dovla.net

Dr Sveto Gaćinović, nekadašnji rukometaš “Bosne” i član ekipe koja je osvojila Kup Jugoslavije, a kasnije učesnik mnogih sportskih takmičenja, kao i Olimpijade u Sarajevu podsjetio nas je na 24.godišnjicu ZOI u Sarajevu zajedno sa snimcima sa ove toliko značajne manifestacije za naš grad:

“Nisam baš vičan pisanju kao ovi vukovi Pego, Mirjana, Paja (obadvojica, ili bilo koji), i ostali, ali nekako ne odolih da se ne javim, iako ste vas nekolicina (Anđelka, Vlatko), malo prerano, već “apsolvirali” ovu temu. Danas se navršavaju 24 godine od otvaranja XIV Zimskih Olimpijskih Igara (ZOI) održanih u Sarajevu u periodu 8 - 19 Februar 1984. Prošli put sam se javio na 44-godišnjicu kako je RK “Bosna” osvojila Kup Maršala Tita u rukometu, pa će neko vjerovatno da pomisli kako sam “lud” za četvorogodišnjicama, (mogao sam sačekati još jednu godinu pa “zaokružiti” brojeve), međutim, “meni je šesetpeta, stiže jesen pozna, putuje moje društvo, i ja čekam na red”…. kako napisa onaj genijalac iz Novog Sada, pa rekoh, hajd’ dok nas još ima živih…..

Siguran sam da nema ni jednog čitaoca Bloga koji na neki način nije bio uključen bilo organizaciono, bilo profesionalno, bilo amaterski u “sarajevsku Olimpijadu”. (Pogrešan naziv ali tako se ustalilo. Olimpijade su bile periodi od četiri godine izmedju dvije Olimpijske Igre i stari Grci su prema njima računali vrijeme. To se zadržalo i danas pa će sljedeće Olimpijske Igre u Pekingu biti Igre XXIX Olimpijade. Sa Zimskim Olimpijskim Igrama je drugačije, one se računaju po redosljedu održavanja tako da će sljedeće u Vankuveru 2010 godine biti XXI Zimske Olimpijske Igre). Svi smo dali sve od sebe da Igre što bolje uspiju i bili smo veoma ponosni kada je objavljeno da su to tada bile najbolje organizovane zimske Olimpijske Igre. Lično smatram da su to ostale i do dana današnjeg.

Manje je poznato, a za neke će biti i potpuno iznenađenje, da sam imao izuzetnu sreću, čast, privilegiju i zadovoljstvo da, kao ljekar, budem član Olimpijske reprezentacije Jugoslavije u Sarajevu i tako postanem učesnik Olimpijade, odnosno Olimpijac. Jakica Finci tvrdi da sam prvi ljekar iz BiH učesnik jedne od Zimskih Olimpijskih Igara. Nisam provjeravao.

Možda se ne bih ni javio da prije nekoliko dana ne dobih od sestre pošiljku sa nekoliko dokumenata, slika i suvenira vezanih za Olimpijadu. (Ona već preko 40 godina živi u Zagrebu i ni sam ne znam kako su, na svu sreću, završili kod nje i tako “preživjeli” Sarajevo). Probudiše se neke uspomene, pa pomislih da bi bilo interesantno da ih podijelim sa Blogovcima, a usput, da ostane neki zapis za “daleko neko pokolenje”. Svi oni, od poznate sarajevske raje, koji su bili u reprezentaciji (na pr. Mišo Krunić, Hakija Hadžiahmetović, Milad Petrušić, sportisti učesnici), vjerovatno mogu da dodaju mnogo toga više. Evo nekoliko ličnih, interesantnih, nepoznatih, detalja.

