dovla.net

Nije riječ o meni. Bojim se da bi se mnogi razočarali što im se vraćam u bašču u kojoj ne zalijevaju cvijeće, koje se skoro osušilo. Nego, radi se o veoma dragoj osobi koja mi je mnogo značila u životu.

Pomislite samo kako se osjećate kada vam se u mislima ili u snu javi neko koga više nema i ko vam je bio i ostao drag. Kada nekad u snu doživite pravu avanturu ili osmišljen dogadjaj sa osobama koje su vam bili i ostali bliski. Tada vas dugo prožima osjećaj bolne radosti koji vas drži neko vrijeme. Čak nekad pokušavate da to produžite dajući dogadjaju ili snu razloge i povode zašto se to dogodilo i zašto se ta vama draga osoba vratila u virtuelnu stvarnost. A onda na kraju vidite da je sve besmisleno. Lik vaše drage osobe odlazi nepovratno kao što je i došao, i kao što je to tako lijepo prikazano u filmu „Duh” kada se Piter Swais odvaja od svoje drage, nakon što je oslobodi od svih koji su ga istjerali iz života. Ona ostaje privremeno da odživi svoju Bogom datu životnu rolu i da se ponovo nadju na nebu. Muzika uz melanholični glas baca vas u zagrljaj bola, otvara sve pore duše kroz koje liju suze radosnice oslobodjene tuge stvarnosti.

Čujem li ja to neki vaš uzdah, dragi čitaoče? Da li se to meni samo učinilo? Ili je to samo „huk dalekog svemira”, što je imao običaj da kaže neki moj daleki alter ego, skriboman? Ali postoje stvari koje su takve ali stvarne i istinite i koje bude još jače emocije. Evo kako je se to dogodilo.

Zvoni telefon. Moja supruga, kao što je i red, diže slušalicu i kao posljednja linija odbrane kaže:” Halo, ko ga traži..” i dugo šuti, značajnog pogleda upućenog u mom pravcu koji odaje radoznalost, iznenadjenje i nevjericu. Dugo, bez riječi, sluša osobu koja joj potpuno plijeni pažnju i samo povremeno čujem njeno” Da…da..”, koje me izludjuje od radoznalosti i uvijek tjera na uvijek prisutni oprez i strah.

A onda, čujem kako kaže; “Dajem vam mog supruga pa mu vi to sami recite, znam da će njega to jako pogoditi jer ste se pojavili kao duh iz filma “Duh”. Dajući mi iznenada slušalicu ona mi oprezno kaže: “Kao glasnik iz mrtvih” i ja se prenuh i priznajem, uplaših.

„Halo” kažem ja. “Halo,” začu se on i nekako da otjeram strah i umanjim važnost trenutka, sjetih se stihova dječije Ršumovićeve pjesmice..”…Dal’ to slon telefonira ili telefon slonira…?” I umjesto da napetost popusti, popustiše mi kočnice. Skoro da to što mi pade napamet, glasno ne rekoh u slušalicu.

Ali strah i nelagodnost ostaše i dalje.

„Mirza Idrizović Kilo…” začu se sa druge strane i ja se oduzeh. Prodje me drhtavica i neka čudna toplina preli se preko tog straha i napetosti što je trajalo cijelu vječnost. Iznenada, kao cunami, nezadrživo krenuše radosne uspomene koje se počeše velikom brzinom odmotavati u sjećanju, kao neki „flesh spot”. Jurnu bezbroj slika iz moje mladosti nižući radosne moje i Kiline slike, koje protutnjaše kroz školske klupe, igrališta, sportske hale, Parkušu, Fis, Slogu, Dibek, perone, vozove, brodove…Nastaviše suludu trku i let iznad brda, mora i šuma i nadjoše se u zalivu u kome na jednoj strani obale stoji on pored spremljenog doručka na stijeni, a ja u vodi uzdignutih ruku na sred zaliva mašem rukama kao vjetrenjača od koje se prostiru koncentrični platinasti krugovi po površini tirkiznog mora. I tu, odjednom, sve stade. Stadoše kapi slanog mora na mojim usnama dok vičem: „Čekaj me, dolazim”. U vazduhu oko mene, stadoše i njegove riječi okamenjene u stotinu ehoa, kojih se od sreće i straha u tom trenutku ne mogoh da sjetim. Nastade tajac i u snu i u stvarnosti.

Začu se ponovo glas koji me prenu i vrati slušalici koju sam zapanjen držao u ruci:…”Halo, halo, ucini mi se kao da se veza prekinula i kao da niste na liniji” pa nastavi kad utvrdi da slušam:

“i kao sto rekoh Mirza Idrizovic Kilo … je bio moj, kao uostalom i vaš, jako dobar prijatelj, pa sam odlučio da vam se javim, jer sam na blogu našao vaše priče koje sam pročitao i koje su mi se mnogo svidjele. Posebno mi je drago što ste pisali o Kili. Ja sam znate kao mali igrao u njegovom filmu”Ram za sliku moje drage” i mnogo sam ga volio. Od početka rata kad sam uspio da izadjem iz Sarajeva, ja sam ovdje u Poljskoj budući da mi je žena Poljakinja pa sam živio u Lodju a sada sam već pet godina u Varšavi. Radim u firmi koja saradjuje sa „Zeppterom” i u Yu klubu sam se raspitao za vas i dobio ovaj telefon”.

Stojim zbunjen i kontam. Razmišljam kako se literarno kaže: “Da li ja to sanjam ili sam opet, kako me mnogi optužuju i sada nesto izmislio?!. Kakva slučajnost, ako je istina?! Kakva mašta ako je to samo izmišljeno?!

Uostalom kakva kazna me, u oba slučaja, za to čeka od mojih vjernih i nepovjerljivih čitalaca?

„Moje ime je Srdjan Jakovljević” ponovo me prenu i nastavi glas u slušalici “pedesettreće sam godište, išao sam u Prvu gimnaziju, glumio u dječijem pozorištu gdje me Mirza i pronašao. Nedavno sam našao rijetku zagubljenu kopiju filma „Ram za sliku moje drage”, u kome sam igrao kao jedanaestogodišnji dječak i siguran sam da će vam biti drago da ga pogledate. Želio bih da vam taj film donesem i poklonim, jer znam da ste kao i ja mnogo voljeli Kilu”.

Bio sam zaista dirnut i bezgranično sretan što se pojavio ovaj “glas iz mrtvih ” i ja nesiguran da li se to sve zaista svarno dogadja, brzo rekoh.:

„Da, naravno, samo izvolite, dodjite kad hoćete, biće mi veoma drago da vas upoznam i da popričamo o prošlim vremenima i našem zajedničkom prijatelju Mirzi Idrizoviću, Kili.”

I kao u svakom lijepom snu koji hoću da nastavim, misli mi zaokupiše stvarnost.

Čvrsto sam obećao da o voljenim i meni dragim osobama, pogotovo ako umru, nikad neću da pišem. Jer ja nemam pravo da kopam po vrtu tudjih uspomena. Nemam nikakvo pravo na njih jer su one vlasništvo i drugih ljudi koji su sa njima živjeli i voljeli ih, možda i više od mene.

Mene je za njih vezala samo iskrena i neponovljiva ljubav iz rane mladosti.

A ako nešto i napišem, to ću da spalim ili sakrijem dok sam živ pa nek čitaju oni koji ostaju kasnije. Tada se nikom neću zamjeriti.

Jer čovjek može da odoli svakoj prirodnoj nepogodi.

Osim prve ljubavi i ljubavi prema pravom i iskrenom prijatelju.

Varšava 24.03.08