dovla.net

Prosto je nevjerovatno koliko «generator Dovlanetić» može da proizvede asocijacija u našim životima. Dovoljno je  samo da pogledaš jednu riječ, pa da te ponese matica i baci u rijeku sjećanja. Nekidan se u Blogu pomenuo vjeronauk u dječijim vrtićima, a preda mnom se  odmah otvorila stranica sjećanja starih - sedamdeset godina!

U veljači o.g. u dva članka  (podstaknut temama o vjeronauku) pisao sam o tome, ( 20.II i 21.II), kad  opet  nahrupi novi povod za prisjećanje i asocijacije. Novinar Darko Pavičić intervjuisao je Fra Zvjezdana Linića. Ovaj intervju se , mashalah, bavio iracionalnim pojavama. Naslov: « Egzorcizam – religijski postupak istjerivanja zloduha iz opsjednute osobe» (Blog,1.ožujak,2008).

Prisjećam se svoga djetinjstva i prvih spoznaja jednog osmogodišnjaka o dobru i zlu,   zloduhu, o djavolima i andjelima, o iracionalnom svijetu – o čemu smo učili na časovima vjeronauke u početnim razredima osnovne škole.

U moju  školu, blizu Katedrale, dolazila su djeca sa područja od Zemaljske banke do Logavine ulice.

Bilo je to u proljeće, 1938.godine. Pred najveći pravoslavni praznik Uskrs ili Vaskrs, u Cvjetnu subotu, proslavljala se  Vrbica. Vesele povorke školske djece (uparadjene u novoj odjeći, u bijelim košuljicama, sa zvončićima oko vrata i zelenim tek propupalim vrbovim prutićima u rukama), išle su ulicama da bi se  na kraju okupile pred Sabornom crkvom.

U školi su nam nekoliko dana pred Vrbicu govorili da se svi toga dana moramo pričestiti i da ne smijemo, ujutro pred pričest, ništa uzimati u usta (ni kap vode ni mrvicu hljeba). Pričest moramo primiti naštesrca ( natašte), jer ako to ne poštujemo, pričest ne vrijedi.

Na vjeronauku u prvom razredu  dolazio je katiheta i  pričao nam  o dobrim svecima i rodjenju malog Boge. Vjerovatno sam ga upamtio zato što je bio blag i nije nas tukao. Od  učiteljica, starijih učenika i uopšte odraslih iz naše okoline slušali smo da je Bogo svuda i na svakom mjestu, da sve vidi i zna kako se ko vlada. Kazniće one koji se svake godine ne pričeste. Djavoli će im uzeti dušu ako se više godina ne pričeste. Postaće i oni djavoli.  Na strašnom sudu biće im dosudjeno da dan i noć gore i peku se na vatri i kuvaju u vrelom ulju.

Pred Sabornom crkvom veliki redovi – dugo se čeka  na pričest. Neko od djece nosi fišek košpica i daje raji po jednu - dvije.  Jagma. Neki iz reda trkom idu prema Zmaj Jovinoj ulici, gdje čiko ispred Prve gimnazije, prodaje kifle i košpice. Brzo se vraćaju sa nekoliko fišeka i dijele ih raji.

Nakon Vaskrsa nas desetak iz razreda zovu u zbornicu. Pred vratima nekolicina uplakanih prvačića. Isprepadani, ne smiju  ni da kažu zašto su tu. Samo plaču. Unutra je uredovala strašna učiteljica Trbićka (ja ni  sad ne smijem  da kažem kako joj je tačno bilo prezime). Poznata je bila po tome što je u svom razredu tukla lenjirom i po vrhovima prstiju. Ponekad, po dlanovima, čak i sječimice.

U zbornicu ulazimo u grupicama. Tamo su upravitelj, vjeroučitelj (katiheta) i treci član «komisije» ova učiteljica. Tada nismo ništa razumjeli. Ni što ona, debljim prutem po pruženim dlanovima, dijeli po desetak šiba na svaki dlan – a onima koji nisu mnogo plakali i po petnaestak. Ona nije bila naša učiteljica, već je ovo radila u ime uprave, na gorljiv (zdušan) način.  Nismo odmah znali  da je to zbog košpica.

Mojoj majci Mari Jeftić (udovici popadiji – tada «crvenoj učiteljici») nisam smio ni da kažem da su me u školi tukli jer sam se bojao da me i ona ne kazni. Po njenom osjećanju za «pravdu» i «društvene odgovornosti» prema čovječanstvu - u svim incidentima nalazila je i moj udio. Često je znala da kaže, kad neko od starijih ureduje medju djecom, «Udri i tog mog sigurno je i on je kriv!»

Vidjela je moje otečene dlanove i sutradan je sa mojom tetkom Lenkom Jeftić, takodje učiteljicom, otišla u zbornicu. Tu je nastao skandal. Umalo nije došlo do tuče. A o verbalnom dijelu sukoba, ni sada poslije sedamdeset godina, ne smatram da je baš učtivo da pišem.

Bože, Bože, kako su daleko ta vremena, a, danas, moja unuka sa devet godina, na pitanje šta je religija, odgovara: «Religija je put koji osoba odluči da slijedi!» U uglavnom multireligioznim, multikulturnim, multinacionalnim, multirasnim i multiklasnim razredima u Londonu, na predmetu učenje o religijama nauče šta je Hanuka, Divali, Bajram, Ramazan, protestantski, ortodoksni i katolički Uskrs i Božić, te tibetanski i japanski budizam  i to sve bez– univerzalnog lenjira.

Bato Jeftić