Sanja Rihtman: Moja nostalgija
Osjetim se jako pogodjena kada mi neko kaže “Tvoja nova domovina”. Naročito me boli kada to čujem od sarajevske raje koji su ostali u mojoj jedinoj domovini. Ja imam novi dom jer sam iz starog otjerana, ali novu domovinu nisam ni tražila ni našla. Domovina je za mene, jedna jedina, ona gdje sam se rodila i gdje sam stekla prve pojmove o ljubavi, zemlji, moru, drugarstvu, gdje sam naučila prve riječi, napisala prva slova i zaljubila se. Za mene je Domovina mjesto gdje su četiri generacije mojih predaka ostale na groblju i gdje su se vraćali iz bezbrojnih galuta uvijek na ista, poznata ognjišta.
Hocu li se i ja vratiti u svoju Domovinu danas nisam u stanju reći. Napustila sam je za spas čiste duše svoje djece, da ih lišim razočarenja koja mene nisu mimoišla, da ih sklonim od mržnje da budu i ostanu ljudi bez predznaka na čelu (ili na rukavu). Željela sam da svoju djecu odgajamo tako kako smo mi bili odgojeni, željela sam da se žene i udaju zbog ljubavi a ne zbog nacije i imena. Zbog toga mislim da sam otjerana jer to sve nije više bilo moguće. Nove norme i nova pravila nisu bili moji, moje želje i moji snovi nisu bili ostvarivi. Zbog toga se do danas nisam ni vratila jer mnoge stvari još uvijek nisu moguće ili tek sada nisu moguće. Danas su naša djeca odrasli, slobodni ljudi, lišeni mržnje sa veoma razvijenim osjećajem za pravdu i poštenje. Znaju odakle su i vole i čuvaju te svoje male, kratke uspomene. Kao ni ja nekada ni oni danas ne znaju ko je to Srbin, a ko Hrvat. Muslimane znaju ali ih ni najmanje ne smeta da se druže sa arapskim kolegama i da djecu upisuju u mješovite vrtiće. Dapače, “bratstvo - jedinstvo” im je i bez “ispiranja mozga” moralna norma do koje veoma drže.
A nostalgija, nikoga nije zaobišla. Svima nam se javlja u različitim oblicima i nema imunih. Samo što joj neki lakše a neki teže odoljevaju. Moja nostalgija nije za mladošću, ni Parkušom, Fisom, Slogom ni Prvom Gimnazijom.Ta vremena su nepovratno otišla i niko ih ne može više vratiti.. To živi u mojim uspomenama, i to mi niko nije mogao oduzeti. Meni nedostaju riječi, misli, ljepota jezika koju pokušavam nadomjestiti knjigama. Teško mi je što se nikada neću moći izraziti na ovom uvijek i za svagda stranom mi jeziku, na način kako sam to mogla na svom. Teško mi je što kiše ne mirišu onako kako su naše mirisale i što lipe u lipnju ne opijaju, što je moje more tako daleko, a plavo kao ni jedno more na svijetu, što su šume zelene, zelenije od svih šuma koje me i ovdje okružuju. Teško mi je kad u proljeće idem tražiti ciklame a one iste kao naše samo ne mirišu, što šumske jagode ne postoje. I onda pogledam u nebo i kažem “ali ovako plavo nebo i ovako veliko nikad nije bilo u Sarajevu. A sunce, toplo i izdašno tokom cijele godine”. Tražim sve što je lijepo ne da bih zaboravila ono čega više nema nego da manje mislim na to. Muzika, slikarstvo, priroda, putovanja i prijateljstva su sve te lijepe stvari koje utomljavaju nostalgiju. Shvatila sam da je broj dana koji je pred nama sigurno daleko manji nego onaj koji smo ostavili iza nas i svaki dan koji nije ispunjen nečim lijepim je zauvijek izgubljen. Život treba živjeti ne sutra i ne jučer nego danas i sada. To je jedino što je izvjesno i što imamo.
