnog konteksta, koji je imao sasvim drugi povod , to nije naš problem već njihov. Ako ima ko šta da objasni onda su to prije svega autor napisa DA LI DA SE DRUŽIMO ILI DA SE RUŽIMO i njegova koleginica koju je uzeo u zaštitu. Nije nam poznato zašto? Pogotovo što sam tvrdi da nije ničiji advokat.
Autor dobrim djelom u svom prilogu potvrdjuje našu konstataciju da Neno nije imao sreće da bude u inostranstvu u BiH predstavništvima, neki uz pomož mama i tata, i da osnuje vlastito preduzeće. Svojim ,naglašavamo, bespotrebnim, da li potpunim ili nepotpunim obrazlaganjem, što me nije briga, i rečenicom da je imao sreće da početak rata dočeka u inostranstvu, je, ponavaljam, uglavnom potvrdio ono što smo mi rekli .A o mamama i tatama mislim da je prije svega uvrijedio svoju koleginicu. Nije mi poznato o kome je riječ niti me to interesuje. Jedino što znam je to što je autor napisao da je kćerka budže. Mislim da je to, najblaže rečeno, uvrijedljivo pa bilo za koga da se kaže, pod navodnicima ili bez navodnika, i to još javno. Svima je poznato kakvo je bilo mišljenje medju Sarajlijama o djeci BUDŽA i sličnih naziva. Čak je Loša o tome napravio pjesmu.
No, ovo je prilika da kažemo nešto o onome što već duže vremena čitaoci Bloga izmedju sebe polemišu, ne na Blogu, pitajući se da li su pojedinci koji se javljaju izgubili orijentir ili su polupali lončiće. Pitaju se kako mogu neki koji su, IMALI SREĆE da početak rata dočekaju u inostranstvu i tu ostanu, sada, svjesno ili nesvjesno, jarcaju, prkose, žiteljima Sarajeva, našoj raji u Sarajevu, pozivajući, posredstvom Bloga (javnog glasila) svoje kolege, uglavnom Energoinvestovce iz inozemstva da dodju jedno ljeto u Sarajevo i da se tu takmiče u golfu. Da se hvale kako su dva puta “objene” pogodili rupu na golfu tamo negdje u Americi. Pa čak da, takodje posredstvom Bloga, pozivaju svoje kolege da se sastanu na Kubi, da posjete Meksiko, da odu na Karibska otočja i da sve ne nabrajam. Ili, pak, posredstvom Bloga se hvale kako su od završetka rata 51 put iz Amerike dolazili u Sarajevo. Pa zar misle da su ljudi u Sarajevu zaboravili računati, Da ne kažem koja je to gomila para. Možda griješim što sve ovo govorim, ali moja je generacija u Sarajevu, nažalost mnogi više nisu medju živima, vaspitana pod geslom one narodne: NITI SE U ZLU PONIZI, NITI U DOBRU POHASI. Ja se ne mogu promjeniti
Nije moje da govorim kako će neko da troši svoj novac niti me interesuje kako i koliko ko zaradjuje. Ali, da se poslužim žargonom sarajevske raje, DUVATI SE i to javno objavljivati, reklamirati samog sebe to je, najblaže rečeno nepristojno. Ovo tim prije ako znamo, a znamo, posebno poslije teksta Tanovića i Kojovića USTAJTE, SVICI I LAZNI VALTERI, kako ljudi, naša raja i ostali jedva sastavljaju kraj sa krajem. To nije pogodak U SRIDU, to je otrovna strijela u srce, dušu naše raje, Sarajlija, pa i Energoinvestovaca koji nisu IMALI SREĆE da prežive rat u inozemstvu. I ne samo onih u Sarajevu, nego i naših bivših sugradjana sada rasutih širom svijeta, gdje mnogi visoko obrazovani, dokazani strucnjaci rade veoma teške poslove, voze autobuse, ogromne kamione, raznose picu i novine, čiste tudje prostorije, taksiraju da bi preživjeli, osigurali egistenciju svojoj djeci. Moramo da naglasimo veoma uspjesnoj i vrijednoj djeci, koja znaju da cijene trud svojih roditelja. Odlični su učenici, studenti i svaki slobodan trenutak koriste da zarade koju paru radeći fizičke poslove u raznim prodavnicama-samoposlugama da popune kućni budžet
Ovo je mnogo gore od uvreda o čemu autor priloga DA LI DA SE DRUŽIMO ILI DA SE RUŽIMO govori na početku svoga teksta.To niko od onih koji se najčešće javljaju nije našao za shodno da komentariše. Ovako je ponašanje, po mom shvatanju, u suprotnosti sa svakim poimanjem morala. Nakon svega, ostalo je samo da se upitamo koliko lično samozadovoljstvo i sujeta, pa recimo i bahatost, mogu da potiskuju ljudskost zapostavljajući sve vrijednosti koje treba da krase čovjeka, prije svega skromnost, da ne pominjem druge.
