Još malo prisjećanja na ZOI
Zvonko Milićević se sjeća današnjeg dana 1984.godine:
Bjelašnica
“Zima je bila sa puno snijega…” tog nezaboravnog februara 84-te.
Upravo kad je olimpijska smuk staza već bila postavljena i uredjena za prvi oficijelni trening, pao je snijeg u ogromnim količinama. Tada je Bjelašnica bila u skladu sa svojim imenom kao prelijepa nevjesta sva u bijelom.
Za čitaoce Dovla imam jednu kartu za tu veličanstvenu priredbu.
Požurite …start je predvidjen za 12.00 na današnji dan 9.2.1984…
Ni Vlatko Slokar nije odolio da ne da svoj doprinos sjećanjima na Olimpijadu gdje je bio aktivni učesnik
Poštovani Dr. Sveto ,
Sada ste me baš prijatno iznenadili unoseći energiju i vrijeme u temu koja za nas Sarajlije ne gubi na aktuelnosti. Prvobitni tekst o ZOI sam podcijenio kao moguću temu interesantnu blogovcima a, iskreno, nadao sam se tekstovima većih vukova od mene, mog poštovanog Profesora Ljubiše Zečevića pa i Jove Dimitrijevića (Otrova a ponekad i Protuotrova).
Ljubomoran sam na Vas radi sačuvanih silnih uspomena na vremena kada je cijeli svijet zbunjen gledao u pravcu Evrope ne znajući gdje je ta odvažna zemlja i taj grad. Meni i danas, nakon toliko godina, Sarajevo kao mjesto mog, a i porijekla cijele moje porodice, uspješno služi kao identifikaciona karta. Kanadjani nas pamte, ako ništa, ono radi činjenice da su od nas preuzeli olimpijsku zastavu i bili joj domaćin 1988. godine.
Nemoćan da zapotegnem i dopunim Vaš izvanredni fond ZOI uspomena, ponovo šaljem fotografiju snimljenu na svečanosti otvaranja ZOI, na stadionu Koševo.
Svojevremeno mi je poslao moj vrli prijatelj Dr. Miodrag Perović iz Sarajeva, koji je kao amaterski skijaški radnik obavljao niz sportskih dužnosti, medju kojim i predsjednika Planinarsko-smučarskog društva “Bukovik” , predsjednika Smučarskog saveza Bosne i Hercegovine, predsjednika Organizacije smučarskih sudija Jugoslavije i dr.
Za vrijeme održavanja Igara, uspješno je obavio posao startera na svim takmičenjima u skijaškom trčanju i biatlonu održanim na Velikom Polju na Igmanu.
Uvjeren sam da će Olimpijski muzej u Sarajevu, iskazati interes za Vašu kolekciju. Prošle godine sam u Kalgariju posjetio njihov Olimpijski muzej. Njegov sadržaj i lokacija su me zaista pozitivno iznenadili. Muzej je na obroncima u blizini grada , u Olimpijskom sportskom parku u kojem su bob i sankaška staza, olimpijske skakaonice i skijalište.
Dogadjaj zabilježen ovom fotografijom je mnogima ostao u sjećanju po Bojanovom simpatičnom nastojanju da se prisjeti zaboravljenih riječi zakletve koju je polagao u ime svih učesnika Igara.
Jovo Dimitrijević je bio na mnogim Olimpijadama, svjetskim i evropskim prvenstvima, evo priloga:
Vozdra Dovla, e baš sam se uzbudio kada otvorih Tvoj Blog. Divno sjećanje Svete, predivne slike. Takvi nam prilozi trebaju. Sveto pomenu Đ(Ulagu). Da, u Sarajevu nije imao sreće, ali je sa Jugoslavijom u Kalgariju osvojio srebro u timskom takmičenju. Ispred našeg tima bila je Finska. Za naš tim su tada nastupili Primož Ulaga, Matjaž Zupan, Matjaž Debelak, Miran Tepeš. U pojedinačnom takmičenju veliko iznenadjenje je bio naš Matjaž Debelak, koji je osvojio bronzu. Prvi je bio tada neprikosnoveni Finac Matti Nykänen , a drugi Norvežanin Erik Johnsen .
