Bato Rafajlović: Odgovor na komentar Nenada Vidovića
Dragi Neno!
Drago mi je da se konačno neko od “nas” javio, a posebno da si to ti, kume, koji imaš isključivo pozitivna iskustva sa našim bivšim trenerom i koga si s pravom predstavio u najboljem mogućem svjetlu, što meni u mom intervjuu nije baš pošlo za rukom. Ne zato što nisam ništa lijepo o njemu rekao - rekao sam, ali je sve to ostalo u sjenci onoga što mi se pripisuje kao gorčina, a u čemu - zašto ne reći - ima i nešto istine.
Ti si ovaj tvoj komentar izvanredno napisao: iskreno, emotivno i vrlo korektno sa blagom, sasvim tolerantnom, dozom diplomatije vodeći računa i da je i vuk sit i ovce na broju, pa prema tome - i čoban (čitaj: čitaoci) zadovoljni. Uz samo malu intervenciju i ja stavljam svoj potpis ispod tvog teksta:
Kad kažeš da sam “…medju nama pomalo prednjačio glasnoćom, vicevima i naglašenoj zezanciji pa je moguće da je, izmedju ostalog, i to Keketu pomalo smetalo…”, ja bih, kao čitalac, odmah pomislio: pa ovaj ništa drugo nije ni radio nego se zaj….’o (s oproštenjem), tim prije što je ta “naglašena zezancija” bila tek, kako kažeš, “…izmedju ostalog…” S tim u vezi da te podsjetim: Dok je Keke služio vojsku u Bileći, došao je 1962. u SMB uniformi da nas gleda na državnom prvenstvu, čini mi se, u Slav. Brodu. Poslije takmičenja, na kome sam bio prvi u kategoriji “clanova I. razreda” bio je nastupom naše ekipe općenito razočaran, jedino se o meni pohvalno izrazio rekavši da sam jedini ja došao spreman na takmičenje. I to još uz “zezanciju” i to još cijele te sezone bez pravog trenera i to još bez autoritativne kontrole mojih “nestašluka“. Ali tada sam ja sam sebi dozirao opterećenje mojih zglobova, šaka i ramena i, kao rijetko kada dotad, izašao na takmičenje nepovrijedjen.
Ako sam ja “pomalo prednjačio… u zezancijama”, a Keketu “pomalo smetalo” - dakle sve je bilo u granicama “umjerenog” - onda to “u kulturnim zemljama” ne bi trebao biti valjan povod za posezanjem za “vaspitnu palicu”, a o “izgnanstvu” da i ne govorim. O tome, izgleda, ni ti, ni ja, Gadru, ne znamo dovoljno, pogotovo šta je to bilo “izmedju ostalog“ (čitaocima: “Gadru” - u smislu drugar ili druže - riječ posudjena od poznatog FIS-ovca Nikole “Felsha“, koji se svakome, čak i kome je znao ime, tako obraćao).
I opet: ne poričem da sam bio “enfant terrible” u našoj ekipi; nestašan, sklon zezanju i bez talenta da olako prihvatim autoritaran režim, ali mi niko ne može osporiti da sam “krvio” (kako smo mi nazivali naš naporan rad na treninzima) i više nego što su mi to moje povrede dozvoljavale ili da sam išta manje nego ostali respektovao našeg trenera. Možda sam jedino, kao Andrićev kmet Siman, prerano prokukurikao… Moja dobra, pokojna, mama znala mi je reći: “Tebi kad bi zašili usta, ti bi na guzicu progovorio.” Priznajem…
Kad je aktivnost u sali bila u pitanju, nema sumnje da Kekeu drugi treneri nisu bili ravni, ali ja ne bih baš olako podcjenjivao ni njihov rad. Primjer je Caletov Ramić Mustafa koji dobaci i do reprezentacije i to sa ne bas najzhvalnijom gimnastičkom konstitucijom. Ja sam imao priliku da me Cale Tešanovic povremeno trenira. Naoko inertan i bez elegantnih kretnji, nemaš pojma koliko je taj čovjek analitičan, lucidan, inventivan i koliko je meni pomogao u zadnje 3-4 godine moje takmičarske karijere, nakon što me je Keke “otkačio”. Naravno, tada sam, zahvaljujući Kekeu, već bio formiran gimnastičar, ali je za mene Cale kao trener bio pravo otkrovenje. Čak mi je kasnije (u vrijeme kada si ti bio predsjednik Gimnastičkog Saveza Jugoslavije) svojim idejama i prijedlozima pomogao i u radu sa Kecom, Edom i drugima. Zato, Gadru, ne kudi konja koga nisi jah’o!
