Zoran Kajmaković: Moja priča o zastavama
Dragi Dovla,
Kada je ono Vlade Divac istrgnuo hrvatsku šahovnicu iz ruku navijača na svjetskom prvenstvu, neke prijeratne godine, osjetio sam nervozu trudova prvih sekundi kritičkog razmišljanja u svojoj utrobi. Iako su predrasude bile jake, shvaćao sam iznenada da će “naša nepokolebljiva opredjeljenja” da na svakoj zastavi bude zlatnim oivičena petokraka polako morati da ustuknu pred istinom o “svekolikom svijetu promjena” – odluke koje ćemo morati da donosimo biće kakve ćemo JOŠ zastave za naših života vijati iznad glava. I tada mi pade jeretička misao na pamet: zašto za našu reprezentaciju Jugoslavije ne bi ljudi navijali sa svim mogućim zastavama: šahovničkim, nemanjićkim i šta ja znam kakve će se sve još pojaviti…? Sjetite se i sami kako sam se mogao provesti u takvim diskusijama…naravno, lako je pametan biti sada, ali kao što možete predpostaviti, tada sam najviše grdnje dobijao upravo od onih koji će kasnije biti najzagriženiji u vijanju svojih (raznoraznih) stjegova nad glavama. Ujedno, ljudi su, skoro pa listom, smatrali da definitivno nisam normalan, i da u poštenoj državi ima jedna zastava, a da ostali treba da začepe gubicu.
Onda sam svoja razmišljanja o zastavama pohranio ustranu, malo zato sto nije bilo ni vrijeme za veliki humanizam, malo zato što je trebalo čekati na fermentaciju stanja i osjećanja po ovome pitanju.
Sljedeći put kad mi zastave padoše na pamet je bilo jednog lijepog proljetnjeg dana rane poratne godine, za vožnje jednom od ovdašnjih prometnijih ulica. (Zoran živi u San Joseu, USA, prim.ur.). Žičana ograda na jednom uglu ulica bila je “odjevena” u desetine šarenih zastava. Odmah mi je, izmedju svih, upala u oči nostalgična trobojka sa petokrakom: dileme nije bilo, zaustavih… Oniski čovjek srednjih godina mi je objasnio da prodaje sve zastave svijeta, da mnoge ima tu, a da može nabaviti bilo koju za dan-dva.
Ideja i narudžba odmah padoše, i ubrzo poslije toga se taj isti čovjek pojavi u mojoj kancelariji sa pregrštom šarenih, lepršavih zastava. Bile su tu boje na bilo koji način povezane sa porijeklom, životnim putem, državljanstvom radnika naše nevelike firme. A bivša firma, zovimo je njenim imenom ASU Solutions, Inc., u to vrijeme je zapošljavala desetine ljudi, mahom inžinjera informatike iz naših krajeva, ali i drugih, od kojih su mnogi kroz rad postali i vlasnici dionica u njoj.
Koje šarenilo: Uz moju neskrivenu tremu, iz torbe su redom izlazile i na stolu se razvijale američka, kanadska, slovačka, hrvatska, slovenačka, palestinska, srpska sa grbom, srpska bez grba (odnosno, pošteno govoreći, naručena kao ruska, a zamišljena u vijanju “naopako”), izraelska…Bila je tu, naravno, i zastava sa grbom Kotromanjića koja je u ratu upotrebljavana od strane vlade u Sarajevu – mislim da je postojeca zastava BiH bila tek ozvaničena, te je trgovac nije mogao nabaviti. Možda još poneka. Jugoslovenska petokraka za zastavom je bila, naravno, “uhapšena” još prvi dan i na licu mjesta, i čekala je razvoj situacije u ladici.