Umnjetničko klizanje

Sanda Dubravčić, naša najpoznata klizačica u umjetničkom klizanju. Kao posljednji nosilac Olimpijske baklje upalila Olimpijsku vatru prilikom svečanog otvaranja Igara. Srebrna medalja na evropskom prvenstvu u umjetničkom klizanju. Ukupno je u karijeri osvojila 8 medalja. Nada i uzdanica. Mogla bi da osvoji medalju i na Olimpijskim Igrama u Sarajevu! Apetiti su bili veliki, očekivanja još veća. Pritisak javnog mnjenja i štampe ogroman. I onda “grom iz vedra neba”: Sandi Dubravčić pao “štok” na glavu! To je bila glavna senzacionalna vijest iz Olimpijskog sela. Svi su se uzbijuzurili. Šta će biti sa našom mjezimicom? Teško je povrijeđena ! Pa, kako baš njoj to da se desi? Ništa od nastupa, a kamo li od medalje!? Po podjeli posla u medicinskom timu ja sam bio zadužen za sportiste u bobu, sankanju, brzom i umjetničkom klizanju, tako da sam od prvog trenutka bio u toku zbivanja. Šta se, ustvari, dogodilo? Po običaju, kao i svugdje, a ne samo kod nas, prilikom velikih manifestacija, posao se završava u posljednjem trenutku ili možda još i kasnije. Tako je bilo i sa Olimpijskim selom u Mojmilu. Majstori nisu još ni izašli a mi smo se uselili. Naravno, dogodi se da pojedini poslovi nisu sasvim završeni. Tako je gornja letva na vratima Sandine sobe ostala nepričvršćena i to joj je palo na glavu a ne “štok”. (U savremenim stanovima klasičan “štok” ili ragastov ne postoji. Dovratak se jednostavno “opšije” letvama). A, da joj je kojim slučajem pao austrougarski “štok” na glavu…..U svakom zlu ima i nešto dobro. U Sandinom slučaju, pritisak je popustio. Odjednom su svi našli neko razumijevanje, zahtijevi i očekivanja su splasnuli. Sanda, koja je bila jedna od vrhunskih klizačica tog doba, bila je svjesna od samog početka, da u datom momentu ne može postići bolji rezultat od plasmana među prvih deset. Popuštanje pritiska omogučilo joj je da iskoristi taj trenutak na najbolji mogući način. Oslobodivši se nesnosnog tereta, otklizala je najbolje što je mogla i osvojla deseto mjesto. Danas je Dr Sanda Dubravčić- Šimunjak internacionalni sudija i član medicinske komisije Međunarodnog klizačkog udruženja (ISU - International Skating Union).

Skijaški skokovi

Primož Ulaga, nesumnjivo jedan od najboljih svjetskih skakača na skijama osamdesetih godina prošlog vijeka. U Sarajevu je dobio popularni naziv - Đulaga! I on je smatran jednim od favorita za najviši plasman tako da je bio izložen, možda čak i više nego Sanda, ogromnom pritisku da medalju mora osvojiti. Ono što je pošlo za rukom Sandi njemu nije. Podlegao je opštoj atmosferi, živci nisu izdržali, potpuno se izgubio i odmah na početku, prvim skokom oborio “svjetski rekord”, pred impresivnih 50.000 gledalaca na Malom Polju na Igmanu. U tom trenutku sam bio u “kontrolnom tornju”, gdje je pored sudijskih prostorija, bila i prostorija gdje skakači čekaju na red da skaču ili su već skočili. Do mene je sjedio Vasa (Vasja Bajc) koji je istog momenta, vidjevši Đulagin skok i prije nego što su objavili dužinu skoka, počeo da viče: “Ne bo mogoče, ne bo mogoče!” Onda mi je objasnio da nije moguće skočiti tako kratko: “Da pustiš lavor niz zaletište, odletio bi dalje! Postoji matematički proračun za svaku skakaonicu sa kritičnim tačkama koliko možeš najviše ili najmanje skočiti (aluzija na lavor).” Đulaga je skočio ispod te najkraće tačke! Ostalo je nerazjašnjeno da li je proračun bio ispravan ili ga je trebalo ponovo preračunati, ili je Đulaga stvarno skočio “svjetski rekord”, podrazumjevajući da su sudije korektno izmjerile dužinu skoka (ušlo u zvanične rezultate!). Publika se odmah razišla. Bio je 57-i, predposljednji na maloj skakaonici (70 metara). Malo se popravio na velikoj skakaonici (90 metara) zauzevši 13-o mjesto. Najbolji od svih naših skakača bio je upravo Vasa sa 17-im i 15-im mjestom. Četiri godine kasnije, na Olimpijskim Igrama u Kalgariju 1988 godine, Đulaga je osvojio srebrnu medalju u timskim skokovima, a iste godine srebrnu medalju u pojedinčnim skokovima na Svjetskom prvenstvu u Oberstdorfu. Danas je Primož Ulaga direktor nordijske reprezentacije Slovenije.

