dovla.net

Pavle Paja Pavlović je dobio od nekoga ovu studiju o raji, čaršiji, papcima…ne zna ko je autor i da li je već negdje objavljeno.Ova tema je već bila apsolvirana na blogu, ali na nešto drugačiji način, pa bi ova podjela mogla nekoga i zainteresovati.  Nadajmo se da ćemo uskoro  saznati od nekog našeg čitaoca ko je autor, ako je to uopšte važno:

Ako zaista želiš saznati kakav je ko - pitaj čaršiju! Čaršija sve zna i nikada ne laže! Mudro i ispravno. I zaista - nekada se sve znalo. Tada je bilo i lakše i ljepše živjeti. Rajska podjela na ljude na jednoj, i đubrad na drugoj strani, bila je najpoštenija i najispravnija iz prostog razloga jer je isključivala bilo kakve kulturne, nacionalne, religiozne, polne, rasne, intelektualne i slične razlike. Ako si OK, onda si raja, ako nisi onda si đubre!

Tu moralnu podobnost i pripadnost određivala je raja, čaršija i ljudi u njoj. Bilo kakva prevara ili zabluda mogla je biti samo privremena i veoma brzo provaljena, a zaslužena titula nosila se cijeli život. Tako da su vremenom i u našem gradu egzistirale raznorazne grupe koje su, na žalost, imale velikog uticaja u doskorašnjim dešavanjima na našim prostorima, svaka na svoj način. Međutim, njihova uloga u svemu tome, kao i slika njihove današnje sudbine bila bi nepotpuna kada se svaka grupa ne bi posebno okarakterisala. Šupak -Sa sigurnošću se može ustvrditi da je najniži stadij našeg sugradjanina bio i ostao šupak. Šupci su dolazili iz svih sredina i bilo ih je jako mnogo u svim društvenim i socijalnim strukturama. Karakteristično za njih je i to da su se mogli pronaći u svim religijama i svim nacionalnostima. Njihov stil življenja se sastojao uglavnom u podmetanju nogu svim drugim ljudima u njihovoj blizini (prije svega kvalitetnijim i vrednijim od njih samih), od krađa, prevara, intriga, laži, kao i svih ostalih niskih i animalnih poriva. čupcina je viši stadij šupka, a nižem stadiju se laskalo da je pakšu. To je veoma lukava, prepredena i pokvarena grupacija koja se vješto ubacivala, prilagođavala i uvlačila u tuđe guzice (kriterij je bio da su veće od njih samih) i to uglavnom iz koristi i ličnih interesa. Nije ih bilo teško prepoznati jer im je svima bilo zajedničko da u svakom momentu uzdižu materijalno iznad duhovnog, da puno vole i hvale samo ono što je njihovo, njihovo i samo njihovo, da vole vlast i da se nerijetko bave politikom, jer su i sami bili kurve u duši i nerijetko po profesiji.

Papak je nešto blaži oblik pakšua koji je najčešće dolazio iz prigradskih naselja, sela i iz nižih društvenih i socijalnih struktura. Njihov najveći zajeb je to što se nikada nisu mogli prilagoditi zakonima čaršije, mada su cijeli život težili tome. Papak voli selo, miris sijena i balege, Lepu Brenu i Cecu. Zatvore oči u transu kada čuju “Bum, Cile, bum…”, nerijetko izazivaju i isprovociraju frku kada pocugaju, razbijaju čaše po kafićima a “poslastica” im je dokazivanje muškosti, dok razbijaju prazne pivske flaše sami sebi od glavu?! Kad priča, papak pretjerano galami i mlatara rukama, obožava cvjetne ili geometrijske dezene na kožuljama, a u unutrašnjem džepu sakoića obavezno se nađe čakijica u slučaju “Ne daj Bože, nek se nadje…”Papčina je visi stadij papka, a niži stadij je obogaćen epitetom Ljaksafon. Za razliku od šupaka, ova romantična grupacija je primitivnija i bezazlenija mada to pravilo ne vrijedi uvijek. Naime, na osnovu detaljnih čaršijsko-studijskih ispitivanja, pokazalo se da, kada papak postane šupak, što se nerijetko dešavalo, da ta mutacija zna biti itekako opasna. Omiljena profesija im je vojna naobrazba, policajac, portir, vatrogasac i sva ostala “uniformisana” zanimanja i još, ako ikako može, ponešto od oružja. Nažalost, ova grupacija je bila jedna od najmasovnijih na našim bivšim prostorima što je uslovilo čak i nastanku i izgradnji jednog “novokomponovanog” dijela grada koji se zvao “Kineska četvrt”, gdje su preko noći doveli svoje. Mada se tu nije mogao vidjeti nijedan kineski restoran ili zalutali kosooki šapdjija, ipak su rijetki i “normalni” stanovnici ovog naselja bili prinudjeni slušati jezik koji je u dobroj mjeri podsjećao na kineski: umjesto da kažu ovdje, tamo ili nedavno, u Kineskoj četvrti se govorilo: tuj,  nuj,  otojč….ojhaaaaaaaaa!!! Vrijedno je zabilježiti i to da se upravo na ovim prostorima, prvi put u našem gradu moglo vidjeti i čuti kako u mnogobrojnim, novootvorenim kafićima, umjesto Indexa ili Bijelog dugmeta,rastura Bum Cileeeeee Bummmmm & co.

