Macchiato mi draga ispeci…
Ile Vitorović je negdje pronašao ovaj zanimljiv članak o popularnom naptku. Usput, dobili smo ekskluzivne snimke zalaska sunca u Holandiji, pa, obzirom da nema prigodnog teksta, koristim priliku da uz ovaj tekst stavim nekoliko zaista umjetničkih snimaka načinjenih po fazama zalaska. Autor želi ostati anoniman.
“Hajd’mo na kavu” najčešća je rečenica koju izgovaramo kad nekog sretnemo. U kafiću ili kod kuće, na poslu ili u nekoj čekaonici.
Za neke je kava samo navika i izlaz iz situacije kad ne znamo što bi zapravo u kafiću popili. Za neka je pića i napitke prerano, a za neka treba više slobodnog vremena.
Kraća ili duža, s mlijekom ili ne, s hladnim ili toplim mlijekom, cappuccino ili macchiato, sa šlagom ili bez, crnu ili bijelu, u velikoj šalici ili maloj šalici…
Za druge je kava ritual bez kojeg se ne može započeti dan. Bez obzira radi li se o turskoj kavi kod kuće ili kavici u kafiću. Neki s tolikom ljubavi tepaju kavici kao da je živo biće, ljubav života.
Ključni je trenutak bio taj kad su se pojavile kavane, a zatim pravi bum prvih kafića. Oni su kavu digli na to važno društveno mjesto. Dok je kava bila dio kućnog rituala ili završetak objeda u restoranu njeno značenje nije bilo toliko javno vidljivo. Jer u kafićima se uz kavu dogovara sve, od prodaje automobila do ugovaranja “mutnih poslova“.
Dolazak espresso kave potpuno je izbacio tursku kavu iz gostionica i restorana. A i inače kava ima zanimljiv geografski put. S Arapima iz Etiopije, do kavana u Meki, Damasku pa sve do turskog Istanbula. Preko Venecije do Beča, Pariza i Londona. S Istoka na Zapad, a zatim ponovno sa Zapada na Istok i cijeli svijet kao espresso, kao instant ili kao filter kava.
Nije bio lak taj put espresso kave prema istoku. Kafići su tek počeli nicati, a dobro se sjećam kako su izgledali šankovi na Festu u Beogradu. Po tri najsuvremenija caffe automata koji ne rade i jedno malo kuhalo s vodom koja uvijek vrije. Gomila džezvi, šalica i tacni. Tetama na šanku nije bilo jasno zašto se mi iz svijeta espresso kave tako smijemo njihovoj snalažljivosti.
Cappuccino, macchiato, crna, bijela…
Danas nimalo nije jednostavno naručiti kavu ako je kao ja pijete samo zato da bi nešto popili jer vam je neugodno nekoga čekati u kafiću i ne naručiti ništa. Kad kažete da želite kavu, niste rekli ništa. Ako je konobar ljubazan, pitat će vas kraću ili dužu, s mlijekom ili ne, s hladnim mlijekom ili toplim mlijekom, cappuccino ili macchiato, sa šlagom ili bez, crnu ili bijelu, u velikoj šalici ili maloj šalici… i šećer dolazi na kraju, da li želite smeđi šećer ili obični, da li od trske ili tko bi ga znao od čega.
Nakon klasične esspreso kave pojavio se i cappuccino. Espresso kava s pjenom od mlijeka, navodno nalik na habit kapucina.
Koliko se sjećam, macchiato se pojavio prije dvadesetak godina, a dolazio je s mora prema kopnu. I danas nekima nije jasno kako bi trebao izgledati pravi macchiato. Ali sve postaje jasno kad bi znali da macchiato znači zamrljano ili zaflekano. Dakle, espresso sa sasvim malo pjene od mlijeka.
Ali ni tu nije kraj. Pojavljuje se polako i caffe latte iliti pola kava-pola mlijeko, a sigurno već negdje postoji i latte macchiato što već iz samog izraza možete rekonstruirati.
Naravno i do nas je stigla ta takozvana kava bez kofeina. Oprostite, ali ne volim proizvode na kojima piše da nečega nema. Kava bez kofeina, pivo bez alkohola, bez kalorija, bez masti, bez šećera, bez kolesterola, bez, bez, bez. Vidio sam čak i jaja u tetrapaku na kojima piše da nema salmonele!
Kava bez kofeina je kava bez duše, bez biti. Razumijem da nekima kofein škodi i da ih je liječnik uplašio ili da su popustili pred nekim precijenjenim vrijednostima kao što je npr. što duži život pa makar i na silu. Ali zar se nije lakše odreći kave nego prijeći na taj surogat.
I na kraju jedna će stvar uvijek ostati tajna. Uz sve te vrhunske aparate i vrhunske vrste kava u nekim je kafićima kava uvijek bolja nego u drugima. Pa kako? Neka to ostane i dalje tajna i tema razgovora uz kavicu.
Autor: Željko Šatović, G.U.L.A.
Pisao sam za razne novine (Polet, Jutarnji list, Globus, Studio, Playboy). Zanimaju me povijest i antropologija hrane te lov na smrčke.
otvoreno: 3061 puta
četvrtak, 28. februar 2008 u 22:44
Poštovani Anonimni!