Sankanje

Dajana Karajica, jedina sankašica koju smo imali. Bila je čudo od sportiste. Izuzetan talent. Jedina od svih takmičara (sankanje, bob, skeleton) koja je niz Trebevićku stazu vozila gotovo tačno po zamišljenoj liniji projektanta staze. Svi treneri, iz sva tri sporta su je, tada dostupnom tehnikom, snimali tokom vožnje, nastojeći da uhvate momenat ulaza u krivinu, izlaza iz krivine, kada “daje” rame, glavu ili nogu (tako se voze sanke), kako drži pravac, čudili se kako pronalazi najbolja moguća rješenja. Zbog naše stalne boljke, nedostatak love, nije imala odgovarajuću podršku, pripreme gotovo nikakve, a o sankama ne treba ni govoriti. Naravno da su prema tome išli i rezultati (17-o mjesto od 24 sankašice). Da je bila u reprezentaciji DDR-a, ili čak Austrije ili Italije, godinama bi suvereno vladala ledenim pistama. Ne znam gdje je sada. Izgubio sam svaku vezu.

Bob

U bob reprezentaciji su bila dva rođena brata Sokolović: Ognjen i Zoran. Mlađi Zoran je bio najmlađi bobista od svih učesnika. Nije imao navršenih 18 godina i došao je u pitanje nastup uopšte, jer po pravilima u bobu mogu da se takmiče samo stariji od 18 godina. Morali smo da tražimo posebnu dozvolu, navodeći da ne bi bilo fer isključiti takmičara koji je uložio toliko truda i kvalifikovao se za tim, a i takođe u ovoj olimpijskoj godini, samo za par mjeseci napuniće te godine. Malo argumenti, malo lobiranja, malo što smo bili domaćini, dobismo odobrenje. Obadvojica su nastavila “bob karijeru” i postali višestruki Olimpijci. Posljednje učešće bilo je u Naganu 1998. Znam da Ogi čita ovaj blog (povremeno razmjenimo e-mail), pa će se vjerovatno javiti sa svojim sjećanjima.

Doping kontrola

Rukovodilac laboratorija za doping kontrolu bio je pokojni Prof Dr Branko Nikolin. Duša od čovjeka. Dođe Branko jedan dan do mene i reče: Sveto, ovaj naš hokejaš, navede ime (neću ga spomenuti iako je prošlo toliko vremena, bez obzira što danas njemu to ne bi naškodilo kao Marion Džons - Marion Jones), dobro je dopingovan. Ja to iznesem na sastanku rukovodstva, a Mišo Krunić koji je bio rukovodilac reprezentacije, hladno odvrati: “Doktore, nisam čuo šta si rekao!” Ja, k’o najgori mogući frajer, naletim, i ponovim, a Mišo će: “Ne razumijem o čemu govoriš!” Nije mi trebalo dugo da skontam, jel’ da? Trk nazad Branku i kažem: “Niko od naših igrača nije dopingovan, a Branko, da budem iskren, bio sam na utakmici kada smo rasturili Italiju sa 5:0, i prema prikazanoj igri mislim da su svi bili dopingovani! Ako počne da se čačka, puknuće bruka i nama kao domaćinima neće biti nimalo prijatno.” Bruka nije pukla. Ne znam kako je Branko uspio da cijelu stvar zataška. Danas mi je žao sto nisam sa njim poslije Olimpijade o tome razgovarao. Ovih dana, u posjeti su nam bili Nada i Eso Ramadanović, pa sam iskoristio priliku da upitam da li je ovo bilo moguće. (Nada Đurović je tada radila direktno na analizi uzoraka). Tvrdi da je cijela procedura bila takva da se ništa nije moglo zabašuriti. Branko je ipak uspio. Odnio je tajnu sa sobom.

Evo i nekoliko slika:

Slika 1. Svaka reprezentacija je imala zvaničan buklet sa slikama i imenima svih učesnika.

Slika 2. Medicinsko osoblje

Slika 3. Moja Olimpijska akreditacija. Malo slovo “f” je otvaralo sva vrata. Bilo je bolje imati ovu akreditaciju nego MOK-ovu!