Uskoro na službenom e-mailu kompanije osvanu poruka: “namjeravamo da ulaz u naše prostorije ukrasimo aranžmanom sa zastavama: američka na najvišem koplju, ostale (pobrojane) oko nje. Ako neko ima nešto protiv, nek otpiše sad…diskrecija je zagarantovana”. Javio se jedan radnik, uz primjedbu da njemu ovakav aranžman ne bi mnogo smetao, pod uslovom da se ne nalazi u njegovom vidnom polju dok radi. Hm..pomislih, možda i nije loša ideja sačekati još jedno vrijeme sa realizacijom moje ikebane. Možda je prerano…I tako zastave završiše u plakaru. ASU Solutions je u medjuvremenu promjenio ruke, i ja prošle subote, raščišćavajući neke stare stvari, pronadjoh zaboravljenu kutiju sa zastavama. Ovih dana ih dijelim šakom i kapom, svakome za koga predpostavim da bi volio…I da znate, ljudi se obraduju.
Zašto sam kupio dvije srpske zastave: sa grbom i “rusku naopako”? Uz rizik da objašnjenje bude malo duže i manje zanimljivo, ovdje moram posegnuti za prilično ličnim objašnjenjima. Pa, iskreno rečeno, koliko god sam uvijek ranije imao jako osjećanje da sam Sarajlija, Srbin i Jugosloven, poslije raspada naše zajedničke zemlje, nekako sam se transformisao u novo “trojstvo”: državo-skeptik, Srbin i blagi Yugo-nostalgičar, ali ne u smislu zanimanja, nego samo za duboke sopstvene potrebe. Sarajlija sam uglavnom u aktuelnom smislu prestao biti, osim što i dalje uživam prijatnu toplinu nostalgije za divnim vremenima kad smo se svi osjećali dobrodošli u svom voljenom gradu i svojoj koži., prevashodno zato što dugo već ne živim tamo. Stoga, volim priče o raji, za ljubav svojih drugova iz sporta i sugradjana u stanju sam povremeno progutati i umjereno hranjenje onim čime se sebi dragi ne hrane, ali u principu sam lično svjestan da smo svoj lijepi grad (izvinjavam se duboko: onaj predratni), razorili i to bespovratno. Sve manje sam spreman da o tome vodim rasprave šta je starije, koka ili jaje/ko je u pravu/,drž’te lopova/itd, jedino što mi je bitno je da se baš puno oko toga ne sekiram, i da me ne uvlače u stvari kojima ne pripadam. Iskreno rečeno, da li da i to kažem, ne uživam kada se na stranicama ovoga bloga nostalgija za starim vremenima povremeno zamijeni nekim prevelikim patriotizmom. To me ne ljuti, samo nije moja tema, i svjestan sam da je trebam preskakati. Što se mene tiče, sve dok na blogu ima tema koje su u granicama pristojnosti i tolerancije prema različitim razmišljanjima, ja ću sa najiskrenijim uživanjem ostati njihov čitalac. Bez pretenzije da ispravljamo “krive Drine” ja lično samo želim i dalje uživati u onome što je (predpostavljam) bila glavna tema ovdje: divnim vremenima kad smo bili drugačiji, i kad smo vjerovali da radimo pravu i viteško-plemenitu stvar. Ako takvo mjesto uopšte može jos postojati? Uvjeren sam, nasuprot uvriježenom mišljenju, da se na tim osnovima može graditi srcu ugodna i duši korisna, nazovi je ljudska ili svjetska – kako hoćeš, komunikacija, bez suvišnih pjenjenja, i sa punim saznanjem da onaj sa druge strane, premda je raja, misli potpuno suprotno o mnogim veoma važnim temama.
Medjutim, iz nostalgije i ljubavi prema onome što je bilo, svoj ću vijek provesti čvrsto uvjeren i ponosan onim i što jesam i što sam bio, ali ću u isto vrijeme pokušati da se dodatno potrudim da ne povrijedim one koji to ne zaslužuju – zato što, uglavnom, ni sam ne volim biti vrijedjan i povrijedjen. Zato sam tom prilikom odlučio da kupim dvije srpske zastave: jednu sa nemanjićkim grbom sebi za dušu – da se na nju polagano privikavam, a drugu za pomenuti aranžman, misleći da je i ona lijepa i prihvatljiva za mene, a da će takva biti manje upadljiva i prihvatljivija za ostale, koji možda ne ulažu isto napora u “treniranje” tolerancije, ali su ipak – dobri momci. Ipak sam ja tamo bio kao “šef parade” ,bio malo više odgovoran za osjećaje drugih…
Sada mi je jedino žao što taj aranžman nisam postavio u to vrijeme.