Čestitao bih vam od srca ali kako ću kad ste napravili neoprostiv previd.Zaboravili najvažniju i “najfrekventniju” vrstu kafe “SIKTERUŠU”!
petak, 29. februar 2008 u 00:27
Ćole da Te dopunim.Prva je docekuša,pa obikuša,onda razgovoruša,pa onda. . . jebi ga ne mogu da se sjetim i na kraju kada gostu valja reci da ide kuci iznosi se sikteruša. vozdrica Šerkan
petak, 29. februar 2008 u 14:41
Šerkane, kako da zaboraviš najpopularniju sarajevsku kafu zvanu “tračuša”, zbog koje se ustvari i dolazi na kafu.
petak, 29. februar 2008 u 19:30
Nije Šeri zaboravio nego ne hoda čovjek po prijemima!
nedelja, 2. mart 2008 u 01:28
Jakice zaboravismo obojica još jednu vrstu kafe.Kao kroz maglu se sječam rečenice koju još nisam uspio protumačiti a koju sam čuo u neka davna vremena u nekom kafiću:”Hvala ti na pozivu i kafi,od te se kafe djeca dobivaju”.Ako se uspiješ sjetiti šta mu ga to znači javi mi. Šerkan
nedelja, 2. mart 2008 u 09:43
A koji je tek merak zapaliti uz kafu!….Sječam se kao kroz maglu.
četvrtak, 6. mart 2008 u 15:11
U vrijeme “nedodjije”, kojih u Bosni ima na pretek i ciklicno se ponavljaju, ulazi cojek u kafanu u kojoj sjedi neka vojska, ali se ne vidi cija je, jer su kape skinute.
“Sta se, ondak pije?”
“Dajder mi kahvu!”
“Tursku ili srpsku?”
“Daj ti meni caj!”
“Engleski ili ruski?”
“Daj mi casu vode, pas ti…!”
Pa sada neka neko opovrgne fakt da u Bosni kahva i caj nisu politicki fenomeni.
Zeko
četvrtak, 6. mart 2008 u 18:19
Ova mi najvise nedostaje;
http://www.fotorola.com/uploads/2d6a8e71de.jpg
nedelja, 23. mart 2008 u 00:58
KAHVA
Fotos džezve na žaru, što nam ga Slavica servira, podsjeti me na najbolju kaf(h)vu koju sam u životu popio.
Putujemo za Stolac preko brda Gubavica što iz Blagaja vodi ka Domanovićima (put dolinom Neretve ka Počitelju još nije otvoren). Stariji vozač Hasanbegović Ismet, rođeni Gačanin, inače poznat kao meraklija, predlaže da kafu popijemo u maloj kahvedžinici na Gubavici. Stajemo kod male kamene kućice sa lijepom odrinom ispod koje su dva rustična stola, drvena klupa uz suhozidinu i nekoliko tronožaca. Džezvenjaci vise na zidu, šarena plehana kutija je uz dibek, pored kojeg je nešto što niti je mangala niti ognjište, iznad kojeg u nebo strči kahveodžak. Ispod, kao snijeg bijelog pepela, nazire se žar. Iz povećeg lonca se vije para.
Ismet se srdačno poselami sa kahvedžijom pa naruči “Tri specijalne kahve za specijalne goste”. “Nemere!” odsječe kahvedžija kao uvrijeđeno. “Kod mene je svaka specijalna, bili gosti il’ nebili specijalni.”
Polagano skida džezve, pa iz platnene vrečice vadi suhu šljivu, stavi je u džezvu, koju par sekundi drži na žaru, pa šljivu prebaci u slijedeću džezvu, pa tako do poslednje. Po istilahu otvara plehanu kutiju, grabi kašiikom kafu i stavlja je u džezve. Čutimo da ne pokvarimo ritual. Stavlja prvu džezvu na žar, podiže je i potresa pa je opet “prigrija”. Tako redom. Lonkom vadi vodu iz lonca i sipa je, do nešto iznad polovine u džezve. Jednu po jednu stavlja na žar, a kad se kafa podiiže skoro do samog vrha, izmakne je. I tako svaku dva puta. Doljeva vrelu vodu do vrha, stavlja džezve na pladanj, uz njih fildžan, kašikicu, iz džuguma čašu hladne vode i po kocku šečera, pa reče: “Nekada sam imao šeker glave, al’ ih sada nejma.”
Ismet kašikicom dodaje hladnu vodu, lagano miješa kahvenli kajmak da se telva slegne. Lomim kocku šečera i hoču da je stavim u kafu. Kafedžija me ledeno pogleda: “Nemoj! Da je to dobro ja bi ti ga ukuhao. U Hercegovini se kahva pije preko šekera što je na jeziku.”
Seirimo, Isma započinje eglen o kahvi, vinu, pečenoj jagnjetini. Upitah zašto je na početku stavljao suvu šljivu u zagrijanu džezvu. Podiže obrve, prodžara žar pa će: “Vidiš, kahva nije naša. Ne raste ovdje. Došla sa Turcima. Lijepo miruhi, al’ nije to naš miris. Naš je od šljive, jabuke, kruške. Od suhe šljive je ponajbolji.” “Ma jest da kahva lijepo miriše, a ja sam u Bejrutu, znači kod Arapa, dobijao kafu u koju bi sipali mirišljavu vodu, tako da je miris kafe ubijen.” “E, to im ne valja. Suha šljiva ne uubija, nego kahva biva bolja.”
I bila je najbolja koju sam ikada popio. Pokušavao sam ponoviti ritual sa suhom šljivom, gosti su bili oduševljeni, ali nije to bila ona gubavička. Mora da postoji neka tajna u pripremanju koju nisam zapazio. Možda u tome da je kahvedžija peče desetljećima, a, ko zna, možda je tajnu naslijedio od oca, ili djeda.
Dovlovci, probajte napraviti ovo sa šljivom pa javite kako je uspjelo.
Zeko