Vilsonovo šetalište
“Vilsonovo šetalište” zove se po 28. predsedniku SAD - Tomasu Vudrovu Vilsonu koji je 1917. godine objavio rat Njemačkoj, a time i naznačio kraj moćne Austro-Ugarske carevine. Međutim, da bi čudo slučajnosti bilo veće, ta ista Austrougarska je ovu ulicu napravila, uredila i pustila u promet početkom prošlog stoleća, nazvavši je “Kalajeva promenada” prema imenu svog diplomate, političara, ministra finansija i poglavara BiH Benjamina Kalaja. Nakon pada Austrougarske, Kalajeva promenada dobija naziv Vilsonova promenada, odnosno Vilsonovo šetalište. Ovaj naziv će od 1941-1945 biti preinačen u “Musolinijevo šetalište”.
Naravno, odmah po padu fašisticke ideologije posljednjeg imenitelja ovog šetališta, ulica će se još jednom nazvati Vilsonovom. Iznova 1960. godine, ponovo se mijenja ime ovaj put u Omladinsko šetalište. Na koncu, po treći put, ova aleja postaje Vilsonovo šetalište.
Ono je oduvijek i uprkos svemu, sadržavalo samo koncentrat naših ljubavi - promašenih i onih večitih. Lipe su bujale i visoko narastale od naših emocija. Zato smo ih brojali i znamo da ima 480 pouzdanih ali diskretnih svedoka svih zagrljaja i poljubaca. Naše lipe, vršnjakinje prošlog stoleća, kao i mi stare, pa ih grad leči, ali su neuništive kao naše uspomene i besmrtne ljubavi.
Bilo kako bilo, ova promenada naziva kod Sarajlija nema ama baš nikakvo istorijsko značenje. U najboljem slučaju ono je minimalno, na razini dobro informisanih gradjana. Ali, postoji zato ono drugo, maksimalno, značenje ovog šetališta - sentimentalno! Tu je, pokraj njihove Miljacke, kuda se pruža šetalište, u aleji lipa, u polusjeni gradskih svjetiljki, začeto na hiljade ljubavi. Zakazano milijun sastanaka. Podjeljena milijarda poljubaca. A lipe su rasle od uzdaha i nježnih riječi. Tako je to oduvjek bilo, pa su o ovom mjestu ljubavi pjesnici o tome naširoko pripovijedali. Oko novo-starog naziva Vilsonovog šetališta, bez i jednog glasa protiv, složili su se babe i djede, mame i tate, sinovi i kćeri sarajevske. Sentimentalno vezane generacije i generacije ovog grada nisu posegnule ni za kakvim stranačkim, nacionalnim, vjerskim “prisvajanjem” Aleje Uzdaha.
To bi, ukratko, bilo nešto poput službene biografije pomenute aleje iz koje bi se mogao napraviti sasvim dobar istorijski separat o sudbini Bosne i Hercegovine i njena glavnog grada.
(11.10.94)
Milan Andrić
Preneseno sa site-a www.vilsonovo.net
Znate sta? Toliko sam se obradovao nasem Vilsonovu da nemam rijeci. Svaka cast. Ma, nema sta, pravi blog. Samo lijepe stvari i divne uspomene.To su prave teme.Kada se samo sjetim Stare stanice,Ruze, Trece Gimnazije,vojnog otpada,Lipe i tako to.Jos jednom hvala na divnoj teme te se nadam da ce se javiti mnogi sa ovako dobrim pricama.
Jaka konkurencija Vilsonovom je bio “Olimp” u Velikom parku. Kako se do njega valjalo ispeti uz jaku uzbrdicu - od “Parkuše” pa odmah na gore, ili, za malo starije serpentinama okolo, bio je namijenjen sportistima. Vilsonovo je ravničarski kraj, pa su na njega išli, ili nesportisti, ili kad na “Olimpu” nije bilo slobodnih klupa ili debelih drveća. Sportisti bi se lako spustili do “Parkuše”, “Istre”, “Expresa”, dok bi Vilsonovci glavinjali do “Vrbanjuše”, “Tilave” ili “Dubravke”. Što bi se reklo: “Svakome prema sposobnostima i zaslugama”.