Ovim je za mene ova knjiga zatvorena.
Ako treba nešto da potpisujem, onda je to ovo pismo. Jovo Otrove, imaš moj puni potpis. Ako treba?
Pozdrav tebi, Ići i veliko vam hvala.
Uuuuuh… dobro je da Jovo zatvori knjigu, bog zna gdje bih jadan, sav ovakav nemoralan, završio.
Pošto nisam ni profesionalni novinar, a ni Otrov, a mislim da se NE TREBA S ROGATIM BOSTI, pogotovo kad Ćehaja iz pozadine mješa dodatne tvari da se sve puši, i to u bojama, pa je i meni bolje da knjiga stoji zatvorena. Nego, ja bih samo da ubacim onaj hepek, što označava dokle je ono čitalac stigao.
Prvo, ja se Jovi i Ići nisam imao namjeru zamjerati, još manje ih vrijeđati, pa zaista ne vidim zašto to Jovo, vjerovatno i u ime Iće (sa obaveznim su-potpisnikom Ćehajom), meni čini. Međutim, i bez objašnjenja i izvinjenja – već zaboravljeno, s moje strane!
Drugo, ni sada ne razumijem kakve je veze imalo opisivanje Nenine golgote u Sarajevu sa onim vašim neimenovanim hrsuzima u inostranstvu. Ako sam dobro razumio, Nenin problem je bio u Caci i domaćim igračima. Posebno imajući u vidu da su se autori priloga nekako čisto užasavali žute štampe, trača i ostalih nepodobština. Pa žuta štampa barem navede imena! A i Cico im napisa nešto o kormilu, al’ njega nešto ne diraju, ako mu to ne uslijedi kasnije.
Moja česta putovanja u Sarajevo nikada nisu isticana da se (da ispravim malo profesionalca) PUŠEM, (što bi prije po meni bio sarajevski žargon nego DUVAM, ali sam ga i ovako dobro razumio), nego da pokažem moju želju i potrebu da se iznova vratim i budem tamo, nasuprot onih koji eto, prema njihovom vlastitim pisanijama, nemaju niti želje, niti potrebe, niti raje, nije im važno gdje će biti ukopani, itd. …… Za neupućene u spravljanje i sadržaj otrova - pogledati kontekst, molim!
A recept kako to uraditi, kad već imaš sreću da budeš vani je, da citiram onu narodnu - jer naš Jovo to očito voli, KO RADI NE BOJI SE GLADI, odnosno da radiš, i to, po mogučnosti i ti i tvoj(a) suprug(a)! I naravno, slijedeći uslov je da imaš želju da uvijek i iznova ideš baš u to mjesto pa tako dobiješ priliku da ti neko, kao moj Hamica iz Fisa-a na Ferhadiji kaže „Vozdraaa Šomaa“. Ma zna Otrov sve ove stvari dobro, nego se PRAVI (i opet sarajevski žargon)! Jeste da sam ga zadnji put sreo, i kavicu s njim popio – u Zagrebu, na Ilici, nekih davnih devedesetih.
