Zeko: Kako skijati i preživjeti pod stare dane
Mont Tremblant, najveći skijaški centar Istočne Kanade. Trebalo nam je 10 sati vožnje od Londona. Torontašima manje od osam, a Ottawljašima oko dva. Sarajlija k’o pljeve. Predrag Ajvazović (unuk sveštenika Milorada o čijoj ljepoti se na ovom blogu već govorilo) sa suprugom Vedranom, dvije kćeri i punicom Hajrijom Balordom.
Tu su bračni parovi: Džinovići sa kćerkom, Pikse, Vukići sa kćerkom, Paređina. Društvo kao da su ga prenijeli sa Jahorine. Anja Štitić i naša Aleksandra dopunjuju družinu. Kad izađu na snijeg ne znaju se zaustaviti, osim u podne da prezalogaje u nekoj baraci – an maš restoranu.
A ja sam, nakon bogtepitaj koliko godina, ponovno stao na skije. Na jednoj zabitoj stazi na kojoj se niko ne skija, jer ih je stid. Obamro od straha, na staromodnim skijama Kasstle, molio sam Svevišnjeg da ne padnem. Imao sam sreće i prošao bez pada brzinom nešto manjom od jedne bakice koja se pješke spuštala. Sutradan sam, zbog nogodrhta, pauzirao, a potom opet stao i, gle čuda, išlo kao podmazano, sa sve kristijanijama, skokovima, ali i, pretežno, plužnim zavojima.
Onda se tu muvala neka TV ekipa pa se pronio glas da su snimali dokumentarni film iz istorije skijanja i htjeli me angažirati za sekvencu: Kako se u Bosni skijalo u vrijeme Otomanske imperije. Zli, opaki jezici. A kunem vam se da sam okrenuo i dvije Gi Perija kristijanije nakon čega sam upitao: “Jesam li Žan Klod Kili?” a oni u horu rekoše: “Jes, jes – Žan Klod Kilonja”. A Ćola nije bio tu.
Uvidjevši da moja teorija kao nastavnika smučanja: skijanje se uči u svakom dobu života, u praksi nema pokriće, skije sam ostavio na soškama ispred glavne uspinjače. Nadam se da će ih neko uzeti, ako ne da se skija, onda kao exponat – I na ovome se nekada skijalo.
Gore pomenuta grupa bi se, oko četiri kada uspinjače staju, sjurila u najbližu kafanu da nešto prezalogaje do večere. Puževi, neki tostitosi sa povrćem i sosom koji vas dva puta opeče – kad ulazi i …., palačinke poput strunjača, pice svih vrsta itd. Meni ih nešto bilo žao pa svoju porciju pita, što ih Mikica ispeče, odnesoh i ponudih, što izazva malu pometnju u, inače pitomo i nadasve prijateljsko, društvo. Ko kaže da burek i zeljanica ne kvare međuljudske odnose.
Toliko od mene kao skijaša. Vlado iduće nedelje ide u Montreal kod Cicka, pa će valjda otići do Mont Tremblana. Ako u soškama vidi moje skije, neka ih snimi. Ja imam dosta snimaka, ali pojma nemam kako se to može ubaciti u blog,
Sve vas pozdravljam sa onim SKIJANJE SE BRZO UČI …..
Zeko
Veseli i dragi nas Zeko.Otkad Te nismo vidjeli u Blogu.Zeko,Zeko,umjesto da– u Mont
Tremblantu,najvecem skijaskom centru istocne Kanade– proslavis bh.smucarstvo - Ti si,kanda,
zaboravio da se Zeke uz male uzbrdice bolje krecu,brze trce (i uopste spretnije su)– nego kada krenu nizbrdo,pa zbog slabijih prednjih nogu,padaju na glavu.Bezbeli,ispadao si se pa je
to Tvoje smucanje (ili skijastvo)vise licilo na
smuckanje.Ma ne ocajavaj,imas pravo na popravni.
Drugi put okreni skije malo uzbrdo,pa onako lijep i stasit,kao sportista maneken,elegantno,poput baletana,otplesi par kristijanija,pluznih zavoja
i skokova koji prkose gravitaciji.
U naslovu pitas “Kako skijati i prezivjeti stare dane” — ama ,covjece,samo okreni smucke uzbrdo,pa ces odleprsati poput andjelcica ili
leptirica,kao ,uopstalom,svi mi iz Tvoje genera–cije.