Inače, pitaće se neko kako je bilo moguće okupiti sve te divne ljude i načiniti za njih sretno mjesto na planeti, u okolnostima dok se njihovi rodjaci dobacuju kašikarama preko grudobrana, i smišljaju jedni drugima najperverznije balkanske nestašluke? Recept je bio: “Ni riječi o politici!”, bez obzira koliko je svakome nekada bilo bolno ugristi se za jezik. Zajednica oko ASU-a se polako popela do oko 140 zaposlenih, članova užih i širih porodica, prijatelja i istomišljenika. Uz prosperitetnu firmu, odgajili smo nedjeljni fudbal koji je proslavio 11 godina, divne novogodišnje proslave, izlete i putovanja i još mnogo toga. Slavili smo slave, bajrame i božiće, radovali se i tugovali zajedno.
U čemu vidim poentu? ASU je meni lično, mojoj porodici, kolegama i prijateljima omogućio da ostvarimo svoj san i zadovoljimo veliku, nevoljom izazvanu, strast: pokazati da čovjek može vladati svojom sudbinom i suprotstaviti se bujici, a da pritom ostane čovjek i ne pravi velike neprincipijelne ustupke. Nakon svega, nevjerovatno sam ponosan na sve ove divne ljude koji su svo ovo vrijeme uzdignutog čela vezali djelove svojih života i karijera samnom. I njima je nadam se, kao što je i meni, ova lijepa priča dala, djelujući kao svojevrsni incubator, vremena da se bez srljanja i prevelikih glavobolja prilagode na novu realnost izmijenjenog svijeta oko njih. Izmedju ostaloga, ASU nam je omogućio da jednom u svojim životima, suočeni sa bezumljem, razaranjem svega ljudskog i mržnjom, uzviknemo: “Ko kaže da je gotovo, nije gotovo, kad ja kažem da je gotovo, onda je gotovo…”. Na kraju, naravno uvijek bude “Gotovo”. Zna se koje se stvari uz vjetar ipak ne mogu raditi.
Jedriti, na primjer. (Zoran je strastveni jedriličar i već ima nekoliko značajnijih tura jedrilicom “Ivanica”. Posljednji put je to bila tura po Bahamima sa njegovim drugarom iz Sarajeva – Ninom. Tada je na brodu bila izvješena ova zastava. Dodatak urednika).
Srdačan pozdrav, Zoran Kajmaković
P.S. U vrhu je slika Zorana Kajmakovića sa braćom Gaon, prilikom jedne od posjeta Izraelu (iz Arhive)
otvoreno: 4352 puta
petak, 28. mart 2008 u 18:14
Zoka,Ti si stvarno nepopravljiv i svaka Ti ČAST. Neka nas ima takvih kakvi smo, ali smo svoji.
Pozdrav, Ćehaja
petak, 28. mart 2008 u 19:30
Tekst Zorana Kajmakovica podsjetio me na događaj koji ima dosta sličnosti sa njegovim iskustvom. Bilo je to početkom 1986. godine, dakle godinu dana prije nego što sam napustio Sarajevo. Bio sam predsjednik Republičke konferencije SSRNBiH za pitanja zaštite okoline. Još uvijek sigurno postoji izvjestan broj ljudi iz velikog sastava organa, koji ja nisam ni sastavljao niti mogao njime upravljati.
Te godine je pao grah da BiH organizuje jugoslavenske susrete na vrhu u oblasti zaštite okoline ili kako se to ponekad zvalo “prirodne sredine”. Susreti su se trebali održati u Neumu, a pošto sam ja pred polazak iz Sarajeva dao ostavku neznam da li su se susreti ikada održali.
Tu se na početku diskusije o organizaciji susreta postavilo pitanje brojnih jezika, kojim su se u to vrijeme (a i danas) služili jugoslavenski narodi i narodnosti. Pošto smo znali da nemamo mogućnost prevoditi svima i sve, počela je diskusija o tome da se izaberu jezici, dva ili tri, na koje će referati biti prevođeni.