Slika 4. Sjećate li se “Pretisa”? Pošto smo se skupili nekoliko dana prije početka Igara, imali smo dovoljno vremena da odemo u Vogošću i zahvalimo se “radnim ljudima i građanima” što su sponzorisali našu reprezentaciju.

Slika 5. Vogošća - Snimak sa priredbe. Od poznatih lica, naravno osim mene, uočićete Borisa Mutića, TV komentatora iz Zagreba i Branka Ekerta, mislim da je tada bio Predsjednik SOFK-e BiH. Do mene sjedi Zoran Bracović, trener sankaša i Mladen Stojnić, pilot boba, a iza mene Vasja Bajc, skakač na skijama.

Slika 6. Poziv svim ljekarima da prisustvuju sastanku o doping kontroli. Ništa naročito, standardna procedura. Poziv je interesantan po tome, što se i Međunarodnom Olimpijskom Komitetu (MOK ili IOC), na zvaničnom dokumentu, može da potkrade neuobičajena greška. Obratite pažnju na datum!

Slika 7. Zapisnik sa sastanka rukovodstva naše reprezentacije kada je odlučeno ko će da diže zastavu, ko da polaže zakletvu, a ko da upali Olimpijski plamen.

Slika 8. Mojmilo - Jugoslovenska reprezentacija pred polazak na svečano otvaranje. Ja sam u posljednjem redu krajnji desno (sa sunčanim naočalama)

Slika 9. Pred stadionom “Koševo” u očekivanju svečanog defilea. S lijevo na desno: Zoran Bracović trenere sankaša, Dajana Karajica, jedina naša sankašica, Sveto Gaćinović ljekar, Duško Dragojević i Suad Karajica sankaši. Tako je zapisano na poleđini fotografije. Vrlo je interesantan detalj sa djevojčicom koja drži tablu sa natpisom Jugoslavija. Prije četiri godine, na 20-tu godišnjicu ZOI, moj drug Željko Jerkić, tada bio u Hagu (uvjeravao me da se brani sa slobode), ustvari bio ambasador BiH u Holandiji, došao sa suprugom Višnjom u posjetu u London. Za vrijeme večere ona ugleda na polici uokviren grb naše reprezentacije, koji sam skinuo sa moje olimpijske uniforme, i sva uzbuđena upita odakle mi? Kad sam joj objasnio da sam bio član reprezentacije još se više uzbudila i reče: “Ja sam nosila tablu sa natpisom Jugoslavija !” Skočim i donesem ovu sliku i gle čuda, nas dvoje jedno pored drugog! Tada smo, sa zakašnjenjm od 20 godina, na poleđinu dopisali i njeno ime: Višnja Bakalar.

Slika 10. Stadion “Koševo”; - Reprezentacija Jugoslavije za vrijeme svečanog defilea

Slika 11. Na prethodnoj slici je relativno teško razaznati ko je ko, pa zainteresovanim može pomoći zvaničan raspored ešalona.

Slika 12. Stadion “Koševo”; - Reprezentacija Jugoslavije za vrijeme svečanog defilea. Ovaj put “u boji”.

Slika 13. Igman - Malo Polje (skijaške skakaonice); - Bibija Kerla (brzo klizanje) i ja

Slika 14. Trebević - bob staza; sa ljekarom švajcarske reprezentacije (nažalost zaboravio sam ime)

Slika 15. Trebević - Kad smo već kod bob staze želim da napomenem još jedan izuzetan uspjeh našeg poznatog kuvara iz Pariza. Paja je bio rukovodilac Olimpijskog takmičenja u bobu! Velika je stvar biti rukovodilac takmičenja osnovnih škola iz Zovika i Pazarića na Šavnicima, a da ne govorim tek o sreskom ili republičkom prvenstvu! Međutim, biti šef trke jednog Olimpijskog takmičenja je nešto što mogu samo rijetki i odabrani, koji su isključivo svojim radom stekli međunarodni ugled i povjerenje. Sa poštovanjem, još jednom: Bravo Paja Velemajstore! Za Pajom nije mnogo zaostao ni Jakica Finci. On je bio rukovodilac svih Svjetskih kupova u bobu i skeletonu koji su se poslije Olimpijade održali na bob stazi na Trebeviću! I Jakici sve čestitke! (da li mu se ovo može uračunati kao jedno od ozbiljnijih priznanja?!)

