Cico Kabiljo: Intervju sa Milijem Pavlovićem

Keep on Rockin’ in the Free World…

Evo jedne ličnosti koju bih istinski želio da upoznam, a nadam se i svi čitaoci ovih stranica, da nam malo kaže ko je, s kakvim prtljagom putuje, ima li želja, strahova, ljubavi. Ta ličnost se pojavila u blogu kao svojevrsna transfuzija i to čiste, punokrvne spisateljske vrste, koju su čitaoci, po svim pokazateljima, prihvatili i zavoljeli. Nije teško pogoditi da se radi o Miliju Pavloviću, sarajevskom djaku, kanadskom « postdiplomcu », a po svojim pogledima na svijet, po meni, pravom čovjeku. Nadam se da će biti takav kako i ime nosi i da će nam odgovoriti na ovih nekoliko pitanja:

• Na ovim stranicama dosta si nam šturo prikazao svoje poststudentsko vrijeme (vjerovatno je bilo u Sarajevu). Reci nam malo o redakcijama, uredništvima, firmama i ostalim koji su ti davali platu ili isplaćivali honorare.

Prijatelju Cico, nisam , svega mi, vuk samotnjak, volim itekako da pripadam, da mi se čak i oni, koji me organski ne podnose, a to ziher čine zbog svoje zločeste naravi, obraćaju sa onim lukavo izmišljenim imenom « Mili »…

Volio bih prvo ovdje nesto aktuelizirati, što slikovito govori o mojoj vizuri politike, prije nego se vratim toliko decenija unazad. Recimo ovako : Moj tip-savjet za bolesno ambicioznu Hillary u shizoidnoj predsjedničkoj USA kampanji : razvedi se od svoga (ne)vjernoga cuke Billa, pa potplati Obamu da se razvede. Expresno se udaj u Las Vegasu za svog neugodnog oponenta. Udruži te korumpirane demokratske glasove sa svojim new deal suprugom i pobijedi republikanskog kandidata, postani predsjednik sa ganc novim crnim mužem, naravno, budućim slugom. Budi lider jedine supermoćne sile na svijetu, koja ima dužnost da tu silu dokazuje na svakom pedlju zemaljske kugle ( doktrina jedan kroz jedan usadjena u svakog Amera), pa nećeš doživjeti sudbinu jadne, isto tako bolesno ambiciozne gospodje Butto.

Eto, takav sam, kakav sam, gospodine Cico, sa takvim uvrnutim, iskreno nelicemjernim gledanjem na svijet oko sebe. Bio jednom kao novinar, pa zato više nisam novinar.

Sada pripemam novo, neorginalno štivo pod naslovom « Ne okrećem se, sine! ».  Knjiga « Majmun vidi, majmun radi « još je u pripremi, a kada ću je u pekaru, još ne znam. Možeš pitati moga pajdu Jana Berana, večeras ga nisam dobio na žici u La Jolli. On je zadužen za opremu i sve ostale grafičke kerefeke.

Pitaš za redakcije i ostale pokušaje da se normalno bavim profesijom za koju sam se opredijelio?

Početkom sedamdesetih stidljivo sam počeo u tadašnjim « Našim Danima », uporedo objavljujući radove u studentskom listu Fakulteta Političkih Nauka u Sarajevu. Ne mogu se tačno sjetiti koje sedamdesete, dobio sam novinarsku nagradu « Oslobodjenja » namjenjenu studentima žurnalistike. Uz nekakvu diplomicu, dobio sam i stotinjak DM. Odmah sam to propio sa mladjanim kolegama Majom Dizdarom i Željkom Milićevićem, i isto veče tu lijepu diplomicu bezobrazno zagubio. Zajedno sa bijelom vojničkom knjižicom u kojoj je pisalo da sam nesposoban za JNA. Sve o jednom trošku, tako dvije lijepe i važne stvari nestadoše kao dokumenti moje osebujne talentiranosti.

Nakon « Dana » idu « Večernjak » , « Oslobodjenje » i glodursko mjesto u « Zajednici za zapošljavanje ». Moj posljednji novinarski ispad bio je jedno dvije godine prije ovoga moga večerašnjeg nabadanja tipki po tastaturi, za njujorški « SabaH ». Svi su me mizerno plaćali, ali za ovaj posljednji sam ja plaćao iz svoga džepa. Komunisti su dakle, ipak davali kakvu-takvu crkavicu, ali demokrate…

• Na ovim stranicama pročitali smo podosta o tvojim djačko-studentskim danima i nešto, ne baš jako opširno, o onom olovnom vremenu “bitke za Sarajevo” devedesetih. Ima li sada neko kome bi se volio malo unijeti u lice, malo ga možda uhvatiti za okovratnik i reći mu sve šta mislis o njemu i onome šta ti je uradio. (naravno ne moraš ga imenovati).

Onoga koga bi trebalo uhvatiti za okovratnik? Cico, pa ti stvarno imas dječačku imaginaciju! Kako, dobri moj intervjuisto, kada (im) mu je uvijek okovratnik bio masan i izdašno obasut perutima, a dotični imao glavušu uraslu u bulju onoga prije sebe? A, ovo o mojim ratnim sarajevskim iskustvima, sa dobrom voljom gospodina Vlade, objavio bih uskoro pod onim naslovom, gore pomenutim : » Ne okrećem se, sine! », da se sada ne zamorimo od gluhoga razgovora .