Meni je to sve bilo glupo i predložio sam da jezici svih jugoslavenskih naroda i narodnosti pa i nacionalnih manjina budu službeni, to jest da svako izlaže na kom jeziku hoće. Ako možda neko hoće da izlaže na Engleskom ili Francuskom ili nekom drugom jeziku, pa bujrum nek izvoli. Neka svaki izlagač referata sam sa sobom raspravi na kojem će ga jeziku najveći broj prisutnih slušatelja razumjeti.
Moj prijedlog jednoglasno nije prošao.
petak, 28. mart 2008 u 21:08
Dragi Zorane,
Prvo što mi pade na pamet čitajuci Tvoju priču o zastavama je pjesma koju je pjevao u naše vrijeme Arsen Dedić:
Kad bi svi ljudi na svijetu
Baš kao sva djeca na svijetu
…..
To bi bilo fantastično! Kad bi mogli uz ruke i zastave da spletu. To bi bilo još više fantastično!!!.
Srećom, rabota sa zastavama u SAD je bezopasna, pa je Tvoja ideja sa zastavama u ASU imala i moralni (uvažiti zaposlene) i praktični smisao ( niko Ti neće “glave doći”), ali rabota sa zastavama na Balkanu je malo opasna igra ( kao vezanje bosanskih i hrvatskih zastava u Bosanskoj Krajini, ili poruka da ako se digne druga zastava u Sandžaku sem srpske – ode ruka).
Iskreno se nadam da će zemlje zapadnog Balkana nakon ulaska u EU, i opadanja značaja manjih država, državica i nacija u vremenu globalizacije, prije ili kasnije, biti mnogo tolerantnije i da će, na primjer, ljubitelji engleskog fudbala sa Balkana ponosno i dostojanstveno mahati svojim zastavama u znak podrške Englezima, a što bih još više želio je da se, na primjer, na Koševu, Marakani ili Maksimiru DOSTOJANSTVENO maše svojim zastavama i DOSTOJANSTVENO navija. Naravno, ovo što rekoh je, sa stanovišta dnevne politike i prakse, ravno najvećoj jeresi i utopiji.
Sanjam da zastave na našim prostorima izražavaju ljubav prema svom i poštovanje prema drugom, a ne iracionalnu ljubav prema svom i mržnju prema tudjem, bez izuzetka na naciju i državu ( Da san nije u domenu teorije i pustih želja govori primjer Njemačke i Francuske). Koliko će vode proteći svim našim rijekama do tada, teško je reći. Sve zavisi od mudrosti i vizija lidera. Nacionalne institucije po definiciji neće lako na ovo pristati, jer time negiraju sebe. Kako se stvari odvijaju na svjetskom planu, ipak će morati. Globalizacija sa svim svojim dobrim i lošim aspektima dolazi, a kako znamo vrijeme se ne može vraćati unazad. Vrijeme se samo može pametno iskoristiti ili proćerdati, u životu pojedinca, ali i nacije.
Pozdrav, Ćusta
petak, 28. mart 2008 u 22:14
Dragi Ćusta,
Potpuno sam svjestan o čemu govoriš. Mogu to podkrijepiti i divnom anegdotom. Jedan mladi čovjek, meni vrlo drag, bio je na sportskom kampu u “starim krajevima”. Ovdje nije potrebno precizirati, jer, vidjećete, priča se može preslikati u svaku od državica bivše Jugoslavije i u svaki sport.
Kao starog vuka, jedna od stvari koja je mene zanimala je kakva je bila zafrkancija na pripremama. Kaže on: “Pa, jednog smo zafrkavali kako govori ‘r’, drugog kako trči, a jednog smo zafrkavali zato što ne vjeruje u boga..”
Tu ja nabacim zagonetnu facu i pitam: “A i ti si ga zafrkavao?”. Kaže on: “Da!”. “OK”, kažem ja, “A, čekaj, zaboravio sam ono, da li ti vjeruješ u boga?”
Odgovor, kao iz topa: “Pa ne vjerujem, ali ne možeš to TAMO reći”.