Slika 16. Trebević - bob staza; Sveto na mostu ispred ciljne kuće. Zahvaljujem se Predi Ljubunčiću za ovu izuzetnu fotografiju. Predo je radio na doping kontroli i fotografija je snimljena iz kontejnera gdje su se uzimali uzorci.

Slika 17. London - Predavanje o Olimpijadi u Sarajevu koje sam održao 2007 za članove Kluba “Prijatelji La Benevolencije” London

Slika 18. Poslije predavanja održana je skromna izložba suvenira koje su članovi Kluba uspjeli da sačuvaju i donesu sa sobom u London

Slika 19. Majica sa zastavama nekoliko država organizatora Olimpijskih Igara.

Slika 20. Jedinstven, i za mene neprocjenjiv, suvenir koji sam uspio da sačuvam. Kao što sam već objasnio, sa “f” akreditacijom imao sam svuda pristup, i kada se takmičenje završilo, svi pobjednici bili poznati, otišao sam u svlačionicu i od sve tri posade, osvajača medalja u bobu četvercu pokupio autograme! Prethodno sam na čaršiji kupio ovaj izuzetno osmišljeni suvenir koji predstavlja bob-četverac, a ustvari je držač za olovke. Vjerujem da bi u Olimpijskom muzeju u Lozani bili prezadovoljni da imaju ovakav eksponat.

Slika 21. Kica sa zasluženo osvojenom medaljom za doprinos uspješnoj organizaciji ZOI 84

Slika 22. Na ovom blogu je bilo dosta diskusija o nagradama i priznanjima, zaboravljenim i nezaboravljenim sportistima i sportskim radnicima u Sarajevu. Evo još jednog primjera: Prije četiri godine, dan prije održavanja svečanog skupa povodom 20-godišnjice Olimpijade, dobio sam e-mail od Jasne Krivošić da, ako hoću, dođem i prisustvujem tom činu. Ja sam to shvatio kao lijep, privatan Jasnin gest koja me se sjetila, a ne potez organizatora. Ne vjerujem da je Bojan Križaj (a i ostali uzvanici) došao na e-mail poziv uručen dan ranije. Bez obzira na moje “olimpijstvo”, ja sam godinama dežurao na “Bosninim”utakmicama (Džido Brkić sa KK, a ja sa RK). Ne znam na koliko sam takmičenja u podvodnom ribolovu proveo sjedeći u čamcu, moleći Boga da se neko ne utopi. Sve i jedan Svjetski kup u sankanju, bobu i skleletonu (1983-1990) je prešao “preko mojih leđa” gdje sam bio odgovorni ljekar takmičenja. Bilo bi izuzetno nepošteno, nimalo fer, da ovdje ne spomenem Vladu Badurinu, višeg tehničara u Hitnoj Pomoći, sa kojim sam bio uigrani tim. Vlado, takođe sportista, bio je prvak Jugoslavije u gađanju vazdušnom puškom (Vesko, evo ga još jedan). Naravno, sve one koje smo Vlado i ja poslali, na “Ortopediji” bi Spale stariji krpio, pošto bi ih Caki prethodno onesvijestio. (za mlađe čitaoce:

Spale stariji = Dr Nenad Spasojević, izuzetan ortoped i još veća raja

Caki = Dr Mladen Cakeljić, tada - cijenjeni anesteziolog, sada - lutajući reporter Dovlaneta)

Na kraju, moram da priznam, 1988 godine dobio sam jedino priznanje: SOFK-a Opštine Novo Sarajevo mi je dodijelila Plaketu, valjda zato što sam dobro vozio ligure niz Drljepan i Trnovsku.

Dopuna urednika: Da bi čitaoci mogli uporediti slike od prije 24 godine sa “sadašnjom situacijom”, pronašao sam jednu fotografiju iz nedavne prošlosti kada je Sveto došao u Winipeg, Canada na promociju njegove kćerke Dejane, novog ljekara. Na slici je i stalni stanovnik Winipega Jovo Otrov Dimitrijević. Čudno je kako se neki ljudis godinama totalno promjene (Sveto), a neki ostanu gotovo isti (Jovo). Jovo je napunio 76 godina, a Sveto je desetak godina mladji. Razlika je očigledna!