Evo, šaljem Ti dva snimka iz Kalgarija. Na jednom razgovaram sa našim bronzanim Matjaž Debelakom, na drugom sa Ulagom, a na trećoj slici je naša raja sa doktorima na Bjelašnici na predolimpijskom takmičenju.
Tu su i pomenuta dva ljekara, Cakeljic (stoji treći s lijeva) i Spasko (treći s desna). Ostale ćeš prepoznati. Naša raja. Ovo Ti šaljem ne da sebe promovišem nego što je Sveto pomenuo Ulagu, ali nema njegove slike.
Javio se još jedan učesnik Olimpijade u Sarajevu, Dr Sanjin Deković:
Dragi prijatelji blogovci! Jako mi je drago da nas podsjećanje na Olimpijske igre 1984 godine u Sarajevu, dirne u srce i izazove bujicu predivnih osjećanja vezanih za ovaj dogadjaj koji predstavlja možda i jedan od najsvjetlijih trenutaka u njegovoj istoriji. Vidjevši kako vam sjećanja naviru, nisam mogao,a da se i sam ne sjetim…
Bilo mi je 17 godina i bio sam, skupa sa trojicom kolega iz razreda Zoranom Radonjićem, Harisom Šopovicem, te Danilom Vukajlovićem, koji su trenutno svi van Sarajeva, odredjen da učestvujem medju 70 do 75 plesnih parova na sletu kojim će se Olimpijske igre ceremonijom zatvaranja zavrsiti u Zetri. Bila su to 4 mjeseca mukotrpnog vježbanja i divnog druženja, te na kraju sjajne izvedbe uz taktove LIJEPO JE BILO U SARAJEVU, DOVIDJENJA U KALGARIJU! Šaljem vam u starom dnevniku nadjenu i od zaborava otrgnutu propusnicu koju sam imao kao član ansambla, te sliku iz novina sa ceremonije zatavaranja. Ja sam ispod ove male roza tačkice…
Srdačno vaš, Sanjin Deković, Sarajevo BiH
Sada je 1309 po kanadskom. Prije par minuta razgovaram sa Sarajevom. Obiljezavanje 24 godine ZOI je trebalo poceti palenjem vatre na Kosevu. Umjesto da hiljade mladih srednjeskolaca svojim prisutvom uvelica ovaj cin, bilo je svega stotinjak ljudi. Danas je sahrana sedamnaestogodisnjeg Denisa, nozem izbodenog u tramvaju, u prisustvu gradjana koji nisu reagirali. Dan zalosti sarajevskih (da li samo njih?) srednjeskolaca za mladicem koji je tek zakoracio u zivot. Ubica je maloljetnik koji u istrazi cinicno tvrdi da mu ne mogu nista. Pa i ne mogu, jer Parlament upravo vodi raspravu o problemima maloljetne delikvencije (kakav uzasan termin pod kojim se podrazumjeva ubistvo); reforma policije ponovno pada, jer se ne zna cija treba da bude, umjesto sta treba da radi.
Svjestan sam da poredjenje proslave i lamenta moze nekome izgledati neprimjerno. Ipak, cinim to prisjecajuci se premisa kandidiranja: sportska, ekonomska, politicka i KULTUROLOSKA afimacija, Uspjeli smo u svemu, a naglasavam kulturni doprinos ZOI vidno reflektovan u SARAJEVSKOM OLIMPIJSKOM DUHU, duhu tolerancije, prijateljstva, susretljivosti kojim su bili obuhvaceni SVI. Gdje se ON, kao sastavni dio odgoja/vaspitanja/obrazovanja, sakrio? Koliko je od NJEGA ostalo? Kao da je zamro dolaskom “demo(n)kratije”. Iz NJEGA su se izlijegale nove generacije sportista, kulturnjaka, istinskih demokrata, a nije mogao proizvesti delikvente i ubice.
