Pego: Ex ponto
Nakon telefonskog razgovora, sa Srdjanom Jakovljevicem, glumcem iz Kilinog filma, sreo sam se dva puta. Prvo je došao kod mene kuci, a poslije smo se slucajno sreli u Yu klubu gdje smo rucali i popricali. Oba puta je ostavio dobar i prijatan utisak i na mene i na Mirjanu. Nije samo zato što je donio veliki buket svježih lala mojoj ženi koja se, kako kažu moje kcerke, “prima na cvijece” , i što je donio Mirzin film “Ram za sliku moje drage” i vino meni, koji se opet primam “i na vino i na filmove”. Nego zato što je uljudno, nerazmetljivo i odmjereno ispricao svoj rašomon bez imalo mržnje, optužbi ili jeda na racun bilo koga ko je mogao da snosi krivicu za ovaj rat i sva naša stradanja. Ono što me dojmilo i na što sam se “primio” bila je ona fina gradska nit, koja se primjecivala kod Srdjana na prvi pogled i koja ga je, iako sada daleko od grada u kome je nekad živio, povezivala tacno i nepogrešivo sa miljeom kome je pripadao i kome ce pripadati dogod bude vijeka i dogod bude grada. Uvijek mi je drago kad sretnem covjeka koji na pravi nacin u sebi nosi dio svoje nepatvorene prošlosti.
Ja nisam uspio da sacuvam cistocu jezika, kojim se govorilo u mom gradu, jer sam dugo proveo u raznim sredinama i govorio raznim jezicima i narjecjima. Mada ipak nisam izgubio onu bitnu vezu koja me odredjuje i locira. Medjutim, moj sagovornik je govorio jezik grada iz vremena kada smo zajedno u njemu živjeli. Tada se tacno po jeziku znalo odakle si, što se najbolje moglo utvrditi za vrijeme služenja vojnog roka, kada su svi pokušavali da budu iz velikih gradova i da sakriju svoje selendre koje su nosili duboko u sebi. Cak je i sportska publika u Bosni razlicito navijala za svoje timove, pa si mogao lako prepoznati Mostarce ili pak Banjalucane koji su vikali “Ovladaj” što me je uvijek zasmijavalo do suza.
Srdjan, kao i mnogi koje cijenim, nije kitio svoj govor iskvarenim slengom ili novim, starim izrazima koji su sada znak raspoznavanja, nego je govorio normalno kao i sva, kako mi to razmetljivo i pogrešno kažemo, “naša raja”. Jer, da budem iskren, ima raje koja ne zna ni da mukne, kao što ima raje koja govore kao profesori. Ali, nažalost, sve trpamo u istu kesu i istu ambalažu i tome dajemo istu etiketu.
Posebno me odbija kad se govor ustvari poistovjecuje sa humoristickim tv serijama što mu nije ni mjesto ni vrijeme. Sjecam se serije u kojoj je tako govorio meni sjajni Rejhan Demirdžic, koga sam kao i njegovog brata Avdu sa kojim sam radio, dobro poznavao i veoma cijenio kao sjajnog glumca i vrlo dragog covjeka. To je bio sjajan humor i vrlo zanimljiv govor izvadjen iz naftalina i primjeran situaciji kojoj je pripadao. Ali Rejhan je u stvarnom životu govorio drukcije, kao pravi intelektualac, gradjanin grada kome je pripadao. Govorio je cisto, logicno, jasno i savremeno. Jednim sasvim drugim jezikom a ne tim arhaicnim izrazima koji se sve više ubacuju, pomalo i na silu, u naš jezik kao znak neke lokalne kulture i pripadnosti. Jezik treba da ima istorijsku podlogu i tradiciju, svoj “šmek” ali ne treba ici u krajnost.
I zato mi je “trulo” kad bilo ko pocne da karikira jezik uvodeci trapave karikature pod plaštom folklora i razvodnjava onaj lijepi jezik mog zavicaja kojim su govorili i pisali Ivo, Meša, Sidran, Kilo, Duško, Sterija, Jergovic, Džamonja i njima slicni, pa ga sakati i zamjenjuje ga onim iskvarenim slengom ili arhaicnim izrazima koji se sve više ubacuju pomalo i na silu u naš jezik kao znak neke lokalne kulture i pripadnosti . Cak sam u Srdjanovom govoru osjetio slicnost sa Kilinim oporim ali socnim govorom koji me je privukao i bi mi drago kako je ocijenio moje price rekavši samo jednu suptilnu i jasnu opasku;
“Znate, svidjelo mi se kad ste napisali o ljepoti juga i rekli da volite sve ono što je južno od necega.”
Tada sam shvatio da treba pisati. Jer postoje ljudi koji vas razumiju. Nemaju svi oci i uši a barbarske duše. Neko vidi više i bolje i zna i da cijeni ono što drugi ne vide i ne osjecaju.
Dok smo kod mene pili kafu i razgovarali o sudbini našeg dolaska u Poljsku, u klubu smo rucali i razgovor se kretao u granicama socijalnih istraživanja, kako prezivjeti ovdje u tudjem svijetu i šta znaci živjeti u drugoj sredini.
Bilo mi je drago što smo svjesno cuvali našu zajednicku neraspakovanu pricu o Kili kakvu je u svojoj glavi nosio njegov sada ne više pretjerano mladi glumac nakon svega što je prošao sa njim u filmu i u životu i ja koji sam s njim dijelio neponovljive trenutke jedne, daleke, bezbrižne mladosti.
Kao da smo pred sobom imali mumiju sa zlatnom maskom, sa koje smo htjeli polako ali pažljivo i sigurno da skinemo veo po veo i da ne oštetimo jedno lijepo prijateljstvo sacuvano od prolaznosti vremena. Cuvali smo to za neku drugu priliku.
Varšava 27.03.08