dovla.net

Nakon što smo jedva isposlovali kraći “godišnji odmor”, Suada i ja smo se otisnuli na još jedno poduže putovanje autom i to u vrijeme koje nije baš najpovoljnije za turističke posjete ovom dijelu svijeta. Snijeg je padao danima, kažu da ga ovoliko nije bilo već dvadeset godina. Prva tura išla je do Toronta i bila je duga skoro 500 km.

Spavali smo kod Mirze Kulenovića koji je taj dan proslavljao rodjendan pa nas je vodio u jedan kineski restoran gdje nam se pridružio i Kiko Ilić koji sve više podsjeća na “pun mjesec” što se može lijepo vidjeti iz priložene fotografije. Ovaj put je čvrsto obećao da će u junu doći u Sarajevo što ovaj put javno objavljujemo.

Naravno, druženje se nastavilo kod Mirze do kasno u noć, pretresli smo sve aktuelne dogadjaje, spomenuli sve moguće prijatelje i neprijatelje, nikako da završimo započete priče, a sutradan nas je čekao dug put do Montreala (preko 600 kilometara).

Naš izuzetno pažljiv i ljubazan domaćin u Montrealu bio je redovni saradnik bloga Cico Kabiljo koji je za ovu priliku uzeo dva dana dopusta. Sačinio je veoma opširan program našeg boravka u gradu zatrpanom velikim snijegom koji nam je onemogućio da doživimo ovaj “evropski grad” na najbolji mogući način jer su izostale šetnje starim dijelom grada, starom lukom, i brojnim parkovima i sportskim objektima.

Ipak smo uspjeli obići dosta značajnih mjesta i za ovu priliku bih prvo izdvojio jednu neobičnu gradjevinu vodeći računa o brojnim arhitektima koji posjećuju blog. Habitat 67 je stambeni kompleks izgradjen za Expo 67. na obali Saint Lawrence River i djelo je poznatog arhitekte Moshe Safdie. Mnogobrojne ruke u konstrukciji su me asocirale na stalni propuh kroz zgradu.

Posjetili smo i olimpijski stadion izgradjen za Olimpijadu 1976 godine. Godinu prije sam još bio aktivni košarkaški sudija i bio sam odredjen da sudim na toj Olimpijadi uz polaganje ispita za internacionalnog sudiju. Iznenada je donešena odluka da se te godine “preskoči” ovo veliko takmičenje (radi nedostatka finansijskih sredstava) i ja sam, nakon deset godina sudjenja Prve savezne lige, donio odluku da završim sudijsku karijeru iako sam tada imao samo 35 godina. Od tada me Montreal uvijek podsjeća na taj dogadjaj.

Jedno od zanimljivih sportskih mjesta je i staza na kojoj se održavaju trke Formule 1, pa sam iskoristio priliku da stanem na jedno od startnih mjesta autodroma “Gilles Villeneuve”.

Kao “dobar Jevrejin”, Cico nas je odveo u još jedno kultno mjesto - kod Schwartza, jedan neugledan mali restoran gdje uvijek morate čekati u redu da se oslobodi jedan od stisnutih stolova, gdje se jedu najbolji sendviči za specijalno pripremljenim sušenim mesom nakon kojih smo bukvalno polizali prste.

Od tri večeri koliko smo proveli u Montrealu, dvije su bile posvećene umjetničkim dogadjajima. Jedno veče smo bili na predstavi modernog plesa, a drugu u prepunoj ogromnoj sali Place Des Arts gdje je gostovao irski tenor Paul Potts, bivši rudar koji je otkriven preko takmičenja Britain’s got talent (po uzoru na American Idol) i koji je postao zvijezda ove vrste show businessa. Iskreno rečeno bili smo prilično razočarani amaterizmom “tezgaroša” koji ima lijep glas i - ništa više! Koncert je trajao 2 sata i dvadeset minuta, a Paul je pjevao jedva pola sata dok je ostatak bio ispunjen nastupom orkestra, zatim jednog dosta dobrog ženskog tria i Paulovim pokušajima da ispriča neke anegdote. Iako bučno najavljen, nije “ni sluga” jednom Pavarotiju, Carerasu, Domingu, pa ni Bocelliju. Na koncert smo išli metroom.

