dovla.net

Dragi Dovla, Kada je ono Vlade Divac istrgnuo hrvatsku šahovnicu iz ruku navijača na svjetskom prvenstvu, neke prijeratne godine, osjetio sam nervozu trudova prvih sekundi kritičkog razmišljanja u svojoj utrobi. Iako su predrasude bile jake, shvaćao sam iznenada da će “naša nepokolebljiva opredjeljenja” da na svakoj zastavi bude zlatnim oivičena petokraka polako morati da ustuknu pred istinom o “svekolikom svijetu promjena” - odluke koje ćemo morati da donosimo biće kakve ćemo JOŠ zastave za naših života vijati iznad glava. I tada mi pade jeretička misao na pamet: zašto za našu reprezentaciju Jugoslavije ne bi ljudi navijali sa svim mogućim zastavama: šahovničkim, nemanjićkim i šta ja znam kakve će se sve još pojaviti…? Sjetite se i sami kako sam se mogao provesti u takvim diskusijama…naravno, lako je pametan biti sada, ali kao što možete predpostaviti, tada sam najviše grdnje dobijao upravo od onih koji će kasnije biti najzagriženiji u vijanju svojih (raznoraznih) stjegova nad glavama. Ujedno, ljudi su, skoro pa listom, smatrali da definitivno nisam normalan, i da u poštenoj državi ima jedna zastava, a da ostali treba da začepe gubicu.

Onda sam svoja razmišljanja o zastavama pohranio ustranu, malo zato sto nije bilo ni vrijeme za veliki humanizam, malo zato što je trebalo čekati na fermentaciju stanja i osjećanja po ovome pitanju.

Sljedeći put kad mi zastave padoše na pamet je bilo jednog lijepog proljetnjeg dana rane poratne godine, za vožnje jednom od ovdašnjih prometnijih ulica. (Zoran živi u San Joseu, USA, prim.ur.). Žičana ograda na jednom uglu ulica bila je “odjevena” u desetine šarenih zastava. Odmah mi je, izmedju svih, upala u oči nostalgična trobojka sa petokrakom: dileme nije bilo, zaustavih… Oniski čovjek srednjih godina mi je objasnio da prodaje sve zastave svijeta, da mnoge ima tu, a da može nabaviti bilo koju za dan-dva.

Ideja i narudžba odmah padoše, i ubrzo poslije toga se taj isti čovjek pojavi u mojoj kancelariji sa pregrštom šarenih, lepršavih zastava. Bile su tu boje na bilo koji način povezane sa porijeklom, životnim putem, državljanstvom radnika naše nevelike firme. A bivša firma, zovimo je njenim imenom ASU Solutions, Inc., u to vrijeme je zapošljavala desetine ljudi, mahom inžinjera informatike iz naših krajeva, ali i drugih, od kojih su mnogi kroz rad postali i vlasnici dionica u njoj.

Koje šarenilo: Uz moju neskrivenu tremu, iz torbe su redom izlazile i na stolu se razvijale američka, kanadska, slovačka, hrvatska, slovenačka, palestinska, srpska sa grbom, srpska bez grba (odnosno, pošteno govoreći, naručena kao ruska, a zamišljena u vijanju “naopako”), izraelska…Bila je tu, naravno, i zastava sa grbom Kotromanjića koja je u ratu upotrebljavana od strane vlade u Sarajevu - mislim da je postojeca zastava BiH bila tek ozvaničena, te je trgovac nije mogao nabaviti. Možda još poneka. Jugoslovenska petokraka za zastavom je bila, naravno, “uhapšena” još prvi dan i na licu mjesta, i čekala je razvoj situacije u ladici.

Uskoro na službenom e-mailu kompanije osvanu poruka: “namjeravamo da ulaz u naše prostorije ukrasimo aranžmanom sa zastavama: američka na najvišem koplju, ostale (pobrojane) oko nje. Ako neko ima nešto protiv, nek otpiše sad…diskrecija je zagarantovana”. Javio se jedan radnik, uz primjedbu da njemu ovakav aranžman ne bi mnogo smetao, pod uslovom da se ne nalazi u njegovom vidnom polju dok radi. Hm..pomislih, možda i nije loša ideja sačekati još jedno vrijeme sa realizacijom moje ikebane. Možda je prerano…I tako zastave završiše u plakaru. ASU Solutions je u medjuvremenu promjenio ruke, i ja prošle subote, raščišćavajući neke stare stvari, pronadjoh zaboravljenu kutiju sa zastavama. Ovih dana ih dijelim šakom i kapom, svakome za koga predpostavim da bi volio…I da znate, ljudi se obraduju.