Uz postovanja i srdacne pozdrave Mikici i Tebi. Bato Jeftic
Bato,
Nismo mi generacija nego degeneracija.
Upravo pokusavam, na Vladin zahtjev, da mu posaljem i slike. No ne ide mi od ruke. Ako mi veceras kcer pomogne, imaces (i ostali) priliku a se divite kako jedan maneken iz otomanskog skijaskog vremena izgleda.
Zeko
E baš si nam ovo Zeko lijepo nakitio i objasnio. I ako slike ne dodju, sve vidimo sasvim čisto i jasno. A lijepo si i Ćoletu doskočio - nema šta da doda! Ali ko zna, možda ipak šta nadje da ujede!
Samo da ti nešto kažem - tvoj jedan drug ovdje, mislim da je čak i tvoja generacija ili sasvim blizu, kad ode sa Silvijom na skijanje, napravi po 20 i više žica i ne može ga stići niko, pa ni junior kao ja. A o stilu da ne govorim! Prema tome, ti fino opet u auto, tih 10-tak sati vožnje, pa nadji one tvoje kandaharke Kasstlerice koje sigurno niko nije ni dirnuo i - vježbaj, nema ti druge. Makar i uzbrdo, kako te lijepo nasavjetova Bato.
Mašo
Dragi Zeko,
Ovim si me prilogom podsjetio na prve sate skijanja na Betaniji, nasem prvom skijalistu, prije nego smo satima se penjali do Brusa na Trebevicu. Glavna staza nam je bila cestom , pa kroz tudje sljivike i dvorista sve do Miljacke i poste.
Bilo je to divno skijanje’ jer se kroz ta dvorista i sljivike svasta dogadjalo’ pa smo imali cijelu sedmicu vremena o tome pricati.
No, o ” tahtama ” kako smo te skije i cudne vezove zvali , ovog puta ne bih htio komentirati.
Zeko, pazi koljena
Lijep pozdrav
Shime
Dragi Shime,
Moje skijanje je započelo prije II Svjetskog rata, upravo na Betaniji. Onda su nam Nijemci oduzeli skije, pa je nastavak uslijedio nakon 1945.
Tamo negdje 1949 ili 50 smo imali kurs za srednje škole na Jahorini. Koliko se sjećam bio je Džido Brkić, Momo Hrisafović, Ljubiša Lučić (ne arh) Mišo Mihajlov (prvi disident poslije Djilasa) i sestra mu. Spavali smo u barakama na Poljicama a komandant je bio Ismet Kaljanac. Nastavnici su bili Pavle Lukač, Djurić koji je bio vojno lice i komandovao nam da na “Mirno” drzimo “ruke na sahove”. Zatim šega čojek Bugi čija je najveća zabava bila da iz sobe skoči i napravi salto u duboki snijeg. Mislim da je tu negdje bio i Drago Rubić, a možda i Saša Novak. Glavna nam je zabava bila ubacivanje ledenica u tudje krevete. Dvije sestre bliznakinje, inače nastavnice i zaljubljenici planinarstva - jedna se zvala Nata, su se zgražavale na naše ponašanje.
Hrana je bila očajna. Jednom smo dobili kisele paprike koje su skroz propale. Nekome je palo na pamet da tim nejestivim paprikama gadja ulazna vrata trpezarije kad ih neko otvori. Bilo je urnebesno dok nismo zasuli Kaljanca. Krivac, naravno, nije pronadjen, jer količina paprika palih na Komandanta nije se mogla izbaciti iz jedne ruke. A izbaciti pola kursista nije bilo zgodno.
Onda sam otišao na DIF, da bih, nakon Baje Jankelića, dogurao do nastavnika zimskih sportova na Sarajevskom fakultetu.
Lijepo bješe. A ako zdravlje posluži biće skijanja i dalje. Nije toliko problem hoću li pasti ili ne, nego hoće li me neki ludjak pokupiti. Daskari su poseban problem. Mladji su od 20 godina, nemaju osjećaj odgovornosti, pa jurcaju strelovito, a padovi im nisu opasni kao kod skijaša.
Vladi sam poslao slike a ne znam kad će ih objaviti.