A slika sa početka ovog članka je drvo narandže koje smo na početku našeg boravka pronašli u Jafu. Toliko nam je simbolično oslikalo našu sudbinu da je postalo naš vjerni prijatelj kojeg redovno posjećujemo. Razapeto izmedju neba i zemlje, bez korijenja usadjenog u tlo, niklo iz ćupa ali ipak zeleno i živo. To drvo daje i cvjetove i plodove i mi mu se svaki put vraćamo da provjerimo je li još tu. A ono traje i cvjeta i širi svoje opojne mirise kao pozitivne vibracije.
Cico: Umjesto komentara
Žute trake
Bio je to neobičan prizor, dostojan maštovite filmske scene u kojoj se, poput neke nadrealističke slike, isprepliću prošlost i sadašnjost: radnici farbaju fasadu tek renovirane zgrade bivšeg logora, izloženi prezirnim pogledima nekoliko desetina građana sa žutim trakama oko rukava. Događaj se zbio ovog utorka u Čapljini, kada je grupa Bošnjaka i Srba, povratnika u taj grad, protestovala protiv odluke lokalnih vlasti da njihova djeca, tri mjeseca prije kraja tekuće školske godine, napuste zgradu Srednje škole u kojoj su pohađala nastavu i presele se u svježe ofarbani Đački dom. Uzgred budi rečeno, moleri nisu tu ništa ni krivi ni dužni, a da li ih se sve to ticalo ili nije, njihova je stvar.
Bosanskohercegovački fenomen poznat pod nazivom “dvije škole pod jednim krovom” je, eto, u Čapljini dobio svoj radikalni izraz u vidu žutih traka oko rukava, kojima su nakon Nirnberških rasnih zakona u Hitlerovoj Njemačkoj bili obilježeni Jevreji. Kao što je poznato, arijevcima je najprije bio zabranjen brak, a potom i svaki kontakt s Jevrejima. Žuta traka je ostala simbol njihovog masovnog stradanja. Roditelji više od 170-oro čapljinskih osnovaca bošnjačke i srpske nacionalnosti, koji uče po nastavnom planu i programu na bošnjačkom jeziku, poslužili su se tim simbolom smatrajući da je to najbolji način da skrenu pažnju na cijeli slučaj. Neki od njih su tokom 1993. u zgradi tog istog đačkog doma, tada pretvorenog u logor HVO-a, proveli paklene dane, a potom bili protjerani iz Čapljine. Preseljenje svoje djece u nekadašnje logorske prostorije doživljavaju ne samo kao čin etničke segregacije već i kao simboličan nastavak vlastite sudbine.
Objektivno govoreći, upotreba žute trake u čapljinskoj varijanti znak je našeg pretjerivanja u svemu, jer se logorske muke čapljinskih Bošnjaka nikako ne mogu upoređivati sa užasima holokausta, ali, ako ništa drugo - ponuđena nam je još jedna slika naših međuetničkih odnosa i politike koja ih je oblikovala. Zato gotovo banalno zvuči podatak da je saglasnost o razdvajanju bošnjačke i srpske djece od hrvatske dao i Hajrudin Čevra, direktor jedne od dviju sada “razvedenih” škola. Čovjek zna šta njegove političke poglavice o tome misle.
Sve u svemu, bila je to još jedna u nizu loših vijesti koje stižu iz “dvije škole pod jednim krovom”, kakvih u Federaciji BiH ima više od pedeset. U njima postoje dva odvojena ulaza, a kako đaci ne bi međusobno kontaktirali, na odmore idu u različito vrijeme. Male su šanse da će se sresti i u nekom kafiću, jer svako živi odvojeno u svom etničkom getu. Što je sredina manja, podjele su strožije i veće, a blizina lokalne crkve i džamije samo je motiv za razglednicu sa lažnom idiličnom porukom. Na granici Žepča i Zavidovića postoji selo Lug. U njemu je prije nekoliko godina izgrađena nova četverogodišnja škola. Podrazumijeva se da je to učinjeno sredstvima stranih donatora. Ali, bio je to račun bez krčmara. Hrvati su odbili da njihova djeca idu u tu školu zajedno sa bošnjačkom. Lakše im je bilo da izgrade drugu, i to što dalje, na drugom kraju sela.
