Stara sportska raja - redovan sastanak
Stari sportaši Sarajeva redovno se sastaju. Uglavnom košarkaši i rukometaši, ali navrati i neki bivši sportista iz “druge branše”. Ovaj put izdvajamo Nedu Mahića. Sjećam se “slavnih dana” sarajevskog vaterpola kada sam gledao treninge na Bembaši kada su glavni bili Pavle Lukač, Nedo Mahić, Raka…no, ostaviću priču o sarajevskom vaterpolu, kome drugom nego prof. Zečeviću, živoj enciklopediji sarajevskog sporta (a i malo šire). Za sada evo slike Nede Mahića (prošle godine mi se hvalio da je napunio 77 godina, da još može popiti nekoliko viskija, a priču o seksu - preskačem! Uz njega je nešto mladji Lidumil Braco Alikalfić.
Nedavno se u Sarajevo vratio Sead Dardagan zvani Štakara nakon dužeg boravka u Americi. Naravno, odmah se pridružio staroj raji i postao stalni član redovnih sastanaka. Nedavno je postao i djed, ali nije u obavezi čuvanja unuka - kao neki, pa može vrijeme provoditi po kafanama.
Ova dva gospodina zajedno imaju preko 150 godina! Boro Simić i Zvonko Brkić Pufko bili su medju prvim košarkašima Sarajeva, Boro je kasnije bio košarkaški sudija, pa godinama delegat i kontrolor. Par utakmica smo i zajedno sudili. Pufko je bio moj komšija u Čobaniji, bio je tada (pedesetih godina) visok skoro dva metra, a nama je izgledao kao da ima tri! Posmatrali smo ga sa respektom i poštovanjem.
Ovaj put sastanak je održan “Kod Maksumića” pa je prisustvovao i Damir Lisac koji stanuje u istoj kući. Prošle godine Damir je bio “opasno bolestan”, kažu da se jedva izvukao, ali je i ovu priliku iskoristio da “preuzme bank”. Teško je bilo i očekivati da sjedi s mirom negdje po strani.
Po prvi put pojavio se i Žarko Radovanović Nenika, nekada je bio i moj trener u RK “Sarajevo”, kasnije je trenirao i “Mladu Bosnu”, a nikada se nije aktivno bavio sportom. Sada je sudija Suda BiH i vjerovatno nema mnogo vremena za druženje sa starom rajom. Sa njim na slici je Dudo Koprivica koji je bio poznat po specifičnom šutu. Sageo bi se toliko prilikom šuta da je lopta obično prolazila ispod koljena protivničkih igrača. I bio je uspješan strijelac.
Lutajući reporter je napravio dosta snimaka (mogu se vidjeti u albumu) i na ovoj grupnoj slici su s lijeva na desno: Mirko Zagorac, Damir Lisac, jedna mlada dama kojoj Caki nije zapamtio ime, Rešo Šarenkapa, Ljubiša Lučić i Baja Lazić.
Uvijek mi je zadovoljstvo vidjeti i objaviti slike naših saradnika Iće Rudića i Hidajeta Šerića Šerkana. U pozadini je popularna Nidžara Beganović jedna od rijetkih sportašica koja dolazi na ove sastanke. Sramota za organizatore da ne zovu bivše košarkašice i rukometašice kojih još ima dosta u Sarajevu.
Nešto slično priredjuju i atletičari. Bato Vlačić kao doajen (kad dodje iz Rijeke), Mehmed Sokolović, Vinko Rebac, Ante Tomek, Zlatan Hrelja - Čaki, Zoran Divčić, Tomo Počanić, Pehar Josip i drugi. Slavko Burazor - Saksi vise nije medju živima. Obično se sastanemo kad ja stignem iz Kanade, a redovni susreti su u Atletskom savezu - u FIS-u.