Ostaje nam lament za Denisom i saosjecanje sa negovim bliznjim, lament za generacijama koje su lisene uticaja vrijednosti olimpijkog pokreta, a obiljezavanje ZOI, u stvorenoj atmosferi tuge i zalosti, je lament nad nasim naporima da prije 24 godine stvoreni sarajevski olimpijski duh ocuvamo.
Molim za izvinjenje sto napisano ne izrazava moje istinske osjecaje. Pisem ex abrupto i pod snaznim uticajem emocije.
Ljubisa Zecevic
PREPORUKA
Otvorite http://www. slobodnaevropa.org
i procitajte clanak o sarajevu
Zeko
Na dansnjim vijestima o Sarajevu dominiraju protesti pred zgradom Kantona koji su “presli u nasilje”. Glavni kantondjija Silajdjdic nece da daje ostavku nego optuzuje protestnike na nasilje, vandalizam, exponente bjelosvjetskih… itd. A evo sta danas o tome pise istaknuti kolumnista Gojko Boric.
Piše: Gojko Berić
14/02/08
Sarajevska zona sumraka
Prošlog petka, na groblju u Lepenici kod Kiseljaka, sahranjen je sedamnaestogodišnji Denis Mrnjavac, žrtva trojice svirepih sarajevskih maloljetnika. Istog dana, takođe u popodnevnim satima, na stadionu “Asim Ferhatović Hase”, mlada klizačica Naida Akšamija upalila je olimpijski plamen, čime je, kako je rečeno, simbolično označen početak obilježavanja 24. godišnjice Zimskih olimpijskih igara. Znači, fešte će biti još! Izvještač jednog sarajevskog dnevnika napisao je da je tim činom gradu vraćen olimpijski duh. To je, naravno, čista besmislica, jer je taj duh, nažalost, nestao zajedno s onim davnim olimpijskim snijegom. Olimpijski plamen je tek simbolična slika Sarajeva koje više ne postoji, a smrt Denisa Mrnjavca tragična slika današnjeg Sarajeva.
Minornoj ceremoniji oživljavanja sarajevskog olimpijskog duha, koji nema blage veze sa našom životnom svakodnevnicom, prisustvovala je i Semiha Borovac. Bilo bi, međutim, primjerenije da se gospođa Borovac u to vrijeme nalazila među one dvije hiljade ljudi i đaka koji su na lepeničkom groblju ispraćali nesretnog Denisa. Bar bi pravila društvo usamljenom Mirsadu Kebi. Uostalom, Semiha Borovac nema nikakve veze sa Olimpijadom u Sarajevu. Oni koji su najzaslužniji što je u ovom gradu prije gotovo dvije i po decenije zapaljen olimpijski plamen, mahom su mrtvi. Živ je još samo starac Huan Antonio Samaran.
Stvari stoje nešto drugačije kad je riječ o surovo prekinutom životu Denisa Mrnjavca. Semiha Borovac se, po prirodi njene funkcije, može dovesti u vezu s tim slučajem. Koliko je, naime, poznato, dotična gospođa je gradonačelnica Sarajeva, grada u kojem je Denis pohađao školu i u kojem je, bez ikakvog povoda, izboden nožem. U tramvaju! Gradonačelnica, naravno, nije kriva za Denisovu smrt. Ali ako se zna u šta se Sarajevo premetnulo, postavlja se pitanje šta gospođu Borovac, ili bilo kog drugog, motiviše da bude na čelu grada u kojem su kriminalci seniori i maloljetne ubice postali strah i trepet? Od zahtjeva da podnese ostavku, naša se gradonačelnica brani izjavom da ubistva u tramvaju, spaljivanje živih građana i slične stvari nisu u opisu njenih poslova.