Pažljivijem čitaocu mog intervjua i tvoje reakcije ne bi trebalo promaći da, mada smo naoko dijametralno suprotno govorili, o istoj ličnosti imamo gotovo identično mišljenje. Naime, ako je tačna Kekeova izjava, koju navodiš: “NI JA VJEROVATNO NISAM BIO BEZGREŠAN, PA UZ VAS SAM I JA STASAO I RAZVIJAO SE”, onda sam ja samo primjerima (nažalost, mojim ličnim) potkrijepio tu tvrdnju, bez namjere da devalviram njegovu karizmu i uopšte ne osporavajući ni jednu od njegovih zasluga i dobrih djela, kojih je toliko da u duboku sjenu bacaju njegove greške. A da ih je bilo, eto, i ta njegova izjava to potvrdjuje.
Za razliku od mene, ti si u velikom stilu opisao isključivo njegove vrline i zasluge…i sad mi je, na izvjestan način, drago što sam “zatalasao” i potakao tebe, a evo i Branu Ljubojevića (a možda se još neko od nas javi), da se na najljepši način prisjetite i oslikate lik i djelo našeg trenera. Ništa od toga što ste obojica napisali ne osporavam ni sekunde. Ja sam čak - evo, prvi iniciram prijedlog - da se Omladinska ulica pored FISa nazove ulicom Vladimira Peleksića - Kekea.
Jedino, ne bih se složio da je Keke, kako je to Brano naveo, bio ičija žrtva i da nije znao u šta se upušta. Tako jaka ličnost i karakter nikada ne bi sebi dozvolio da bude žrtva. On, koliko sam ga ja poznavao, jednostavno nije taj tip koji ne zna u šta se upušta. Podredjivanje nečega nekom većem cilju ja ne bih nazvao žrtvovanjem. Dati pješaka za kraljicu nije baš žrtva nego sasvim normalan planski i strateški potez. A ako se uradi obrnuto i ŽRTVUJE dama za pješaka, onda je to opet ili svjesno sračunat strateški potez ili teški previd. Keke, definitivno, nije od teških previda. Grešaka - da, i tu se očito slažemo - a ko je to još bezgrešan?
Još nešto: kada ste se vi svi razišli, a ja nastavio aktivnost kao trener, na jednom zajedničkom sastanku neko iz Uprave kluba obratio se mojim “pulenima” (Kec i dr.) s namjerom da ih motiviše istakavši kako se ja, pored svih mojih radnih i porodičnih obaveza, žrtvujem i bez ikakve novčane naknade, provodim tolike sate trenirajući ih, ja sam ih prije početka treninga okupio i, izmedju ostalog, rekao otprilike: “…a što se tiče mog angažmana kao vašeg trenera, nipošto ne želim da to shvatite kao moju žrtvu ili da mi, osim zalaganja na treninzima, išta dugujete. To je moj svjestan izbor i ja imam svoje razloge što dio slobodnog vremena provodim s vama…“
Na kraju, ni buha ne skače tek tako bez ikakvog razloga…
Kao sto vidiš, Neno, moje je mišljenje da i ti i ja duvamo u istu vrstu svirale, s tim što sam ja manje talentovan od tebe pa pomalo distoniram, ali je melodija sasvim prepoznatljiva.
Na kraju krajeva, ja čak smatram da sam od Kekea dobio više nego ti ili neko drugi iz naše ekipe; dok si ti profitirao samo od njegovih dobrih djela i pravih poteza, ja sam, možda jedini, uz sve to, jos profitirao i od njegovih sporadičnih grešaka. Znam, znam… onima koji mi ne vjeruju da ovo nije sarkazam, ne mogu pomoći osim da apelujem da mi vjeruju na riječ. Zato se i ja tebi, kume, pridružujem u tvojoj euforičnoj izjavi: “Keke, hvala ti!”.
Samo, nek’ mi barem ne bude zamjereno što to nisam, kao ti, napisao velikim slovima.
Uz srdačne pozdrave tebi, kume, Brani, Kekeu i svim članovima naše ekipe te vrijednim blogovcima koji su dali ili će tek dati svoje komentare na ovu temu i naravno Vladi koji nas tako stojički podnosi.