VATERPOLISTI o kojima Vlado govori vežuci to za Nedu Mahića. Nešto nisam siguran da je Nedo bio vaterpolista, premda je visio na Bentbaši. Biće da je to bio njegov brat, lijepi Šakir. Nedo je više bio orijentisan na fudbal i na organizaciju. Priča se da je na Univerzijadi u Ljubljani, na bazenu Ilirije, kad je ustanovljeno da četvrti plivač štafete nije došao na start, uletio u jednog momka: “Sa kojeg si univerziteta?” a kad ovaj reče Sarajevskog, Nedo će: “Brzo na start štafete, plivaš četvrti!” Momak će: “Ama ja ne….” “Ma šta ti meni - NE? Jesi li ti skojevac? Ako jesi ne diskutuj, nego na start!” i odgura čovjeka na start. A kad predhodni plivač dotače zid, gurnu momka koji je jedno vrijeme sporo i nekako čudno plivao dok nije dočao do dilatacione fuge od koje se dno bazena naglo spušta. Momak potonu pa ga sa mukom izvadiše. Nije znao plivati. I ko kaže da SKOJ nije bio moralna snaga naše omladine, pogotovo kad ju je Nedo vodio.
Prva generacija sarajevskih vaterpolista je počela još prije rata i nastavila 1945. Kažu da je medju njima bio i Oskar Danon. Bio je Bukovac -Buki kao golman a bio je i odličan jedriličar; Vlado Švenk koji je aprila 1941 iz Boke pobjegao za Kairo u podmornici “Nebojša”; Kaljanac Ismet, Čadež Mišo- čini mi se da je bio pilot, a skakao je s motkom i drugi.
Njima se brzo pridružuju: Branko Perić, Pavle Lukač, Kalman Vlastimir - Braco, Milan Vranić, rukometaš, Rudolf Šutej operski pjevač, pa Čako Orlović, i skijaš, Šakir Mahić (možda i Nedo), Mirko Petrinić, Anton Štitić - Nole, odličan odbojkaš i skijaš; Decko Kadić, Vlado Eichberger, skijaš; Braća Vešović, Muhamed Skender, gimnasticar i skakač u vodu i drugi. Na kraju se pridružuje i naša juniorska grupa: Nino Mandičevski, Miro Kundurović, Braco i Branko Milošević, Rade Bikar, Darko Kardoš, Dejan Čavić, Šerka ?, Dževad Fazlić, Ćuk Husejin, Krilić ?, Ljubiša Maksimović, Neven Džamonja i drugi. Većina vaterpolista su bili i plivači a mnogi i skijaši. Zimi skijanje, ljeti plivanje. U sjećanju mi je ostao trener Ruždo. Kad je voda bila hladna davao je okrepu iz čuturice - bio je to rum. Vaterpolo rivalitet je bio sa “Leotarom” iz Trebinja i “Savom” iz Brčkog.
Pošto sam više bio orijentisan na atletiku ovo što opišem treba prihvatiti sa velikim rezervama. To su nesigurna sjećanja. Mirko Petrinić je najmeritorniji da o vaterpolu govori. Jedno vrijeme nam je bio i trener.
Toliko kao provokacija drugim koji plivanje i vaterpolo bolje poznaju.
Zeko
ismet
‘
Ovo je baš lijep običaj, blago njima, a “mlada nepoznata dama” je bivša košarkašica Esma Smajiš - Raga.
Mašo
Slike i prilike stare sportske raje.
Ne sjećam se da sam ikada toliko uživao u blogovskim slikama i prilikama kao sada kada su me oraspoložili na fotosu Nedo Mahić i Braco Alikalfić. Gospodin Nedo u pozadini liči na predsjednika društva trezvenjaka, a cijenjeni Braco na njegovog portparola. Njih dvojica djeluju naivno i čedno kao reklama za novoproizvedenu vrstu sutlijaša sa groždjicama i karanfilićima. One čaše pred njima su nečija gruba i zlobna fotomontaža i čudim se gospodinu Vladi Dovlanetiću što je dopustio da se i one nadju na stolu umjesto slamčica u flašicama sa sokom od borovnica, kako dolikuje ćudorednim i trezvenim sportašima.
Hajd’ živjeli. Zavidi vam Bato.
E ja necu nista pisati niti se prisecati minulih
“dobrih” vremena al’ bih samo hteo da kazem da
moj skolski drug Nenika - Zarko Radovanovic nije
se na srecu mnogo promenio.Secam se susreta u Cika Ljubinoj,blizu decijeg pozorista “Bosko Buha”,i mogu konstatovati da mu “tonaza” nije
velika s obzirom na godine,a sede mu cine i daju
neki “sarm” i “zrelost”.Da ,jos ga se secam sa mog koncera u Sarajevu gde smo posle mog koncerta
bili na “proslavi” neke 19..znaci u proslom veku,u (neznam kako se ta ulica danas zove pravo
od Katedrale blizu “Sporta”). Bio si Zarko isti
i ,hvala Bogu<ostao si isti.
