Slobodna Evropa: Neko drugo Sarajevo

08.02.2008

Dženana Halimović

Duh Sarajeva, ono što je širom svijeta osvajalo srca toplinom, dobrodošlicom i otvorenošću, duh koji se i u ratno vrijeme održao i pobijedio već odavno je ostao negdje na stranputici.

Oni koji su ga bezuvjetno voljeli danas ga gledaju drugačije. Sarajevska fudbalska legenda Predrag Pašić ga opisuje:

“To nije Sarajevo u kome sam ja rođen, Sarajevo od prije rata. Ovo je neko novo Sarajevo.”

Ono što je činilo duh Sarajeva odavno ne postoji. U Sarajevu se ljudi više ne dijele na raju i papke jer više nema raje, kaže Pašić. A raja je nekad bila mjerilo za dobro:

“Raja u Sarajevu su uvijek imala mišljenje. Bilo je jasno prije rata da onaj koji krade, onaj koji ubija, onaj koji manipuliše ili bilo šta radi, uvijek bude na neki način obilježen od same raje, koja je imala neko svoje kolektivno razmišljanje o svim ljudima i svim događajima. U ovom gradu više nema raje, jer su, nažalost, došli neki koji nikada nisu bili u stanju da razmišljaju kao raja.”

Sjaj i lovorike na kojima se Sarajevo uzdiglo nakon 1984. godine počeli su blijediti davno prije rata. Kao što su u to doba mangupi iz šale prodavali Begovu džamiju naivnom Amerikancu, neki drugi su prodali duh. Do danas nije ostala ni sjenka onoga što je Sarajevo nekad bilo, smatra bivši gradonačelnik Sarajeva, Juraj Martinović.:

“Tužno. Grad je oronuo i suprotno našim razmišljanjima tokom rata po entuzijazmu koji nam je na neki način omogućavao tokom rata da izdržimo, da će po završetku rata sve krenuti ka onom sjaju koji je nekada Sarajevo krasio, desilo se upravo suprotno. Pored neke izvjesne stagnacije prvih godina, čini mi se da sada imamo, ne samo stagnaciju, nego neko direktno nazadovanje u samom gradu.”

Dok je rat razarao građevine, duh se gradio. Kad su se građevine počele obnavljati, fama opkoljenog grada, grada borca, olimpijskog grada i simbola zajedništva, utopila se u more nacionalizma. Osim što je podijeljeno i mnogo manje nego ranije, Sarajevo je danas neki drugi grad, kaže Martinović:

“Mi ne trebamo smetnuti s uma da, kao što je Banjaluka danas sasvim sigurno srpski grad po svim svojim obilježjima, da i Sarajevo, isto tako, bez obzira što stranke na vlasti tvrde i drugačije, postaje sve više bošnjački grad.”

Glumac i direktor Pozorišta mladih u Sarajevu, Nermin Tulić, u ratu je izgubio noge, ali ne i duh i ljubav prema gradu. Danas, kad djecu više ne ubijaju granate nego druga djeca, pogled na grad koji je volio je drugačiji:

“To je strašno. To je strašno. Šta je učinjeno od onog Sarajeva! Od onog Sarajeva! Bilo mi je žao otići na more da nešto ne propustim u Sarajevu.

Danas mi je žao - kada su me pozivali ‘96. da se preselim iz ovoga, neću nazvati ni državom, ničim, nisam htio da odem. Žao mi je što nisam otišao. Danas ne mogu. Svijete, primi me negdje s mojom porodicom!”

Po povratku kući, Tulić je ranije obilazio cijelo gradsko jezgro. Krugovi su danas manji, govori Tulić:

“Jer su manji krugovi. Taj moj krug više nije do čaršije. Sad je do Slatkog ćošeta, pa će biti do Katedrale. Više neću ni ići. Ja da rijetko sretnem nekoga koga znam od prije, s kim sam živio, s kojim sam dijelio sudbinu, i Olimpijade i ljepote, svega onog što smo doživljavali… Ljudi hodaju ulicom pognutih glava, ljudi šute, ljudi više šapću na ulici nego su šaptali dok je bila OZNA, UDBA ili kako se zvalo.”

Planska gradnja, odnos prema prirodnom dobru i svemu onome što je ostalo iz vremena sjajnog Sarajeva, danas je zanemareno, smatra član Akademije nauka i umjetnosti BiH Mithat Ušćuplić:

“Ovo je vapaj, ovo što ja sada vama govorim. Vapaj i poruka mladoj generaciji da ne klekne. Ne možemo mi stari ništa napraviti. Mi smo napravili ono što smo napravili, ali mladi treba da nauče i da kažu: grad je moj, moj grad, naš grad. Volimo ga, pravimo ga kako najbolje možemo.”

Možemo se razočarati u ljude, ali u grad nikada kaže Martinović. Pun nade da će Sarajevo opet biti kao ono nekada, poručuje:

“Ništa ga čovjek manje ne voli. Čak ga možda voli i malo više kad ga vidi na šta je sveden, pa ga doživljava kao nešto, kao jadno stvorenje. Ali isto tako, gradovi su vrlo vitalni, grad je nemoguće uništiti. Vjerujem da će grad Sarajevo, nažalost, ja to neću doživjeti, ponovo vratiti svoj sjaj koji je nekada imao, naravno, kada dođu neke nove generacije.”