Moj zaključak je bio kako se vremena mijenjaju. Nekada su ljudi bježali u SAD iz naših krajeva da kažu da vjeruju u Boga, a evo sad, opet bježe ovamo, ali da bi smjeli reći suprotno. Kako god okreneš, na Balkanu se istina piše sa velikim “I”.
Pozdrav
Zoran
ponedeljak, 5. maj 2008 u 15:01
Na banjaluckom blogu se pojavio link u citiranom clanku pvodom proslave bitke na Neretvi.
Radoznalost me dovela na ovaj sarajevski blog i ploveci tako naidjem na ime Zoran Kajmakovic.
Nisam sigurna i zelim da provjerim da li je Zoran sin Zdravka Kajamkovica,koji je bio expert za srednjevjekovne freske.
Srdacni pozdravi od Dubravke Kusmic, koja je rodjena u Sarajevu, zivjela u Banjaluci a od 1994 zivi i radi u Montrealu.
utorak, 13. maj 2008 u 00:02
Draga Dubravka,
Tvoja pretpostavka je tačna.
Pozdrav!
petak, 16. maj 2008 u 23:11
Dragi Zorane, pozdravljam te s nadom da ćemo se nekad i sresti a da opet ne prođe trideset godina.
Živim u Mostaru, ponekad sam u Sarajevu, a poslije očeve smrti u Bijeljinu mi se i ne ide u prazno i tužno dvorište…Bila sam neki dan u Zemaljskom…Miris naftalina u etnografskom dijelu, gđa Marica na porti, rekla mi je što je znala, malo i škrto o tebi, a meni je trebalo SVE.
Nikad nisam zavoljela matematiku, a zazirem i od kompjutora, tako da znaš…Zorica
ponedeljak, 19. maj 2008 u 15:57
Dragi Zorane,
mozes zamisliti kako mi je drago da je moja pretpostavke tacna.
Nije bilo tesko pretpostaviti da ovako lijep clanak dolazi od sina predivnih ljudi koje sam ja upoznala neke davne 67, ili mozda i ranije.
Ruza, tvoja tetka bila je udata za rodjaka moje mame Milana Srdica. Desilo se da sam bila s njima na moru u Brsecinama kod Dubrovnika, pomazuci oko dvoje bliznaca. Tad su se pripremali tereni za novu hidroelektranu Jablanica. Tata Zdravko je radio na prenosenju jednog starog manastira sa terena koji je trebao biti potopljen.veoma impresivno. svaki kamen je imao svoj broj, sve je preneseno na visoke terene i ponovo ozidano.
i freske su isto tako prenosene zamotane u specijalne gaze namocene u specijalno mlijeko.
Posao trazi puno znanja i strpljenja. Naravno i tvoja mama je uvijek bila uz njege. Vidis godine cine svoje i ja sam uspjela zaboraviti ime manastira i ime tvoje mame.
Moja jaca strana je vizualna memorija i jos uvijek imama zivu sliku malog kamenog manastira na vrhu planine, tvojih roditelja koji su se i srcem i dusom predali tom poslu. Ti vjerovatno jos nisi bio rodjen.
Jos jedan susret je bio u Kastelima kod Splita.
Tada Zdravko me impresionirao svojim razumijevanjem za nas djecu u pubertetu.bila je s njima jedna rodjaka Ljilja, mojih godina (14)cini mi se iz Zajecara.Mi smo cesto tumarale po plazama , trazile skoljke i druge male zivotinjice tek naucene iz biologije. Zdravko nam je pokazao prve plesne korake i takve stvari se nikad ne zaboravljaju.
Nadam se da neces zamjeriti, ja sam rastegla moju pricu.
Htjela sam samo da izrazim moju radost sto je sin nastavio stopama svojih roditelja, njegujuci univerzalne ljudske vrijednosti.
ponedeljak, 19. maj 2008 u 22:03
ščćžđ
Draga Dubravka,
O Zdravku kao ličnosti se ne mogu naći odgovarajuće riječi. Bio, i ostao, VELIK, kao čovjek i kao stručnjak (arheologija, freske, ikone).