Tvoj Toba
Božidar Bato Rafajlović
P.S. Tvoja ideja da se proslavi 50-godišnjica naše ekipe je izvanredna. Medjutim, ne bi bio problem to organizovati ni naknadno, pod uslovom da se ratne nesuglasice ne spominju, što bi prvom meni lično teško palo jer još nisam naučio “govoriti na guzicu“.
Onomad,samo što se Hajle otisnuo sa Briona, ,Drug Tito organizova lov na divlje patke, da se malo odmori od deprimiranog gosta. U mnogobrojnoj ekipi je bio i neizostavni Stane Dolanc. Iako je Drug Tito strogo naredio da tokom lova nema pušenja,ipak se dogodi mali incident!
Svi u najnovijim lovačkim odorama,dvocjevkama o ramenu, durbinima na gotovs, nestrpljivo očekivahu divlje patke. Samo kreket žaba,diskretna škripa novih čizama i miris naftalina blještavih odora,”remećahu” netaknuti prirodni ambijent. Drug Tito fidelovu cigaru nestrpljivo premještaše s jednog kraja usta u drugi,kad odjednom! Ču se u daljini “topovski udar”!*. *Ko je služio vojsku zna a ko nije i ne treba da zna. Elem,ogromno jato dobro ugojenih pataka prekri rumenilo jutarnje zore. Dok je pratnja zbunjeno gledala šta se događa,Drug Tito hladnokrvno,u stilu odvažnog lovca, podiže dvocjevku i opali dva puta zaredom.I dok je Dolanc dodavao Drugu Titu napunjenu dvocjevku,jato svo na broju, lagano “plovijaše” ka horizontu. Dolanc gledajući u jato, pa u Druga Tita, zaprepašteno primjeti: “Ti Boga, mrtve a lete”! Drug Tito ovlaš podignute obrve,tiho prošapta zabezeknutom Stanetu: “Stenly,rekao sam, bez pušenja”!
P.S. Pozdravljam čitavu vrstu i navijače,u nadi da će se Stenlyji prepoznati.
Mašo,sad ti serviraš!
>>>Ja sam čak - evo, prvi iniciram prijedlog - da se Omladinska ulica pored FISa nazove ulicom Vladimira Peleksića - Kekea.<<<
Heh, Bato, pa, koliko ja znam, jedino je, u nasim krajevima, JB Tito dobijao ulice za vrijeme života. Da nisi malo pretjerao.
Imam ja bolji prijedlog, mada nije politički korektan, ali oni koji znaju kontekst, shvatit će da nema drugih naznaka osim sportsko-povijesnih, i to čisto na lokalnom nivou, tako da ćemo, garant, izbjeći eventualni medjunarodni skandal. Neka se Omladinska ulica nazove Crnačkom. Mislim da bi to bilo fer prema svima. 
Toliko je znoja tu proliveno, toliko žuljeva nabijeno, toliki sati provedeni, da ne bi imalo smisla isticati samo onoga koji je to uglavnom i prouzročio. Treba tu čast (i muku) podijeliti.
Posmatrajući iz prikrajka, samo bih mogao dodati onu latinsku - errare humanum est, a ljudski je i o greškama razgovarati, ne bježati od njih i vidjeti ih u pravom svjetlu i u pravoj dimenziji i nakon tolikih godina. Ako veliku sliku zamislimo kao mozaik, poneki tamniji ton, poneki tamniji kamenčić, ne oduzima od ljepote mozaika, možda ga čini interesantnijim, intrigantnijim.
Rijetko se javljam ovdje, što zbog zauzetosti, što zbog (ipak) generacijske neusaglasenosti s vecinom sudionika bloga (hajde, eto, ti si me najmanje deset puta nosio na ramenima do plaže u Zaostrogu, zar ne?), nekako mi ne ide da se ja previše petljam u priče i sjećanja ozbiljnih ljudi, sijedih glava, uglednih sarajevskih velikodostojnika raznih zanata, profesija, vokacija; hadžija, da prevedem na čist i jednostavan sarajevski.
No, napisah jednom, da vas se svih jako dobro sjećam, ja, tada dečkić, i sa treninga u FIS-u, i priprema u Zaostrogu, i na Jahorini. I dan danas, sve je vrlo plastično i jasno - tvoj i Nalin zarazni smijeh, Nenina i Branina smirenost, Čalijina šutljivost (možda ovo nije tačno, ali meni je on samo slika, nema tona), veselost Slobe Lopičića, napose neka velika individualna i kolektivna energija koja je iz svih vas prštala. Pozitivna energija, treba li posebno naglasiti?
