Umro Boris Dvornik
U Splitu je u 69. godini života preminuo jedan od najvećih hrvatskih kazališnih, televizijskih i filmskih glumaca. Gledatelji ga najviše pamte po serijama Malo i Velo misto, Čovik i po, Kapelski kresovi.
Boris Dvornik je glumac koji je hrvatsku filmsku, televizijsku, a potom i kazališnu scenu obilježio do te mjere da je ona bez njega gotovo nezamisliva.
Rođen je 16. travnja 1939. u Splitu u obitelji drvosječe. Svoj talent za glumu otkrio je u ranom djetinjstvu, dok je nastupao u dječjim predstavama.
Nakon školovanja za električara, počeo se profesionalno baviti glumom. Završio je Srednju glumačku školu u Novom Sadu, a kasnije se upisao na Kazališnu akademiju Sveučilišta u Zagrebu.
Iako se glumom počeo baviti još od osme godine, objavio je Radio Dalmacija, pravu karijeru počeo je ulogom u filmu Deveti krug Franceta Štiglica, s tematikom holokausta. Glumio je mladića koji za vrijeme rata pokušava spasiti mladu Židovku oženivši se njome.
Nakon filma stekao je veliku popularnost, koju potom učvršćuje igrajući suvremene likove u komedijama Martin u oblacima (1961.) i Prekobrojna (1962.) Branka Bauera.
Zbog toga je Boris Dvornik, kao i Ljubiša Samardžić, Milen Dravić i Velimir Bata Živojinović (s kojim je kasnije razvio blisko prijateljstvo), postao jedna od velikih zvijezda kinematografije bivše Jugoslavije.
Do sredine 1960-ih godina Dvornik je nastupao uglavnom u komedijama, a od 1966. godine počinje se s velikim uspjehom pojavljivati i u filmovima s tematikom iz Narodnooslobodilačkog rata.
Za uloge u filmovima Most (Hajrudin Krvavac, 1969.) i Kad čuješ zvona (Antun Vrdoljak, 1969.) nagrađen je Zlatnom arenom na festivalu u Puli.
Za ulogu u ratnom filmu U gori raste zelen bor (Antun Vrdoljak, 1971.) i za ulogu šofera-zavodnika u Opkladi (Zdravko Randić, 1971.) osvojio je Srebrnu arenu.
Nastupio je u više od 40 dugometražnih igranih filmova (nerijetko je nastupao i u kratkometražnim), u mnogim televizijskim dramama i u više televizijskih serija.
Veliki broj uloga na filmu kao i nagrada koje je primio za te uloge nije Borisa Dvornika spriječio da se jednako uspješno okuša i na televiziji koja mu je kod najšire publike i pribavila za naše prilike iznimnu popularnost: Roko i Cicibela, Malo misto, Čovik i po, Velo misto, Kapelski kresovi.
Zapažen je također i kao estradni umjetnik, povremeno i kao pjevač zabavne glazbe, ali Dvornik će, osobito od osamdesetih godina, sve više vremena pronalaziti i za kazalište.
Premda se Boris rado sjećao Libra Marka Uvodića u kojemu je još 1969. igrao na Splitskom ljetu, novija ga kazališna publika ipak bolje pamti iz opereta.
Straussova Šišmiša te dvaju bisera Ive Tijardovića - Male Floramy i Splitskog akvarela.
Dodaju li se tome sjajne kreacije u Šjora Fili i Šjor Bartulovim snovima E. de Filippa, Ribarskim svađama C. Goldonija, u Drami bez naslova A. P. Čehova, u Brešanovim dramama Nečastivi na gimnaziji u gradiću ‘N’, Hamlet u selu Mrduša Donja i Julije Cezar, u Dundu Maroju Marina Držića, u Bljesku zlatnog zuba Mate Matišića, u Pirandellovoj predstavi Čovik, zvir i kripost, ili u Buzdi nepoznatog makarskog autora.
Izuzme li se Mala Floramy u kojoj je Dvornik igrao više od 300 puta, onda su Roko i Cicibela i Roko krvolok, također Smojini tekstovi, ujedno neke od najizvođenijih Borisovih uloga u kazalištu, objavio je HRT.
Prije nekoliko godina doživio je moždani udar. Iz splitske bolnice još nisu objavili uzrok smrti.