Naravno da nisu. Gradonačelnica nije dužna da pere sav prljavi veš ovog grada. Niko ne bi ni pristao na takvu ulogu. Mnogo je ugodnije primati ambasadore stranih zemalja, razne delegacije i biznismene, otvarati kulturne manifestacije, uručivati odlikovanja i plakete, pomalo i putovati svijetom. Podrazumijeva se da svaka politička funkcija donosi manje ili veće privilegije, što nigdje u svijetu nije sporno. Ali ispred privilegija su obaveze i odgovornost. Biti na čelu jednog grada, a okretati glavu od njegove “zone sumraka”, nije pošteno. I mada su ovlasti gospođe Borovac više nego ograničene, ona je umjesto zvižduka mogla zaraditi aplauze. Trebalo je samo javno reći: Nakon monstruoznog ubistva našeg mladog sugrađanina Denisa Mrnjavca u gradskom tramvaju, ja više ne želim biti gradonačelnica Sarajeva! Ali, kada ste posljednji put čuli da se neko dobrovoljno odrekao političke funkcije (ostavku Nikole Špirića u Dodikovoj režiji ne računam) ili da je neki ministar smijenjen?
Siromaštvo se nekako još i podnosi, ali je strah od uličnog nasilja surovih, potpuno bezosjećajnih maloljetnika prešao prag izdržljivosti. Građani - jer šta im drugo preostaje - refleksno upiru prstom u policiju, pa nije čudo što Himzo Selimović, komesar Kantonalne policije, ovih dana trči od jednog do drugog TV studija kako bi odgovarao na neugodna pitanja. Reći da je policija nikakva, bilo bi neodgovorno. Ona je taman po mjeri ovog društva i politike koja ga je oblikovala. Jednom sam išao na prijem u rezidenciju poljskog ambasadora. Ulica Ašikovac. Policajca na koga sam naišao pitao sam gdje je ta ulica. “Prođite pored Gašijeve kuće, pa skrenite lijevo”, rekao mi je. Ali, ja nisam znao gdje je Gašijeva kuća. “Ne znate gdje je Gašijeva kuća!?”, začudio se policajac i pokazao mi rukom na zgradu koja se oblikom i veličinom izdvajala od ostalih u njenom susjedstvu. Shvatio sam da je za tog policajca Gašijeva kuća jedna od gradskih markacija, nešto jako važno.
Niti je postojeća politika, koja se reciklira od izbora do izbora, u stanju da izađe na kraj sa vlastitim okotom - korupcijom, organizovanim kriminalom i općim bezakonjem, niti je društvo sposobno da kontroliše svoj nagomilani gnjev. To su na najtransparentniji način pokazala jučerašnja događanja pred zgradom Kantona Sarajevo. Opravdani protesti građana protiv maloljetničkog uličnog nasilja i neodgovorne vlasti oteli su se kontroli organizatora i pretvorili u nerede i rušilačko istjerivanje pravde. Juče su svi mogli da vide da su razmjere i stepen agresivnosti i destrukcije među mladima poražavajući. Lične i grupne frustracije eksplodirale su, a pobuna protiv nasilja nad građanima i sama je skončala kao nasilje. Sarajevo je ovih dana pokušalo da se uspravi. Učinilo se da građanska svijest nije iščezla sa njegovih ulica i da je možda na pomolu dugo očekivana prekretnica, koja bi prve plodove mogla donijeti već na predstojećim lokalnim izborima. A onda je sve to upropašteno i stvari su vraćene na početak.
Jesmo li kao društvo zaista mentalno nezreli, osuđeni da živimo u začaranom krugu nekompetentne i neodgovorne vlasti na jednoj strani i vlastite pometenosti na drugoj?
Tuzan pozdrav
Zecevic