Sa srećom, Zeko
Postovani Dr. Zečević ili ako dozvolite blogovski – dragi i poštovani Zeko,
Već je u ranijim prilozima o skijanju u Sarajevu spomenuto više mjesta gdje se počinjalo skijati ( sarajevskim baščama, Podgaju, livadama ispod Vraca, bašči Zlatka Corna, šljiviku na Betaniji..). Ja bih ovom prilikom pomenuo i park iznad Kovača. Tu se spuštalo od kafane na Jekovcu, pa dokle se dobaci niz park. Kazem park, jer je to iz dječije perspektive bio park, a ne parkić. Meni je ipak u sjećanju ostala moja bašča, dobro strma, duga oko tridesetak metara, gdje sam se “spuštao” na bukovim daskama sa više zašiljenim nego savijenim vrhom i vezovima kao kaišima na nanulama. Posebno sam uživao proklizati udesno i zaustaviti se. Ma niko k’o ja!
Nakon prvih iskustava došlo se do nekakvih starih skija sa polu-kandahar vezovima i na kojim je vise od pola kantni nedostajalo. E, s tim skijama sam najradje išao u Škaljinu (Škaljića) bašču – voćnjak iza Sedrenika. Šljivik je bila prirodna slalom staza. Ali prije spuštanja je stazu trebalo dobro “odštapmati”. Samouk sam pokušavao izvesti ono što sam od starije raje ili možda u kinu, žurnalu, a pred kraj “karijere” i na rijetkim televizorima vidio. Najčešće sam, dok sam pravio plužni zaokret, proklizavao- skija preko skije, a znale su skije krenuti u suprotnim pravcima, a ja ni tamo – ni vamo. Sjećam se da sam mnogo puta ostao dugo nepomičan sa oštrim bolom u butinama i kukovima, ulijepljen čistim pršićem preko znojavog lica, smrznutih šaka u vunenim rukavicama. Tada sam proklinjao i skije i onog ko ih je izmislio i ovu zabavu. Tako sam na početku, zaključio da ovo nije za mene, pogotovo što mi je lopta u životu mnogo više značila. Više sam volio izvijati i motati parade na čistom snijegu, nego svakog momenta očekivati padanje na skijama i bol.
Ali ne lezi vraže!. Prije Olimpijade su mi djeca prispjela za skijanje, pa su u Mladosti, učeći kod braće Nalo, redovno provodili jednu ili dvije sedmice tokom zimskog raspusta. To se nastavilo i poslije Olimpijade. U toku sezone valjalo ih je voditi na Jahorinu preko vikenda. Da se ne bih dosadjivao, moj dragi drugar Zoran Dropulić mi predloži da i ja ponovo probam, a on će mi biti učitelj. Kupio ja opremu i pravo sa Zokom na vrh. Kako mi je bilo - teško je opisati, ali samo da spomenem Zoranove riječi: “ Skijas odlično, snažno, kao da hoćeš da poravnaš Jahorinu”, a bio sam mokar od znoja kao da su me izvadili iz bazena, onako sa skijaškim odijelom. Batalio sam ovu rekreaciju, ali mi srce zaigra kad vidim kako pravi majstori sastavljenih nogu plešu po sniježnim ili ledenim strminama. Doduše, za moju utjehu, Mehmed Nalo je znao kazati: ”Ako hoćeš da vidiš nešto lijepo onda pogledaj kako Minja ( moja starija kćerka) skija. Dok je živila u Bay Area ( San Francisco) u toku sezone je skoro svaki vikend provodila na skijalištima oko Lake Tahoe-a. Ove zime joj nije bilo teško ni sa devetomjesečnim sinom dobaciti sa Floride i provesti par dana na Lake Tahoe-u.
Kod nas kažu: “Pitu ne pravi onaj ko ima, nego ko je naučio”. Ja bih dodao: “ I na vrijeme”.