Objavljujući vijest o događajima u Čapljini, neki ovdašnji mediji po hiljaditi put konstatuju kako segregacija i diskriminacija u školama “uznemiravaju javnost”. Ništa od toga nije tačno. Jer, upravo su škole ogledalo te iste, u pravilu nacionalistički opredijeljene javnosti, pa glasovi poput ovih iz Čapljine mogu uznemiravati samo one koji su, uprkos svemu, uspjeli ostati normalni i zadržati otpornost na virus vjerskih i etničkih podjela, koje često graniče sa šovinizmom. Iako Bosna i Hercegovina spada u postkonfliktna društva ili društva s odsustvom velikog konflikta - stepen diskriminacije je veliki. Stotine hiljada građana ove zemlje, koji su tripartitnom dejtonskom podjelom postali manjina u vlastitoj državi, odbačeni su i pretvoreni u građane drugog reda, kako od strane svojih matica tako i od strane “tuđinske” vlasti. Oni, istina, ne nose žute trake oko rukava, ali ih nose u svojim glavama.
“Nema prave slobode bez slobode u srcu i bez slobode od mržnje. Želimo, kroz slavlje Uskrsa mijenjati javno mnijenje, mijenjati taj mentalitet gdje je mržnja dobila pravo javnosti”, rekao je kardinal Vinko Puljić na uskrsnoj misi u Sarajevu. Eto, u tome je problem - u pravu mržnje na javnost, bolje reći na vox populi. Mogu škole biti tehnički savršeno organizovane, ali ako će u učionice bilo kojim sredstvima biti ubrizgavan virus mržnje, imaćemo generacije čije će etničke emocije završavati u krvi.
Pametni ljudi znaju da je školstvo temelj sposobnosti svakog društva da preživi dvije savremene epidemije - gluposti globalizma i otrov nacionalizma. Izgleda, međutim, da naše vladajuće političke nomenklature, naši intelektualci, nastavnici i mediji, i naše vjerske institucije ne vode o tome računa, niti se pitaju kakav svijet ostavljaju onima koji dolaze ili su već tu.
Gojko Berić, “Oslobođenje”
Sanja,divno si ovo napisala,to je to!!!
Lijepo brate ovo i od Sanje i od Vlade (Gojko Beric je bio i ostao pravi cova)…procitao sam ovo ..jednom dvaput i evo me blejim u ekran ..bez teksta..hvala vam .. tacno to je to
Bio sam klinac kada sam prvi put sa svojim drugom Bobom Divjakinjom slušao uživo Indekse u Domu Mladih u Skenderiji. Bilo je to davno. Ranko Rihtman je svirao orgulje. Sanja mora da je na neki način vezana za Ranka. Sa čovjekom nisam nikada popričao jer je on bio starija raja a bio je i fora, a ja mala raja. Medjutim, taj čovjek mi je ostao u sjećanju po svojoj blagosti i osmjehu. Sanjin članak odiše blagošću i iskrenošću. Mora da Sanja i Ranko imaju nešto zajedničko. Sanja, nemoj biti tužna. Nisi jedina.
Draga Sanja,
Dijelim svoju simpatiju za svaku tvoju rijec, recenicu… Sanja, nismo mi sami, i starija emigracija je dozivljavala istu tu nostalgiju, pa su prezivjeli i nasli srecu pod “tudjim suncem”. Njegos bio u pravu govoreci …” tvrd je orah vocka cudnovata, ne slomi ga ali zube polomi..”
Sada je vazno kako se nasa djeca adaptiraju i asimiliraju pod “novim suncem”. Na kraju smo svi bili motivisani da izvucemo nase familije iz istoriske, ciklicne kataklizme na Balkanu. Ostaje za mene a i druge dilema, gdje provesti ostatak zivota? Mnogi kazu,bices tamo gdje su ti djeca, unuci. Mi smo svom sinu stvorili “krila” da moze da samostalno leti. Zavrsio je skolu, poceo da radi, ozenio se i onda “odleprsao” sa americkog na Evropski kontinent, da bude blize domovini. Tuga je da smo dosli ovdje da njemu obezbjedimo besbjednu, mirnu i prosperitetnu sredinu, a sada smo ostali sami pod “tudjim suncem”.