Velika je šteta što njegovi nalazi u jednoj pečini blizu Miljevine nisu objavljeni. Radilo se o crtežima kreatura u skafanderima. Bio sam zapanjen kada mi ih je pokazao, a konsterniran što mu nije dozvoljeno da to objavi. Možda je ipak objavljeno?
Oko ubikacije manastira kojeg pominjete. Koliko znam u dolini Neretve, kada je podizana Jablanica (puštena u rad 1955), nije bilo prenosa manastira.
Pretpostavljam da se radi o manastiru DOBRIĆEVO između Trebinja i Bileće. Manastir je, vjerovatno, nastao u XV vijeku; trobrodna crkva Sv, Vavedenija u XVI; narteks je iz XVIII a zvonik iz 1863. Kada je, početkom sedamdesetih, počela izgradnja brane u Grančarevu kod Trebinja, kompletna dolina do Bileće je pretvorena u Bilećko jezero, crkva sa pušnicom manastira Dobrićevo prenesena je na mjesto Orah. Naos i istočni zid priprate su bili oslikani u XVI vijeku od čuvenog živopisca Georgija Mitrofanovića, a zoograf Teodor je u XVIII vijeku oslikao pripratu. Prenosom je rukovodio ing. arh. Đeđo Rosić.
Zeko
utorak, 20. maj 2008 u 08:56
Ja sam gotovo sigurna da je rijec o tom manastiru ( ne znam o njemu detalje koje Vi, Zeko, navodite, ali znam da je od velike kulturne vrijednosti jer je imao izuzetne knjige i freske, koje su pisali i slikali poznati kaligrafi i živopisci). I on je dozivio sudbinu Arslanagica mosta koji je sredinom sedamdesetih potopljen, pa je kasnije ogromno kamenje izvadjeno, stajalo je dugo, raznosili su ga, gradili kuće(!!!)dok, najzad, nije ponovo izgradjen na drugoj lokaciji, a radove je vodio veoma strucno i s velikim entuzijazmom isti arhitekta.
Azra Jajatović
četvrtak, 22. maj 2008 u 19:32
Jest to je bio manastir Dobricevo.
Hvala na informacijama i korekcijama.
I sad mi ostaje samo da se stidim sto sam sve tako pobrkala.
Obecala sam sama sebi malo dodatnog ucenja (ponavljanja geografije i istorije)kad uhvatim vremena.
Proslo je od tada mnogo godina, ja sam kao i svako dijete bila odusevljena tim prizorom: jedan dio ozidan i drugi dio poslagan na zemlji, svaki kamen ima broj.
Isto su bile neke frke, islo se na aerodrom u Dubrovnik po specijalno mlijeko za freske, pa to nije stiglo na vrijeme……….i Zdravko je bio ljut.
Bas je lijepo osvjeziti sjecanja na velikog covjeka koji je tako lako uspostavljao kontakt sa djecom.
Imao je veselih prica koje su nama tako godile:npr. kako je naucio od pokojnog djeda da prsce s vodom okolo kad se umiva, pa su ga poslije sestre stalno kritikovale zbog toga.
puno lijepih pozdrava svima
Dubravka Kusmic
nedelja, 25. maj 2008 u 01:05
Zoran Kajmakovic je napisao:
Tek sam danas pročitao komentare na moj članak koji se tiču manastira Dobričevo, koji je moj otac Zdravko, kao vodja projekta ispred republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture prenio sa stare lokacije, prije potapanja u Bilećko jezero, na novu lokaciju nekih 3 km u brdo, u atar sela Orah. U to vrijeme (1965) prenos manastira Dobričevo je smatran jedinstvenom akcijom zaštite kulturnog blaga u široj okolini.
Da koincidencija bude nevjerovatna, za svoje aprilske posjete starim krajevima, posjetio sam Dobričevo, gdje se iguman Simeon jako obradovao na pomen očevog imena, zadržao se dugo u razgovoru sa nama, i na rastanku rekao da poručimo “Zdravki da Dobričevo diše svojim plućima.”
Molim da e-mail proslijediš gospodji Dubravki, koju inače ne poznajem.