Hoću reći, ja, tih godina dijete, koje je sve gledalo iz prikrajka, mogao sam vidjeti ljepotu u tom mozaiku, a još je i danas vidim, nakon toliko godina. I da, ne samo ljepotu, nego i neke vrijednosti koje su, znam, krasile svakog od vas -pošten i predan odnos prema radu, srčanost, drugarstvo, nenametnuto izvana, direktivom, već nastalo unutarnjim odnosom pojedinaca predanih zajedničkom cilju, svojevrsni esprit de corps, samodisciplina, ali i radost i smijeh, osjećaj za geg i šalu.
Nekako se nešto od toga prelilo i na mene (nije baš puno, ali ne žalim se), pa se tako i ja osjećam dijelom ekipe (što vama svima sigurno nikad nije palo na pamet; red je da vam kažem i da vas iznenadim), mada nikakvu medalju nikad nisam osvojio i mada, živa je istina, nikad nisam bio u stanju napraviti ni najobičniji stav u šakama ili zvijezdu, no dobro, ima i to svojih prednosti.
Drago mi je da ste se svi javili, da se komunikacija uspostavila i nadam se da će se održati, ovdje ili negdje drugo. A gorčine? Pa one su sastavni dio svega što radimo. No, jednom kad ih kažemo i pustimo, već izgledaju manje gorke i mnogo manje peku. Zar ne?
Lijep pozdrav svima,
Nenad Peleksić
(pridruženi član Crnaca)
Dragi Bato,
Ja nemam namjeru polemizirati,jer ovaj blog prihvatam kao priliku za prisjecanje neceg lijepog
sto se desavalo u Sarajevu izmedju dva zadnja rata a posebno u odnosu na ;sport,ljude,ljepote grada i okoline i sl (izuzev politike).
U tome smislu je i nas nekolicina dalo svoj prilog
kroz iznosenje svojih sjecanja na 60-te i 70-te
god. proslog vijeka kada smo bili aktivni sudionici sporta-odnosno gimnastike.
Gimnastika je u ono doba bila amaterska bez ugovornih obaveza, tako da je svako mogao da odlucuje na koji nacin i sa kim da trenira.
Ja sportsku stipendiju nisam imao,beneficirani sportski staz nisam ostvario,a istovremeno nisam uzeo ni dinara od onih para koje smo zaradili kao pomoc za prihranjivanje ugrozenih clanova nase ekipe a koji su koji su mi se javljali za isplatu u kriznim trenucima.
Trenirao sam iz zadovoljstva i nagrada je bila divna drugarstva,dozivljaji raznih vrsta i na kraju sadrzajno prozivljen dio mladosti.
Imam svoje poglede na taj period i treniranje i dozvolit ces da se moze razlikovati od Tvojih
pogleda ali to nije razlog da se moramo ubjedjivati kako bi promijenili misljenja.
Ja postujem Tvoje vidjenje gimnastike onako kako si to iznio u intervjuu,ali se ne bi slozio sa polemikom koja je poslije nastala.
Ovo nije politika i mislim da su nepotrebne replike,citiranja,iznosenje sarkasticnih primjedbi i nastojanje pridobivanja glasaca a narocito onih koji koji nisu bili sudionici tih dogadjaja,pa tako i ne mogu realno prosudjivati ali uzivaju da provociraju.
Ovo sam napomenio uz molbu da mene u eventualno
buducim komentarima ne citiras i uopste ne spominjes kao da nisam ni postojao u gimnastici.
Ako mi vec nesto zamjeras volio bi da to raspravimo putem telefona i tako cemo se bolje razumjeti a izbjeci nepotrebnu polemiku preko bloga ,a ja ne vjerujem da cu se vise ubuduce javljati sa komentarima.
Nadam se da neces ovo pogresno shvatiti i da cemo
ostati i dalje prijatelji.
Zelim da ti kazem koliko mi je bilo drago kada si me nazvao telefonom prije par godina i rekao da si citao clanak pokojnog Paunovica u Oslobodjenju
u kome je pisao o mojoj mami i njenom skromnom ucescu u okupljanju nas gimnasticara.Obisao si je zajedno sa Nenadom,u prigodnim prilikama si se javljao njoj telefonom i to joj je (starici od 87 god.)bilo neopisivo drago da je se jos uvijek neko sjeca,a zivi sama i svaki kontakt sa dragim ljudima joj je dusevna hrana.