Ako je ovo bio moj mali doprinos tvojoj nostalgiji, postigao sam cilj.
Topao i srdacan pozdrav iz hladne Canade
Željko Katan je napisao/la:
Dragi Vlado, dragi Dovlablogovci,
Dosta dugo sam redovni posjetilac tvoga bloga i mnogo ti zahvaljujem na tvom
radu koji mi donosi lijepa sjećanja na ljude i dogadjaje. Ja sam nešto malo
mladja generacija od vaše ali poznajem mnoge blogovce i nadam se da će se mnogi
sjetiti mene.
Uvjeravam te da to što radiš kao i ostali je mnogo više od pukog sjećanja i
žalopojke za nečim što je prošlo. To je vrlo snažna poruka svima koji žele da
je shvate i prihvate.
Zato se pridružujem sa svojom nostalgijom i molim vas da pogledate video koji
sam postavio na YouTube: http://www.youtube.com/watch?v=DRtbYsb1RTA
Takodje posjetite sajt: http://www.40godina.com
Želim svima koji ovo čitaju dobro zdravlje i sve najbolje.
Mnogo pozdrava
Željko Katan
Prije manje od nedjelju dana sa Sanjom sam stajala pred ovim drvetom u Jafi na 40 stepeni, kada je napravljena ova slika. Mocan simbol nas ‘bezemljasa’ koji su svejedno, u nekim novim podnebljima, na nekim novim meridijanima, uspjeli da nadju dovoljno hrane da se i dalje granaju, listaju i cvjetaju. Duvao je hamsin (da li smo ga mi ucili kao hamsun) vreli pustinjski vjetar - za mene egzoticno, za Sanju realno. Sanja i ja smo se srele prvi put nakon 16 godina, kada je mene i mog tada sestogodisnjeg sina kao predstavnik Djecije ambasade ubacila u ‘Kikas’ - i novi zivot. Od tada je mnogo vode proslo, nasa djeca odrasla, mi nabacili koju godinu, ili kilu vise, ali sustina je ostala ista. Pravi se ljudi, kada se jednom prepoznaju, nikada ne zaborave i uvijek imaju sta jedni drugima da kazu, te da iz srca podijele ne samo nostalgiju za prosloscu i mladoscu, nego i sve sto je sadasnjost. O smijehu da ne govorim! Mi nismo prestajali tri dana koliko smo bili kod Sanje i, da Slobodane, Ranka koji je Sanjin muz. Veoma si dobro uocio blagost i iskrenost - sto Sanja i Ranko sigurno dijele, ali sto ne znas je i srdacnost, gostoljubivost, otvorenost i sirina koja ne poznaje granice - da ne spominjem muziku, Indexe, filharmoniju, Stravinskog i Sanjin ‘Figaro’ (Bibice, tvoj recept je ostao kod mene).
Da Sanja, nostalgije su razne. Ja svoju shvatam kao dragi roman koji sam vec nekoliko puta procitala i kome cu se vjerovano jos vracati u zivotu kada pozelim sigurnost i ljepotu poznatih predjela, likova, zapleta i raspleta. S druge strane, svjesna sam koliko jos romana stoji pred nama neprocitanih i ja sam odlucila da ih sto vise ‘apsolviram’ u ovom ipak ogranicenom vremenu koje nam je ostalo…
Zdravo Sanja
Nostalgija dodje i prodje, svako malo, onako kao sa vjetrom. A vjetar, bio vlazan ili suh, dobro je da da dodje i prodje. Sve je to normalno i dobro dok smo zivi i zdravi, a i zdravlje je relativna institucija. Bogati, pogledaj samo politicare, izgledaju tako zdravi, a ustari su opasno bolesni ispod skalpa ili celavice. Mislom na sve njih odreda.
Svidja mi se tvoje drvo narance. Kad bi mogla kako da ga posaljes meni u Sjevernu Irsku, siguran sam da bi se lijepo uklopilo sa mojom palmom, lorberovim gmom, maslinom, kaktusima, ruzama i ostalim cvijecem u mom dnevnom boravku sa pogledom na more.