Pozdrav,
Zoran
nedelja, 25. maj 2008 u 02:01
Pecina o kojoj vjerovatno govori prof. Zecevic bi trebala biti Ledenjaca. Nastavka koincidencije radi, i sam sam licno ucestvovao u njenom “otkrivanju” posto sam u gimnazijalsko vrijeme provodio sa ocem ljeta ucestvujuci u istrazivanju na terenu na projektu “Gornje Podrinje u doba Kosaca”. U kamenu urezane dekoracije u Ledenjaci otkrili smo 1976, sasvim slucajno: otac je tragao za lokacijom zvanom Crkvine u predjelu kanjona Bistrice. Ceste lokacije takvog imena su nerijetko, u sta sam se i sam uvjerio, skrivale istorijsko blago. Sjecam se da smo crteze nasli potpuno slucajno, za odmora u hladu pecine.
Po struci istoricar srednjevjekovne umjetnosti, otac nije bio pretjerano profesionalno zainteresovan za Ledenjacu, vec je nalaz preporucio svojim, sada na zalost pokojnim, kolegama arheolozima, akademicima Borivoju Covicu i Djuri Basleru, za koje misim da su Ledenjacu kasnije zeljeli naucno obraditi.
Sto se sadrzaja crteza tice, ne mogu se sjetiti, ali mislim da su se crtezi tada tumacili kao stilizovani oblici bliski drevnim ljudima: sunce, zivotinje, falus itd. Moram i da kazem da mi nije poznato da je autenticnost dekoracija u Ledenjaci ikada naucno verifikovana. Ukoliko neko ima podatke da jeste, volio bih o tome znati.
nedelja, 25. maj 2008 u 17:48
DA NE BUDE ZABUNE OKO TOGA KO JE NOSIOC PROJEKTA PRENOSA DOBRIČEVA. NEOSPORNO JE DA JE ZDRAVKO U IME REPUBLIČKOG ZAVODA BIO NOSIOC PROJEKTA, A DJEDJO ROSIĆ JE VODIO ONO ŠTO BI SE MOGLO KLASIFICIRATI KAO “GRADJEVINSKI DIO”, ŠTO JE RADIO I NA ARSLANAGIĆA MOSTU, ZATIM U REKONSTRUKCIJI MOSTARSKOG MOSTA (PRIJE RUŠENJA), AKADEMIJI LIKOVNIH UMJETNOSTI (EVANGELISTIČKA CRKVA). KADA SAM SA SUPRUGOM POSJETIO PRENESENO DOBRIČEVO, IGUMANIJA SE ŽALILA DA RADOVI NA PUŠNICI NISU IZVEDENI KAKO TREBA PA JE DOŠLO DO MANJE DEVASTACIJE, TE POMINJALA DJEDJU. POŠTO SAM MANASTIR POSJETIO I NA RANIJOJ LOKACIJI (BJEŠE I ŽELJEZNIČKA STANICA “DOBRIČEVO”), UPOREDBE SU IŠLE U KORIST STARE LOKACIJE. NOVA JESTE ATRAKTIVNIJA I NA ISTAKNUTOM MJESTU, ALI JE STARA UBIKACIJA “PITOMIJA”.
VELIKA JE ŠTETA ŠTO SE LEDENA PEĆINA NIJE OBRADILA, ILI NAM NIJE POZNATO. SLIČNO JE I SA DVA KRUŽNA GROBIŠTA IZ PRAISTORIJSKOG PERIODA. OKO 1 KM ISTOČNO OD BORAČKOG JEZERA. JEDNO VEĆE NA “PRAMCU” OD KOJEG VODI STAZA KA MANJEM (”KRMA”) JEZIČKU. ISPOD JE PROSTRANA UDOLINA KAO STVORENA ZA “MITINGE”. BEŠLAGIC JE POSJETIO LOKACIJU, A Dr. BENAC JE OD MENE DOBIO SVE PODATKE, ALI MI SE ČINI DA JE NAKON ČOVICA, BENCA, BAZLERA, ANDJELIĆA I DR. BiH ARHEOLOGIJA NEKAKO POSTALA UMORNA. MOŽDA CE NEKO U NOVOJ GENERACIJI SA, NIŠTA MANJE, DVA ARHEOLOŠKA ODJSEKA U SARAJEVU I MOSTARU, IMATI INTERES DA SE TO OBRADI.