Imali smo i zadovoljstvo da upoznamo Cicinu simpatičnu kćerku Leu, a ugodjaj je upotpunjen ručkom u jednom divnom restoranu na obali zeledjenog rukavca. Leicina mladost i osmjeh osvježili su nam dan.

Povratak je opet išao preko Toronta, večeri provedene sa Mirzom i Kikom, ali ovaj put i sa jednim dragim sportskim prijateljem iz slavne generacije košarkaša “Bosne”. Do kasno u noć sjedili smo sa Mikijem Mitrovićem, evocirali uspomene na period najvećih uspjeha “Bosne” kojim je Miki dao značajan doprinos. Nakon 12 godina provedenih u “Bosni”, Miki je prije ovog rata prešao u “C.Zvezdu”, zatim 4 godine bio profesionalac u Izraelu, pa jednu godinu u Rusiji gdje igrao za prvoligaša iz Irkutska (svi ostali timovi prve lige bili su iz evropskog dijela Rusije, a njegov tim je morao na svaku utakmicu putovati šest sati avionom). Završio je karijeru u OKK “Beogradu” i sa porodicom uselio u Kanadu.

Sada vodi vlastitu firmu u oblasti kompjutera i priprema sinove da nastave očevim stopama. Naime, stariji sin Nemanja od jeseni počinje studije na University of Portland gdje je dobio stipendiju kao izuzetno uspješan košarkaš, a i mladji sin Marko (rodjen u Kanadi) iako ima tek 9 godina, veoma je talentovan za sport. Tata ga, naravno, ohrabruje u tome.

Prilog Cice Kabilja

Posjeta na visokom nivou

Protekle nedjelje Montreal je ugostio dvoje veoma cijenjenih i popularnih licnosti; Suadu i Vladu Kalužu. Mada se grad nije potrudio da bude ”topao”, jer je sakrio dosta svojih ljepota ispod skoro pola metra snijega i pokazao ledene zube sa povremenih -14 C, opšte je uvjerenje da je cijela posjeta protekla u veoma toploj atmosferi i da je bila uspješna i plodotvorna. I pored navedenih vremenskih problema, dva gosta su obišla tzv. kulturni centar Kanade, brojne prirodne ljepote, prisustvovali na dva spektakla i degustirali svjetski poznati montrealski specijalitet, dimljeno govedje meso ”a la hebraik”.

Za obilazak prirodnih ljepota i ostalih znamenitosti trebalo je malo maste i zamisliti da je na granama zelenilo i da brdo-park u centru grada, Mont Royal, presjecaju prekrasne staze kroz šumu, ili da ispod ledene ploče teče prelijepa rijeka ili da se nalazi jezero puno riba. Pa povjerovati, poslije vožnje po pisti za trke Formule 1, da ispod tankog sloja snijega, se nalazio vreli asfalt kojeg svakog juna ”razvaljuju” moćni bolidi. A tek kako je trebalo malo mašte i zamisliti splet ulica u Latinskoj četvrti sa desetinama restorana, bistroa, barova sa stolovima na trotoarima i ”buljukom” mladosti i ljepote. Ipak arhitektonska ljepota i dostignuća su se pokazala u punom svjetlu, kao npr. čuveni Olimpijski stadion sa svojim kosim tornjem (najveći kosi toranj na svijetu), zatim čuveni ”Habitad” israelskog arhitekte Moše Safdija i mostovi preko moćne rijeke Sveti Lorenc.

Na kraju, Montreal se kao i uvijek pokazao lijep i gostoljubiv i ja mu se u ime gostiju i u svoje ime zahvaljujem.

Josip Cico Kabiljo