dovla.net

Kao što Boša u svom prvom prilogu na blogu već reče, proveli smo nekoliko sati skupa, poslije utakmice Fenerbakčea sa Alpellom u okviru turske lige. U srijedu je gostovao u kupu šampiona Evrope u Solunu, gdje je Fenerbakce u gostima pobijedio Arisa.

Planirali smo da druženje nastavimo još neko vrijeme i čak smo sjeli u kola i krenuli prema Taksimu, ali je snježna mećava bila toliko jaka da je saobraćaj praktično bio u kolapsu, pa samo odlučili da Boša sa Borisom koji mu je došao u posjetu ode što prije kući u Fenerbakce, na azijsku stranu, da ne bi rizikovali veće probleme.

Odavno nisam gledao Bošu na klupi. Ostao je onaj isti, autoritativni, dinamični, potpuno angažovani trener, kakvog ga pamtim kad je bio u Sarajevu. U elegantnom odijelu-uniformi sa kravatom i u savršenoj liniji Boša izgleda stvarno fantastično. Da je moja generacija, izdaje ga samo nešto sjedih. Kako još uvijek podnosi toliku količinu adrenalina, to samo on zna!

Napravo sam nekoliko slika i prilažem ih ovdje, mada nažalost nisu najboljeg kvaliteta, prvo radi amaterskog fotoparata koji nije adekvatan za ovakve poduhvate i drugo radi amaterskog fotografa, koji nije dorastao ovakvom zadatku.

Sjedili smo u Bošinoj kancelariji tehničkog direktora Košarkaške federacije Turske, koja se nalazi u okviru hale sportova Abdi Ipekči, gdje je utakmica i odigrana. Od domaćih eksponata, tu je Diploma humanisti koju je dobio u Sarajevu 2001 i Titova slika na mramoru na radnom stolu. U jednoj vitrini desetak priznanja koje je prikupio u Turskoj. Nakon tolikih godina imamo mnogo tema, skačemo sa jedne na drugu - porodice, Jasna i Nikolina, djeca, prijatelji, duboka žalost za velikim prijateljem Rutom Morankićem i naravno situacija kod nas, zašto, kako, kuda, kada ….kada ćemo nazad, u Rajvosa. I naravno, i Danisova stranka, kao svjetlo u tunelu za koju smo obadvojica i te kako zainteresirani. Biće, biće … Pa zatim nostalgija, kako biti tamo a biti ovdje, pa Dovla, i eto … javi nam se Boša - direktno.

Samnom je bio i moj bliski rođak, Erdo Smajiš, kojeg sam provukao i u sliku sa Bošom, i u ovu sportsku priču jer je nekadašnji junior fudbalera Sarajeva, pa igrač Romanije iz Sarajeva, pa Radničkog iz Vogošće, sve do odlaska u Tursku davne 1958. Mene na fotografijama nema, bolje i za slike i vas blogovce i za mene!

Bilo mi je lijepo tih nekoliko sati s Bošom u neobično bijelom Istanbulu, kojeg nekako nikad nisam zamišljao pod snijegom, pa vam dodajem još par fotografiau da podijelimo to iskustvo. A Boša? Ma mogu samo reći da je jedan od onih zbog kojeg se, kad me predstavi nekom kao svog prijatelja, osjećam ponosnim. Ne zbog toga što je vrhunski trener, nego zato što je … ma ČOVJEK na mjestu, brate!

Mašo