St Patrick’s Day
Danas je sveti Patrik, najveći irski praznik. Sve je u znaku zelene boje (nešto mi poznato) i djeteline sa četiri lista. Obzirom da moj zet Robi ima irske krvi, praznik smo proslavili u jednom restoranu uz tradicionalna irska pića i jela. Sa nama je bio i moj unuk Ian, ponašao se u skladu s tradicijom, bio je sav u zelenom i veseo kao da je Irac.
Obično se pije “zeleno pivo” što mojoj Suadi uopšte nije smetalo. Po konzumiranoj hrani i piću, izgleda da joj Irci leže. Malo smo doduše pretjerali sa narudžbama hrane pa smo više odnijeli kući nego što smo pojeli. Ovdje je običaj da sve što ostane bude tretirano kao “doggy bag” (kobajagi za cuke) i nosi se kući u posebnim kutijama od stiropora.
I mali unuk je osjetio da je “pjanska atmosfera”, pokazivao je želju da proba to zeleno pivo, na kraju se uklopio u opšte veselje, izgleda da mu neće biti mrska kafana. Tokom dana su se održavale tradicionalne parade širom Amerike, a naš mali Williamston se preselio u kafane.
Upravo smo se vratili iz grada pozelenilog da bi naš efendija bio prezadovoljan. Pred vratima kafana gdje se pleše redovi mladića koji trljanjem zagrijavaju svoje djevojke obučene u zelene domindjose, a gore, ako šta i ima, ne privlači pažnju koliko ljubičasta koža - minus je 10 C.
St Patric je ,u petom vijeku, uveo hrišćanstvo u Irsku. Šest godina je bio rob jednog druidskog budje. Na kraju je pobijedio paganstvo pa ga slave kao Irskog patrona.
U ovom našem, kanadskom, Londonu, a po Vladinom izviješću, i širom USA, pivčuga (a možda i nesto žešće) se nemilice toči. Za razliku od alkoholiziranih, drogeri ne glavinjaju, ali se blaženo cerekaju, gledaju uprazno, pa povremeno dreknu: “Happy St. Patric Day!”
Ima i padavičara, ali ne zbog pića, nego se ponedeljkom na ulice iznose vreće sa smetljem, pa se djeca spodrvznuju.
Mikica i ja uporedjujemo to sa našim 29. novembrom. Nismo oblačili posebna odijela, ne što ne bi, nego ih, brate, nismo mogli priuštiti. A da smo šljemali konjak, mazijali rakiju, ljuštili lozu, lokali pivo, ili cevčili vino - nema da nema.
Obično bi to bilo uz neku igranku (tamo negdje do 1950 se to zvalo: “čajanka”), da bi se najčešće završilo tučom u velikom parku ili onom malom ispred FIS-a. A kako je bilo ispred Čarapare, Duvanjare ili Ćilimare, teško je reći. Svuda su vladala dva do tri klana koja su se medjusobno marisala, a, po nekom pravilu, nisu se miješala u tudje atare. To je bivalo narušeno ukoliko bi neki iz “njihovog” klana, kefajući za curom, i zalutavši u tudji atar zadobio podočne šljive iliti kvrge na glavi. Tada bi se klan prebijenog uputio na teritorij prebijača pa su te marisane upisivane kao “istorijske” u Gradu na Miljacki.
Ovdje toga nema, iako su Irci, a trebalo bi da takvi budu i njihovi potomci: crvenokosi, galamdžije i prgavi. Valjda te osobine iščeznu nakon 100-200 godina od doseljenja.
Naši se još uvijek dobro drže. U kafani se pobiju na nacionalnoj osnovi, demoliraju namještaj, prenesu to na ulicu, a onda se policija ibreti kako to da se ljudi koji su došli iz iste zemlje, govore istim jezikom, liče jedni na druge, mogu medjusobno tako krvnički mlatiti. Ne znaju oni nas, …. ti nas!
Sretan vam St. Patric oko kojega se još nismo posvadjali - čiji je?. A kad se to riješi, jooj, majko moja, al’ će biti tarapane. Pogotovo ako se svi opredijele da je njihov - i ničiji više.
Zeko