Sta je sa bratom Pegom?Ako hoces javi mi i pisi o
sebi i tvojima,naravno koliko to vasa demokratija
dozvoljava.
Srdacan pozdrav!
Petar Bajsista
Malo je onih koji su na ovim slikama a da ih ne poznajem.Ipak cu rado napisati nesto o Nedi.Za vrijeme odrzavanja Svijetskog Prvenstva u stonom tenisu (STENS) 1973. godine u Sarajevu, kojem je Prof.Zeka bio Generalni sekretar a ja njegov potrcko u kancelariji Organizacionog Komiteta, nadjem se ja u sirokom drustvu u Zlatnom restoranu u kojem je bio i Nedo.
U neko doba on preuze bank i pokaza na mene govoreci sa onim karakteristicnim simpaticnim praskavim govorom, kako sam mu se ja svojevremeno popiskio u krilo.Nakon sto su to i prevodioci preveli, nastade smijeh a ja se pokunjih ne znajuci kako da se branim.
Nakon sto su ga zamolili da objasni kako se to desilo, Nedo isprica kako je na Trebevicu, u planinarskom domu koji su drzali moja Baka i Djed, bio zamoljen da me jedno vrijeme malo pricuva u krilu , sto sam ja tako nepristojno iskoristio.
Uzgred, nesto se ne sjecam kojim se sportom bavio Damir Lisac.
Srdacan pozdrav svima ,Vlatko Slokar
Dragi Vlatko,
Naravno da ne znaš kojim se sportom bavio Damir. To se nije učilo ni na jednoj visokoj školi, pa ni sarajevskom DIF-u. Kad se već pitaš da Ti odgovorim: Damir se bavio i još se bavi (ne pitaj za njegove godine) preskakanjem levata, frajera, a boga mi i ostalih, uzduž i poprijeko. Kako mu naleti ili kako mu nalete. Na žalost te discipline nije bilo ni na Sarajevskoj olimpijadi. Da je bilo, Damir bi osvojio barem jednu zlatnu medalju, a Jure Franko bi iš’o po “vapaće” ili možda burek.
Srdačni pozdravi staroj sarajevskoj sportskoj raji i specijalnom “preskakaču” , Damiru Liscu,
Ćusta
Ja za Damirovu sklonost ka humoru visoke kategorije znam. Poznate su mi i neke njegove dogodovštine a i da je tu sklonost naslijedio od oca, koji je razmijenjivao pozdrave sa mojim djedom, onako preko Titove ulice. Žao mi je da nisam uspio da moje pitanje ima i šaljiv ton. Damirova disciplina, humor je čovjeku korisnija od svih drugih sportskih disciplina.
I ja ga srdačno pozdravljam a i Ćustu sa jednim vozdra!
“Moram” da iznesem i svoje mišljenje o Damiru Liscu. Često se spominje kao poznati Sarajlija sklon humoru. Mišljenja sam da je to daleko od humora. Naime, u svim anegdotama koje kruže, žrtve su siromašni ljudi koji svojim poštenim radom nastoje da prehrane sebe i porodicu. Npr. angažovanje gladnih da ubacuju ćumur u tudji podrum, da sijeku drveće u zabranama i sl. Možda je to nekome smiješno a meni je žalosno. Dozvolite da imam pravo, kao i vi, na svoje mišljenje.
Vozdra i Bite, dragi Vlatko,
Ma znam da znaš kao što i svaki blogovac zna barem dva Damirova fola i sport koji je Damir upražnjavao. Imao sam zadovoljstvo da ovdje u L.A-u, na Sunsetu, vrlo često subotom sjedim u društvu sa Damirom. Od kako se vratio u Sarajevo za mnoge od nas ni Sunset više nije Sunset.
Ćusta
Ja se nadam da me Damir Lisac ne cita; on je na jedan nacin moj uco.
Kada god prodjem Titovom sjetim se kafica kojeg je drzao Damir Lisac. Dali neko zna sta je sa njegovim konobarom Goranom Gogijem Pejicem? Mora da je i on negdje u Americi.Nego, Damir bi trebao ponovo otvoriti neki kafic, nemora biti veliki jer bi narod, kao nekada, stajao napolju.Kada smo kod kafica, sta je sa Olomanom, ima li nade da ponovo proradi na istom jestu.Ima li neko informacije o tome?