• Ne bi bilo loše pročitati (pošto je nedavno otvoreno to pitanje na ovim stranicama) kako si ti došao u ovu zemlju « udruženog rada » (Kanada)

Avionom. Mrsko mi bilo objeručke plivati ka ovoj svijetloj budućnosti! Dvije fucnute torbe, tu supruga Branka , tu ja. Poslije je moju suprugu Branku ujela kuja-njemačka vučica iz Beograda, kojoj su gazde platile punu avionsku kartu da emigrira istim avionom u « free world », otkinula joj dobar komad mesa sa ruke, isparala joj jednu jedinu bundu i umalo je nije dokusurila, da se nisam na vrijeme umiješao i završio tu idilu « zemljačkih toplih kontakata » na novom tlu.

• U Kanadi (Toronto), našao raznoliko društvo, tu galeriju likova prekrasno si na ovim stranicama oslikao. Šta je sada s njima, jeste li još uvijek skupa.

Nismo baš skupa. A, šta to skupa znači? Gajiti zavičajne lijepe manire u uvjetima vikinško-nordijskog mentaliteta? Računa koji ti upadaju i tamo gdje nemaš rupu? Teško nama boemsko orijentiranima! Naravno, vidimo se, tu su glumci : Faruk Sofić i njegova divna obitelj, Jasmin Geljo i Željko Kecojević izmedju njihovih novih audicija, moderato gospodin Goro Krneta i njegovi, dogovorni Pero Lasica i kulturno-umjetnički nastrojena Sanja Jukić-Lasica, galantni šarmer Dušan Studen, onda kada se prizemlji iz svoje avijatičarsko-ptičije perspektive, Žara Petrovic, kada izadje kao knez Domagoj medju svoje paževe, tu su braća Dragan i Tiho Stevandić, uvijek spremni da se skupe, a onda se obavezno i prošire, zatim Jasenko Smajović, koncertni promoter koji nam uskoro ponovo dovodi « Crvenu Jabuku » ( ode sutra da ih nagovori u Zagreb), pa tu je i Tefik Zujović RTB kamerman, koji je, nažalost, batalio kameru, a previše se uhvatio botilje, pa nas sve snima kroz dno flaše, Bob Kokotović, što na vrijeme nije promijenio prezime u Tkokotovic, te na taj način zadržao svoje obilne posjede na Braču, mnogi drugi znani i neznani junaci mojih priča « iz kanadskog dnevnika ». Saša Bukvić nas je napustio da bi Sarajlije opet uživali u njegovim kolačima, to ste vjerovatno vec pročitali iz štampe.

• Šta sada radiš u ovoj zemlji, je si li malo i « zajmio » (izraz naseg Nobelovca, kojeg sada ne bih htio imenovati), pa se « lakše » diše. Nosiš li počesto kravatu?

Kravata što život znači. Na vratu narodnog advokata. Kada udjem u kanadski kraljevski sud, moram se duboko nakloniti. Ako udjem bez kravate, sa pride propisnim odijelom, mogu se odmah vrnuti kući neobavljena posla… Gdje se sa vrata razgaćim momački, da si olakšam život u free worldu. Znaš onu od Neil Younga « Keep On Rockin’ in the Free World » ? Uzmem B.C Rich tamburu, uključim « Marshalla » i spucam nekoliko rifova, sve u gaćama i bez kravate. Tu se osjetim olakšanim. Znaš onu : « Da sam normalan, sad bih poludio! » ( citiram glumca Željka Ninčića, koji je ovdje bio par godina u mome okruženju, pa sretan zaždio natrag svojoj odanoj publici).

Sada radim svašta . Još nisam dobio advokatsku licencu koja puno košta, pa uporno polažem ispite i plaćam, plaćam, pa opet plaćam. Pošto nemam sponzora, vozim picu, pa se sam sponzorišem. Dokle ćemo tako, ne znam. Kažu da je Toronto prijestonica kanadske sirotinje.

• Svakako da imaš prostora da nam napišeš nešto o svojoj porodici, priložiš koju sliku, sve, naravno, ostavljeno na tvoju volju.

Moja supruga Branka i sin Zoki su moje dvije najveće ljubavi i za njih živim. Branka je bila novinarka u « Zajednici » na Trgu Pere Kosorića, sada radi za Red Cross of Canada. Zoki ima nepunih 14 godina, malog papagaja Eddyja, super svira klavir, tepa naš i francuski, a na engleskom sanja, jer se sretan rodio ovdje, u Torontu. Večeras smo prvi puta odsvirali jednu divnu temu skupa pred Brankom. Pohadja jazz piano i prošao je drugi razred muzičke škole. Rodio ga tajko!

Cico, hvala na interesovanju za moju malenkost i pozdravljam sve naše divne dovlaovce i Vladine saučesnike u ovom divnom blog projektu.

• Mili, na kraju zahvalio bih ti se na odgovorima i uputio poziv da posjetiš kulturu Kanade, Québec, kako je nedavno napisao prof. Zečević, i veoma rado bio tvoj vodič ovdje.

Josip Kabiljo Cico, Montréal, Québec