Poštovani profesori Jeftiću i Zečeviću !
Mi neki Bosanci i Sarajlije upali smo u raspravu oko LIGURA i ČAMPRASA, pa kako ste obadva učeni i Sarajlije a nadam se i Bosanci, dajte nam objašnjenje odakle ove riječi vuku korjen .
Uz poštovanje, BOSANCI iz Sarajeva
ČAMPRAS
Prema Škaljiću, radi se o persiskoj složenici čepu-rast = lijevo-desno.
Konj koji bi imao bjelinu na prednjoj i suprotno na zadnjoj nosi, nosio je naziv čapraz.
U liguranju/sankanju se udarac liguraša u leđa, nazivao čapraz, ili bi se doviknuo kad nekog pređeš. Također se koristi i kao naziv za konopac koji se rastegne pred konje prije trke (starta) i za konopac kojima bi dvojica zategla preko prsa onome koji se ljulja ba bi potezanjem ljuljaška dobila veće zamahe.
Međutim, čampraz sa slovom M, na perzijskom znači mangup, pa mi se čini da bi se to moglo primijeniti kod liguranja u smislu: ” bjež mangupe!” Bato će iz gornjeg vjerovatno izvesti neki zaključak. Ja sam udarao i primao čampraze na relaciji Podhrastovi preko Bjelava, Džidžikovca do spoja Kosevo - Titova, ili paralalnim odvojkom preko Sumbula Avde, Frankopanske (sada Gabeline) do Koševa t.j. do nekdašnjeg “Konjičkog sklopa”.
LIGURA
Nema tumačenja. Probao je Ljubo Kojo, pa Hrelja Muhamed u doba ZOI, jer su izložene na našoj izložbi u Atini 1978. Jest da je “nacionalni” sankaški rekvizit, ali ga je bilo i u Užicu.
U Sarajevu su poznati tipovi:
“čibugije”, “čeligije”, “gajtanije”, ali mi se čini da bi riječ možda poticala ili iz predrimskog perioda (Iliri) ili je donesena sa Vlasima . Možda se može uzeti u obzir i postojanje ligurskog jezika u sjevernoj Italiji, pa sve do Monaka, odnosno da je došla sa Rimljanima. Možda bi Mile Stojić znao odgovor.
Ko zna. U ovom tekstu upotrijebih riječ: “izlagati”, a malo ih zna da potiče od njemačkog: aus liegen - van ležati (postaviti), ali ima idiomatsko značenje.
Nemojte se svađati oko toga. Naručite po lozu, pa ko je prvi saspe, neka ostalim kaže čcampraz!
Zeko
LIGURE - dodatno
Karakteristika ihtijara iliti džuturuma je da se bude rano, ako su i mogli zaspati. Mene probudilo razmišljanje o ligurama i o onome što sam sinoć napisao. Bato se još nije javio, mora da ima dobar san, ili razmišlja o odgovoru.
A evo domišljanja jednog starca. U Travniku (pa i u cijeloj dolini rijeka Bosne, Lašve, Fojnice itd), odakle je moja majka, i dandanas se čuje IKAVICA. Moji nećaci, iako žive u Austriji, govore “dičinje” cipele. A Travnik ima sličnu brdsku konfiguraciju kao i Sarajevo. Niz planinu Vilenicu sam se, kao dijete, spuštao na LIGUšAMA ili LEGUšAMA, a to nastavio i u Sarajevu. Položaj u kome se vozač ligura nalazi je sjedenje sa zavaljenim gornjim dijelom a noge “vise” u vazduhu - tipičan je ležeći t.j. ližeći. Ako je vožnja bila duža, liguraš bi se uhvatio za koljena da olakša držanje nogu u vazduhu. Ako bi ligure naletile na neku prepreku (pepeo kojeg bi nane, nene ili babe posuli po sokaku, ili gomile snijega) ligure bi ostale a liguraš na zadnjici nastavio kretanje.
Molim Batu da razmisli o ovome. Meni jezik nije struka ali liguranje jeste. Da vidimo može li se od: lizi/lezi izvuči: leguša/liguša/ligura/legura.