Zahvaljujem Ti se takodje na saosjecanju koje si izrazio u vezi teske bolesti moje supruge .
Ja Tebi i Tvojoj porodici zelim sve najbolje,a nadam se da ostajemo prijatelji i da cemo u buducnosti pricati o ljepsim temama a narocito o uspjesima nase djece jer o nama je bilo dosta rrijeci.
Ćole,
nema ništa od serviranja, ne igram tenis, i to je gospodski sport, pa ne bih da dodjem pod lupu odbora za očuvanje visokih moralnih principa na blogu i okolini. Osim toga, ne vidim više razloga za diskusiju po ovom pitanju - mislim da je sve i već odavno ” i matuhu jasno”. I tebi bi bilo bolje da se hvataš lova na patke, ili ribe - čini se da si tome vičan, nego što ispaljuješ otrovne strijele, i opet u pogrešnom pravcu. A ja očekivao da češ poslije svega priznati da si, barem u ovom predmetu, bio u krivu! Greška!
Mašo
Dragi nas “pridruzeni”!
“Godine ne cine mudraca - cine starca”, veli jedna stara…
Velika ti hvala, Nenade, na ovom tvom javljanju. Mada, kako kazes, nikada nisi ni stav o sakama napravio, po svom “polozaju” u ono doba (mali mjezimac i maskota Crnaca) ocito da, uz nas neposredne sudionike, imas puno pravo da se osjecas clanom vrste i da, kao takav, spadas u osobe komprtentne da daju svoje vidjenje ondasnjih dogadjanja.
A ti si to, Nenade, ucinio na zaista briljantan nacin i tako zasjenio sva piskaranja i “prepucavanja” nas “ozbiljnih ljudi, sijedih glava, uglednih sarajevskih … itd.” - pocev prvo od mene. Ne znam za druge “hadzije”, ali meni si ocitao lekciju i mislim da sam je naucio. Znam ja da ti nisi imao namjeru nikome citati lekciju, ali onome ko je otvoren da i pod stare dane sta god nauci, tvoj komentar je vrijedan svake paznje i nadasve poucan. Ti si na jednostavan, spontan, elegantan niacin i bez ikakvih opterecenja ili “drzanja strane” (mada bi po “prirodi stvari” to realno mogao, mozda i trebao bez da ti iko zamjeri) sublimirao esenciju svega onoga sto je do sada na ovu temu napisano u ovum blogu. Sto se mene tice, sve si rekao;
- i da je ljudski grijesiti i o greskama “…razgovarati, ne bježati od njih i vidjeti ih u pravom svjetlu i u pravoj dimenziji i nakon toliko godina“;
- i da su nas (Crnce) “…krasili predan odnos prema radu, …samodisciplina ali i radost i smjeh, osjecaj za geg i salu“;
- i da su “…ljudske gorcine sastavni dio onoga sto radimo. No, jednom kad ih kažemo i pustimo, vec izgledaju manje gorke i mnogo manje peku“… i da dalje ne nabrajam, svaka ti je na mjestu!
Ziva istina; kad sam ja svoje gorcine rekao, stvarno su mi izgledale manje gorke i manje su pekle, a s ovim tvojim tekstom kao da su potpuno iscezle.
Dok sam te iz kampa nosio na ramenima put plaze, nisam tada ni bio svjestan kako dragocjen teret nosim. Za “zvijezdu” (koju nikad nisi mogao uraditi) ne brini, jer si zvijezda sam od sebe, a sto se (neosvojene) medalje tice, od mene ti je ZLATNA i to golema k’o kuca.
Srdacan pozdrav tebi i tvojim roditeljima uz najbolje zelje za njihovo dobro zdravlje i mirne i srecne dane.
Tvoj drug iz vrste
B a t o
Toba,poslao sam Ti DVD film poštom.Javi mi jesi li ga dobio.Šerkan
Ja, moje sramote, moj Serkane! Sve kontam da ti se e-mailom javim da sam DVD dobio i zahvalim, ali ne dade se… sve danas cu - sutra cu, i sad nemam druge nego da ti se izvinem i kazem da sam film sa velikim zanimanjem pogledao. Svka cast da si u onakvim uslovima uspio napraviti taj dokumentarac koji nepatvoreno prikazuje ambijent i atmosferu u kojima su se ratni gogadjaji odvijali.
Jos jednom: izvinjenje, cestitke i hvala ti!
Srdacan pozdrav,
T o b a