Promjene naziva ulica su uobičajena stvar svugdje, a u Sarajevu posebno. Zavisilo je od politike onih koji su bili na vlasti. Omladinska je danas Musala, kao što je nekada bila, mada je krak od FIS-a probijen za “tamnih vremena” kako danas govore predstavnici “svijetlih vremena”. Austrija uvodi Apelovu obalu, koja se pretvori u Stepu Stepanovića kao zaslužnog što je oslobodio Bosnu, iako je nije imao od koga oslobadjati, nego ga Narodno vijeće pozva da uvede red medju pljačkašima, otimačima i lopovima. Onda posta Obala Adolfa Hitlera, pa se Stepa vratio, a sada je, napokon, stupio u nju i jedan “našijenac”: Kulin Ban. Rudolfovu prekrstiše u Štrosmajerovu iliti Štrosmajorovu kako to 1945. reče jedan jako prispjeli oslobodilac. Itd. Kako će se Vilsonovo šetalište zvati u budućnosti teško je reći. Ako Denis Tanović uspije razviti svoj pokret, možda: Oskarovac.
Z
Ima li zivih brace Todorora? Cujem da su negdje u Srbiji i drze super restoran?Podsjecam one koji neznaju da su oni bili i te kakvi sportisti ali su volili i malo da se potuku. Postoje mnoge price o tome pa bi volio da se neko javi i na tu temu.Ovo sve u vezi sa Olimpom jer su najbolje marisane bile upravo ispod Olimpa na maloj zaravni.
VILSONOVO SETALISTE
Mi nemamo Bolunjsku sumu, ni Hajd Park ni Vrapčja Brda
i što se lirike tiče, s jeseni, kad počne da opada lišće,
u ovoj varoši koja je baš u lirici oskudna i tvrda
mi nismo imali gdje da idemo nego na Vilsonovo Šetalište.
Vilsonovo - naši Čistije Prudi, naš Kej Volter. Odavde,
mada su mnoge ptice iz mog pokoljenja docnije i zasvinjile,
išli smo, mi Jovani, mi Ivani, mi Avde,
neko u ministre, neko u De Vinjije.
Uopšte, nikad toliko pjesma nije bila cijenjena u mojoj domovini.
Knjigu stihova je držao svako, kao što danas drži volan.
A dvoje na Vilsonovom, dvoje na mjesečini
znalo je više Šekspira nego danas cijela jedna škola.
Bilo je to davno. Još nije bilo ni televizije ni sinemaskopa!
Zato su na sve strane treštali jambi i horeji.
Lažem! Od Koreje, koja je tad krvarila, svaki čas i Evropa
mogla je da se zakoreji.
Moja draga, koja mi je u međuvremenu postala žena,
voljela je tada Jirži Volkera.
Mojoj dragoj, koja mi je u međuvremenu postala žena,
čitao sam tada Jirži Volkera.
Bili smo tad tako bogati, imali smo oči, ruke, usta.
To je iz Volkera. U suštini, bili smo siromaštvo sâmo.
I mada je o našoj sreći govorila i glavna knjiga zemlje - Ustav
da nije bilo neba naša ljubav ne bi imala ni krova nad glavom.
Bili smo niko i ništa, imali smo samo to nebo
i taj život, sem snova svega drugog lišen.
Da smo tada umrli za našim kovčegom
išlo bi samo lišće.
Sada djeca uzmu kola i prvoj mis svijeta koju sretnu kažu - Izvolite.
Sada svaki maturant takoreći u prilici je
da u garsonjeri, uz Baha ili uz Bitlse, sjedne pored svoje Lolite.
Mi smo to činili na Vilsonovom, u prisustvu milicije.
I nije nam smetalo što Miljacka na tom mjestu postaje najobičnija bara
ni što milicija tako pomno nad moralom svojih sugrađana bdije.
Bilo je to davno. Umjesto memoarâ
pisali smo svoje prve elegije.
Inače, u svijetu uvijek po jedna Koreja gine,
u protivnom - od čega bi živjeli istoričari,
a ja, dok se sjećam Vilsonovog i mjesečine,
ja starim ja starim, ja starim.
Izet Sarajlic (1968)
Sarajlic je ovu pjesmu napisao na ekavskom, ali
sam je pronasla ‘prevedenu’ na ijekavski pa je tako i postavljam.
Pitam Slobodana Mitrovica da li zna gdje je Spomenko Mitrovic, zvani Spoma, sa Grbavice isao u III Gimnaziju ( VI 1, Bronzicka razredna)?
Jao, Vlado Kaluza, to mi zvuci tako poznato.Totalno sam izlapila. Da nije “Svjetlost” ili tako nesto?Moram pitati Maria Vulica sa kojim sam u kontaktu.On je u Sidneju.Elem nejse, izvinite na digresiji.
