dovla.net

Bila sam u Sarajevu. Prvi put u životu. Baš i nije blizu. U Zagrebu treba sjesti u avion. Da se nisam prije dva tjedna poljskim avionom vozila u Varšavu, ulazak u hrvatski ne bi mi bio trauma. Ali ja se jesam poljskim avionom vozila u Varšavu. Kožnate fotelje, tih, neki osvježavajući miris u zraku. Kod hrvatskog aviončića užasnule su me vidljive elise, ako se to tako zove. Nepodnošljiva buka. Preljubazna stjuardesa rekla mi je, danas se nećemo srušiti jer je super vrijeme. A da nije super vrijeme, pentala sam opijena helexima? Ili mi se samo čini da sam razgovarala sa stjuardesom? Muž mi je rekao da se ne bojim leta, da vjerujem posadi, i njima je život mio. Naš je pilot bio Hrvat, Hrvati se stalno samoubijaju, tko mi garantira da avionom ne upravlja neki siročić kome je ovo sedmi let u jednom danu, plaća mu je pet tisuća kuna, žena mu ne radi, dijete je tresnulo na prijemnom za fakultet, te su me misli ubadale. Piloti su mlađi ljudi, rekao je moj muž, njihova djeca idu u vrtić. Malo dijete?! Bez stana! Podstanar! Helexe bi trebalo dijeliti besplatno i bez recepta. A ne da čovjek ostane prepušten sam sebi na visini od šest tisuća metara! Kad smo se spustili - da se razumijemo, let je bio super - meni nije bilo dobro. Poljubila bih bila pistu, da je sarajevska pista hrvatska gruda, ali nije. To je strana zemlja koju bi trebali ljubiti pripadnici triju entiteta koji tamo žive, nikako ne Hrvati iz Hrvatske. A veliko je pitanje kojim entitetima i u kojem postotku pripada pista koja nije u centru. Centar Sarajeva je, navodno, muslimansko-hrvatski. Srbi su se odselili u Srpsko Sarajevo. Jedan nam je gospodin pokušavao objasniti što je Srpsko Sarajevo. Ali, ili on pojma nema, ili smo muž i ja bili glupi, ništa nismo razumjeli. Ukratko, u centru Sarajeva živjeli su Muslimani - koji se danas, navodno, zovu Bošnjaci - Hrvati i Srbi. Nakon rata Srbi su sve svoje stanove u centru Sarajeva prodali i krenuli u gradnju novih kuća na obližnjim livadama, zato je danas centar bošnjački osamdeset posto, hrvatski dvadeset posto, ako sam išta razumjela.

Sarajevo je bilo pod opsadom jer je džepar ubio džepara na tramvajskoj stanici. Mir čuda čini. Samo zbog jednog mrtvog džepara stao je čitav grad.

Na Baš-čaršiji smo jeli fantastične, sočne ćevape. Postoji petica, desetka i petnaestica. Mjesto gdje čuči pet, deset ili petnaest ćevapa zove se somun. Gostionica u kojoj se somun jede rukom, a ćevapi se u usta uvaljuju vilicom, zove se Željo 2. Ima i Željo 1. Ja sam dva puta bila u Želji 2 jer smo samo dva dana bili u Sarajevu. Dok sam tamo sjedila, čula sam kako se prepiru službenici švicarskog Caritasa i neke švedske humanitarne organizacije. Što je rekla gospođa iz Švicarske gospođi iz Švedske i koja je od gospođa veća krava? Puno je humanitaraca koji tamo stvarno humano žive.

Načula sam kako će se uskoro u ovaj prelijepi grad uvaliti i suci Haaškog suda koji će ovdje postati bosanski suci na bosanskom sudu, pa će na engleskom suditi bosanskim zločincima, Srbima, Hrvatima i Muslimanima. Blagoslovit će ih i plaćati Ameri. To će biti raj za Amere koji govore bosanski. U Sarajevu ih ima nevjerojatno mnogo i nikome od njih ne pada na pamet vratiti se u rodni Washington gdje je njihov entitet u većini. Neće u Ameriku ni po cijenu života - dobro im. Vidjela sam i mlade njemačke vojnike kako se okreću za lijepim Sarajkama, dok čekaju druge njemačke vojnike da završe molitvu i izađu iz džamije. Da, dobro ste pročitali. Neke djevojke na glavi nose prekrasne marame. Vidjela sam i pravog Sarajliju, čovjeka starog četrdeset i nešto, prolaznicima je nudio velikog, plišanog lava, životinji je u grlu bila kazeta. Lav je iznemoglo i promuklo rikao, kazeta se izlizala, kupaca nigdje. Veliki bijeli medo u njegovoj lijevoj ruci bio je nijem.

Imali smo vodiča. Gospodin se zove Senad. Senad je legenda. Poznat je po tezi da se sarajevskim gostima u posljednje vrijeme i nema što pokazati jer je sve manje “kvalitetnih ruševina”. Sve se prebrzo obnavlja. Senad je fenomenalno raspoložen. Malo, malo pa nas parkira negdje dok on obavi molitvu. Ne treba mu pop, ne treba mu hodža. Samo on i On. A onda opet šale, zafrkancija, pozitiva, pozitiva, pozitiva…

A okolo samo groblja, groblja, groblja… Jezivo je vidjeti groblje na travnjaku unutar stambenog naselja.

Naravno da nisi u Sarajevu ako ne uđeš u atelje Safeta Zeca. Ušli smo i doživjeli nevjerojatno. Samo vi uzmite sliku, možete platiti na rate, kad hoćete i kako hoćete. Na mom zidu visi Zec, Barka u Veneciji. Fenomenalni Zec, danas planetarno popularan, vraća se u svoje Sarajevo koje, navodno, više nije ono staro. Nama potpunim strancima koji o starome ništa ne znamo, i ovo novo je fantastično otkriće. Mnogi ljudi s kojima smo razgovarali zaviđaju Hrvatima. Mi imamo putovnicu uz pomoć koje možemo, bez frke, iz svoje domovine bježati u svijet. A oni, bez frke, iz svoje domovine mogu pobjeći samo u Hrvatsku. Što baš, oni tako misle, i nije neki izbor. Zašto žele pobjeći, nismo doznali. Ja bih rado pobjegla u Sarajevo. Možda zato jer oni koji rade zarađuju dvjesto-tristo maraka mjesečno, a u jednom smo izlogu vidjeli grudnjak koji je koštao 45 maraka. Naš vodič Senad rekao nam je da se grad obnavlja strahovitom brzinom. Meni ipak smeta što rodilište nikako da se obnovi. Reče nama Senad, da kažu da to nije objekat od vitalne važnosti.

Živjeli smo u krasnom, malom hotelu na Baš-čaršiji. Mujezini su se glasali sa svih strana. Zašto mi je njihovo glasanje uhu bilo ugodnije od deračine katoličkog popa na Trsatu? Zato što sam u bivšem životu bila muslimanka? Možda bi mi bilo bolje da sam i u ovom.

Let u Zagreb bio je jednako strašan kao let u Sarajevo. Kad smo sletjeli, ipak nisam poljubila zagrebačku pistu jer ne znam čija je to zemlja. Imam problema s vlastitim entitetom. Poljubit ću pistu kad dođem opet u Sarajevo.