dovla.net

Ahoj, ahoj, zavodniče moj !

Vratila mi se naže prije desetak dana iz Rajvosa i baca pred mene jednu fotku: - Ma, evo ti tvoj tenk! Probio si glavu s njim i Bogu i narodu…

I gledam stvarno ono isto oklopno vozilo što se prije nekoliko decenija uvalilo u našu raju. Samo sada starije, nekako manje i puno hrdje. Šta bi tek bilo da se na njemu porežeš? Morali bi ti davati dvostruku dozu tetanusa…

Odveo me taj fotos u davnu 1968 godinu. U vrijeme kada još nisam imao brkove. Naša Vrbanja je bila puna loga za skrivanje. Mogao si u ponekima danima boraviti, zaljubiti se, odljubiti, a da te niko ne skuži. Svako od nas je mogao ovdje slobodno i bez gužve izabrati svoje ljubavno gnijezdo. Moja slatka loga bila je, kao svjesnog omladinca, tik uz Muzej revolucije. Stajao je tu tek koje ljeto i još se sjećam kada je naša velika raja na ogromnim staklenim površinama nove bijele mramorne zgrade, kojom se Sarajevo šepurilo uz obližnji ocvali Zemaljski muzej, zaradjivala tada velike pare skidajući ostatke farbe s većih ili manjih prozirnih okana. Kažu da je tada najviše love uzeo čuveni Rešo, što je bez po muke savijao debelu moćnu željeznu ogradu oko Paviljona.

Novootvoreni Muzej revolucije imao je dvije vrste izloženih eksponata. One koji su bili neotporni na vremenske prilike, naravno, smjestili su pod krov, a ove druge, kojima sarajevske kiše i snjegovi nisu mogli ništa, bili su, naravno, na specijalno uredjenom otvorenom prostoru, što se lijepo uklapao u funkcionalnu cjelinu uzvišenog arhitektonskog objekta, kako su tada uzdahnuto pisali ondašnji novinari. Izložba na otvorenom posebno je privlačila nas mladje. Bilo je tu raznih topova, mitraljeza, bornih kola, jedrilica, pa čak i jedan aviončić. Svjedočilo je to kako su naši partizani počeli od otimanja pušaka pa završili s ovom teškom artiljerijom i avijacijom. Od svih izloženih meni sada omraženih čuda tehnike, najviše me privlačio jedan tenk. činio mi se većim i moćnijim od onih razvikanih ruskih T- 55 . S čika čuvarom Muzeja revolucije sam se sjaranio, kada sam ga jednog dana fotografisao i poklonio mu sliku na kojoj on važno stoji usred oružanog parka s rukom podignutom na Titov pozdrav. Jedini sam ja od raje mogao da dižem kupolu, da ulazim u tijesnu unutrašnjost željezne grdosije i da okrećem topovsku cijev u svim pravcima zamišljajući kako pucam po mrskom Švabi…Dolazio sam ovamo i po danu i po mraku. I tada mi sine. Pa ovo mjesto oko tenka je u toplim julskim noćima najmračnije od svih loga koje sam do tada poznavao. Čvrsto sam odlučio da će to od sada biti samo moja, moja i ničija druga logica.

Prolazili su dani, nedjelje, a ja nikako da isprobam svoje gnijezdo. I onda kao da mi je sami gospon Bog/Allah uputio izazov. Sjećam se kuhalo se nešto bilo oko Čehoslavačke. Bio je tada i onaj nezaboravljeni junak Jan Palah, momak što se spalio u znak protesta prema mrskom Rusu. Poslije Jana bilo je puno Jana, ali je samo on bio – prvi. Nekoliko puta sam i kod čika Hasana u Prostorijama na TV gledao kako tenkovi s istoka ganjaju goloruke demonstrante po Pragu. Gledao i brzo zaboravljao, kao što je to svijet činio i u onim našim godinama zbog kojih smo ovdje gdje smo, dok je gorilo Rajvosa… I onda se ona ukazala! Ma, bila je kao najljepši cvijet iz Botaničke bašte Zemaljskog muzeja, gdje smo najviše krali japanske jabuke. Porumenila po obrazima kada me je ugledala, a čini mi se i ja.

• • Zdravo – rekoh – Ja sam Pavle!
• • Ahoj, ja sam Martinkooo!

• Uh, bolan, što me nadje! Kako ću dalje? Malo rukama, malo nogama, malo riječima, ma, majku mu i oni su braća Slaveni. Imamo dosta zajedničkih riječi. Poslije nekoliko dana smo se dobro sporazumjevali. Već sam uspio da je držim za lijepu, bijelu, nježnu ručicu. Shvatio sam da se s roditeljima vraćala s mora, putovali su u njen rodni Prag, kada ih je snašla, kako bi raja rekla, ruska intervencija. Kada su oni iz Moskve svim silama željeli da skinu mrskog Dubčeka. Martinka i njeni nisu dalje mogli. Smjestili su se kod nekih dobrih ljudi tu u našoj kraćoj Istarskoj. Dok su Rusi sipali drvlje i kamenje po tom vodji Čehoslovaka, meni je odvazni Dubček bio najdraži vodja. Da se nije pobunio ne bi bilo ni moje Martinke!

• I onda je došao dan odluke. Martinkooo i ja smo se toliko zbližili, da ne kažem zatreskali, da je ona već dozvoljavala da je zagrlim i ponekada u prvim noćnim satima vodim po početku Vilsonovog. Ali to nije bilo to. Ma nigdje onakvog mraka, onakvog mira, onakve loge kao kod mog tenkića. I krenusmo mi polako kroz noć što je postajala sve tamnija. Još koji korak i eto mog gnijezda. Uhvatio sam je čvršće za ruku, potom zagrlio, približio obraz obrazu. Nije bilo protivljenja. Ma, vazda smo mi govorili nijedna nije kao Čehinja. Tako se pričalo i medju starijom rajom što se hvalila da je lovila “knedličke” po Jadranu za samo jednu rum-pločicu.

• Počela je drhtati. Prvo lagano, a onda sve jače i jače. Uh, niko sretnije od mene. Muškarčina, zavodnik! Počela je i stenjati, grozničavo prevrtati očima i tada je kriknula duboko u Vrbanjsku noć :

• • Rus,Rus!!!
• • Kakav Rus? – pitam iznenadjeno.
• • Tamooo, tamooo!!!

• Pokazivala je u pravcu mog tenka, moje loge. Naglo se otrgla, počela plakati i trčati prema kraćoj Istarskoj. Od tada više nikada nisam vidio moju Martinkooo, ali sam zato svojoj niže ispričao hiljadu puta ovu moju prvu ljubavnu storiju.

- I zato sam, naravno, prije koji dan iz Rajvosa umjesto naručenih baklavica i ružica, što ih prave najbolje u onoj slastičarni kod Markala, dobio ovaj fotos. Doduše ne baš oštar, šta ćeš kada žene slikaju, ali vrijedan kao i moje sjećanje.

Pavle Pavlović

2008-03-21