ZEKO
ponedeljak, 26. maj 2008 u 08:03
Govoreci o Dobricevu i slicnom projektima, namece se jedna na neki nacin gorka istina, a to je da se tek iz ove perspektive vidi koliko je SR Bosna i Hercegovina u sastavu Jugoslavije bila relativno sofisticirana, pa rekao bih u poredjenju sa danasnjim vremenima, i mocna drzava. Da ne spominjem energetiku i privredu uopste, vec samo kulturu, gdje smo se na projekte kao Dobricevo, Arslanagica most te grandiozna izlozba “Umjetnost na tlu Jugoslavije…” u pariskom Gran Paleu i Skenderiji, bili navikli kao da “padaju sa neba”… U tom vremenu, profesionalni zivot mojih roditelja bio je kao let na carobnom cilimu iznad magicnih pejsaza, i oni su u tome istinski uzivali, dajuci cijelog sebe svojim strukama. Jos od prvih dana zaposlenja u pedesetim, provodili su ljetnje mjesece na “terenu”, svako na svoj nacin dokumentujuci kroz dobro organizovane projekte bogatu kulturnoirtorijsku riznicu nasih krajeva, a zimske su posvjecivali sistematizaciji i objavljivanju prikupljene gradje. Institucije u kojima su proveli cijeli svoj radni vijek bile su visoko profesionalne, solidno budzetirane, i veoma dinamicne, nije u njima nedostajalo ni starih vedeta od kojih se moglo uciti, ni zvijezda-strucnjaka u najaktivnijem dobu, kao ni mladih snaga, teh prispjelih sa studije.
Kako je prof. Zecevic pomenuo neka imena iz svijeta arheologije i zastite spomenika, gorim od zelje da se osvrnem na famozno etnolosko odjeljenje Zemaljskog muzeja, cija je osnova, kao i arheoloskog i prirodnjackog, okupljena mudroscu poslijeratnih celnika BiH kulture od studenata beogradskog i zagrebackog univerziteta, a kasnije pazljivo zanavljana. Zelim sa ponosom reci da je moja majka bila presretna i pocastvovana da bude dio te price. Radi nezaborava, pomenimo samo neka od velikih imena su Vlajko Palavestra, Dzenana Buturovic, Radmila Fabijanic…
Na notu hvale tadasnjoj BiH, nije bilo lako jednom u sustini i tada siromasnom drustvu da odrzi nivo i renome ove institucije koju je osnovala mocna austrougarska imperija. Medjutim danas mozemo raci da je Zemaljski muzej BiH u to vrijeme zasluzeno i superiorno zivio svoje zvjezdane trenutke. “Glasnik” etnolskog odjeljenja ZM (kao i preostala dva) is tog duzeg vremena, i dan danas se smatra suvim zlatom na
trzistu naucnih publikacija.
Zivjeci svoju nevjerovatnu privilegiju “muzejskog djeteta”, i dan danas, za svake svoje posjete Sarajevu, dozivim istu onu laganu tremu koju poznajem jos iz djetinjstva kada ponovo zakrenem masivnu, konicnu mesinganu kvaku i odgurnem teska vrata ove kuce fantazije, koja se i dalje samo za mene odigrava iste sekunde kada stupim u staro zdanje. I dalje tamo srecem po koje lice koje bude nostalgiju i zal za lijepim vremenima….
Ako bih u jednoj misli mogao nekim budicim generacijama sarajlija da pozelim srecu, ja bih im pozelio Zemaljski muzej koji smo mi imali. Ne zato sto bi on sam po sebi mogao rijesiti bilo kojih od krupnih i nagomilanih problema kojima smo danas svjedoci, vec sto bi postojanje takve institucije samo po sebi znacilo da su vremena sretna i stabilna, a ljudi okrenuti radu i boljem sutra…I da ovih i ovakvih problema – nema.