Još jedan tužni odlazak: Beko Arnautović
Muhamed Hamo Masleša koji sada živi u Los Angelesu (Beverly Hills) poslao je tužnu vijest i podsjećanje na nekadašnjeg popularnog fudbalera Beku Arnautovića. Bio je obljubljen i kao ličnost u šta sam se imao prilike uvjeriti za vrijeme mog četvorogodišnjeg rada u “Svjetlosti” kada smo zajedno radili u OOUR “Spoljna trgovina”. Slava mu!
“Dragi Vlado, Evo, nažalost, jos jedne tužne vijesti. U subotu je Sarajevo ostalo siromašnije za jos jedno “gradsko lice”. Oni koji su bliski fudbalu znaju za Beku Arnautovića. Imao je, tek, 62 godine. Moždani udar bio je jači od njegove i naše želje da se ljetos, kada odlazimo na godišnje izlete u Sarajevo, ponovo vidimo-zasjednemo i proćaskamo.
Volio je pričati o FK Sarajevo ali i punih usta i poštovanja o fudbalerima njegove generacije iz Vratnika, Pofaličkog, Iskre, Partizana…Bogatstvo je i radost bila s njim hodati sa prekrštenim rukama na stražnjici, onako penzionerski, vukući nogu za nogom, Kranjčevićevom od Marijin Dvora preko Parkuše, pa desnom stranom Titove prodjemo kino Romaniju do Slatkog Ćošeta i nazad i tako “opaliti” 2 do 3 runde. Doticali smo se svega i svačega, politike, Šlagera sezone, hokeja u Sarajevu, ćize bliže, Grenobla, žmire, ZOI 1984, trule kobile, do piklisa. Znali smo šutjeti jednu ili pola runde a pritom reći mnogo toga. Usput, pozdravljali su ga mnogi. Neke je znao a mnoge i ne ali je svima odzdravljao sa osmjehom na licu. Nije imao “sef” u sebi niti čuvati nešto što Ti nije trebao reći. Birao je lijepe riječi kojim će ti signalizirati tvoje pogreške.
Prastao je - ne jednom nego stotinu puta, svima. Kao i na utakmicama. Protivnički igrači su ga udarali sa svih strana, štipali, podsjećali ga na familiju, kopačkama išli na najtananija mjesta, ali nikada nije planuo. Imao je dobru ručnu kočnicu. Samo je znao oboriti glavu, stisnutih zuba nastaviti dalje, kao i u životu. Nikada nikoga nije naljutio. Takav je bio naš Beko.
60-ih godina, za podsjećanje, Marijin Dvor je bilo mjesto okupljanja mnogih vidjenijih fudbalera. Ako znaš igrati lopte tu si se trebao pokazati. Bili su tu Osim, Kulović, Smajlović, Arslanagić, Simić, Kranjc, Markušević… Ali, kad je igrao Beko, svi smo mi, tada mala raja, sa posebnom pažnjom gledali upravo tu utakmicu i uživali u Bekinim vragolijama.
Kasnije, njegov crni, jaki - “plećašev brk” bio je poznat svima u Sarajevu, posebno na Deverli Hillsu (ovo je novo ime za Crni Vrh-Gorica a autor je Bekin brat Nune Arnautović).
I danas u FK Sarajevu postoje slike sa likom Beke koje podsjećaju na prošla, dobra vremena, kao nijemi dokaz jednog perioda o kojem i sada mlade generacije pričaju i maštaju da ih dokuče. Trebaće im mnogo toga, a najviše sreće da pronadju nekoga ko će ih podsjetiti na našeg Beku.