Zašto sam kupio dvije srpske zastave: sa grbom i “rusku naopako”? Uz rizik da objašnjenje bude malo duže i manje zanimljivo, ovdje moram posegnuti za prilično ličnim objašnjenjima. Pa, iskreno rečeno, koliko god sam uvijek ranije imao jako osjećanje da sam Sarajlija, Srbin i Jugosloven, poslije raspada naše zajedničke zemlje, nekako sam se transformisao u novo “trojstvo”: državo-skeptik, Srbin i blagi Yugo-nostalgičar, ali ne u smislu zanimanja, nego samo za duboke sopstvene potrebe. Sarajlija sam uglavnom u aktuelnom smislu prestao biti, osim što i dalje uživam prijatnu toplinu nostalgije za divnim vremenima kad smo se svi osjećali dobrodošli u svom voljenom gradu i svojoj koži., prevashodno zato što dugo već ne živim tamo. Stoga, volim priče o raji, za ljubav svojih drugova iz sporta i sugradjana u stanju sam povremeno progutati i umjereno hranjenje onim čime se sebi dragi ne hrane, ali u principu sam lično svjestan da smo svoj lijepi grad (izvinjavam se duboko: onaj predratni), razorili i to bespovratno. Sve manje sam spreman da o tome vodim rasprave šta je starije, koka ili jaje/ko je u pravu/,drž’te lopova/itd, jedino što mi je bitno je da se baš puno oko toga ne sekiram, i da me ne uvlače u stvari kojima ne pripadam. Iskreno rečeno, da li da i to kažem, ne uživam kada se na stranicama ovoga bloga nostalgija za starim vremenima povremeno zamijeni nekim prevelikim patriotizmom. To me ne ljuti, samo nije moja tema, i svjestan sam da je trebam preskakati. Što se mene tiče, sve dok na blogu ima tema koje su u granicama pristojnosti i tolerancije prema različitim razmišljanjima, ja ću sa najiskrenijim uživanjem ostati njihov čitalac. Bez pretenzije da ispravljamo “krive Drine” ja lično samo želim i dalje uživati u onome što je (predpostavljam) bila glavna tema ovdje: divnim vremenima kad smo bili drugačiji, i kad smo vjerovali da radimo pravu i viteško-plemenitu stvar. Ako takvo mjesto uopšte može jos postojati? Uvjeren sam, nasuprot uvriježenom mišljenju, da se na tim osnovima može graditi srcu ugodna i duši korisna, nazovi je ljudska ili svjetska - kako hoćeš, komunikacija, bez suvišnih pjenjenja, i sa punim saznanjem da onaj sa druge strane, premda je raja, misli potpuno suprotno o mnogim veoma važnim temama.

Medjutim, iz nostalgije i ljubavi prema onome što je bilo, svoj ću vijek provesti čvrsto uvjeren i ponosan onim i što jesam i što sam bio, ali ću u isto vrijeme pokušati da se dodatno potrudim da ne povrijedim one koji to ne zaslužuju - zato što, uglavnom, ni sam ne volim biti vrijedjan i povrijedjen. Zato sam tom prilikom odlučio da kupim dvije srpske zastave: jednu sa nemanjićkim grbom sebi za dušu - da se na nju polagano privikavam, a drugu za pomenuti aranžman, misleći da je i ona lijepa i prihvatljiva za mene, a da će takva biti manje upadljiva i prihvatljivija za ostale, koji možda ne ulažu isto napora u “treniranje” tolerancije, ali su ipak - dobri momci. Ipak sam ja tamo bio kao “šef parade” ,bio malo više odgovoran za osjećaje drugih…

Sada mi je jedino žao što taj aranžman nisam postavio u to vrijeme.

Inače, pitaće se neko kako je bilo moguće okupiti sve te divne ljude i načiniti za njih sretno mjesto na planeti, u okolnostima dok se njihovi rodjaci dobacuju kašikarama preko grudobrana, i smišljaju jedni drugima najperverznije balkanske nestašluke? Recept je bio: “Ni riječi o politici!”, bez obzira koliko je svakome nekada bilo bolno ugristi se za jezik. Zajednica oko ASU-a se polako popela do oko 140 zaposlenih, članova užih i širih porodica, prijatelja i istomišljenika. Uz prosperitetnu firmu, odgajili smo nedjeljni fudbal koji je proslavio 11 godina, divne novogodišnje proslave, izlete i putovanja i još mnogo toga. Slavili smo slave, bajrame i božiće, radovali se i tugovali zajedno.

U čemu vidim poentu? ASU je meni lično, mojoj porodici, kolegama i prijateljima omogućio da ostvarimo svoj san i zadovoljimo veliku, nevoljom izazvanu, strast: pokazati da čovjek može vladati svojom sudbinom i suprotstaviti se bujici, a da pritom ostane čovjek i ne pravi velike neprincipijelne ustupke. Nakon svega, nevjerovatno sam ponosan na sve ove divne ljude koji su svo ovo vrijeme uzdignutog čela vezali djelove svojih života i karijera samnom. I njima je nadam se, kao što je i meni, ova lijepa priča dala, djelujući kao svojevrsni incubator, vremena da se bez srljanja i prevelikih glavobolja prilagode na novu realnost izmijenjenog svijeta oko njih. Izmedju ostaloga, ASU nam je omogućio da jednom u svojim životima, suočeni sa bezumljem, razaranjem svega ljudskog i mržnjom, uzviknemo: “Ko kaže da je gotovo, nije gotovo, kad ja kažem da je gotovo, onda je gotovo…”. Na kraju, naravno uvijek bude “Gotovo”. Zna se koje se stvari uz vjetar ipak ne mogu raditi.

Jedriti, na primjer. (Zoran je strastveni jedriličar i već ima nekoliko značajnijih tura jedrilicom “Ivanica”. Posljednji put je to bila tura po Bahamima sa njegovim drugarom iz Sarajeva - Ninom. Tada je na brodu bila izvješena ova zastava.  Dodatak urednika).

Srdačan pozdrav, Zoran Kajmaković

P.S. U vrhu je slika Zorana Kajmakovića sa braćom Gaon, prilikom jedne od posjeta Izraelu (iz Arhive)