Naš narod je, ponekad, veoma inventivan u tumačenju i pronalaženju riječi. Mitraljez su u B. Krajini zvali “mrtvoljez”, a sirena je bila svirena, jer svira. Termin “zaholcao”, “zaholco” se koristi za nešto što se (pre)brzo kreće (”Sječem ti ja okuku a s’ druge strane se valjak zaholco k’o tane”). Po svoj prilici da je došao od domaćih radnika na sječi šume kad bi spuštali balvane niz riže, i od predradnika - Švaba, čuli “Achtung Holz-stamm!” = “Pazi deblo!”
Bez obzira na rezultat, ono što sam sugerisao za lozovaću, ostaje, ali, dragi Ćehaja, pazite da ne pretjerate sa turama da nebi završili u liguraškom položaju, a ligura niđe.
Zeko
Cijenjena gospodo, objašnjenje riječi “ligure” veoma je jednostavno. Naime, ta riječ potiče iz francuskog jezika, pošto na tom jeziku riječ “luge” (čita se “liž”-Vlado udari na”z” kvačicu molim te) znači male sanke (saonice) i iz toga glagol “luger” (liže), sankati se. To je i zimska olimpijska disciplina i na francuskom se jednostavno zove”liž”. Otuda nedvojbeno potiče riječ “ligure”, kao riječ prenesena iz francuskog jezika, ali sa greškom, kao kod mnogih riječi iz tog jezika koje su se kod nas odomaćile i ušle u svakodnevni govor i riječnike. Navest ću još jedan primjer krive upotrebe jedne francuske riječi u našem jeziku, a to je naziv “faširano meso” (mljeveno). Riječ “facher” (faše-Vlado, udri i ovdje kvačicu na “s”) na francuskom znači “srditi se”, “ljutiti se” , dok rijec “haché”(e), i čita se “aše” je pridjev od imenice “hache” (aš), što na našem znači sjekira, satara. Prema tome, to bi se meso trebalo zvati kod nas “aširano” a ne “faširano”, jer ovako ispada srdito, ljuto meso, a ne sjeckano (kasnije je to i meso mljeveno kroz mašinu). Greška koja se izgleda jako fino odomaćila.
Cico
Napokon sam uspio odgonetnuti značenje riječi PRTOKLEČITI!
ščćžđ
Cicino objašnjenje bi bilo prihvatljivo ako bi se znalo kojim putem je ta francuska riječ dospjela u Bosnu.
A da iskrivimo riječi, ili ih “preradimo” nije ništa novo. Za turskog vakta se za željeznicu koristio termin šemidefer (naglasak na de), jer je odgovarala melodičnosti bosanskog jezika. A radilo se o francuskom: chemin de fere = “put od gvožđa”. U BiH je 1872 puštena dionica (Dobrljin) Ravnice - Banja Luka (87km) kao dio pruge Zagreb-Sarajevo-Skoplje-Carigrad (Solun), koja je,izgleda, građena po francuskim projektima pa otuda pomenuti naziv.
Kod nas se kaže “Auspuh” - kombinacija njemačkog aus i našeg puh/ati, iako je njemački “puf”, frtalj od viertel itd.
Cico, prenesi ovo u Word: ščćžđ, onda to sejvaš, pa nakon što poruku otkucaš koristći ss, cx, cc, dd, izvršiš izmjene (replace), pa to prenesi u tekst bloga. Nije komplikovno kao što izgleda.
Zeko
Poštovani Cico i Zeko, svaka vam čast na akribiji
i istraživačkoj energiji, ali ja više nemam snage da “orem po moru” etimologije i adaptacije riječi.
Čini mi se da je ovo k’o mala šega.
A propos (franc. u pogledu tog); francuski chemin de fere (šmendefer= put od gvoždja) narod je od
Sarajeva do Višegrada nekada nazivao šćemendufe.
U Bosni se poslije šćemendufe nazivalo: željeznica, voz, ćiro i vlak (po voznom redu), a pošto danas ta sredstva prevoza ne rade,
vremenom će se izgubiti i riječi,pa će se malobrojni i odabrani voziti avionom, a raja u volovskim kolima ili cipelcugom (cipela od madj.
czipo, a Cug od njem. zug, vučenje,željeznica,vlak).
Ali šta se sekiramo, ionako, svi ljudi Planete stavili su oči na potiljak pa sigurnim koracima putuju naprijed u paleolit (starije kameno doba). Bato