A što se tiće brige za „ljudima, našom rajom i ostalim“ u Sarajevu, koje ja eto vrijeđam, ma jeste sitacija grozna, kako smo već o tome puno puta pisali, politika je očajna, nema posla i prilično je beznađe, ali ima, hvala bogu, i ljudi koji rade i zarade, pa i medju rajom. Evo, skoro sam čuo da je neko od naše raje napravio, znači čovjek je zaradio, divnu kuću da se o njoj po gradu priča. Nekolicina (nažalost samo nekolicina!) mojih kolega kažu da zarade bolje nego prije rata, nekoliko njih su postali i privatni biznismeni i nekima ide dobro, a neki su, nažalost, propali. Propada kažu i u Americi dnevno milion malih biznisa, gdje neće u onom našem belaju od države. Ali se ovdje i milion novih stvara, a tamo ne!
E, i napravljen je golf teren na Betanji! Nisam tamo bio i nažalost ne igram golf, a osim toga kad sam u Sarajevu ujedno moram i trčati za poslom, a u slobodnom vremenu više volim popiti kafu na Ferhadiji, ali bih se gotovo mogao zakleti da tamo, na tom golfu, ne bih našao ni jednog Sandžakliju!
Zaklopi korice …. Mašo !
Ja za razliku od Ćehaje ne bih ništa potpisao ali bih rado dopisao ako Dovla dopusti!
Ružan i neugodan nesporazum je nastao isključivo zbog naslijeđene,nekad vrlo učinkovite a nikad zaboravljene (nažalost) terminologije kao np.: “neki”,”njima”,”mnogi”,”oni”,”čijim parama”itd. Svi smo sa velikim zanimanjem očekivali da Vlado napokon podigne rampu pa da čujemo i ta famozna konkretna imena ili bar imena spornih predstavništava. Spominjati imena je veoma delikatna stvar ali šta kad sebe dovedeš u takvu situaciju, onda nama izbora,ili pak ima?!
Kako eskivirati konkretna imena,a kada se zna da ovi blogovci nisu ni malo blesavi,bio je pravi izazov za naš iskusni dvojac. Poznavajući ga potajno sam se nadao nekoj bravuroznoj vadioni,ali…!
Nakon pola pročitanog teksta razotkrih strategiju ali bi kasno,već je koncentracija dobrano popustila i ja ne znadoh više o čemu se radi,ko koga i čiji je u čijoj.Vadiona je bila vrlo efikasna ali ne i bravurozna! Imena ipak ne saznaste,ako vam je do njih više uopšte i stalo.
P.S. Kao što sarajlije znaju računati ,bogami i blogovci znaju razmišljati.
I ti Ćole moraš svakom loncu biti poklopac a vala kako i ne biti!
A da li ste ikad pomislili, kako bi bilo dobro da smo svi iz Sarajeva otisli, pa rata uopste ne bi ni bilo. Tako sam sklon da zakljucim da su najveci doprinos dali oni koji su otisli prije rata!!!
Kako to mislis Kostolomac, da smo svi otisli?
I gdje?
I sta bi bilo sa Sarajevom?
Da li bi nas ono, tako napusteno cekalo da se vratimo?
Ne razumijem.
Pa da smo svi otisli, ko bi pucao, ko bi ubio, otjerao,prognao, ko bi mrzio…i ko bi imao razlog da pise u blogu stvari koje i dalje samo raspiruju nesto sto ima svoj ruzni naziv, nesto sto nikad nismo imali u sebi, nesto sto nam je imputirano i cemu se sad niti ne nazire kraj.
Kostolomac,bilo bi interesantno da odgovoris na predhodna pitanja Slavice.
Da smo svi otisli, gdje? Kod bake na selo mozda…Cekalo bi nas Sarajevo rasirenih ruku, srecno sto je nepovrijedjeno. Sad mu ovako ranjenom nije ni do cega, zar stvarno to ne vidite?