Ovo bi mozda znao Dragomir Pudar posto je njemu Bronzicka bila razrednica, koliko se sjecam. Sto se tice mene i Spome, nema pomoci, nikada za covjeka nisam cuo,mozda Alan Ford moze pomoci, Mili mu zna adresu.
Pošto sam prozvan po pitanju Bronzićke, moje drage ( i stroge) profesorice geografije, prisjetih se Nove 1970. Godine. Dino Zukić i ja smo tada sjedili u prvoj klupi III 4 razreda i često joj “mirisali” po pivi koju smo znali popiti na velikom odmoru u “Ruži”.
“Pošto imamo u razredu velike eksperte po pitanju alkoholnog pića, Milija i Dinu, ja ću ih fino zamoliti da mi kupe pletaru crnog vina, jer mi za praznike dolaze gosti. Za nagradu, ne moraju se vraćati do kraja časa, a pletaru mogu donijeti u zbornicu” . Naravno, pletaru super crnjaka smo kupili u podrumu “Frano Supilo”-Ćilipi, usput popili po decu i usrećili našu profesoricu i njene goste. Znao sam neke Mitroviće u našoj Gimnaziji, čuo sam za Spomu, ali se nismo družili, pa o njemu ništa pobliže ne znam.
Godina 1970 je bila godina ferijale u Baskoj Vodi.Godina prekretnica moga zivota. Godina Bugojna, brzog sazrijevanja uz ruzne vijesti o nekim zlim ljudima koji umjesto da ganjaju koke podmecu bombe i bore se za “slobodu” koju sam ja tada imao a za nju nisam ni pitao.Tada sam jos uvjek bio klinac iz Osnovne skole “29 Novembar” te slusao price o gimnaziji “Braca Ribar”, Mici i Djurasu od Soskica,Hadziomerovica,Coricke te ostalih koji su bili starija raja.Mili je bio tu negdje, sa njima, ali ga se nesjecam posto sam bio mala raja pa mi je pivo i vino to te 1970 bilo nepoznanica.U nasoj gimanziji su bila dvojica Mitrovica jedan Slobodan a drugi Rodoljub koji je kasnije sa Kustom,Radojcicem i Bogicevicem studirao reziju u Pragu.Alan Ford je koliko se sjecam rodjen u Italiji?Zar ne?Nedodje ti Mili u Ruzu ni drugi put.Cekao sam te.
Slobodan Mitrović je napisao:
Mnogo me je obradovala vijest o uredjenju Vilsonovog šetalista a koju su danas
objavile novine iz Banja Luke:
Popločavanje pješačkih staza u Vilsonovom šetalištu, jednoj od najpopularnijih šetnica u Sarajevu, jučer je zvanično počelo kod mosta
Hamdije Ćemerlića.
Planirano je da postojeće asfaltne staze budu zamijenjene jablaničkim eruptivnim kamenom gabrom. Debljina kamenih ploča je osam centimetara, a staza će biti viša za dvadesetak centimetara zbog zaštite korijenskih sistema.
Također će biti uređeni lokaliteti za četiri ljetne bašte i druge sadržaje.
Ukupna vrijednost radova je 1,27 miliona KM, a finansijeri su grad Sarajevo, općine Novo Sarajevo i Centar, te Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša KS.
”Rok za postavljanje novih kamenih ploča je 90 dana, a nakon toga slijedi druga faza, koja podrazumijeva kompletno uređenje Vilsonovog
šetališta, te revitalizaciju stabala, koja su u vrlo lošem stanju, rekao je Nedžad Koldžo, načelnik općine Novo Sarajevo.
Objašnjava da su finansijeri sa Šumarskim fakultetom i SERDA dogovorili i nabavku 47 stabala lipe, koje će biti posađene na ovom području.
”Izgradnjom sjeverne longitudinale steći će se uvjeti i za popločavanje kompletnog dijela kolovozne trake i obustavu saobraćaja na tom
dijelu”, istakao je Koldžo.
On je najavio da će u posljednjoj fazi uređenja Vilsonovog šetališta biti napravljen i trg ispred Mašinskog fakulteta, a sve u sklopu jedinstvenog
projekta \”Vilsonovo šetalište, otvoreni kulturni centar\”.
Početak uređenja Vilsonovog šetališta pozdravili su i građani.
”Ovo je mjesto gdje dolazim svaki put kada imam problema u životu.
Uživam da provodim vrijeme ovdje, u miru i tišini. Mislim da je ovo jedinstveno mjesto gdje se ljudi mogu psihički rasteretiti”, rekla je
Sarajka Fatima Salčinović.