Bush, gost bez kojega je trebalo biti

Vijest o dolasku Georgea Walkera Busha, predsjednika Sjedinjenih Država Amerike, prilično je loša. To ne znači da Hrvatska ne treba pozivati američke predsjednike u goste, dapače. Nisu li Sjedinjene Države Amerike poslužile kao demokratski model, nisu li presudno intervenirale u dvama svjetskim ratovima, nisu li one, za razliku od Evropske unije, presjekle masakriranje Bosne?

Ipak, ovaj posjet bit će dolazak pogrešna čovjeka u pogrešan čas.

Veličina demokracije Sjedinjenih Američkih Država je i u tome da je ni ovakav predsjednik ne može upropastiti, te da se i za vladanja nekih od najgorih mangupa u Bijeloj kući, poput Richarda M. Nixona, mogu dogoditi pozitivne promjene, poput završetka vijetnamskog rata i otvaranja Ujedinjenih naroda spram Kine. Kad je posrijedi George W. Bush - nije moguće sjetiti se takva događaja. Bush je vodio katastrofalnu vanjsku politiku koja je dodatno potkopala sigurnost u svijetu i ostavila zlo sjemenje i za sljedeća ljeta i desetljeća. Njegova unutrašnja ekonomska politika upravo krahira u jednoj od najgorih financijskih kriza. U mjesecima koji su mu preostali on se sprema počiniti još nekoliko pogrešaka s dugoročnim posljedicama, počevši od odlaska na otvaranje Olimpijskih igara u Peking. Na sadašnjega američkog predsjednika mogla bi se primijeniti poznata zdravstvena parola: tko ga pozna, izbjegava ga. Na žalost, vrhovi hrvatske izvršne vlasti nisu kadri to shvatiti. Ponižavajuće trčkaranje na “molitvene doručke”, gdje su se naši izabrani državnici gurali poput dvorjana Louisa XIV oko suverena, poprilično govori i o njima i o nama koji smo ih birali (makar za njih ne glasali). Ići tamo tako bilo je loše. Zvati ga amo još je gore.

Podsjetimo: George W. Bush je 28. siječnja 2003. u Kongresu rekao: “Raspolažući nuklearnim oružjem i arsenalima punima kemijskih i bioloških bombi, Saddam Hussein može potajno opskrbiti ubitačnim oružjem teroriste al Qa’ide koje - kao što sada već znamo, zahvaljujući obavještajcima i zarobljenicima - on uvježbava i štiti”.

U Iraku je u godini dana poslije zaposjedanja bjelodano dokazano da ondje nije bilo ni traga ikakvome nuklearnom oružju, ni ostatka kemijskog oružja (kojim je Saddamov režim svojedobno morio Kurde, kada to Washingtonu nije smetalo), niti klice bioloških bombi. U lipnju 2004. je kongresno istražno povjerenstvo, sastavljeno od republikanaca i demokrata, objavilo svoju završnu izvijest po kojoj nema nikakva razborita dokaza da je između al Qa’ide i Iraka bilo ikakva sudioništva. Dapače, između njih je vladala mržnja začinjena nepovjerenjem. Bush je, dakle, lagao da bi razjario američko javno mnijenje i poveo državu u rat.

Zahvaljujući Bushovoj politici oružanog “izvoza demokracije”, Irak sada sigurno nije “sigurnije mjesto” nego u Saddamovo doba. Bush je postigao smanjenje broja atentata u Iraku tek sada, prepuštajući teren gospodarima rata, koji su očiti relativni pobjednici, a ne nikakvi demokrati. Zanemario je Afganistan gdje su talibani ponovo ojačali, a sada se dao iznenaditi tibetskom krizom. Imam dojam da Washington još ne shvaća da je u Tibetu na djelu nova kvaliteta, da je pobuna usmjerena i protiv Pekinga i protiv lamâ.

U Tibetu Bush pazi da ne bi po vragu pridonio demokraciji, koju je navodno izvozio u Irak. Dapače, svojom nazočnošću na otvaranju Igara podržat će režim u Pekingu.

Športski bojkot Olimpijskih igara donosi više štete nego koristi. Ne vidim razloga da u tom pogledu promijenim mišljenje koje sam imao u doba Moskve i Los Angelesa. To ne znači, naravno, da treba poput skuše progutati tezu o odvojenosti športa i politike. Ipak, jedno je pustiti da športaši istrče svoje, a drugo je doći na svečanu tribinu kao trofej organizatora.

U Zagrebu su zaista mogli počekati još sedam mjeseci, koliko nedostaje do američkih predsjedničkih izborâ, odnosno deset mjeseci do inauguracije Bushova nasljednika, koji bi se morao herkulski potruditi da bude gori i pogubniji od sadašnjeg Predsjednika.

Inoslav Bešker u “Jutarnjem listu”