Levati su face bez identiteta i u vječitoj potrazi za njim. Vrlo su podložni svim vrstama uticaja, u ovisnosti od situacija, prilika i neprilika u koje zapadnu i koje su im se nametale. Levate smo mogli vidjeti i sresti na velikim svjetskim koncertima u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, pa čak i u Beču (uglavnom samo zato da bi po povratku u naš grad mogli pričati o tome), ali i na koncertima narodnjaka i, normalno Bum Cile bum.., kako negdje u prikrajku oduševljeno i zadovoljno tapkaju u ritmu “božanskih tonova”. Pripadnici iz redova ove populacije bili su maheri za ismijavanje papaka, dok su se šupaka uglavnom mudro klonuli, jer su dobro slutili njihov smrad i potencijalnu moć. Voljeli su se lijepo, pristojno i moderno oblačiti i patili su od “marke”, bez obzira da li se radi o garderobi, automobilu ili tehničkim uredajima. Prirodno stanište ove, levatske, grupacije uglavnom je bilo “bliže” predgradje tako da su se, prilikom izlaska u čaršiju, često mogli vidjeti po WC-ima mnogobrojnih kafića, kako (već upotrebljenom maramicom) ili toalet papirom glancaju cipele, skidajuci sa njih prašinu ili čak blato. Grebatori i đubrad su viši stadiji levata, a niži stadij mozemo okarakterisati kao Muzevire. Mnogi pripadnici navedene grupacije uspješno su se transformisali u vrsne džeparose i hapce. Zajednička osobina im je da su krajnje neodgovorni i nepouzdani, poročni, lijeni, beskarakterni i prevrtljivi iako se i među njima, mada rijetko, moglo pronaći “svijetlih primjera”, koji su zaista pokušavali i bolje i više, ali su na kraju ipak ostajali samo levatići. Njihov najveći peh se sastojao u tome što nikada nisu bili svjesni da su stvarno levati.

Nasuprot svima njima, bila je Raja! Kako samo lijepo zvuči ta riječ! Mada iskonsko značenje te riječi ima sasvim drugo značenje, kod nas, kada kažeš za nekoga da je raja onda, to jednostavno znači, da je tip OK. Znači da se možeš pouzdati u njega, da te od njega nikada neće zaboliti glava, da te neće žednog prevesti preko vode, da mu možeš vjerovati i da on od tebe očekuje da mu vjeruješ. Znači da te nikada (bez razloga) neće izlevatiti, da nije šupak i da iskreno sažaljeva papke. Ne voli grebatore i muzevire i užasava se gluposti i sile. Raja je sinonim za dobrog čovjeka, prijatelja ili komšiju, za iskrenog, poštenog i “pravog igrača”. Viši stadij za Raju je Jaran a niži (što je i sasvim prirodno i za očekivati) ne postoji. Ova grupacija je plemenita, humana i solidarna, a jedina mana im je (pa i nije baš neka mana) što nerijetko vole cugati. Ponekad čak i previše, tako da se može, greškom, dobiti nerealna slika o njima. Dešavalo da u cugi izgube osjećaj za vrijeme i prostor, tako da su poneke karakterne crte znale dobiti obrnuti smisao. Međutim, masa njihovih drugih kvaliteta u dobroj mjeri amortizuje ovu manu, tako da, mada su porodični problemi učestala pojava kod ove grupacije, oni su ipak i zauvijek voljeni jer znaju, hoće i ne ustručavaju se da vole druge i da im poklanjaju svoju ljubav. Žene i cuga su im slabost ali to je samo rezultat prekomjerne i učestale akumulacije pozitivnih i divnih vibracija, kao i potrebe za oslobodenjem tih osjećaja. U svakom društvu su rado viđeni iz prostog razloga jer su pozitivni, progresivni, spontani, nonšalantni i jer umiju animirati sredinu i iz ničega napraviti feštu. Uvijek su okruženi prijateljima i oni im neopisivo mnogo znače u životu. Eto, tako je nekada bilo! Znalo se ko je raja, ko je levat, ko papak i ko je šupak. Sve se znalo! Selekciju je, normalno, pravila raja, koja je jedina i imala pravo na to - prije svega iz potrebe za samoodržanjem ali i iz prijeke potrebe za očuvanjem pravih vrijednosti. I svima bilo dobro. Ali šta se desilo? Dođoše neka čudna, morbidna i teška vremena. Probudiše se aveti mraka, pritajeni brižljivo njegovani u bolesnim šupačkim umovima. Pohasiše se, šatro religiozno i nacionalno, na sve tri strane šupci i naložiše neke (opet religiozne i nacionalistički naoštrene) papke i poluljude, jedne na druge?! A papci ko papci, jedva dočekali! Da sve to nisam vidio, ne bih vjerovao. Sve što je nekada bilo nenormalno -preko noći postade normalno?! Proglasiše sami sebi ulogu neke, samo njima objašnjive, ugrožene žrtve i postadoše dželati?! Kao, bore se jedni protiv drugih, a opet svi isto rade?! Sve po potrebi i mogućnosti. Šupci zavrištaše mašući zastavama, papci zavitlaše kamama, a levati se izgubiše u tome svemu, prepuštajući se zakonu jačeg, ali i ne bježeći od njega. I jedni, i drugi i treći utopiše se u tom “sveopštem narodnom veselju, vrlo lako pronađoše sebe i svoje mjesto u tome svemu, zavladaše i napraviše neke druge, kažu “svoje” podjele?! A meni lično, osim nacionalnih, teško vidjeti neke druge? I bilo bi nepošteno, a ne spomenuti svačiju ulogu u tom paklu. Neko će se zapitati, a šta je sa Rajom? Na žalost, Raja je šutila?! Raja je samo, kao mudro, gledala i šutila. I popušila! Prođe rat - šupci se obogatiše, papci se ispucaše i oćejfiše, a levati se prilagodiše. Da nije smiješno, bilo bi za plakati.