Eto sta zivot donese. Od sarajlije “debelog” kontinentalca, ja sad ne bi mijenjao ovaj pogled i ovo more za sve bosanske planine, (po kojima jos odjekuju eksplozije posijanih mina), rijeke, rakije, koncerte i…..
U pravu si kad kazes da imamo manje dana ispred sebe nego iza nas, stoga ako vec ne mozes poslati meni drvo narance oda ga barem preseli na svoj balkon, bastu, dnevni boravak… pa uzivaj!
Pozdravi mi Ranka.
Primite tople pozdrave
Vedran Smailovic
Poštovani Žara,
Pročitala sam tvoj komentar i razmišljanja, a s obzirom koliko je nas i novih gnijezda, tića i đetića, mislim da će se, neizbježno, slijedeća priča, sa ili bez broja 101. ponoviti.
Dakle,sretoh u Koelnu lijepu, vitku, srebrenokosu, bistre misli i usahle koštane srži, staricu.
Bila je u pratnji dva mlada bolničara iz doma staraca- da je sreće, mogli bi joj praunuci biti. Ponosna je baka na svoje pratioce, pratioci na svoju bakicu- kao da su najrođeniji.
Sva ushićena izlaskom u svijet, hvali se: “danas mi je 101. rođendan“.
Zbuni me baka, da kažem: puno- nije umjesno, da kažem: tek ili već- prozirno je.
Čestitam joj i kažem, da predpostavljam da će danas biti veliko slavlje, pa dodam pažljivije- sigurno imate nekoga od familije u Koelnu da dođe na slavlje ?
„ Nee- ja imam kćerku, a ona je u Australiji. Poslala mi je čestitku za rođendan“.
Da pobjegnem od neugode, jer ne mogu zamisliti da se roditelj ostavlja, niti mogu zamisliti da se 101. rođendan čestita poštanskom kartom bez poljubca, bez stiska i dodira, mijenjam temu i pitam je gdje joj kćerka živi- misleće na grad.
„ U domu staraca“- odgovara bakica. „Nije mogla doći u vaš dom staraca“?- upitah.
„Nije mogla, ona ima u Australiji sina“– odgovori bakica, i vidim da potpuno shvata svoje dijete. Pitam se kada i kako se svoj preboli- je li to od čežnje pregorjelo ili od daljine izblijedjelo ili se samo „svako o sebi zabavio“.
Pošto ja ništa nisam shvatala, nastavila sam da joj pričam kako je taj lijepi sunčani ljetni dan znak i poklon prirode, njoj za njezin 101. rođendan. Pričale smo o vrstama cvijeća, koje je ljepše boje, a koje lijepše miriše. Bile smo „vesele“, a ja sam se Bogu pojadila što se ne rodih u čergi i poručila mu da mi nopšto ne planira 101. rođendan.
Uz lijepe želje,
Dunka
Hvala Dunka na divnoj, ja se nadam i istinitoj prici.Zivot pise razlitice storije, ali uvijek se nadje nesto zajednicko u svemu tome. Mozda, kako neki kazu…” sreca je uvijek na suprotnoj strani..”, pa mozda zato i nostalgija / emocije imaju tako jaku moc?!Ako razmisljamo “inside the box”, uvijek se nalazimo izmedju cetri zida; ali ako pustimo emociji da probiju zid izvan kutije,nalazimo se u svijetu misli i emocija. Kako bi to bilo da smo kao brisaci vetrobrana, da sve brise sto je bilo, da li bi bili sretniji? Ipak, sve ovo o cemu pisemo je velika ljudska vrlina, i treba da budemo ponosni sto imamo tu ljudsku vrlinu slabosti. Naravno, pristalice Niceove filozofije bi bili kategoricno protiv ove ljudske slabosti, ali…. Nice nije vise ziv i mozemo da predpostavimo sta bi bilo od svijeta da su njegovi sledbenice dosli do vlasti?!
Sto se tice nase djece, nase ljubavi, imamo samo jednu prednost, a to je da smo mi bili u njihovim godinama, i da njima isto to zelimo.
Mnogo pozdrava is danas maglovite Canade
Zarko L.