S poštovanjem,
Ćusta
Slatko sam se nasmijao Ćustinom prilogu. Tačno ocrtava kako se smučanje razvijalo poslije 1945. Ipak i Ćusto i ja govorimo o stazama koje se nalaze na osunčenim stranama pa im je “sezona” kratka. Takva je bila i ona na Višnjiku (Hiroševa). Bolje su staze bile na padinama sjeverne orijentacije. Već je spomenuta ona u Kovačićima, a ne zaboravite i onu u Podgaju te Širokaču, a posebno Komatin na kojem su se držala i zvanična takmičenja. Na Trebeviću je bilo nekoliko upotrebljivih staza. Ona ispod Brusa gdje će se, kasnije, izgraditi skakaonica (zavoj gdje je bila kuća smučarskog kluba a kasnije klub Unioninvesta(?), pa ona na Brusu te, ponajbolja, u Dovlićima. Spuštanje sa Dobrih voda ka Brusu, kroz šumu, je bila posebna atrakcija i samo za hrabre.
Jahorina je bila daleko i dugo godina se išlo vozom do Pala, pa pješke sa rancem punim hrane, jer su postojali samo: Dom JNA, Šator (Udbin), barake na Poljicama, metalna baraka milicije iznad Šatora, kasnije drvena Košuta, a Hotel “Jahorina: je u stvari bila sindikalno odmaralište konzervirano 1949 ili 50-te, jer nije bilo para.
U Januaru 1952 je DIF bio na smučanju. Bio sam na čelu grupe koja se spuštala kraticom sa ceste od Hotela Jahorine do druge ceste gdje se danas nalazi Hotel “Košuta”. Staza jako strma i puna veoma dubokih jama. Jedna takva me izbaci u visinu i nabaci na bor. Uhvatih se i pritajih da me ne otkriju, jer bi to bila blamaža za najboljeg vozača u grupi, pa bi se zezanje protezalo do kraja studija. Ćutim a raja prolazi, pada, psuje, hukće i, zabavljena svojim jadima, ne primjećuje me. I taman kad sam mislio da ja nisam otkriven, čujem huku i lomatanje, kukanje i psovanje Dese Rukavine, bacačice diska, dame od podosta kila. I prilijepi se tačno u rupi ispod moga bora. Plače i psuje dan kad se odlučila da upiše DIF, profesora skijanja i sve ostalo po spisku, da bi, na kraju, uzviknula: “O Bože, šta mi je sve ovo trebalo!’ Podiže oči ka nebu, valjda da ugleda Boga, i upita: “A šta ti radiš gore?” “Izigravam raspetog Hrista, al’ nemoj da se usudiš da o ovome pričaš.” Kune se da neće.
Navečer društveno veče sa skečevima. U jednom skeču nazvanom “Hrist na skijanju” unose poveću borovu granu, jedan sa skijama se raspeto nasadi na nju, uleće i Desa sa skijama, pada i ponavlja prijepodnevnu scenu, sa dodatkom moga imena. Pravim se blesav, a Desa će: “Jest da sam ti obećala da ću ćutati, ali nisam ja ničija kutija”.
Kako je nasadjivanje na borove postala masovna pojava, za nas je izveden naziv SMUKOHRIŠĆANI.
Nazdravlje
Zeko
I mene, eto, ovaj Zekin povratak na skije podsjeti na moj prvi seminar skijanja. Boravili smo desetak dana u planinarskom domu na Čelini. Kako smo stigli iz Sarajeva na Brus ne sjećam se, ali se sjećam da je već bio mrak kada smo u koloni dopješačili do Čeline. Instruktor skijanja bio je prof. Muhamed Fazlić, a najzanimljivije je bilo takmičenje na kraju seminara. U konkurenciji djevojčica ( jakoj, nema sta - bilo nas je sedam!!!) prve na cilj su stigle Vesna Mašić i Dženana Omanović (ne znam koja je bila prva, a koja druga), a ja sam bila treća! Dobile smo po čokoladu,a veličina čokolade odgovarala je, naravno, plasmanu. Kako su se pioniri plasirali, ne sjećam se, ali se zadnji nekako dobatrgao do cilja Željko Altarac i za nagradu dobio kutiju napolitanki - ali da svima poslije večere podijeli!
Kako dani prolaze, sve su ta davna sjećanja prisutnija, pa ako se ja sada dobatrgam do penzije, pomislim ponekad, bilo bi ih lijepo prenijeti na papir. Ali, kako me sada ova “Bolonjska deklaracija” pritegla, daj, Bože, da do penzije, što rekao moj prijatelj Mustafa Ramić, “dobacim”! Zato se, eto, od kojekakvih izvještaja ne stignem javiti ni na Dovla.net, makar da vas sve od srca pozdravim.
Azra Jajatović
“dobacim”!!!